Legija je izvesno u pravu kada kaže da su "jadne zemlja i policija u njoj ako slučajeve treba da rešava Ljubiša Buha zvani Čume svojim svedočenjima". A kakva je zemlja u kojoj jedan Cema drži kurs moralno-političkog vaspitanja vrhu vlasti kao da je reč o regrutima na osnovnoj obuci? Dosad nije zabeležen slučaj da neko sa takvom biografijom ovako otvoreno preti Vladi
SMOTRA SRPSKE DOBROVOLJAČKE GARDE Ž.R.ARKANA U ERDUTU, PRVA POLOVINA DEVEDESETIH: Milorad Luković Legija
Od ubistva Željka Ražnatovića Arkana pre malo više od tri godine, o Miloradu Lukoviću Legiji u Srbiji se govori sa strahopoštovanjem koje je dotad bilo rezervisano samo za pokojnog Komandanta. To je čovek sa dva prezimena i dva nadimka. Rođen pre nešto manje od četrdeset godina kao Milorad Ulemek, u beogradskom podzemlju bio je osamdesetih godina poznat kao Cema i važio je za jednog od tvrdih momamka sa Novog Beograda. Nakon jedne spektakularne pljačke sportske prodavnice, Cema je emigrirao u Francusku, gde je uz ostale poslove radio kao izbacivač u diskoteci. Tamo bi možda ostao do danas da nije iz nehata ubio čoveka u tuči. Prijavio se u Legiju stranaca, ali ni tamo nije ostao dugo: početkom devedesetih dezertirao je i vratio se u Jugoslaviju.
To je bio pametan potez jer su se u Srbiji u to vreme tražili ljudi posebnog kova i regrutovani za paravojne jedinice u ratu u kome Srbija nije učestvovala. Pored temperamenta i obučenosti, Cema je imao i vezu: njegov rođak Mihajlo Ulemek bio je blizak sa pokojnim Arkanom i lako je ušao u Srpsku dobrovoljačku gardu. Odatle je bio samo korak do članstva u Crvenim beretkama, tajnoj elitnoj grupi koju je početkom rata oformio Jovica Stanišić, a kojom je rukovodio Franko Simatović Frenki. „Beretke“ su bile paravojna formacija nad paravojnim formacijama: o njima su sa strahom govorili i najokoreliji veterani bosanskog rata. U „Beretkama“ Cema usvaja ratno ime Legija i brzo napreduje: kada je posle Dejtona ova jedinica ozvaničena kao Jedinica za specijalne operacije (i dalje pod komandom Jovice i Frenkija), Legija se pojavljuje kao jedan od oficira. Negde u to vreme uzima ženino prezime Luković. Posle prvih sukoba na Kosovu u martu 1998, Legija i JSO se pominju u vezi sa više akcija koje su se završile mnogobrojnim civilnim žrtvama. Milošević ga je tokom rata odlikovao Medaljom Obilića.
Pošto je Simatović u oktobru 1998. smenjen u paketu sa Stanišićem, Legija i zvanično postaje komandant JSO-a, sa činom pukovnika, a njegova moć raste. Vuk i Danica Drašković su posle atentata na Ibarskoj magistrali 1999. uporno tvrdili da su za smrt četvorice njihovih rođaka i saradnika krivi Legija i Milorad Bracanović, nekadašnji oficir za bezbednost JSO-a. U sudskom procesu protiv Radeta Markovića, Nenada Bujoševića i Nenada Ilića, Legija se posle dužeg oklevanja pojavio kao svedok, ali je porekao da je umešan u zločin.
Baš kao i Čume, s kojim je dugo bio u prijateljskim odnosima, Legija je 5. oktobra bio na strani naroda i nije pucao u demonstrante. Premijer Đinđić posle je priznao da je uoči prevrata bio u kontaktu s njim i javno je hvalio Legijino patriotsko držanje. „Mnogi mu duguju život“, tvrdio je Đinđić, napominjući da među „mnoge“ ubraja i sebe. Međutim, Legijina naprasita narav ne da mu da se smiri. U maju 2001, u diskoteci Tvrđava blizu glavnog štaba JSO-a u Kuli, Legija u pripitom stanju pravi džumbus koji se završava spaljivanjem diskoteke. Dva meseca kasnije u beogradskom klubu „Stupica“ dolazi do pucnjave tokom proslave 28. rođendana udovice Ražnatović, a Legija se pojavljuje kao glavni akter (na sreću, nije bilo žrtava). To više ni Đinđić ne uspeva da zabašuri i Legija 14. juna biva smenjen, a zbog pomenutih incidenata protiv njega se pokreće krivični postupak. Ipak, upućeni tvrde da je njegov stvarni položaj u JSO-u, mada nezvaničan, i dan-danas veoma važan.
Ipak, odnosi sa premijerom su očigledno počeli da se kvare. U oktobru iste godine JSO je, u znak protesta zbog hapšenja braće Banović na osnovu poternice Haškog tribunala, pobunio i pod oružjem blokirao autoput kod Sava centra. Vlast je tu pobunu javno tretirala kao najobičniji štrajk, stupila je u pregovore sa „Beretkama“ i saglasila se da je u slučaju Banović jedinica bila „zloupotrebljena“. Obećano je i da će JSO biti izdvojen iz Državne bezbednosti. Odmah potom šef DB-a Goran Petrović je smenjen, a na njegovo mesto je postavljen Andrija Savić, čovek sa malo autoriteta unutar službe. Za Savićevog zamenika postavljen je pomenuti Bracanović, Legijin dugogodišnji prijatelj i kolega.
Mada Legija zvanično nije učestvovao u pobuni, kasnije ju je javno podržao. „Uveren sam da niko od političara nije izvršio manipulaciju nad njima i da ti momci idu srcem“, rekao je Legija u jednoj od svojih retkih izjava za javnost. Na pitanje da li ima istine u pričama da zbog pomoći tokom 5. oktobra uživa privilegije premijera Đinđića, Legija je kratko dodao: „Bilo, pa prošlo.“
Posle diverzije u Zemun Polju, po gradu se uporno pričalo da je takvu akciju mogao da izvede samo neko iz sastava JSO-a, ali se niko od političara nije usudio da javno optuži Legiju, mada su pojedinci jasno aludirali na njega. Tako je bilo sve dok se Buha nije raspričao po medijima, što je nateralo Legiju da javnosti uputi otvoreno pismo. Ne trudeći se da se pravda od optužbi koje je izneo Buha, Luković je otvoreno optužio Vladu da je predaleko otišla u saradnji s Haškim tribunalom. „Gaze poslednja uporišta ponosa i dostojanstva, pri čemu ljagaju istinske patriote… Umesto da se presaberu i svima kažu kolika je cena našeg priključenja modernim svetskim integracijama, brojana u ljudskim glavama koje se moraju prineti Haškom tribunalu.“ U nekoliko stranica dugačkom pismu pominju se i Šljivančanin i Milutinović, mrtvi heroji i patriote, dok se vlasti oslovljavaju kao zbir spletkaroša i cinkaroša. „Zar da im lekciju iz patriotizma sa temom Hag drže hrvatski političari o tome kako ipak postoji granica političkih kompromisa“, pita se Legija. Sadržaj pisma je povremeno konfuzan, ali ton je dosledno preteći. Uz konstataciju da vlasti „krčme poslednje kredite narodne volje“, Legija prelazi u prvo lice množine i završava optužbom da žele da „ih se po svaku cenu i na bilo koji način reše“. Posle ove rečenice slede tri tačke i tu se pismo naglo prekida.
Legija je izvesno u pravu kada kaže da su „jadne zemlja i policija u njoj ako slučajeve treba da rešava Ljubiša Buha zvani Čume svojim svedočenjima“. A kakva je zemlja u kojoj jedan Cema drži kurs moralno-političkog vaspitanja vrhu vlasti kao da je reč o regrutima na osnovnoj obuci? Dosad nije zabeležen slučaj da neko sa takvom biografijom ovako otvoreno preti Vladi. S obzirom na to da je Legija čovek od akcije koji je dosad u više navrata uspešno demonstrirao silu, valja se bojati da će posle one tri tačke doći znak usklika.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!