Prema tadašnjim objašnjenjima Dona Forbsa, šefa biroa Rojtersa, i Tima Heritejdža, njegovog zamenika i naslednika, njima je upravo Vjekoslav Radović servirao priču, a oni su poverovali i pustili vest. Niko od njih nije rekao da je Vjeko Radović bio "poslan u Vukovar da pronađe bebe", pa da je njegovom zaslugom vest bila ubijena, kako on sada tvrdi u "Politici"
VREME KADA PRAVIH LEŠEVA NIJE BILO DOVOLJNO ZA „NACIONALNE RADNIKE“: Vukovar; novembar 1991.
Vjekoslav Radović, bivši novinar beogradskog biroa Rojtersa, bivši dopisnik Tanjuga iz Amerike i šef Službe za informisanje DSS-a, podsetio nas je („Politika“, 27. februar; „Ratni i mirovni huškači“) na jednu epizodu „medijskog rata“ (koji je takođe izgubljen, a sada znamo i zašto: zbog bestidnog laganja). Reč je o famoznih „40 vukovarskih beba“, kako se taj slučaj zvao. Užasnuti veteran izgubljenog rata uvredio se jer se njegovo ime pominje u kontekstu tog blesavog pokušaja obmane javnosti, a radi ratnog huškanja. Vjeko Radović koristi priliku da napadne „mirovne huškače“, koji su – po njemu – isti takvi kao i ratni, čak i gori. Te zlikovce, koji su svojim „huškanjem na mir“ dali materijala nekom francuskom profesoru da napiše studiju o ulozi srpskih medija u ovim ratovima, pa se sada njome koristi Haški tribunal, Vjeko Radović u „Politici“ denuncira jednog po jednog, sa imenima (uzgred, to su sve časni ljudi i pouzdani svedoci). Oni su, kaže Vjeko Radović, „pujdali međunarodnu javnost na sopstveni narod“. Kao pozitivne primere za ugled, on navodi „plejadu časnih imena koja su se našla u negativnom kontekstu“ (sve sami dobrovoljni davaoci tuđe krvi). Tako smo dobili parove „patriota – izdajnik“: Dobrica Ćosić – Pera Luković, Jovan Rašković – Nebojša Popov, Raša Smiljanić – Rade Veljanovski, Milica Lučić-Čavić – Vasilije Krestić, Brana Crnčević – Filip David, Gojko Đogo – Lazar Lalić i tako dalje… E, sad su oni odjednom em različiti, em isti: jedni huškali na rat, drugi huškali na mir; jedni „patriote“, drugi „izdajnici“. A sve to zbog „vukovarskih beba“, slaboumnog i nečasnog pokušaja „podizanja patriotskog raspoloženja“ i zamazivanja vukovarskog magnumcrimena.
Šta je bilo? Izvesni Goran Mikić, fotograf, pojavio se 20. novembra u birou AP-a (Associated Press) sa pričom da je negde u Borovu Naselju video i slikao „41 zaklano srpsko dete, od pet do sedam godina starosti“; tu se javlja i izvesna italijanska novinarka iz RAI Uno, ali prilično rastrojena (nikakvo čudo, s obzirom na mesto i vreme), sa sličnom pričom. Ljudi iz AP-a postavljaju logična pitanja: gde su slike; odakle 41 dete na jednom mestu u opsadi Vukovara; kako zna da su deca srpska itd. Goran Mikić nema odgovore – ni slike – pa odlazi dalje. Po tadašnjim objašnjenjima Dona Forbsa, šefa biroa Rojtersa, i Tima Heritejdža, njegovog zamenika i naslednika (Forbs je bio pred penzijom), njima je upravo Vjekoslav Radović servirao priču, a oni su poverovali i pustili vest (pošto se vesti čuvaju deset godina, nismo bili u stanju da proverimo potpis tj. inicijale autora). Priča se munjevito raširila i RTS je krenuo radosno da seiri nad „vukovarskim bebama“, kao i ostali „patriotski mediji“, uostalom: oni su ionako bili žedni srpske krvi sve vreme. Istovremeno su drugi novinari krenuli da proveravaju tu, po sebi, na prvi pogled sumnjivu priču: tadašnji major dr Zoran Stanković uz tešku muku je nekom vojnom telefonskom vezom bio lociran u Vukovaru, gde je radio svoj posao; čovek je lepo rekao da su to budalaštine i izvikao se na novinara, otprilike kao „Da li ste vi normalni? Ko bi držao toliko dece na jednom mestu? Uostalom, bilo je dečjih leševa, ali pet, poginuli od bombardovanja!“. Za dan-dva obmana je bila raskrinkana, a Vjekoslav Radović je bio „ubeđen“ da sam da otkaz jer nijedna agencija ne voli da „ubija“ vest (demantuje je kasnije), pogotovo takvu vest, niti da otpušta saradnike. Da li je, kako sada tvrdi, u stvari otpušten jer nije hteo da piše o nekakvim lipicanerima – mi ne znamo; znamo šta su nam kolege iz Rojtersa tada ispričale. Niko od njih nije rekao da je Vjeko Radović bio „poslan u Vukovar da pronađe bebe“, pa da je njegovom zaslugom vest bila ubijena, kako on sada tvrdi. Uostalom, velike agencije nikada neće javno priznati da su saradnika otpustile zbog tako nečega: nije zgodno…
Naravno da je nastao skandal. „Patrioti“ i „nacionalni radnici“ bili su očajni zato što 41 srpsko dete nije bilo zaklano, jer oni Srbe vole jedino zaklane; živi Srbi („nejač“, „živalj“) njima ne trebaju, kao ni gospođi Biljani Plavšić („Šest miliona da nas izgine, vredelo bi…“). Ako se malo prisetimo, bilo je to vreme kada su „ustaše pravile burek od srpskih očiju“ i „ogrlice od prstića srpske dece“, kada su živi ljudi iz Tovarnika proglašavani za „zaklane“ tako što su im imena uzimana iz telefonskog imenika; vreme kada je „Stradun čekao slobodu“ („Politika ekspres“). Nekako veoma brzo Vjeko Radović postaje dopisnik Tanjuga iz Njujorka; koga zanima šta je pisao neka kopa po tadašnjim novinama, jer se mi iz novinarske struke toga dobro sećamo.
Onaj nesrećnik Goran Mikić naglo nestaje iz opticaja, kao i potresena italijanska novinarka. Dve-tri godine kasnije, Goran Mikić javiće se ovom autoru jednim jadnim i konfuznim pismom iz belog sveta: morao je, veli, da pobegne jer je bio žrtva zavere jugokomunističke JNA koja je „sakrila stravični zločin nad srpskom decom u Vukovaru“, pa je htela i njega da „likvidira kao svedoka“. Istini za volju, tadašnjoj Službi za informisanje Političke uprave SSNO-a bilo je takođe donekle žao što je 41 srpsko dete ostalo živo u Vukovaru; bili su usred mobilizacijske krize i krize „patriotizma“…
Nekoliko meseci kasnije imali smo još jedan takav slučaj: čuvenu laž o „trinaest srpskih beba iz Banje Luke“. Bora Jović je u svojim memoarima priznao da je lansirao tu gadost u junu 1992, jer mu se činilo zgodno; „Vreme“ je raskrinkalo tu obmanu odmah, u sjajnom tekstu Dušana Radulovića. I opet su „nacionalni radnici“ vrisnuli od muke zato što 13 srpskih beba nije umrlo, jer su njima samo mrtve srpske bebe dobre, a sa živima ne znaju šta bi.
E, sad: Vjeko Radović svojega se „patriotizma“ nadokazivao do sada po Tanjugu, „Glasu javnosti“, DSS-u i na drugim mestima i to je u redu: ovo je slobodna zemlja, neka ga; eto ga tamo. Samo neka bude ljubazan i neka se ne gradi naivan: „Ko? Je l’ ja?“.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.