Ko je treći begunac od pravde uhapšen sa Lukom Bojovićem i Vladimirom Milisavljevićem u Španiji
Zajedno sa Lukom Bojovićem i Vladimirom Milisavljevićem Budalom, u Valensiji je uhapšen i Siniša Petrić zvani Zenica, koji važi za jednog od glavnih egzekutora iz Bojovićeve grupe. Petrić je bivši pripadnik Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana i jedan od pripadnika kriminalne grupe Marinka Magde. Zbog zločina koje je ova grupa počinila u Subotici, Crvenki i Segedinu 1993. i 1994. godine, Petrić je osuđen na 15 godina zatvora, ali 1999. godine beži iz zatvora Dubrava kod Istoka na Kosovu. Srpsko pravosuđe je za Petrićem 2000. godine raspisalo poternicu, po kojoj je 2003, godine, dva meseca posle ubistva premijera Zorana Đinđića uhapšen u Frankfurtu u Nemačkoj. Posle ekstradicije u Srbiju, Petrić je smešten u sremskomitrovački zatvor, iz kojeg je takođe pobegao, tako što mu je dodeljen slobodan vikend sa kog se nije vratio. Navodno, odmah po bekstvu priključio se Bojovićevoj grupi, a srpska policija je za njim tragala dovodeći ga u vezu sa nekoliko profesionalnih likvidacija koje su se dogodile u poslednjih nekoliko godina.
Mediji u Srbiji više puta su pisali o vezama Siniše Petrića sa Jedinicom za specijalne operacije, kojom je rukovodio Milorad Ulemek Legija, a koja je bila logistička podrška zemunskom klanu u švercu heroina i likvidacijama. Pripadnici ove Jedinice, upravo po nalogu Legije su u vreme NATO bombardovanja 1999. godine na volšeban način izveli Petrića iz zatvora Dubrava, gde je služio kaznu zbog trostrukog ubistva. Ovde treba podsetiti šta se u zatvoru Dubrava događalo u vreme Petrićevog bekstva, o čemu je „Vreme“ već pisalo (videti „Vreme“ br. 1060). Zatvor je u dva navrata, 19. i 21. maja, bio meta bombardovanja. Prema tadašnjim izveštajima, u vazdušnim napadima poginulo je 97 zatvorenika, a 196 je povređeno. Međutim, istraga Tužilaštva za ratne zločine pokazala je da se dogodilo nešto drugo. U kritično vreme iz KPD Zabela kod Požarevca u Dubravu je premeštena grupa od najmanje trinaest osuđenika za najteža krivična dela naoružana sa: 39 automatskih pušaka, 12 puškomitraljeza i većom količinom ručnih bombi i streljačke municije. Po saznanjima Tužilaštva za ratne zločine, najmanje 93 zatvorenika iz Dubrave ubijeno je u periodu od 19. do 21. maja 1999. hicima iz streljačkog naoružanja i ručnim bombama. Jedne su okupili u trpezariji da im podele cigarete, a onda ih pobili. Druga grupa postrojena je na igralištu i pokošena rafalima. Sahranjeni su u bar jednoj masovnoj grobnici, a NATO je okrivljen za njihovu smrt. Osuđenici iz Zabele razdužili su naoružanje, vraćeni su u Požarevac i dobili su po dvadeset dana dopusta. Vreme u koje se ovo dogodilo, poklapa se sa zatvorskim danima Siniše Petrića u Dubravi, ali i sa spekulacijama da mu je u prvom bekstvu pomogla Jedinica za specijalne operacije.
Petrić je, kao pripadnik kriminalne grupe bivšeg legionara Marinka Magde bio osuđen zbog surove likvidacije tročlane porodice Petrić: bivšeg policajca Milana, njegove supruge Stane i desetogodišnjeg sina Daneta u januaru 1994. godine u Subotici. Iste noći, grupa je ubila Josipa i Vericu Agatić, takođe iz Subotice. Zbog trostrukog ubistva Petrić je bio osuđen na smrtnu kaznu, ali mu je ona zbog toga što je bio maloletan u momentu izvršenja, preinačena na 15 godina. Petrić je na odsluženje kazne poslat u zatvor Istok na Kosovu, gde je bio sve do 1999. godine. Zločin za koji je Petrić osuđen, samo je jedan u nizu koji je Magdina grupa počinila od decembra 1993. do januara 1994. u Segedinu i Kečkemetu u Mađarskoj i Subotici i Crvenki u Srbiji. Motiv svih ubistava u kojima su žrtve bile cele porodice, bilo je koristoljublje. Policijska istraga pokazala je da je organizator svih ubistava Marinko Magda, da su zajedno s njim bili bivši pripadnici Tigrova Željka Ražnatovića Arkana, kao i da oružje kojim su ubistva počinjena potiče sa ratišta. Ubrzo su uhapšene četiri osobe sa kojima je Magda počinio krivična dela. Uhapšeni su ispričali da ih je prevarila priča da će se odlaskom na ratište obogatiti i da su se vratili siromašniji nego što su bili, pa su time objašnjavali zločine iz koristoljublja. Marinko Magda uhapšen je u Segedinu 24. januara 1994. godine. Posle četvoromesečnog rada, policija je utvrdila da je Magda, sam ili u grupi, ubio Idu Feher u okolini Subotice, bračni par Agatić, porodicu Petrić, četvoročlanu porodicu u Segedinu, bračni par i jednog hrvatskog državljanina u Kečkemetu i ženu u mestu Orošhaze. U Mađarskoj je osuđen na 25 godina strogog zatvora, uz uslov da se pred kraj kazne podvrgne lekarskom pregledu. Ukoliko pregled pokaže da je fizički sposoban za vršenje krivičnih dela, presudom je naloženo da u zatvoru ostane do kraja života. U odsustvu mu je suđeno i u Subotici gde mu je izrečena smrtna kazna.
Što se njegovog saučesnika Siniše Petrića tiče, on se dovodi u vezu sa nekoliko likvidacija koje su se dogodile od maja 2004. kada se Milorad Ulemek Legija predao policiji. Te godine pokušani su atentati na Zorana Nedovića Šoka i Andriju Draškovića, 2006. je ubijen svedok saradnik Zoran Vukojević Vuk, 2008. Ilija Novović i Goran Marić, a izvršeno je i nekoliko likvidacija u Crnoj Gori, BiH, Hrvatskoj, koja se dovode u vezu sa odbeglim „zemuncima“ i Lukom Bojovićem.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.