Kultura sećanja

Ko je heroj 1914. 2

fotografije: damir midžoski

Ko je heroj 1914.

Iako neretko nepismen, tek iznad granice siromaštva, do svetskog rata kretanja uglavnom ograničenog na okolinu svoga sela, srpski vojnik, seljak, sebe doživljava isključivo kao slobodnog čoveka. Ne ratuje za kolonije, evropsku i svetsku dominaciju, moreuze ili prodor na Istok; patnje i žrtve podnosi isključivo braneći svoju porodicu, selo, zemlju – svoje pravo na ravnopravnost sa svima ostalim. Zato i pobeđuje onako garav, u nagorelom šinjelu i raspadnutim cipelama

Hladan vjetar probija do kosti; kroz mokru travu, po gustoj, sitnoj kiši, četiri promrzla srpska vojnika na šatorskom krilu zategnutom između dvije pritke nose ranjenika. Pogođen je šrapnelom u glavu i bez svijesti. Rana je ovlaš previjena – zavoja, kao i ostalog sanitetskog materijala, nema dovoljno. Svog suborca vojnici donose do volovskih kola na izlokanom putu: dva seljaka odmaklih godina, ruku ogrubjelih od rada, izborani, neobrijani, prije pola sata dovezli su nekoliko sanduka municije. U kolima, na slami, već je jedan ranjeni vojnik; odsutno gleda ispred sebe dok pažljivo smiještaju novog ranjenika. Ispod prljavog zavoja probija krv i kaplje u lokvu, blato. Volovi, konačno, polako kreću: vodi ih jedan od seljaka, a kola sa ranjenicima prati bolničar. Iz daljine, odnekud, potmula paljba…

ANONIMNI, OBIČNI VOJNIK: Ovaj opis ne potiče iz Prvog svjetskog rata – bilo je tada mnogo gore. Riječ je o nekoliko kadrova iz dugometražnog dokumentarnog filma Heroj 1914 "Vreme filma" čija je produkcija upravo u toku. U osnovi, tema je obični srpski vojnik u prvoj godini rata: kako se borio u bitkama na Ceru, Drini i Kolubari; koliko je marširao, što je jeo i gdje spavao; kako se i sa čim tukao u borbama prsa u prsa i po rovovima; kakva je bila artiljerija koja ga je podržavala i iz kakvih je sve oruđa otvarana vatra po njemu; na što je mogao računati – da se upotrijebi današnji rječnik – kada je u pitanju logistika, a na koga ukoliko bude ranjen…

Strateške odluke i ratne naredbe od kojih zavise život i smrt donose šefovi država, generali, ministri, poslanici… Nitko od njih – potom – ne zadržava dah dok sa rukama na glavi sluša fijuk granate i ne spava u vašljivoj slami; ne smrzava se u blatnim rovovima, ne pješači u raspadnutim opancima po zaleđenom snijegu i ne krsti se prije nego što sa bajonetom na pušci iziđu iz varljive sigurnosti zaklona da bi, u nekoliko narednih minuta, sačuvao svoj život samo ako na najbrutalniji način oduzmu tuđi. Ratove zato i ne dobivaju oni, već isključivo obični vojnici – sva ta tako ista i tako različita ljudska bića zabijeležena u istoriji tek kroz depersonalizirane pokrete i borbe armija, divizija i pukova čije sastave sačinjavaju… A srpski vojnik – mada među najslabije opremljenim i naoružanim borcima u Prvom svjetskom ratu – obranivši svoju zemlju, odnio je 1914. i najveću pobjedu od svih članica Antante. Jer, krajem te godine, ako se izuzme britanski otok, samo na tlu Srbije, izuzev zarobljenika, nije bilo neprijateljskih trupa: sjeverna Francuska, sjeverozapadni dio Rusije i gotovo dvije trećine Belgije bili su pod okupacijom.

Tko je bio taj anonimni, obični srpski vojnik, heroj 1914? I zbog čega je bio spreman na najveće žrtve i odricanja da bi obranio svoju zemlju?

SRBIJA U PREDVEČERJE RATA: Gotovo devet od deset srpskih vojnika u Prvom svjetskom ratu čine seljaci; prema popisu iz 1910, seosko stanovništvo sačinjava 84,9 posto ukupne populacije Srbije. Postotak gradskog nešto se uvećao nakon balkanskih ratova (1912–1913), ali ne mnogo. Također, u sastavu Srpske vojsku 1914. uglavnom su vojnici iz Stare Srbije. Naime, zemlja se u ratno predvečerje praktično sastoji od dva državna teritorija, različita nacionalno, kulturno, privredno, ali i politički. Prvo je područje u granicama iz 1912. (54.000 kvadratnih kilometara, tri miliona stanovnika) sa ustavno-demokratskim uređenjem i širokim građanskim pravima; drugo – od Turske oslobođene "Nove oblasti" u Makedoniji, na Kosovu i na Sandžaku (33.000 kvadratnih kilometara i oko milion i po stanovnika) pod režimom vanrednog stanja. Sve u svemu, u Srbiji 1914. živi oko četiri i po miliona ljudi na 87.300 kvadratnih kilometara. Sa 52 žitelja po kvadratnom kilometru, nalazi se iza Rumunije po gustoći stanovništva na Balkanu. Međutim, natalitet je izuzetno visok: sa 17 novorođenih na hiljadu stanovnika, na drugom je mjestu u Evropi.

Jasno je da je Srbija pred Prvi svjetski rat izrazito agrarana zemlja. Mada je produktivnost niska, a način obrade zaostao, poljoprivredna proizvodnja je dovoljna za održavanje dominantnog patrijarhalnog načina života. To društvo karakterizira i činjenica da u zemlji nema veleposjeda i zemljoposjedničke aristokracije. Zato je vertikalna društvena prohodnost za to vrijeme izuzetno visoka i zavisi isključivo od materijalnog stanja i obrazovanja: opet rečeno današnjim rječnikom, gotovo sva elita – politička, ekonomska, vojna i druga – ima blisko seljačko porijeklo. Na primjer, seljaci su roditelji trojice od četvorice vojvoda iz Prvog svjetskog rata. Pravo glasa – za ondašnje prilike u Evropi i svijetu – gotovo da je opće: ima ga oko sedamdeset posto odraslih muškaraca. Kako navodi Mari-Žanin Čalić u Istoriji Jugoslavije u XX veku, u Hrvatskoj i Sloveniji, tada dijelovima Austrougarske, svega oko 3,5 odnosno 5 posto stanovništva ima pravo glasa zbog različitih oblika cenzusa. Inače, prosječan srpski seljak glasa za Radikalnu stranku Nikole Pašića – nakon Majskog prevrata 1903. pripalo joj je 88 posto mjesta u Skupštini da bi kasnije ta većina opadala.

Seljačku Srbiju pred Prvi svjetski rat ne treba idealizirati. Više od pola seoskih porodica mukotrpno radi na posjedu manjem od pet hektara manje-više samo da bi se prehranilo. Naličje patrijarhalnog života je i nepismenost: pogađa oko 76 posto seoskog i 45 posto gradskog stanovništva.

U takvim uvjetima gradovi se relativno sporo razvijaju. Beograd je najveći sa oko 90.000 stanovnika i 1914, poslije Cetinja, najmanja je prestolnica na Balkanu – u Bukureštu živi 340.000, Ateni – 170.000, a u Sofiji 125.000 ljudi. Onda, kao i danas, industrija u Srbiji je slabo razvijena, a i nalazi se u rukama stranog kapitala. Francuzi su, recimo, imali u svom vlasništvu najznačajnije rudno nalazište u zemlji – rudnik bakra u Boru. Ipak, industrijska proizvodnja se povećava iz godine u godinu: broj od 4000 radnika 1904. uvećao se 1914. na 16.000. Vlada se zadužuje u inostranstvu – prije svega – za izgradnju željezničke mreže i opremanje vojske. Međutim, vodi se računa pa zemlja nije prezadužena: početkom rata ukupan dug iznosi 919.782 franka ili, otprilike, 146 franaka po stanovniku – plus kamata od deset posto.

Iako opterećena čitavim nizom problema, Srbija je samopouzdano i optimističko društvo: em je opći svjetski razvoj ne zaobilazi, em se na svim planovima osjeća polet. Opće je uvjerenje – gotovo bez iznimaka – da su široka nacionalna i demokratska prava, ali i napredak u budućnosti, mogući samo u slobodi i nezavisnosti.

ZNALI SU ŠTO IH ČEKA: Seljak se odnosi prema državi slično kao i prema vlastitom imanju. Činjenicu da je modernu Srbiju baš on stvorio u ustancima 1804. i 1815, ni Karađorđevićima ni Oberenovićima nije dopustio da zaborave bez obzira na sve kneževske i, kasnije, kraljevske titule. Stranci početkom rata – zaprepašćeni bez izuzetka – pišu kako srpski seljak po zakonu zbog duga ne može ostati bez kuće, okućnice, oruđa za obradu zemlje, tegleće stoke… Čuveni američki novinar Džon Rid izvještava početkom 1915. da svi po kafanama, željezničkim stanicama i svim ostalim zamislivim mjestima vode politiku i kritikuju vlasti; zabilježio je i da je izvjesni seljak dok ga je vozio svoje volove zvao Petar i Radomir – po kralju i načelniku Generalštaba, vojvodi Putniku. Naravno, navedeno ne znači da u Srbiji nije bilo – i to ne malo – policijske represije, nepravdi svake vrste i gaženja građanskih prava, jaza između gazdi i sirotinje, korupcije, nepotizma… Međutim, da nadvladava opći osjećaj velikog zajedništva i povjerenja u budućnost svjedoči i to da emigracija u Ameriku ili evropske zemlje gotovo i ne postoji.

Prvi balkanski rat 1912. – ili Turski rat, kako je u narodu zvan – dočekan je sa ogromnim oduševljenjem. Za seljaka to je bio samo nastavak borbe za oslobađanje i nacionalno ujedinjenje, zadatak zavještan od predaka. Ogromni uspjesi u zajednici sa Crnom Gorom, Bugarskom i Grčkom podigli su mu samosvijest i uvjerenje u sopstvenu misiju. To osjećanje dodatno je učvrstila i pobjeda u razračunavanju sa Bugarskom 1913. u Drugom balkanskom ratu.

Cijena odbacivanja Turske na sam kraj Balkanskog poluotoka i, potom, obrane oslobođenih područja nije mala. Srpska vojska je u oba rata imala oko 14.000 poginulih i još 39.000 umrlih uslijed epidemija zaraznih bolesti. Međutim, srpski borac, seljak, izišao je iz njih kao najiskusniji vojnik u Evropi u to vrijeme. Za razliku od najvećeg dijela pripadnika ostalih vojski, on je na sopstvenoj koži iskusio zaprečnu paljbu artiljerije, važnost ukopavanja, krvavu efikasnost mitraljeske vatre… Shvatio je i naučio da mnogo toga što su sve tadašnje vojne doktrine – uključujući i srpsku – uzimale kao aksiom, jednostavno više ne pije vodu.

Nakon Sarajevskog atentata 28. juna 1914. i austrougarskog ultimatuma od 23. jula iste godine, nikog u Srbiji ne iznenađuje zvonjava crkvenih zvona i pucanje prangija na visovima iznad sela – oglašena je treća mobilizacija u tri godine. Kao i svi ostali u Evropi, pjevaju i srpski regruti. Međutim, ta pjesma što se ori po sokacima na putu ka jedinicama nije odraz pijanog nacionalizma čiji je cilj da drugome nametne svoju hegemoniju, nego glas prkosa i odlučnosti da se po svaku cijenu obrani vlastita zemlja ljudi koji dobro znaju što je rat. Srpski seljak je od Carinskog rata, preko ultimatuma tokom balkanskih ratova i raznih drugih oblika pritisaka dobro znao da mu iz Austrougarske neće stići ništa dobro. Pored toga, ako je – kako je vjerovao – puškom oslobodio porobljenu braću iz Turske i ujedinio se s njima, zašto to ne bi ponovio i sa sunarodnicima i slavenskim rođacima iz dvojne monarhije kada se već našao pred njenom agresijom? Zar ujedinjenje Južnih Slavena nije onaj istorijski imperativ da se jednom zauvijek svi skupa riješe tuđinske vlasti, diktata i mešetarenja velikih sila?

Uprkos svemu ovom, Srbija je u ljeto 1914. željela sve samo ne rat. Iscrpljenoj u balkanskim ratovima, nedstajalo joj je bukvalno sve.

CER, DRINA…: Jedinice Srpske vojske popunjavane su po teritorijalnom principu. Seljak je – poput svih ostalih vojnika uvršten u jedan od tri poziva. Prvi su činili obveznici od 21. do 31, Drugi – od 32. do 37. godine i, Treći – od 37. do 45. godine života; mladići od 18. do 21. i muškarci od 46. do 50. godine činili su Posljednju obranu.

Manje-više kompletne uniforme zadužili su samo vojnici Prvog poziva. Drugi je dobio samo šajkače i šinjele, a Treći i Posljednja obrana – ništa. Slično je bilo i sa oružjem; nedostaje bar 100.000 pušaka. Prvi i, djelomično, Drugi poziv raspolažu savremenim "mauzerkama", ostatak se krpi različitim zastarjelim tipovima poput "kokinki" i "berdanki". Pojedine jedinice Trećeg poziva nazvane su "ašovari" – u rat kreću sa ašovima, motikama, lopatama i ničim drugim. Seljak, također, daje i tegleću stoku za vojne potrebe. Procjena je da je Srbija do jeseni 1914. mobilizirala između 450.000 i 500.000 ljudi; 200.000 do 250.000 čini borbene jedinice, a raspolažu sa nekih 500 topova i oko 450 mitraljeza "maksim".

Srpska Vrhovna komanda očekivala je da će glavni udar Austrougarske doći sa sjevera preko Save i Dunava; u skladu sa ovom procjenom, izvršena je i koncentracija u središnjem dijelu Srbije. Međutim, 5. i 6. austrougarska armija uz sadejstvo 2. armije iz Srema, udarile su preko Drine. Srpski vojnik, seljak, prinuđen je zato na beskrajne marševe po augustovskoj žezi – ponekad i po šesdeset kilometara dnevno. Komora je zaostala. Nerijetko gladan, srpski vojnik jede ono što mu daje stanovništvo iz sela kroz koje prolazi, ponekad spava na goloj zemlji, skuplja iznemogle suborce zaostale za marševskim kolonama…

Austrougarska vrhovna komanda ali i oba zaraćena bloka početkom Prvog svjetskog rata očekuju da će Srbija brzo biti pregažena. Zato je poput groma iz vedrog neba odjeknula pobjeda Srpske vojske na Ceru – armije dvojne monarhije ne samo da su zaustavljene već i odbačene na polazne polažaje… Iskusan i psihički očvrsnuo u balkanskim ratovima, srpski vojnik, seljak, za razliku od svog neprijatelja zna da brani slobodu svoje zemlje i svoj način života. Posebno krvave borbe vođene su kod Tekeriša. U borbama prsa u prsa srpski vojnik se tukao čime je stigao: bajonetom, kundakom, ašovom, golim rukama… Austrougarske trupe posebno su se plašile ručnih bombi kojima, za razliku od Srpske vojske, praktično i ne raspolažu. U borbama tokom Cerske bitke Srbija ima oko 2100 poginulih i 16.000 ranjenih vojnika, a Austrougaraska oko 25.000 izbačenih iz stroja – uključujući i 4500 zarobljenika.

Na Ceru nije samo propala prva ofanziva dvojne monarhije u Prvom svjetskom ratu, već i njen prestiž kao velike sile. Beč zato ponovo pokreće ofanzivu početkom septembra 1914: tokom narednog mjeseca srpski vojnik će voditi čitav niz velikih i malih borbi protiv brojnijeg i znatno bolje opremljenog neprijatelja na Drini i u Mačvi. Najteže – na Mačkovom kamenu. Ubrzo je stvorena pat pozicija: nit austrougarske trupe mogu napredovati, niti ih Srpska vojska može odbiti. Na jednom mjestu linije rovova su na distanci od samo sedam metara. Ipak, iz dana u dan srpski vojnik plaća sve veći ceh svog siromaštva. Tanko i jadno obučen, sa obućom koja se raspada, sa sve manje municije, posebno artiljerijske, osuđen na prljavštinu i vaške po rovovima i položajima, nerijetko žrtva dizenterije i drugih zaraznih bolesti, počinje da popušta i da se korak po korak povlači…

Inače, tog srpskog vojnika seljaka izjeda briga za porodicom; u rat je otišao u jeku žetve i strahuje kako će se njegovi snaći oko oranja i drugih jesenjih radova. Čvrst i odlučan u borbi, zna se ponekad da se i bezrazložno uspaniči – zabijeležen je slučaj da su srpski vojnici dali u bijeg kada su prvi put vidjeli signalne rakete. Također, ovaj seljak je i prilično sujeveran: nosi razne talismane, smatra da je sasvim normalno da se zarobljenik opljačka, ali i da je neoprostivo da se išta uzme od mrtvog neprijatelja izuzev hrane i oružja.

U oktobru 1914. Srpska vojska ostaje bez artiljerijske municije; tu i tamo, baterije ispaljuju manevarske granate radi podizanja morala pješadije. U takvoj situaciji, kada pred austrougarskim pojačanjem jedan bataljon, puk ili divizija napusti svoj položaj, moraju se povući i drugi, susjedni bataljoni, pukovi i divizije kako bi izbjegli udare sa bokova i opkoljavanje. U jesen 1914. Srpska vojska više ne raspolaže sa rezervama. Tokom borbi na Drini, njeni gubici iznose oko 18.500, a austrougarski – 17.500 ljudi.

KOLUBARA I POBJEDA: Najkritičnije je nakon odstupanja sa Drine i napuštanja Valjeva na Kolubari i, potom, Maljenu i Suvoboru. Tokom povlačenja srpski vojnik zatiče u zbjegovima i sopstvenu porodicu na kiši, snijegu, gladnu i bez zaklona; zaštitni znak austrougarskih okupatora su vješala i streljački vodovi, pa je malo tko htio da ih sačeka u svom selu. Iscrpljen višemjesečnom borbom bez predaha i mogućnosti smjene, srpski seljak počinje da posustaje – posebno je opao moral onog čija se kuća nalazila na zauzetoj teritoriji. Jedinice se osipaju, širi se dezerterstvo i maroderstvo. Uprkos naredbi Vrhovne komande o streljanjima bjegunaca, sve djeluje da je vojska pred raspadom, a slom Srbije pitanje dana. Koliki očaj vlada, svjedoči i prekid obuke za oficire đaka i studenata u Skoplju i njihovo slanje u prve borbene redove – među seljake. Tih hiljadu i trista kaplara – unapređenih na putu do fronta u podnarednike – ne znače mnogo kada je riječ o borbenim efektivama, ali njihov značaj kao simbola i poruke da će se Srbija braniti do posljednjeg ne može se precijeniti. Obični vojnik seljak to najbolje razumije: zna on dobro da su gazde svoje sinove sklanjali po komorama, željeznici, štabovima; svjestan je da upravo on i njegova porodica snose najveći ratni teret… Međutim, u pariskim sudentima i svršenim maturantima koji spremno dijele duvan i tain, vidi najbolji znak da zemlja još nije propala. Točnije – da nije digla ruke od sebe i prepustila se beznađu.

Nakon – praktično – sloma obrane na Suvoboru, Prva armija Srpske vojske iznenada prekida borbeni dodir sa neprijateljem i povlači se dalje prema unutrašnjosti. Njen komandant – i sam seljačko dijete – Živojin Mišić bolje i od kog shvata koliko je vojnicima potreban predah, nešto toplo da pojedu, prespavaju pod krovom umjesto u snijegu. I zaista, srpski vojnik poslijednjih dana novembra i prvih dana decembra 1914, u svom oprljenom šinjelu ili gunju i masnoj šajkači, spava i jede, jede i spava. Konačno, tada stižu i toliko željene i tražene artiljerijske granate iz savezničke Francuske.

Austrougarska u istom periodu slavi pobjedu. Međutim, trupe dvojne monarhije također su iscrpljene; logistika im je na granici pucanja i jedva da mogu dalje… A onda, kada to više nitko ne očekuje, 3. decembra 1914. Srpska vojska prelazi u kontranapad. U narednih petnestak dana austrougarske jedinice biće potpuno izbačene iz Srbije; ostaviće iza sebe više od 40.000 zarobljenika, 130 topova, 70 mitraljeza i ogroman drugi ratni materijal.

Prema zvaničnim podacima, Srbija je 1914. imala 22.000 mrtvih, 91.000 ranjenih i 19.000 zarobljenih vojnika. Austrougarska je svoj napad i poraz platila sa 30.000 ubijenih, 170.000 ranjenih i više od 60.000 zarobljenih pripadnika oružanih snaga. Mala, agrarna Srbija uspjela je da do kraja godine u potpunosti kontrolira svoju teritoriju i da se odbrani od napada velesile od 53 miliona stanovnika. Ni prema Crnoj Gori, a pogotovo Rusiji gdje je angažirala najveći dio svojih trupa, dvojna monarhija ne stoji bolje.

Nerijetko nepismen, tek iznad granice siromaštava, kretanja ograničenog na okolinu svoga sela, srpski vojnik seljak sebe doživaljava isključivo kao slobodnog čovjeka. Ne ratuje za kolonije, evropsku i svjetsku hegemoniju, moreuze ili prodor na Istok; patnje i žrtve podnosi isključivo braneći svoju porodicu, selo, zemlju – svoje pravo na ravnopravnost sa svima ostalim. Zato i pobjeđuje onako garav, u nagorjelom šinjelu i raspadnutim ciplama; zato i poslije svega opstaje na svom tlu; zato je istinski heroj 1914.

Druga strana kamere

Najveći deo prošlogodišnjeg snimanja dugometražnog dokumentarnog filma Heroj 1914, obavljen je u okolini sela Pranjani. Smeštena u obližnjim Leušićima – etno-selu "Rajski konaci" Zorana Jevtovića – ekipa "Vreme filma" je na više lokacija radila na različitim scenama iz prve godine Prvog svetskog rata u Srbiji uz nesebičnu pomoć i podršku meštana celog kraja. Autorski i producentski tim čine Filip Švarm, Nikola Lukić i Radoslav Ćebić; direktor fotografije je Igor Šunter, dizajner zvuka Aleksandra Jaćić, scenograf Nenad Ždero, šef rasvete Damir Midžoski, oružar Boris Vojvodić, kostimografkinja Almira Duraković, maskerka Aleksandra Pavelkić, a lik koji simbiliše srpskog vojnika, seljaka, tumači Mirko Rudić.

R. V.

Iz istog broja

Slovo o ontologiji

Diskretni šarm posebnosti

Lino Veljak

Intervju – Živorad Vasić, generalni direktor hotela Crowne Plaza Beograd

Nema napretka bez low-cost letova i infrastrukture

Radmilo Marković

Suđenje Šešelju u Hagu

Početak ili kraj

Ivana Milanović Hrašovec

Ekonomija i zakonodavstvo

Endemski strah od promena ili odbrana privilegija

Zoran Majdin

Ličnost godine – Branko Kukić, izdavač, urednik, pisac

Nema razloga za optimizam

Nebojša Grujičić, Momir Turudić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu