Kultura sećanja

Još jednom o Vukovaru 1

Vukovar, novembar 1991.

Foto: Miloš Cvetković

24. 11. 2021. / 19.10

Još jednom o Vukovaru

U borbama je poginulo više od 1600, a povređeno 3000 stanovnika Vukovara. A najgore se dogodilo kada je grad pao. Skoro 5000 ljudi odvedeno je u logore u Srbiju, a 20.000 Hrvata i drugih nesrba je proterano iz grada. Preko hiljadu ranjenih civila i vojnika koji su se nalazili u improvizovanoj bolnici u podrumima Borovo komerca, srpske snage su nagurale u autobuse i odvele. Posmrtni ostaci njih 264 pronađeni su na Ovčari, farmi na periferiji grada, gde su ubijeni i sahranjeni u masovnim grobnicama. Više od 300 ljudi se i dalje vodi kao nestalo

"Sudbina Vukovara ne može da izbegne istorijskoj simbolici. U tom je gradu 1919. osnovana Komunistička partija Jugoslavije, iz tog grada krenula je koliko pre šest meseci, 1. maja, jedinica policije koja je uletela u zasedu u Borovu Selu. Vukovar, grad u kome je na višestranačkim izborima pobedila bivša komunistička partija Hrvatske, SDP, imao je nesreću da bude prvi i da prvi – kao prethodnica svima nama ostalima – iskusi krajnje konsekvence ideološkog i nacionalnog pijanstva. Slike Vukovara posle pada, slike su naše budućnosti."

– Miloš Vasić i ekipa "Vremena", 25. novembar 1991.

Trideset godina posle pada Vukovara, i preko dvadeset od kada je sklopljen tzv. Erdutski sporazum, koji je postavio temelje procesa uključenja tog prostora u teritoriju Republike Hrvatske i mirnu reintegraciju, u vrtiću u centru grada hrvatska i srpska deca ulaze na odvojena vrata. Ne koriste iste prostorije, niti se igraju u istom dvorištu. Ne sreću se. Tako je i u školama, nisu u istim smenama.

Isto tako, ne obeležavaju zajedno tridesetu godišnjicu stradanja grada i Dane sećanja na žrtve Vukovara 18. novembra, na dan kada su, posle tromesečne opsade, u taj grad ušli pripadnici tadašnje Jugoslovenske narodne armije i srpskih paravojnih formacija. U dvorištu hrvatskog vrtića gore lampioni za pomen, u srpskom, koji se nalazi na drugoj strani zgrade, dvorište je istog izgleda kao i svakog drugog dana.

SMRTI I SEĆANJA: Te 1991. godine, nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske od bivše Jugoslavije, u avgustu su krenuli tenkovi da "oslobode" Vukovar koje su hiljade Beograđana pozdravljale i bacale cveće pred njih. Tokom opsade, barokni multietnički grad na obali Dunava, u kojem je živelo oko 45.000 stanovnika, većinom Srba i Hrvata, svakodnevno je bombardovan, a onda na kraju praktično sravnjen sa zemljom.

Novinar nedeljnika "Vreme", Dejan Anastasijević ovako je 2016. opisao svoje iskustvo iz Vukovara za VICE:

"Odlično se sećam Vukovara. Bio je to ne samo moj prvi ‘pravi’ novinarski zadatak, nego i prvi neposredni susret sa ratom i užasima koje on donosi. Upravo stoga sam i danas, četvrt veka kasnije, u stanju da prizovem slike onoga što me je tamo dočekalo. Te su mi slike mesecima kasnije svake noći dolazile u san. To je postepeno prestalo, ali nisu se izgubile – još su tu ispod površine, netaknute.

Jedna od tih slika je prvi leš koji sam video. Bio je to muškarac, neodređenih godina jer je ležao licem nadole u gustom slavonskom blatu, sa tragovima gusenica preko leđa. Verovatno je već danima bio tu, nasred puta, toliko spljošten da je više ličio na kaljavu figuru od kartona nego na ljudsko biće. Posle sam ih video mnogo: dok borbe nisu okončale, niko se nije trudio da ih sklanja, a kamoli sahranjuje. Neke su načele svinje koje su slobodno lutale selima u potrazi za hranom.

Najviše leševa – i to je najviše što sam ih ikad video odjednom – bilo je ispred vukovarske bolnice. Pošto nije bilo struje za frižidere u mrtvačnici, a podrum je služio kao sklonište, preminule su jednostavno ostavljali tamo, jedan do drugog kao cepanice. Nisu mogli da ih sahrane zbog neprestanih minobacačkih napada i snajpera. Kada je Vukovar ‘oslobođen’, srpska državna televizija je slikala to dvorište uz obrazloženje da se radi o srpskim civilima koje su ubile ustaše. Besramno falsifikovanje istorije, koje traje i danas, počelo je da hvata zamah."

U borbama je poginulo više od 1600, a povređeno 3000 stanovnika Vukovara. A najgore se dogodilo kada je grad pao. Skoro 5000 ljudi odvedeno je u logore u Srbiju, a 20.000 Hrvata i drugih nesrba je proterano iz grada. Preko hiljadu ranjenih civila i vojnika koji su se nalazili u improvizovanoj bolnici u podrumima Borovo komerca, srpske snage su nagurale u autobuse i odvele. Posmrtni ostaci njih 264 pronađeni su na Ovčari, farmi na periferiji grada, gde su ubijeni i sahranjeni u masovnim grobnicama. Više od 300 ljudi se i dalje vodi kao nestalo.

"Ne znam da li su telo mog sina Tomislava bacili u Dunav ili su njegovi ostaci u nekoj masovnoj grobnici", šapatom izgovara šezdesetogodišnja Marija Šestar, proseda, lica obeleženog borama patnje. Došla je na obalu Dunava da baci bele ruže u reku i zapali sveću, pored desetina drugih koje formiraju krst na tepihu mrtvog lišća.

ZAJEDNO U KOLONI: Nekoliko desetina hiljada građana iz cele Hrvatske došlo je 18. i 19. novembra da učestvuje na "Danima sećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje", uprkos preporukama vlasti da zbog epidemiološke situacije ostanu kod kuće. Uključujući kompletan državni vrh, s predsednikom Zoranom Milanovićem i premijerom Andrejom Plenkovićem na čelu, predstavnike političkih stranaka, predstavnike udruženja ratnih veterana i porodica stradalih, kao i potpredsednika Vlade Borisa Miloševića, iz Samostalne demokratske srpske stranke, i Milorada Pupovca, predsednika Srpskog narodnog veća.

Uz zvuke zvona Crkve Svetog Filipa i Svetog Jakova, duga "kolona sećanja", koju su predvodili članovi braniteljskih udruženja, prešla je 5,5 kilometara od vukovarske bolnice do memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata, prolazeći kroz skoro potpuno obnovljen grad, osim nekoliko elegantnih baroknih fasada na kojima se i dalje vide tragovi metaka. Duž celog puta, po ivicama trotoara gorele su sveće, a na mnogim balkonima, prozorima, ispred zatvorenih prodavnica i kafića jer neradan je dan, bila je istaknuta hrvatska zastava.

Premijer Plenković je, hodajući u koloni sećanja, naglasio da je važno doći do podataka o nestalima. Govoreći o prisustvu potpredsednika Vlade Hrvatske Borisa Miloševića u toj koloni, Plenković je podsetio da je "Hrvatska pobedila u Domovinskom ratu i time pružila ruku za suživot manjinama". "Dobro je i po nama normalno i prirodno da je potpredsednik Vlade Boris Milošević danas s nama u Vukovaru, kao što je bio u Kninu. To su poruke budućnosti, okrenute vrednostima koje delimo", rekao je Plenković. Dobrom porukom ocenio je i dolazak Verana Matića, izaslanika predsednika Republike Srbije: "Te su poruke bitne, one govore i o suočavanju s prošlošću i pokazuju da na taj način i vlasti Srbije šalju posebnu poruku žrtvi Vukovara i Vukovaraca", dodao je Plenković.

Dakle, na simboličnom nivou proglašena je politika pomirenja, koju je započeo bivši predsednik Srbije Boris Tadić tokom posete Vukovaru 2010. godine, kada se izvinio za počinjene zločine.

ZLOČIN I KAZNE: Za zločin na Ovčari, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju pravosnažno su osuđeni pukovnik JNA Mile Mrkšić i major Veselin Šljivančanin. A pred sudom u Srbiji je 2018. godine za ovaj zločin na višegodišnje zatvorske kazne osuđeno 11 osoba. Na osnovu krivične presude Apelacionog suda, u kojoj je utvrđeno da su TO Vukovar i dobrovoljačke jedinice bile pod komandom JNA, sudovi u Srbiji su tokom 2021. godine doneli četiri pravosnažne presude, kojima su članovima porodica žrtava sa Ovčare dosudili naknadu štete (reparacije). Trojica optuženih da su odgovorni za zločine u Vukovaru umrla su pre presude: Slobodan Milošević, bivši predsednik Srbije i Jugoslavije, Goran Hadžić, bivši predsednik Vlade samoproglašene Srpske autonomne oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srem, i predsednik Republike Srpske Krajine i bivši gradonačelnik Vukovara Slavko Dokmanović.

Međutim, Veselin Šljivančanin je danas član Glavnog odbora vladajuće Srpske napredne stranke, a otkako je izašao iz zatvora 2011. godine, održao je više od 30 promocija svojih knjiga u javnim ustanovama širom Srbije. U Beogradu vlada zaglušujuća tišina o ratnim zločinima koje su počinile srpske snage, kada se jednostavno ne poriču. "U nekadašnjoj SFRJ nismo uspeli da sprovedemo proces suočavanja s prošlošću ni za Drugi svetski rat, a sad ne uspevamo sa ratovima iz devedesetih. Nema političke volje, veliki problem su mnogi neprocesuirani ratni zločini, traga se još za nestalima, vrlo je loša regionalna saradnja, imamo sve goru komunikaciju na regionalnom nivou, kako na političkom planu tako i među pravosudnim telima", navodi Vesna Teršelič, mirovna aktivistkinja i direktorka Centra za suočavanje s prošlošću za Televiziju N1. Za nevladinu organizaciju "Žene u crnom", potrebno je utvrditi punu istinu o nestalima otvaranjem svih državnih arhiva u cilju pronalaženja grobnica hrvatskih žrtava u Srbiji, i pokrenuti sudske postupke za osnivanje logora, ubijanje i mučenje hrvatskih civila i vojnika u logorima u Stajićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici, Aleksincu, Nišu i Beogradu. Prvi tužilac Srbije za ratne zločine Vladimir Vukčević izjavio je da je "neprihvatljivo i anticivilizacijski" to što nijedan zvaničnik Srbije nije rekao ni reč povodom tridesetogodišnjice ratnih dešavanja u Vukovaru.

PROGRAMIRANA POLITIKA: Istovremeno, ili paralelno, kako smatra politički analitičar iz Osijeka Jaroslav Pečnik, gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, bivši član HDZ-a, sada predsednik ekstremno desničarskog Domovinskog pokreta, sistematski baca ulje na vatru. "Neprestano evocirajući i potencirajući ratne traume i emocije sustavno širi šovinističku paranoju: u Vukovaru je zabranio isticanje ćiriličnih natpisa na javnim ustanovama, jer navodno unose nemir i asociraju lokalne Hrvate na velikosrpsku, četničku agresiju; predlaže ukidanje nastave manjinskog obrazovanja koju pohađa veliki broj učenika srpske nacionalnosti, jer se time, tvrdi, potiče njihova mržnja prema državi u kojoj žive, kao i prema većinskom narodu s kojim zajedno žive, a permanentno ponavlja notornu laž kako gradom slobodno šetaju Srbi koji su tijekom okupacije Vukovara ubijali i silovali Hrvatice i Hrvate, a država ništa ne čini kako bi ih uhitila i sudila. On vukovarske Srbe optužuje da perfidno provode velikosrpsku puzajuću agresiju, a njihova sustavna demonizacija, garnirana brojnim objedama i klevetama ima samo jedan, jasan cilj: staviti svim hrvatskim Srbima do znanja da su tu gdje žive nepoželjni i(li) da se, kao pripadnici agresorskog naroda, pomire s činjenicom da jesu i da će ostati građani drugog reda. To fizičko i psihičko nasilje nad građanima RH srpske nacionalnosti nije nikakav eksces, to je programirana politika projicirana još za Tuđmana, od koje Penava ne misli odustati. Dapače, kao čelnik DP-a samo će je intenzivirati", kaže Pečnik.

U takvom kontesktu, kolumna Borisa Dežulovića "Je*o vas Vukovar" izazvala je burne reakcije, pa čak i pretnje smrću i tvrdnje Ministarstva hrvatskih branitelja da je u pitanju "grubo i primitivno" vređanje žrtve koju je taj grad podneo u Domovinskom ratu. "Odavno je to trebalo reći, pa kad Grad heroj to ne može – jer mrtva usta ne govore – evo ja ću", napisao je Dežulović pa, između ostalog, nastavio: "Punih je, eto, trideset godina kako ga ne vade iz pozlaćenih usta, trideset nam godina njime mjere domoljublje, da bi nakon trideset godina hipnotičkog domobojaznog mrmorenja Vukovar – kao, uostalom, svaka riječ kad se trideset godina bez prestanka ponavlja – bio do kraja ispražnjen od svakog pojedinačnog značenja, svrhe i smisla, tek konfekcijski grobljanski lampion kao šuplji plastični totem za raspirivanje domovinskog zajedništva i utjerivanje domoljublja u kosti." Dežulović podvlači hipokriziju "službenog pijeteta prema balzamiranom lešu Vukovara" i poraz takve politike, jer je rezultat odlazak preko 5500 ljudi iz grada poslednjih godina, koji tamo ne vide budućnost.

NACIONALIZAM I MRŽNJA KAO POLITIČKI ALAT: Za Dinku Čorko Biruški, profesorku socijalne psihologije koja je radila istraživanje "Kako građani Vukovara vide svoj grad danas", preostalih nešto više od 20.000 stanovnika žive jedni pored drugih, ali zajednice su odvojene, "zato što se od reintegracije u Hrvatsku 1998. nije ulagalo u liječenje kolektivne traume, naprotiv. Napravili smo od njega grad spomenik, zarobljen politikom, u kojem 70 odsto stanovnika ne odobrava model obrazovanja i nezadovoljan je nedostatkom integrativnih politika, što dovodi do toga da 70 odsto djece nema prijatelja koji pripada drugoj zajednici. Socijalna okolina ne ostavlja mladima prostor da bude drugačije", kaže ona.

Primera radi, od norveškog školskog pilot-projekta, koji je trebalo da bude model interkulturalnog dijaloga i integracije, odustalo se 2019. godine, a hrvatska država je morala da vrati 1,6 miliona evra. "Nije bilo podrške lokalnih političara, ni Hrvata, ni Srba, ni medija", objašnjava Dijana Antunović Lazić, šefica Evropskog doma u Vukovaru, koji organizuje kampove za mlade regiona u kojima uče o kulturama drugih, ali i da se suoče sa prošlošću, a da na svojim leđima ne snose kolektivnu odgovornost za zločine počinjene u ime svojih zajednica.

"Nacionalizam i mržnja su najjeftiniji politički alat koji najviše pali", kaže Pavao Josić (55), ugostitelj, koji je bio gradski većnik četiri godine ispred nezavisnog pokreta "Živi zid", osuđujući korupciju i vladajući klijantelizam. "Veterani su nedodirljivi heroji. Procenjuje se da njih 500.000, ili 12,5 odsto stanovništva, dobija penzije, socijalne stanove, besplatne školarine za djecu, i druge razne privilegije koje je HDZ masovno dijelio u izborne svrhe", naglašava Nikola Tarle, bivši policajac, član Humanitarnog centra vukovarskih veterana i producent dokumentarnog filma Od rođenja do nestanka Vukovara, nedavno prikazanog na festivalu Slobodna zona u Beogradu.

Sada, kada su Dani sećanja protekli, "zajednički život" Srba, koji predstavljaju oko trećinu stanovništva grada, Hrvata i pripadnika još nekoliko desetina zajednica, nastaviće svojom matricom, kako-tako, zahvaljujući individualnim incijativama koje politički establišment jedva toleriše. Direktorke ili ravnateljice hrvatskog i srpskog vrtića nastaviće da, sve u svemu harmonično, koordinišu svoje aktivnosti s obzirom na uslove, jer se dugo poznaju, susretaće se u kafiću, razgovarati u mnogim mešovitim porodicama, trenirati u istim sportskim klubovima. I to ponekad sa fantastičnim rezultatima, poput trofeja koje sa državnih takmičenja donosi ženski odbojkaški klub ENNA. "Kod nas vlada solidarnost", kažu Srpkinja Jelena Ćirić i Hrvatica Marijeta Mejer koje, za razliku od većine mladih, ne žele da napuste svoj grad.

Jer, kako kaže Jaroslav Pečnik: "Srbi su Vukovar u ratu ubili i do temelja devastirali; u miru su ga Hrvati pokorili i učinili zatočenikom vlastite žrtve, umjesto da ovaj grad (p)ostane i bude test tegobnih hrvatsko-srpskih odnosa u kojima su, koliko god to nekome bila nepodnošljiva misao, i Hrvati i Srbi imali u svojim odnosima daleko više svijetlih negoli mračnih trenutaka."

Iz istog broja

Muzička industrija – U susret trećoj godini pandemije

Rasprodaja autorskih prava

Uroš Mitrović

Intervju – Livaj Tekofski, tur menadžer

Ljudima su potrebni koncerti

Stevan Ristić, Jelena Jorgačević

Intervju – Danilo Ćurčić

Ako smo mi sve ovo saznali, šta je tek mogla država da pronađe

Radmilo Marković

Trgovina ljudima – Radna eksploatacija

Izrabljivanje bez granica

Radmilo Marković

Nedelja

Radmilo Marković

A magyarok Szerbiában

Az avantgárd és a népi kultúra között

Vladimira Dorčova Valtnerova

Mađari u Srbiji

Između avangarde i narodne kulture

Vladimira Dorčova Valtnerova

Ekologija i ekonomija

Zlatna groznica u zaštićenim područjima prirode

Miodrag Marković, BIRN

Intervju – Ditrih Jenš, izaslanik odbrane u nemačkoj ambasadi u Beogradu

Ujedinjena Evropa treba da ima zajedničke oružane snage

R.V

Uloga stranih ambasada u srpskoj politici

Neko na travnjak, neko za sto

Slobodan Georgiev

Intervju – Zdenko Tomanović, advokat

Kod nas vladaju moćni ljudi a ne pravo

Zora Drčelić

Svi brojevi Vremena na jednom mestu!>

Pogledajte arhivu