Birokratija

29. 2. 2012. / 19.57

Kolekcija haosa i ludila

Ako se ne pretvorite iz građanina u glistu, morate biti spremni da vam "organi" pozvone u pet ujutro i da vas iz pidžame sprovedu ravno u zatvor

U svim teorijama država se ispostavlja kao servis građana: tako bi trebalo biti i u državi Srbiji ljeta gospodnjega 2012, stoljeća XXI kojega smo dobrano već načeli.

Kad ono, vraga!

Država – njeni organi, najviši i niži – sve su nerazumljiviji u onome što svojim građanima, nama, rade. U skladu s evropskim perspektivama, donijeli smo stotine zakona koje nitko ne čita – i teško ih je tim tempom čitati, iskreno rečeno – a da o primjeni i ne govorimo. Nisu tu samo sistemski zakoni, već i oni mnogo "niži", o kojima po inerciji i međustranačkim dogovorima glasa poslanička većina i ne znajući o čemu glasa, a koji se obijaju o glavu sviju nas. Tu su i razni provedbeni propisi, uredbe, čuda…

Primjeri državne neorganiziranosti koji slijede tek su vrh ledenog brijega – građani ih svakoga dana doživljavaju na svakom šalteru pred kojim se moraju sagnuti da bi nekom birokrati s druge strane stakla uopće rekli koji im je problem ili što trebaju, a da ih država i njeni organi potom neće pitati za povijest bolesti njihovih poremećenih kičmi i bolova u kostima.

POREZNICI: Jedan Beograđanin 19. januara dobio je dopis – to se zove "obaveštenje" – od Ministarstva financija, prema kojemu je na taj dan bio dužan 123,33 dinara za neki porez, na što je "nakarikana" kamata od 267,83 dinara, što ukupno čini dug od 391,16 dinara duga na taj datum. Ima i napomena, u kojoj se kaže da "navedeno stanje duga ne uključuje kamatu na obaveze iz stava 1 obaveštenja, koja teče do uplate iste". U tom smislu, kažu poreznici, "neophodno je da pre uplate pozovete na telefon 3405-617 kako bi vam saopštili stanje duga na dan uplate". Građanin pokorni je pozvao naznačeni broj telefona, da bi mu tamo (ljubazna poreznica, mora se reći) rekla da je riječ o dugu iz 2006. godine, o nekoliko dana koliko je porezni obveznik zakasnio da plati dospjelo rješenje o porezu (navodno četiri ili pet dana), pa mu sada to obračunavaju. Na pitanje istoga zašto ga ranije nisu opomenuli, odgovor glasi: to je sitni dug, ali naredba je da sada gonimo i za deset dinara duga iz bilo koje godine. Konačni ishod je ovaj: poreski dužnik je platio 405,18 dinara, svi u pošti su mu se smijali zbog tih 0,18 dinara (ne računaju se više), bez da je na dan plaćanja nazvao nadležne da ih pita za konkretnu cifru svoga duga. Tek će sada, kažu znalci, nastati čudo: em poreznici neće znati koji je dug plaćen, jer ne znaju povezati dužnika i u više nepostojeću paru točan iznos ako nije onaj iz njihovih zastarjelih papira, em će stići još neka opomena s kojom će dužnik krenuti u borbu s poreskom administracijom po sistemu " i ovo nanovo". I nikad kraja i nikad odgovora na pitanje: a zašto o dugu niste obavijestili u normalnom roku, nego ste čekali pet, šest, osam ili više godina i tko je, u stvari, za te blesave kamate kriv?

TAKSE I ČUDA: Plaćanja kazni i dugova su, inače, posebna priča u državi Srbiji; ako nekoga tješi, niti u Hrvatskoj to nije drukčije. Na primjer, uhvate vas u saobraćajnom prekršaju i kažu da platite toliko i toliko dinara u roku tom i tom; rijetki plate u tom roku (iako to ne mijenja na cijeloj stvari), pa završe kod suca za prekršaje. Taj potom donese rješenje temeljem kojega vam slijede i kazna za prekršaj i sudski troškovi, koje se mora platiti u roku od 15 dana. Kao građanin pokorni, odete u najbližu poštu i platite taj harač kojega ste sami zaslužili i mislite – iskupili ste se kao prestupničko biće. E, neće biti! Jer: ništa ne vrijedi što ste svojim novcima platili svoj prestup, već tu uplatnicu iz nadležne pošte morate "na vlastiti pogon" – automobilom (benzin vaš), tramvajem ili na nogice lagane – da odnesete u instituciju kojoj ste platili, koja nije u stanju da ustanovi da je njima pošta prebacila novce koje ste vi pod punom krivičnom, a naročito materijalnom, odgovornošću, uplatila, već vi lično morate nekoj šalterskoj radnici donijeti na uvid komadić papira koji svjedoči da ste odgovoran građanin, koji je platio svoje neodgovornim vlastima.

Nema tu razlike da li je riječ o nekoj općinskoj kazni, sucu za prekršaje, taksi za neki sudski postupak: svuda ste građanin, glista koja mora da se rastegne od kazne preko pošte do uvaženog birokrate koji svojom očima mora da se uvjeri da ste baš glista koja se mora rastegnuti od vaše dužnosti do birokratske indolencije.

U suprotnom, ako se ne pretvorite iz građanina u glistu, morate biti spremni da vam "organi" pozvone u pet ujutro i da vas iz pidžame sprovedu ravno u zatvor.

INFOSTAN: Onda se nađete u klinču s, na primjer, beogradskim infostanom (nije ni u drugim gradovima bitno drugačije). To javno poduzeće vas tereti za silna dugovanja, iako vi u svojoj evidenciji – ako ste ozbiljniji od države, pa čuvate priznanice – imate dokaze da ste te navodne dugove odavno platili. Svejedno, oni obračunavaju kamate na nepostojeći dug, usput vas u sprezi s pravosudnim organima nezakonito tuže (a nijednu tužbu niti rješenje nikad niste ni vidjeli, a kamoli da vam je uopće uručeno) i sad samo čekate kad će vajni zakonodavci proizvesti stotine privatnih izvršitelja koji će vam otimati imovinu na ime dugova koji ne postoje (oni drugi se, dakako, izuzimaju). Uzgred, usprkos produženom roku natječaja, Slobodan Homen nije uspio "nahvatati" dovoljan broj kandidata za tu funkciju, sumnjivu po definiciji; eto su nove vlasti u Hrvatskoj trenutno suspendirale privatne izvršitelje (i ovi državni su prekardašili), a o onima u Bugarskoj i Rumunjskoj da ne govorimo – srodna je to priča. Zakoni, oni sistemski koje smo spomenuli na početku, ne rade za vas: morate naći advokata, taj će vas vjerojatno ojaditi za novce koje ste mogli platiti na mostu – ovima koji tvrde da ste im dužni, iako vjerojatno i niste (jer vas jure za navodne dugove od prije deset godina, a zastara njihovih potraživanja je tek godinu dana) – pa niste, pa ćete bar duplo platiti na ćupriji, i njima i advokatima.

Kad smo kod Infostana, još je tu jedna skandalozna priča. Naime, oni koji su u proteklih godinu i pol dana kupili stan u novogradnji, po gradskoj uredbi (Skupština grada plus gradonačelnik Dragan Đilas, to bez obje instance nije moglo) s kraja 2010. godine, dužni su u prvoj godini plaćati daljinsko grijanje – duplo. Kažu vlasnici grada ovako: "Kada stambeni objekat pređe na režim redovnog grejanja u toku grejne sezone, onda korisnici stambenog prostora do kraja obračunskog perioda plaćaju naknadu za toplotnu energiju po ceni dobijenoj svođenjem godišnje cene na grejni mesec, odnosno grejni dan. Cena za grejni mesec se dobija deljenjem godišnje cene sa šest meseci, a za grejni dan deljenjem mesečne cene sa 30 dana. Istekom tog obračunskog perioda i ulaskom u naredni obračunski period korisnici stambenog prostora plaćaju naknadu za toplotnu energiju po ceni dobijenoj deljenjem godišnje cene sa 12 meseci." To što piše u dopunjenoj gradskoj uredbi normalnom građaninu ne znači ništa, ali značit će isto takvom normalnom građaninu koji se izdžepario za kredit za stan, u koji se jedva dočekao useliti, sa svim kalkulacijama (na duži rok) troškova koji ga čekaju i odricanjima koja iz toga slijede. Svoga na svome (napokon), dočekala ga je odredba člana 7a gradske uredbe, kojim se nalaže da će godinu dana plaćati daljinsko grijanje duplo više nego što bi plaćao inače i nego što će plaćati narednih godina, iako je sve što je trebalo već unaprijed platio i elektranama i Đilasovim vaspitačicama i partijskim armijama zaposlenima i namještenima u gradskim i općinskim strukturama.

POŠTA: Potom će vam, u kaosu od neuređene države u kojoj vi kao građanin ne znate što je propis i zakon – ali još je gore što oni koji predstavljaju državu to ne znaju, jer niti imaju vremena, niti znanja, niti čitaju, niti im sve to škodi u partijskom napredovanju – doći dopis od državne firme, Pošta Srbije, u kojima vas obavještavaju da su ustanovili da imate kućni poštanski sandučić, pa da ste dužni da ga održavate u ispravnom stanju, jer je kvalitetna dostava Naših/Vaših pošiljaka u obostranom interesu, sve uz spominjanje Zakona o poštanskim uslugama. Tu se nadovezuje i ona priča o dimenzijama poštanskih sandučića po evropskim standardima, kojih – uzgred budi rečeno – nema, ali bi dobro bilo da netko partijski blizak nekome (bilo kome) na vlasti mazne neke novce na tu temu. Taj dopis koji će od poštanskog državnog lena uslijediti tek čekamo, ali sigurno je barem jedno – i to će biti o trošku nas, građana pokornih.

Primjera sličnih ima sijaset. Svaki građanin Srbije koji se susreo s administracijom i zakonima ima vlastitu zbirku ludila i kaosa s kojom se susreo kad je pokušao riješiti neki svoj lični problem koji bi, u normalnoj državi, bio sasvim običan i rješiv začas.

Građani Srbije – bilo iz Beograda, nekog drugog grada ili mjesta ili srpskog sela – danas nemaju niti elementarnu pravnu sigurnost koja je, uzgred, garantirana Ustavom. Pravna sigurnost znači da ćemo u istim ili sličnim situacijama biti tretirani isto, ona znači i to se unaprijed znaju pravila po kojima igramo (ma tko igrao), da će se plaćati i porezi i takse i sve ostalo po ustaljenim pravilima. Na primjer, da se neće donijeti zakon po kojem porez na stanove u kojima građani žive mogu "odokativno" određivati lokalne samouprave, koje su zasad od toga odustale samo zato što slijede izbori, pa da se birači ne "najede", a nakon toga će cijela stvar ovisiti samo o količini nezajažljivosti gradskih i mjesnih budžeta. Na primjer, da će se gradske i ostale vlasti "miješati" u svoj vlastiti posao, pa će građane na dug – tko zna kako obračunat i kad nastao – upozoriti na vrijeme, a ne nakon silnih godina u kojima su im dodali i "ničim izazvane" kamate.

I još mnogo toga.

EVROPA: Odlično je što se pozivamo na evropske standarde, ali ovo malo primjera – a more ih ima u svakom danu svakog građanina Srbije – govori o tome da se sve svodi samo na priču, a ne na stvarne promjene. Kao da nas je kompjuterska era zaobišla, kao da se pošta i puževo pravosuđe nigdje ne susreću, kao da se zakoni i propisi donose zbog Evrope, a ne zbog građana kojima zakoni trebaju služiti.

I kao da su sigurni da će ih to staklo i mali prorez, pred kojim građanin Srbije pokorni mora maltene kleknuti, zaštititi od tih istih evropskih standarda koji traže da se ta fizička birokratska barijera ukloni.

Iz istog broja

Status kandidata bez statusa Kosova

Jedan korak napred

Andrej Ivanji

Srbija i evrointegracije

Muke jednog kandidata

Milan Milošević i Dokumentacioni centar "Vremena"

Slučaj policajca Tadića

Zašto prijave nema ko da piše

Mirko Rudić

Raspevana politika

Pesma nas je održala

Jovana Gligorijević

Topola – Jubilarno, slovima Trin’esto, takmičenje vinopija

Živeli smo kao jedan…

Dragan Todorović

Vojislav Šešelj i predizborna Srbija

Ožalošćena porodica

Zora Drčelić

Svi brojevi na jednom mestu!>

Pogledajte arhivu