Pravosuđe i nevladin sektor

Izveštaji, optužbe i politika gonjenja 2

foto: milovan milenković

Izveštaji, optužbe i politika gonjenja

Kako i zašto su Fond za humanitarno pravo Nataše Kandić i Tužilaštvo za ratne zločine od saradnika postali protivnici

Izveštaji, optužbe i politika gonjenja 3
MEĐUSOBNA PREBACIVANJA: Nataša Kandić (gore) i Vladimir Vukčević
foto: reuters

U trenutku kad je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije ranjivije no ikad – eto su progutali posljedice "slučaja Purda" i još neke ranije, a čeka ih i "gutanje žabe" (i to žive) u slučaju generala Jovana Divjaka – dobili smo novu aferu, sukob između Fonda za humanitarno pravo i Tužilaštva. Nataša Kandić, šefica Fonda, je, naime, objavila svoj izvještaj o navodnim nezakonitostima i zloupotrebi ovlaštenja Tužilaštva u jednom konkretnom slučaju, a onda je tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević u intervjuu, jednom od mnogih posljednjih dana i tjedana, izjavio da neće njemu "sociolog iz nevladinog sektora da vodi politiku krivičnog gonjenja u Srbiji". Mislio je na Natašu Kandić i njen Fond za humanitarno pravo i dodao da sa "mnogim nevladinim organizacijama imaju odličnu suradnju, a mnogi od njih su im partneri u njihovom radu".

Za partnere Tužilaštva osim Fonda i Kandićeve javnost ne zna, možda ih i ima, no činjenica je da najnovije – jer nije prvo – zamešateljstvo između te nevladine organizacije i Tužilaštva počinje nakon što je ona prije nekoliko dana, u emisiji "Kažiprst" B92, izjavila da je još u novembru prošle godine Tužilaštvu i ostalim važnim institucijama, poput Ministarstva pravde, na primjer, proslijedila svoju povjerljivu informaciju o tome kako se provode zaštićeni svjedoci u nekim predmetima, vezanima za ratne zločine na Kosovu. Činjenica je da do dana kad je Nataša Kandić s time izašla u javnost – a riječ je o martu ove godine, dok je prijavu podnijela u novembru prošle godine – nitko zvanično nije odgovorio na njenu prijavu.

ANTIALKOHOLIČAR PIJE VISKI: U toj prijavi, inače objavljenoj na internetu i na stranicama Fonda, prepričavaju se neki navodni događaji u vezi s akterima, svjedocima i optuženima u jednom od ratnih zločina na Kosovu, te se jednog od tužilaca u cijeloj priči optužuje za ozbiljne stvari. Među ostalim, i najvažnije, da je primio novac da bi jednog od optuženih ili osumnjičenih oslobodio iz zatvora. I ne samo novac: ima tu i ajvara, kiselih paprika i ostale zimnice koju svi mi obični volimo, bez obzira na to imamo li funkciju ili smo tek raja, a sve iz usta tada zaštićenog svjedoka, koji se zakleo da će govoriti istinu.

Osoba koja je sporna u cijeloj priči optužena je i sudski oslobođena u slučaju zločina Suva Reka. Onda je, uhapšen po drugom osnovu i drugom zločinu, pušten iz pritvora zahvaljujući protestu u Leskovcu, nakon čega se sastao jedan dio državnog vrha, koji je – ne mareći za razlikovanje ispravnog od pogrešnog i izvršne i sudske vlasti – odlučio da dotični izađe na slobodu. Vrijeme je to kad se u Leskovcu skupljaju bivši i aktualni policajci, kad je istraga o zločinu izašla u javnost, kad se prepoznaju međusobno i kad im vrh MUP-a obećaje da će im dati svu pravnu pomoć u obrani koju im se može dati.

Ispada, međutim, da je u svemu kriv jedan tužilac – zašto to ne reći, kad su sami rekli, Dragoljub Stanković – kojega Fond optužuje za puštanje iz pritvora spornog osumnjičenika i za još ponešto: na primjer, pio je viski s jednim od branitelja optuženih, iako je poznato da dotični tužilac ne pije ništa osim kave i vode, da je napravio ovo ili ono, iako – kako se ispostavlja i o čemu postoje i dokumenti – sa predmetom nije imao nikakve veze. Nije, naime, bio nadležni tužilac, a nakon što je stigla prijava Fonda čak je napravljena i neka interna komisija koja je ustanovila sve što je poduzeto u konkretnom predmetu, kao i to da prozvani tužilac – taj isti kojega ne imenuje Fond, ali ga imenuje njegovo tužilaštvo – nikakve veze s predmetom nema.

U svemu tome i jedni i drugi – i Tužilaštvo i Fond – oslanjaju se na izjave zaštićenih svjedoka. U konkretnom predmetu riječ je o njih četvorici, od kojih neki i gube taj status, potpuno po zakonu. Naime, umjesto da se pokriju ušima i šute, neki od njih nisu zadovoljni uvjetima (ima pismo u kojem jedan od njih 2009. godine tvrdi da mu 70.000 dinara nije dovoljno ni za "potrošačku korpu", a kamoli za nešto više od toga!); ne sviđa im se stan ili količina novca koju su dobili. Svi oni, u međuvremenu, bivaju izloženi zahvaljujući vlastitoj gluposti: kao zaštićeni svjedoci, istupaju u javnosti (TV B92) koja ih, bez obzira na skremblovanje lika i glasa, prepoznaje.

TABLOIDI I STVARNOST: Jedan od njih usput se pismom javlja tabloidima i radi sve ono što zaštićeni svjedoci ne rade: odaje svoj pravi identitet, identitet svoje porodice i svoja saznanja, potom se čudi što mu sud oduzima svojstvo zaštićenog svjedoka.

Zamjenik tužioca za ratne zločine Dragoljub Stanković oklevetan je kao osoba koja je jednog osumnjičenika iz predmeta koje duži Tužilaštvo pustio iz pritvora za neki novac, iako predmet o kojem je riječ uopće nije bio njegov. U papirima iz tog predmeta stoji da niti tužilac koji se stvarno suglasio da se dotični osumnjičenik brani sa slobode nije imao razloga misliti suprotno; naime, samo je jedan svjedok tvrdio da je ovaj imao učešća u jednom ratnom zločinu, svi ostali saslušani nisu o tome imali reći niti riječ, a iz zakona jasno proizlazi da se na osnovu tvrdnji samo jednog svjedoka ne može temeljiti niti optužba, a kamoli presuda.

Sve naprijed rečeno tek je dio sudskog spisa, ostaje ono drugo i isto tako važno pitanje: zašto se Tužilaštvo za ratne zločine u ovom konkretnom slučaju odlučilo obračunavati s Fondom za humanitarno pravo i (nevažnom, po njima) sociološkinjom Natašom Kandić, iako godinama rade zajednički posao i od koristi su jedni drugima.

Kandićkin Fond godinama radi ono što naše tužilaštvo neće. S druge strane, isto to tužilaštvo vezano je zakonima koji su spori, ali teško će nama, javnosti, objasniti činjenicu da do danas, usprkos obećanjima, nisu raspetljali odgovornost JNA oko vukovarskih događanja (a obećali su onoliko puta!), da optuže i procesuiraju pripadnike bivše JNA koji su u hijerarhiji između tzv. vukovarske trojke i neposrednih dželata. I sa slučajem Purda je isti slučaj: otkud su procesuirali beznačajnog Vukovarca u slučaju gdje su žrtve bile pogođene gelerima od granate, a nisu našli nikoga sa "svoje" strane tko je mjesecima ispaljivao iste te granate na Vukovar i tamošnje stanovništvo?

Činjenica je da se Fond i Tužilaštvo, država štoviše, ne vole. Kandićka sa svojom nevladinom organizacijom godinama radi ono što je posao države, Tužilaštvo bi danas da bude vrhovni arbitar u cijeloj stvari i ne treba im ni Kandićka – uz sve mane i vrline njenog fonda – niti bilo tko drugi. Odatle ovaj najnoviji problem, u kojem je Tužilaštvo bez ograda imenovalo tužioca – a predmet nije njegov – i sakrilo se iza konkretnog imena najavljujući tužbu za klevetu: Stanković će, naime, kaže saopćenje njegovog tužilaštva, ne njega lično, tužiti za klevetu Natašu Kandić, iako predmet nije njegov i iako ga nitko nije pitao da li se on sam isprsio ispred Tužilaštva za ratne zločine.

Umjesto toga, trebali su Fondu i Kandićevoj odgovoriti na "povjerljivu informaciju", a ne čuditi se kad je ona, četiri mjeseca kasnije, cijelu stvar – rekavši da nema dokaza, ali to nije njen, no tužilački problem – iznijela u javnost.

Ima tu mnogo kolateralnih žrtava po pitanju pravde, umjesto da se razumiju i rade zajedno: i Nataša Kandić, i ničim izazvano prozvani tužilac Stanković i sumnjivi zaštićeni svjedoci, svi koji su upali u probleme Tužilaštva za ratne zločine koje se "okliznulo" na međunarodnom planu (Jurišić, Ganić, Purda, Divjak), dok istodobno nije u stanju raščistiti ratne zločine u vlastitom dvorištu.

I na kraju, umjesto da je Tužilaštvo između novembra i ovoga marta odgovorilo na (ne)osnovane prijave Nataše Kandić, ono odgovara tek kad je ona s time izašla u javnost. A mogli su: sudeći po zapisnicima koji su iscurili u javnost, u vrijeme kad se cijela stvar događala, Državno vijeće tužilaštva imalo je veze s BIA i tužioce je u ovoj reformi biralo nakon provjere kod tajnih službi. Ako su radili svoj posao – a Vladimir Vukčević i Slobodan Radovanović bili su tamo, piše u objavljenim zapisnicima – na sjednicama sa BIA morali bi čuti ako je netko od njihovih tužilaca primio novac za bilo što, pa makar ne bio angažiran u konkretnom predmetu.

Umjesto da surađuju, oni se ne vole. Umjesto da Fond i Tužilaštvo rade zajedno, oni se tuku. Umjesto da budu zajednički autoritet, oni se međusobno pljuju.

Zato smo i dalje daleko od pravde, zato nam je reforma pravosuđa toliko mizerna, zato su nam Fond za humanitarno pravo i ostale nevladine organizacije do dana današnjeg neprijatelji, zato jurimo navodne zločince po susjedstvu umjesto u vlastitom dvorištu, zato ni naše Tužilaštvo za ratne zločine još nije institucija.

Iz istog broja

Rusko-srpski odnosi

Čekajući Putina

Milan Milošević

Zakon o sportu, opet

Legalizacija i nacionalizacija divlje gradnje

Slobodan Georgijev

Intervju – Mlađan Dinkić, poslanik

Pogrešni ljudi na važnim mestima

Slobodan Kostić

Vreme Evrope – Islam i Evropa

Doba straha

J. Jorgačević

Regionalna elektroenergetska slika

Javno-privatno partnerstvo

M.S.Z

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu