Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Na jednog pritvorenika dođe jedan zaposleni u pritvoru: na dvanaest spratova radi nešto preko 700 ljudi, prosečna plata je oko 18 dolara na sat, a godišnji budžet oko 60 miliona dolara za sve što je potrebno toj ustanovi
Klivlend je nekada bio šesti najveći grad u SAD, sve dok se teška industrija – čeličane i automobilska industrija, nisu izmestile u neke druge delove sveta. Desetine hiljada radnika ostalo je bez radnog mesta pa su za poslom otišli u druge gradove. U gradu, u centru, ostala je sirotinja, Afroamerikanci uglavnom, a u okolnim predgrađima žive veoma bogati beli ljudi.
Danas je Klivlend poznat kao grad u kome se nalazi najčuvenija klinika na svetu koja nosi ime grada i u kojoj radi više desetina hiljada ljudi, a pacijenti dolaze sa svih strana sveta – ko god ima novca i zdravstvenih problema želi da ga leče baš u tu. Pored toga, na obali jezera Iri sagrađen je Muzej rokenrola u kome se nalazi i „Kuća slavnih“ – nema nikoga iz Srbije, naravno, ali i bez toga vredi da se obiđe ako se zadesite u tom delu SAD. Zgrada Muzeja rokenrola poznata je i po tome što je to jedan od najpoznatijih radova I.M. Peija, čuvenog arhitekte iz Čikaga, na šta su i autor i stanovnici Klivlenda veoma ponosni.
Malo dalje od Muzeja, u kome ćete naći čitavu istoriju popularne muzike na jednom mestu, zid grupe Pink Floyd, skautsku košulju Džima Morisona i prvu gitaru Boa Didlija, u samom centru grada, možete videti i niz zgrada javnih ustanova među kojima su Okružni pritvor i Pritvor okruga Kajahoga (Cayahoga county jail), koje je projektovao slavni arhitekta. Vaš reporter je posetio ovo zdanje koje se ne nalazi u istorijama moderne arhitekture, ali predstavlja znamenitost najvećeg grada države Ohajo (država braće Rajt, Dejtonskog sporazuma i velike slovenske dijaspore) prošlog leta kada je internacionalnu grupu novinara primio lično upravnik pritvora, proveo nas od poda do plafona i pokazao nam šta se sve nalazi u toj zgradi.
Tipično za SAD, pritvor se nalazi tik uz zgradu suda, zbog ekonomičnosti i bezbednosti. U tradiciji toliko puta viđenoj u vestern filmovima – pritvor je pored kancelarije šerifa (jail, za razliku od prison – zatvor gde se „odslužuje“ kazna). Naš domaćin, krupni Afroamerikanac „srednjih godina“, više izgleda kao menadžer nego kao šerif: od njega saznajemo da je u pritvoru preko dve hiljade pritvorenika, 20 odsto su žene, da je u zgradi mesta za nešto više od 700 ljudi. Tvorci su bili zamislili da na jednog pritvorenika dođe jedan zaposleni u pritvoru: na dvanaest spratova radi nešto preko 700 ljudi, prosečna plata je oko 18 dolara na sat, a godišnji budžet oko 60 miliona dolara za sve što je potrebno toj ustanovi (u ovu sumu ulazi i budžet za plate svih zaposlenih). Upravnik nam otvoreno govori sve ove podatke bez ikakve stanke. Kaže da je javni službenik i da je dužan da javno govori o troškovima koje pravi na osnovu budžeta sakupljenog od novca poreskih obveznika.
Proveli su nas od prostorije u prizemlju, od prijemnog odeljenja, pa do vrha zgrade gde su smešteni „najteži slučajevi“ – masovne ubice, siledžije, pripadnici različitih bandi, koji čekaju na suđenje. Saznajemo da oko 70 odsto populacije predstavljaju povratnici, a gotovo 90 procenata su crnci. U Klivlendu i okolini, u Kajahoga okrugu, godišnje bude oko 3000 prijavljenih slučajeva silovanja, na primer. Kada se nađu u toj zgradi, pritvorenici će se načekati da „vide dana“, jer je sve organizovano unutar zgrade: sobe za pritvorenike, tereni za razonodu, bolnica, psihijatrija, apoteka, stomatologija. Razonoda je obavezna i imali smo tu „privilegiju“ da vidimo kako dve grupe pritvorenika igraju basket, dok se drugi nalaze u „dvorištu“ ispred ćelija. Ćelije su male i obično se pored jednog kreveta nalazi još jedan dušek zbog „nedostatka kapaciteta. Upravnik nam kaže da nije bilo slučajeva bekstva iz te zgrade, ali, kao što smo već spomenuli, mnogi su se vratili. Sve je besprekorno čisto, linoleum na podovima i zidovi – sve je izglancano i oprano. Kao i svuda, svaki je ćošak pokriven kamerama, a dispečerski centar izgleda kao desk u CNN-u. Čuvari nemaju oružje, odnosno oružja nema u zgradi pritvora – jedino grupa specijalaca ima neku vrstu aparata za uspavljivanje. Kineski kolega koji je bio u grupi zanimao se za taj aparat i, kada je video da piše Made in USA, pitao je da li može da ga fotografiše: upravnik mu je dozvolio, a docnije smo se šalili da je Kinez to uradio da bi, kada se vrati, pokrenuo proizvodnju u svom gradu upravo tih aparata i da će se za nekoliko godina pojaviti kao glavni dobavljač za pritvore u Americi.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve