Država i kriminal – Uspon i pad Veljka Belivuka

Kome je Velja doneo Nevolju 2

foto: tanjug / ap photo / darko vojinović

Kome je Velja doneo Nevolju

Šta je cilj aktuelne borbe protiv kriminala? Kako je unajmljena ekipa prešla put od držanja na kratkom lancu Partizanovih navijača do državnih neprijatelja broj jedan? Kakvu su tu ulogu igrali politika, policija i nabijanje rejtinga? Zbog čega se južna tribina stadiona JNA našla u srcu tame organizovanog kriminala? Da li je čitava jedna struktura koja je godinama koordinisala, kalkulisala i mešetarila sa Belivukovom i ekipama sličnim njegovoj izgubila Vučićevo poverenje? Tačnije, kako su u ovom državnom poslu pomešali prioritete

Od 4. februara postoji samo jedna vijest – hapšenje Veljka Belivuka zvanog Velja Nevolja i, prema posljednjim izvještajima, bar dvadeset jednog člana njegove kriminalne grupe. Zašto? Zato što su – kako vlast tvrdi – kao u predvečerje atentata na premijera Zorana Đinđića 2003, suzili omču oko predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

U to ime, tabloidi vode mrtvu trku pronalazeći sličnosti sa Zemunskim klanom. Svirepe likvidacije konkurenata, "štekovi", zaštićena komunikacija i drugi oblici djelovanja i organizacije zaista se podudaraju. Ali, zar se druge mafijaške grupe poput Škaljarskog ili Kavačkog klana drugačije ponašaju? Ovaj klasični kriminalni obrazac nije sprečio lovce na analogije sa "Zemuncima" da nimalo impresivnu Belivukovu kuću u izgradnji na Zvezdari proglase za novu Šilerovu (luksuzno zdanje Dušana Spasojevića), a zaplijenjena snajperska puška im je čvrst dokaz da je pripreman atentat uperen na sam vrh države. Sve skupa, u nadahnutoj izjavi, sažeo je ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin:

"Da li su mogli da likvidiraju mene? Mogli su. Da li bi to rešilo njihove probleme? Ne bi. Jedini čovek čijom bi se likvidacijom obustavila organizovana borba protiv mafije, čije bi ubistvo paralisalo čitavu državu i uvelo je u tešku političku nestabilnost, bio bi Aleksandar Vučić."

Kakvoj je opasnosti izmakao predsjednik Srbije, javnost je saznala iz njegovih usta:

"Mi smo imali problem prilikom otvaranja Spomenika Stefanu Nemanji da neko može biti snajperom ubijen. Bila je nezgodna pozicija, mnogo visokih zgrada, pa smo morali da angažujemo sve snajperiste. Znali smo za njihove snajpere još ranije i ko im je meta…"

Kasnije je saopćeno da je ceremoniju otkrivanja obezbjeđivalo 850 specijalaca, a hapšenje Belivuka i ekipe pretvoreno je u naprednjačku verziju policijske akcije "Sablja". No, za razliku od one prave poslije atentata na premijera Đinđića, ovu drugu vlast predstavlja kao pravodobno izvedenu – unatoč svim rizicima Vučić je uspješno zaštićen, kriminalu je zadat razarajući udarac, a mafijaške trule jabuke u državnom aparatu uskoro će biti odstranjene. Među raznim paradoksima, ovdje se posebno ističe taj da ovu verziju najviše propagiraju isti oni koji su svojevremeno relativizirali atentat na Đinđića i osporavali "Sablju" iz 2003.

Kome je Velja doneo Nevolju 3
SLIKA O KOJOJ SE GOVORILO: D. Vučić sa navijačima u Moskvi među kojima su i oni sa kriminalnim dosijeima

za uvećanu sliku desni klik pa »view image«

Imaju i zbog čega. Borbu protiv kriminala zvaničnici reklamiraju već mjesecima, a u finalu kampanje – pred samo hapšenje Belivuka – tabloidi direktno skopčani sa naprednjačkom propagandnom mašinerijom počeli su donositi sve o čemu je do tada javnost sablažnjeno šuškala, a u vezi sa Belivukom i njegovim klanom. Sada, kad je ova ekipa uklonjena sa ulice, tko još smije spomenuti Jovanjicu, Krušik, fantome iz Savamale, "tetku iz Kanade", fotografije Danila Vučića sa licima podebljih dosjea i druge afere? Nitko, sem, kako će ih režim prikazivati, mafijaških ortaka, neprijatelja države i podlih hulja koji napadaju predsjednika Srbije i njegovu porodicu… U tom pravcu, sasvim je moguće i da po oprobanom receptu Vladimira Bebe Popovića otpočne kampanja demoniziranja kroz "političku pozadinu" i analizu izvještavanja ono malo preteklih nezavisnih i profesionalnih medija.

Da ne bude nesporazuma, hapšenje Belivuka i njegove ekipe zaista jeste veliki policijski uspjeh. Osumnjičeni su za nekoliko otmica i likvidacija, šverc kokaina i heroina, nasilništvo, reket i čitav niz drugih krivičnih djela.

Tako opasnih kriminalnih klanova bilo je i ranije, a ima ih i sada. Velja Nevolja se tu ni po čemu ne ističe. Uklanjanje tijela ubijenih rivala nije ništa novo; na primjer, još u julu 2000. kod Golupca su iz Dunava izvađene tri betonske gromade, to jest muška leša zalivena cementom čiji identitet nije utvrđen. Isto tako i snajperska puška odavno spada u "alat" kriminalaca, što se lako može utvrditi i površnom pretragom na Guglu. O kriminalnim klanovima pod paravanom navijačkih grupa, tek ne treba trošiti riječi…

Pitanje je samo zašto je baš Veljko Belivuk postao "lutka sa naslovne strane" i državni neprijatelj broj jedan. To nije kratka ni jednostavna priča.

Kome je Velja doneo Nevolju 4

foto: blic


VAKUUM NA JUGU

Možda je sve započelo 2009. kod garaže na Obilićevom vencu kada je ubijen navijač Tuluza Bris Taton. Uz zgroženu javnost, ali i pritisak iz Francuske i Evropske unije, tadašnja vlast je pokrenula obračun sa navijačkim grupama. Najteže su bili pogođeni nasilnici vezani za Partizan kao neposredni učesnici u Tatonovoj smrti. Koliko – svjedoče drakonske kazne i presude pojedincima koji čak i nisu bili prisutni na Obilićevom vencu. Uglavnom, pošto su neke vođe bile u bijegu ili zatvoru, na južnoj tribini Partizana je znatno splasnula atmosfera.

Gdje je tu Veljko Belivuk? Pa, on je imao svoje brige. Stekavši reputaciju kao član Junajted Forsa, navijačke grupe FK Rada, postao je šef obezbjeđenja na splavu "Blej voč". Nije dugo zadržao posao: uhapšen je 2007. zbog premlaćivanja jednog maloljetnika pištoljem i barskom stolicom, te ranjavanja drugog. Ovaj postupak okončan je tek 2015. Kako su oštećeni promijenili iskaze, Belivuk se izvukao sa manje od šest mjeseci zatvora koje je ionako odležao u pritvoru.

Koaliciona vlada Demokratske stranke, Ujedinjenih regiona Srbije i Socijalističke partije obračun sa "navijačkim" grupama nije dovela do kraja. Već naredne godine, one su pokazale svoju snagu na Danu ponosa: tada su povrijeđeni 132 policajca i 25 građana a privedeno je najmanje 250 lica… Naravno, među tih procijenjenih 6500 izgrednika nisu svi bili "navijači", ali je sigurno da su oni predstavljali udarnu pesnicu.

Mora biti da je policija bila poprilično frustrirana. Mjere tajnog praćenja komunikacija i vođa navijačkih grupa očito nisu dale očekivane rezultate. Ovdje je zanimljivo da je tada, kao "odvojak" po liniji Crvene zvezde, prisluškivan i tadašnji zamjenik predsjednika Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić. Naime, ni u opoziciji, niti na vlasti, sadašnji šef države nije krio svoju navijačku mladost, ali i trajnu zaluđenost Crvenom zvezdom. A koliko svemu tome pridaje na značaju, javnost će saznati kada je nakon izbora u maju 2012. postao prvi potpredsjednik u vladi Ivice Dačića, ministar obrane i koordinator službi bezbjednosti.


ZVEZDANA PRAŠINA

Autorskim tekstom u listu "Politika" 2014, Miodrag Miki Rakić, Vučićev prethodnik na funkciji koordinatora tajnih službi i potpredsjednik Demokratske stranke, priznao je poraz u ratu sa "navijačkim" grupama.

"Svi oni su izuzetno spremni na ispoljavanje svake vrste socijalnog nezadovoljstva, ukoliko se donose odluke mimo njih ili protiv njihovih stavova. Lider koji je njihov politički autoritet i koji može da ih i mobilizuje i pacifikuje u ovom trenutku jeste Aleksandar Vučić. Politički dogovor sa Vučićem je politički dogovor s njima", napisao je Rakić iz opozicije.

Zapravo, Vučić je na ovoj mobilizaciji i pacifikaciji već radio punom parom. Počeo je od Zvezde. Kako je objavljeno 6. novembra 2012, Dragan Džajić je u "sitnim satima" došao u klub praćen prvim potpredsjednikom Vlade.

"Postignut je dogovor nas zvezdaša da se formira radna grupa za stabilizaciju i konsolidaciju do izbora koji će biti održani u decembru, najkasnije početkom januara… Na njenom čelu biće predsednik Dragan Džajić", izjavio je tada Vučić.

Deset dana kasnije, predsednik Srbije Tomislav Nikolić je abolirao slavnog fudbalera i bivšeg predsjednika Zvezde. Naime, zbog sumnje da je od prelaska Gorana Drulića u Španiju prisvojio 5,1 milion evra, protiv Džajića se vodio postupak od 5. februara 2008. kada je bio i uhapšen.

Sve u svemu, Zvezdi je krenulo nakon Vučićeve noćne posjete. Klub je stekao sponzore, banke su otpisivale dugove, a ni igračka pojačanja sa svih strana nisu izostala. "Cigani" nisu mogli biti zadovoljniji: obični navijači zbog uspjeha na utakmicama, a još više oni "posebni" iz sasvim opipljivih razloga. Konkretno: najvažnija navijačka grupa Ultra bojs je na adresi Ljutice Bogdana broj 1 registrirala građevinsku firmu Ultra kop. Nije prošlo mnogo, a ovi neimari sa Stadiona "Rajko Mitić" počeli su da pobjeđuju na tenderima javnih poduzeća kao izvođači ili podizvođači radova za uređivanja perimetara, podizanja ograda i sličnih poslova.

No, te 2012. na sjevernoj tribini Zvezdinog stadiona nije bilo Aleksandra Stankovića, poznatijeg kao Sale Mutavi. Upoznavši vjerojatno Belivuka 2007. na "Blej voču", i on je imao problema sa zakonom: zbog organiziranja grupe za prodaju droge, protiv njega je vođen krivični proces.


DRŽAVNI POS’O

Poslije Zvezdinih, Vučić se okrenuo pacifiziranju Partizanovih navijača. Tu je situacija bila kudikamo složenija. Kao prvo, "grobari" su govorili da ga pamte po nekim epizodama iz mladih dana u Beogardu, ali i po zagriženosti demonstriranoj iz svečane lože kada je ušao u političke vode. Ali važnije je bilo nešto drugo: "Alkatraz" – do slučaja Taton tada dominantna navijačka grupa – obračunavao se sa otpadničkom frakcijom po imenu "Zabranjeni". Serija uzajamnih okršaja kulminirala je 22. oktobra 2011. – tada je na Novom Beogradu ubijen dvadesetogodišnji Ivan Perović, a ranjen Đorđe Stanojević, obojica članovi "Zabranjenih".

No, Vučić se nije obeshrabrio.

"Njegova prva poseta Partizanu kada je došao na vlast 2012. godine nije bila poseta klubu, upravi, Sportskom društvu, fudbalskom klubu, nego je otišao kod vođa navijača, da bi im dao na težini i značaju i da ih veže za sebe", rekao je Duško Vujošević u intervjuu "Vremenu" juna 2016.

Koliko je poznato, osim protokolarno iskazane visoke suglasnosti po raznim pitanjima, nakon sastanka između vođe navijača Partizana i Vučića ništa se nije promijenilo. Ali, nešto ipak jeste: na južnu tribinu stadiona Jugoslavenske narodne armije stupila je grupa sastavljena od bivših navijača Rada i Zvezde, ali i ozloglašenih i brutalnih tipova bez ikakve veze sa bilo kojim klubom. Sebe su nazvali "Janjičari", na čelu im se nalazio Aleksandar Stanković, a njegova desna ruka bio je Veljko Belivuk. Zajedno s njima, "marširao" je i Nenad Vučković Vučko, visokopozicionirani pripadnik Žandarmerije u koju je prešao iz brigade za specijalne operacije Vojske Srbije.

"Vreme" u prošlom broju piše:

"Da bi se ‘kontrolisala tribina’, Dijana Hrkalović je svoj mandat u BIA i kasnije u MUP-u, uz pomoć svog partnera Vučkovića iz Žandarmerije, koristila da angažuje Stankovića i Belivuka. BIA je uradila procenu, izvršila regrutaciju i ‘Janjičari’ su nastali."

Dakle, Hrkalovićeva i Vučković nisu radili na svoju ruku. Bio je to državni pos’o.


ŽANDARMI I NAVIJAČI

"Janjičari" osvajaju južnu tribinu na juriš i bez većeg otpora; tamo gdje ga je bilo, brutalno je slomljen. Ipak, u prvo vrijeme, njihov uticaj se nije širio dalje. Bočne tribine uglavnom su odbijale pozive sa juga na zajedničko skandiranje i sve češće, pogotovo poslije spornih sudijskih odluka, vrijeđale tadašnjeg premijera izvikujući: "Vučiću, pederu!"

Vrlo osjetljiv na poruke sa stadionima i pridajući im neproporcionalnu važnost, on sam je potom često ponavljao ove uvrede u nekoj vrsti agresivno-pasivnih reakcija. To je dodatno motiviralo "grobare", pa su sa takvim skandiranjem proslavljali i pobjedonosni gol protiv Zvezde u posljednjim minutama utakmice.

Ovakvi povici nisu dolazili sa mjesta gde je navijanje bilo pod kontrolom "Janjičara". Naprotiv, uskoro su članovi ove ekipe počeli da obilaze bočne tribine gdje su maltretirali ili prebijali svakog tko bi vrijeđao Vučića…

Ali Miki Rakić je bio u pravu. Vučić je zaista bio jedini lider koji je mogao pacificirati "navijačke" grupe: neredi poput onog viđenog 2010. prilikom Dana ponosa i mnogih drugih ranije, postali su prošlost. Navijači više nisu bili problem, zahvaljujući i Stankoviću i Belivuku. Kako im je to pošlo za rukom, cijela zemlja je u proljeće 2016. mogla vidjeti sa snimka sigurnosne kamere: Stanković pokazuje srednji prst, a Belivuk nogom šutira u glavu onesvješćenog tjelohranitelja direktora Partizana Miloša Vazure. Na ovaj način ne samo da su pokazali kako imaju uticaj na klub i van tribine nego i da im niko ništa ne može.

Tako je to i djelovalo.

"Taj nije nikoga ni pipnuo", brecnuo se Vučić na novinare zbog pitanja zašto protiv Stankovića nije pokrenut postupak. Sam Belivuk je brzo sklopio sporazum o priznanju krivice, pa je kažnjen sa godinu dana kućnog zatvora; "nanogicu" nije nosio i često je viđan u javnosti…

Premlaćivanje na parkingu kod Partizanovog stadiona bacilo je svjetlo i na Vučkovića. Šta ovaj žandarm radi sa Stankovićem i Belivukom na tribini, vojnom strelištu i u kafićima? Da li i on spada u vođe "navijača"?

"Ne mislim da postoji krivično delo biti navijač ili vođa navijača", odgovorio je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović.

Kako god bilo, Stanković i Belivuk su imali više nego dobre odnose i veze sa policijom i Službama. Tko u takvim slučajevima za koga radi, granica je krajnje nejasna i fluidna. Da bi se ovaj dvojac mogao održati, trebao im je novac, a bar je jezgro "Janjičara" bilo kao stvoreno za dilovanje kokaina i heroina, reket i slične kriminalne radnje. Koliko im se tu gledalo kroz prste ili okretala glava na drugu stranu, teško je reći. Izvjesno je samo da su imali kome da se obrate. Stanković je tako godinama izbjegavao odlazak na odsluženje kazne od pet i po godina zatvora zbog šverca droge.


VIŠI INTERES

Pokojni novinar "Vremena" Dejan Anastasijević je davno primijetio da onaj tko ima posla sa teškim drogama može očekivati i teške probleme – Aleksandar Stanković ubijen je 13. oktobra 2016. u blizini Centralnog zatvora u Beogradu kada je sjeo u automobil.

Mada je sličnih likvidacija bilo i prije i poslije, djeluje da je ova izazvala posebnu vrstu potresa u samom vrhu vlasti.

"Objavljujemo rat mafiji, ovo će biti teška borba u koju policija i bezbednosne službe ulaze", izjavio je Stefanović i dodao da je Stanković žrtva jedne od najmoćnijih kriminalnih grupa u regionu.

Uglavnom, Saletu Mutavom su na utakmicama i fudbaleri i košarkaši Partizana dali pomen obučeni u majice sa njegovim likom, a na sahrani je prisustvovao i Miloš Vazura…

Čemu toliki pijetet? Pa kako se tada i sada spekuliralo, Stankovićeva i Belivukova nije samo trenirala strogoću na stadionu. Oni su navodno omogućavali izvjesnoj ekipi iz vlasti i njenim klijentima izigravanje žestokih momaka bez uznemiravanja i nezgodnih posljedica, "završavali" im određene poslove poput utjerivanja dugova i pritiskanja konkurencije u ugostiteljstvu i drugim biznisima, pazili da ne dođu u kakav sukob na stadionu ili splavovima… Da je režim sklon ovakvoj vrsti privatnog servisa, dobro svjedoče "fantomi" prilikom rušenja u Hercegovačkoj ulici, unajmljeno privatno obezbjeđenje tokom svečane inauguracije Aleksandra Vučića za predsjednika Srbije (jedan od njih sada je uhapšen kao član Belivukove ekipe) i brojni drugi slučajevi.

Elem, nakon smrti Stankovića, Belivuk je postao novi šef. Ništa se nije promijenilo ni kod "Janjičara", a ni inače. No, ni njemu nije bilo suđeno da duže uživa kao broj jedan: uhapšen je početkom 2017. zbog sumnje da je učestvovao u likvidaciji Vlastimira Miloševića, jednog od svojih rivala. Na ulicu se vratio već 2018. Navodno je njegova DNK, koja ga je povezivala sa zločinom, na volšeban način postala kontaminirana u istrazi i tako ispala kao dokaz na suđenju.

Da li su tu Belivuku pomogle veze iz policije i Službi? Tabloidi u tom kontekstu sada prozivaju Dijanu Hrkalović… Ali valja ponoviti: projekt Belivuk nije bio privatni paket-aranžman, a u takvim odnosima sa kriminalcima granice brzo postaju porozne. Pogotovo kada postoji viši, politički interes.

Partizanove frakcije

Kome je Velja doneo Nevolju 5

RAT PARTIZANOVIH GRUPA: Prebijeni plaćenici iz Hrvatske

Poslije 156. večitog derbija odigranog 13. decembra 2017. u tučnjavi na južnoj tribini stadiona JNA, na obje strane su učestvovali, osim navijača Partizana, i plaćenici iz Hrvatske, Grčke, Bugarske i Rusije. Kako se u javnosti tada navodilo, riječ je bila o pokušaju "preotimanja tribine" iza kojeg je stajao škaljarac Filip Korać, a "branili" su je Veljko Belivuk i "Janjičari", zastupnici Kavačkog klana.

Na stadionu Partizana postojala su tri navijačka kopa: "Janjičari" (kasnije "Principi") na jugu, a grupa "Partizanovci" sa Milošem Radisavljavićem Kimijem na čelu i "Zabranjeni" držali su istočnu tribinu – prva njen sjeverni, a druga južni dio. Karakteristične su bile tri različite pjesme i tri različita skandiranja.

Poseban pakao predstavljala je organizacija utakmica prilikom gostovanja Partizana. Tada je morao biti angažiran ogroman broj policajca i žandarma da razdvoje navijačke grupe, organiziraju parkiranje njihovih vozila na unaprijed određena mjesta, sprovedu ih do stadiona… A svemu ovome treba dodati i navijače domaćina i Partizana koji nisu članovi organiziranih grupa.

Interesantno je bilo gostovanje Partizana u Mančesteru protiv Junajteda. Tamošnji organi reda nisu bili nimalo impresionirani "grobarskim" podjelama, pa su sve tri grupe organiziranih navijača i onih običnih spakovane u isti boks. Očekivano, još prije prvog sudijskog zvižduka izbila je tuča. Međutim, sve se brzo okončalo zahvaljujući veličini samog događaja i hladnokrvnosti stjuarda – oni su sa mnogo više entuzijazma opominjali navijače koji bi upalili cigarete (na Old Trafordu nije dozvoljeno pušenje) nego u angažovanju radi sprečavanja tuče.

foto: blic / oliver bunić


U PRINCIPU

Poslije izlaska iz pritvora, Veljko Belivuk je nastavio gdje je stao. Mada je njegova ekipa i dalje vodila "Janjičare", iz nekog razloga je odlučio da promijeni naziv "brenda". Možda je u pitanju bila potvrda sada već višegodišnjeg "staža" na Partizanovim tribinama, a možda i želja za novim početkom. Tek, "Janjičari" su postali "Principi".

Početak globalne pandemije korona virusa dočekuju kao jedini kop na stadionu JNA. Ni za koga više tu nije bilo mjesta: "Partizanovci" su napustili tribinu sredinom drugog poluvremena na utakmici Liga UEFA protiv Astane 12. decembra 2019, ostavivši transparent sa porukom "Ovaj stadion više nije mesto za navijače Partizana", a od početka prolećnog dijela sezone više nisu dolazili ni "Zabranjeni".

Za Belivuka i ekipu to je bila samo obaveza manje. Umjesto na stadionu i okolini, presretali su rivale iz navijačko-kriminalnog miljea po kafićima, ulicama, upadali im u stanove… Što se tada dešavalo?

Društvene mreže su prepune kratkih video-snimaka gdje Belivuk različitim nevoljnicima postavlja dva ključna pitanja. Prvo je "Ko ste vi?", a drugo "Principi su?". Prihvatao je samo dva odgovora. Na prvo pitanje treba reći "Mi smo pičke", a na drugo "Principi su prava priča". Šta je bilo sa onima koji nisu dali tražene odgovore, nije poznato. Zna se međutim da ovi klipovi imaju po stotine hiljada prikaza na popularnim internet platformama, portali i štampa ih prenose, ali policija i tužilaštvo nisu vidjeli nikakav problem…

Ako nije već i ranije, Belivuk je sa svojom ekipom u ovom razdoblju postao ekspozitura ili makar pridruženi član Kavačkog klana. Poslovi sa kokainom donijeli mu su veliki novac, ali i nove obaveze. Riječ je, između ostalog, o obračunima sa rivalskim Škaljarskim klanom i drugim grupama narko-dilera zbog borbe za očuvanje "teritorija", njihovog širenja, pristupa "robi" i primata u podzemlju.

Zato početak ljeta 2020. obilježavaju pucnjave i Belivukova podrška Kavačkom klanu u vječnoj borbi sa Škaljarskim: "Principi" su tako okačili transparent na stadionu sa šifrovanim tekstom podrške Radoju Zviceru kada je ovaj važni Kavačanin preživio sačekušu u Ukrajini, a pričalo se i o njihovoj proslavi likvidacije na Krfu Alana Kožara i Damira Hadžića, navodno bliskih Škaljarcima…

U isto vrijeme, o Belivuku i ekipi počinju kružiti zastrašujuće priče o otmicama i brutalnim likvidacijama konkurenata, otimanju stanova i lokala, reketu koji im plaćaju poslovni ljudi, investitori, estradna lica… Nije trebalo biti dobro informisana osoba da bi nešto od ovoga znala – ovakve priče ionako imaju funkciju zastrašivanja, kako rivala tako i javnosti.

Belivuk je tako sve više počeo da bode oči. Prve naznake da sve više izlazi iz zavjetrine na vjetrometinu stigle su neposredno poslije derbija odigranog 18. oktobra 2020. Tada je dio provladinih medija izvijestio da je Belivuk iz nekakve Titove fotelje u svečanoj loži Partizanovog stadiona vređao i pretio igračima Crvene zvezde.

Važno je još nešto. Dijana Hrkalović svakako nije bila Stefanovićev kadar, ali njeno napuštanje MUP-a sredinom 2019. danas se tumači kao početak slabljenja pozicija Belivuka. Zatim, po dolasku Vulina na funkciju ministra unutrašnjih poslova slijedi čitav niz smjena u policiji. Između ostalih i Gorana Papića, Stefanovićevog kuma, i nekih drugih koji zaista jesu bili njegovi kadrovi. Ne treba bogzna kako poznavati ovdašnju političku scenu pa da bude jasno da iza tih smjena ne stoji Vulin već Vučić. Pravo pitanje zato glasi: može li se ovo uz rotaciju Stefanovića na funkciju ministra obrane – uz evidentan politički sukob – tumačiti i kao kontrola štete vezana za Belivuka. Odnosno, da li je u Nevolji čitava jedna struktura koja je godinama koordinirala, kalkulirala i mešetarila sa Veljom i ekipama sličnim njegovoj?

Ako je tako, sasvim je moguće da su u čitavom nizu sukobljenih interesa pomiješali prioritete i ostali bez Vučićevog povjerenja. Djeluje i da je taj proces kulminirao prilikom slučaja "Jovanjica". Potonja ritualno proklamirana borba protiv kriminala kao prioriteta druge vlade Ane Brnabić, afera sa prisluškivanjem Vučića, naprasno zanimanje tabloida za Hrkalovićevu i Belivuka, predstavljaju samo pripremanje javnosti i tko zna koju po redu kampanju čiji je cilj nabijanje rejtinga predsjednika Srbije.

Zašto je važna tribina

Kome je Velja doneo Nevolju 6

ORNI ZA TUČU SA POLICIJOM: Beograd, jun 2020.

Prije dolaska na vlast Srpske napredne stranke značaj stadionske tribine se ili preuveličavao ili nipodaštavao. Istina je, kao i obično, negdje u sredini.

Naime, tribina nudi infrastrukturu i logistiku za različite aktivnosti. Kontrola nad njom lako može omogućiti upravljanje trgovinom navijačkim rekvizitima i opremom, unosnim poslovima obezbjeđenja klubova, ali i superunosnim poslovima poput trgovine drogom. Naime, dominantne "navijačke" grupe su u stanju da drže pod kontrolom i "brane" različite teritorije grada, nadgledaju ulaze u klubove, ali i efikasno ubiru reket od ugostiteljskih objekata, građevinskih firmi i mnogih drugih.

Takođe, i politička uloga navijača može biti značajna. Legenda kaže da su 9. marta 1991. uveče, kada je policija polako vraćala pod svoju kontrolu centralne gradske ulice, jedini pravi otpor pružale ekipe sa stadiona, orne za tuču sa policijom. Ovo se kasnije mnogo puta ponovilo. Posljednji put, prošlog ljeta, u uličnim borbama sa policijom uglavnom je učestvovao podmladak navijačkih grupa različitih klubova.

Naravno, niti su svi na stadionu huligani, niti su svi huligani kriminalci. Većini na bočnim tribinama – gdje ima i puno male djece – najveći problem nije bezbjednost nego dosada uslijed niskog kvaliteta domaćeg fudbala.

foto: tanjug / andrija vukelić


EPILOG

Kao i u svemu, tako i u organiziranom kriminalu postoje granice. Ako mu iz pisanja tabloida nije došlo u glavu da ih je prešao, Belivuk je to mogao shvatiti nakon privođenja na informativni razgovor prije desetak dana – tada se vratio iz Kotora gdje je sa Zvicerom također saslušavan u policiji. Zapravo, ništa mu ne bi značilo ni da je ukapirao da više nije "ko što pređe bješe": natrag ne može sve i da hoće, a naprijed nema kud.

Kome je Velja doneo Nevolju 7

foto: tanjug / rade prelić

Mediji pišu da je posljednjih nekoliko dana pokušavao uništiti brojne dokaze otmica, sakaćenja, brutalnih likvidacija i raznih drugih krivičnih djela. Labuđi je to pjev: udarne televizijske termine i stranice novina sada ispunjavaju snimci njegovih "štekova", žrtava, suradnika, zaplijenjene droge…

Kako stvari stoje, Belivuka čeka bar četrdeset godina robije. Sa druge strane, pitanje je i da li bi na ulici još mogao preživjeti par godina. Jer, kriminal čije je postao zaštitno lice spada u onaj najbrutalniji i najprimitivniji iz koga postoje samo dva izlaza – zatvor i smrt. Tu je samo pitanje vremena da li će biti brži policajci ili dušmani iz drugih klanova.

Na kraju, Veljku Belivuku je istekao rok upotrebe. Šireći se kroz podzemlje ostavljanjem leševa iza sebe, sve manje je bio dio rješenja, a sve više problem. I to, što je za ljude poput njega najpogubnije, onaj politički. Jednostavno, dođe trenutak kada počnu suviše upadati u oči (ne samo u zemlji) i otvarati pitanja koja vlast više ne može prenabregavati bez rizika od ozbiljne kompromitacije. Upravo se to desilo Belivuku, i zato je pao.

Iz istog broja

Intervju – sveštenik Nenad Ilić

Crkva ima veću moć od cara

J. Jorgačević

U susret izboru za patrijarha

Istorija mešanja države u poslove Crkve

Jelena Jorgačević

Portret savremenika – Nebojša Stefanović, ministar odbrane

Čudesna sudbina »Nebojše iz Beograda«

Nedim Sejdinović

Intervju – Boris Tadić

Obračun u vlastitim redovima

Filip Švarm

Kosovo – Parlamentarni izbori

Čekajući Samoopredeljenje

Vukašin Obradović

Crna Gora – Lokalni izbori u Nikšiću

»Srpski svet« protiv »ugroženog crnogorstva«

Voislav Bulatović

Obavezni vojni rok

Ni ljudi, ni para

Davor Lukač

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu