Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Trebalo bi jasno da se utvrdi, šta su ciljevi za godinu dana, pet godina i deset godina u poljoprivredi. Poljoprivreda već dugi niz godina beleži suficit, i za vreme Miloševića i posle njega, do danas. Prošle godine suficit koji je poljoprivreda ostvarila bio je milijardu i po dolara. Ipak, Ministarstvo poljoprivrede u poslednjih deset vlada služi za potkusurivanje
Prvi cilj svake korporacije je da pravi novac, a glavno pravilo svake vlade jeste da odlomi veliko parče tog novca i podeli ga ostalima, rekao je jedan od najbogatijih ljudi na svetu Leri Elison, osnivač i direktor softverskog giganta „Orakl“. Drugi Amerikanac Pi Džej O’Rurk, pisac, satiričar i novinar, reče pak da je dati novac i moć vladi isto što i pubertetlijama dati viski i ključeve od auta. Zato je, valjda, jednu od poslednjih svojih knjiga naslovio Ne glasaj – To samo ohrabruje kopilad.
Ipak, u Srbiji će se glasati i nova vlada će se već nekako – sračunati. Šta je to što bi trebalo da bude najpreči posao za Nemanjinu, bez obzira na to ko će tamo sedeti? „Vreme“ nije htelo da traži odgovor na ovo pitanje među političarima, analitičarima i svima onima za koje bismo mogli posumnjati da promovišu neku od ponuđenih političkih opcija. Opredelili smo se, ovog puta, da pitamo one ljude koji poseduju ozbiljan intelektualni i profesionalni kredibilitet i nisu lično zainteresovani za bilo kakvu korist od predizbornog javnog nastupa.
Da bih mogao da govorim šta nova vlada treba da učini, prvo moram da kažem šta nova vlada nije učinila. Nedosledna agrarna politika je obeležila svaku vladu dosad, svaka nova vlada je imala neke svoje ciljeve u poljoprivredi, a sa svakim novim ministrom (čak i za vreme iste vlade) menjali su se i prioriteti.
U novoj vladi bi, za početak, ministar poljoprivrede morao da bude profesionalac a, ne političar. Čak bismo ga mogli dovesti iz inostranstva, kao selektora fudbalske reprezentacije. Da ne bude ni zvezdaš ni partizanovac, da ne navija za „Vojvodinu“. Nego pravi, pravcati – profesionalac. Ne mora da bude doktor nauka, ne mora da bude paor, važno je da mu je poljoprivreda profesija i da zna da okupi tim stručnjaka koji će da rade.
Dalje, trebalo bi jasno da se utvrdi, šta su ciljevi za godinu dana, pet godina i deset godina u poljoprivredi. Činjenica je da je Srbija poljoprivredna zemlja. Bar jedna trećina stanovništva živi od poljoprivrede. Poljoprivreda već dugi niz godina beleži suficit, i za vreme Miloševića i posle njega, do danas. Prošle godine suficit koji je poljoprivreda ostvarila bio je milijardu i po dolara. Ipak, Ministarstvo poljoprivrede u poslednjih deset vlada služi za potkusurivanje. Najvažnija su ministarstva unutrašnjih i spoljnih poslova, vojske… a sve ostalo je dam-daš, ja tebi – ti meni. I s Ministarstvom poljoprivrede je tako.
Agrarni budžet je, recimo, 230 miliona evra, neko kaže mnogo je, neko kaže malo je, a ja pitam kolike su bile subvencije prošle godine za nova radna mesta koje su davane stranim firmama? Koliko se ljudi zaposlilo?
Dalje, smatram da ne treba da budemo veliki izvoznici kukuruza i pšenice i da se time još i hvalimo. Prvi je dakle cilj da ne izvozimo svoje zlato – kukuruz. Treba da budemo veliki izvoznici mesa i mesnih prerađevina. Mi smo jedan od najvećih izvoznika kukuruza, a jedna Španija uvozi 95 odsto kukuruza. S druge strane, Španija je jedan od pet proizvođača svinjskog mesa u EU. A mi radimo obrnuto, što je greška – izvozimo rudu, a uvozimo proizvod. Naši supermarketi su prepuni proizvoda, mesnih prerađevina iz Austrije, Slovenije, Mađarske, Hrvatske… Da li je to cilj? To pritom ne znači da bi poljoprivredniku koji je proizveo kukuruz trebalo da se ubije cena, trebalo bi da ga uzmu fabrike stočne hrane, prerade ga, stočari ga upotrebe kao stočnu hranu, a onda se meso preradi u mesnoj industriji, a meso i mesne prerađevine izvoze. I to nije ništa novo, mi smo osamdesetih godina izvozili mesne prerađevine na američko tržište.
Dalje, kad se kaže stočarstvo, ovde se misli isključivo na govedarstvo. Ako je tako, to treba i da se kaže. Nek se kaže nemojte da gajite svinje, nemojte da gajite ovce, nemojte da gajite živinu. Ili je stočarstvo – i govedarstvo i svinjarstvo i ovčarstvo i živinarstvo? Kad smo kod živinarstva, ne znam da li postoji neka prerađivačka firma u Srbiji koja nije u rukama stranaca.
Nama se priča o pretpristupnim fondovima, o parama koje treba da dobijemo, stalno neka socijala, neka davanja, godine nam prolaze u uljuljkivanju da će neko nešto da nam da. Ne. Mi treba da proizvedemo i tom nekom ko ima novac da prodamo. Mi proizvodimo kvalitetno meso, kvalitetne maline, kupine, jagode, ako hoćeš, izvoli, kupi. Naš proizvod treba da bude ekskluziva i mi za to uslove imamo. Ne da se takmičimo da proizvedemo hiljade tona pršute, nego da ta pršuta bude ekskluziva, delikates. Da ne prodajemo vino po evro i po, nego da proizvodimo ekskluzivno vino. Ni Slovenci ne mogu da se takmiče u proizvodnji sa Evropom kvantitativno. Ali onda se proizvodi brend. Ajvar, pekmez od šljiva, sok od cvekle.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve