Dragoljub Ojdanić penzioner i haški optuženik – na privremenoj slobodi zasenio je sve ostale učesnike oproštaja od Vrhovnog Komandanta. "Isti maršal Konjev na Staljinovoj sahrani marta 1953!", zavapili su Golootočani
GENERALI NA SPROVODU: Dragoljub Ojdanić u paradnoj uniformi,…
Koliko je zanimljivo ko se sve i kako obučen od Miloševićevih omiljenih generala pojavio oko njegovog odra, toliko je zanimljivo i ko se sve nije pojavio. Nije bilo Kozaka, Francuza, Britanaca i Kanađana, ali i nekih naših inače neizbežnih najviših oficira
Nekada, kad se još znao neki red i dok su se još poštovala pravila vojničke časti i otmenosti, stvari su bile jasne: poražene vojskovođe ubile bi se službenim pištoljem umesto da posle poraza idu okolo i objašnjavaju kako su – u stvari – oni pobedili, kao što su to kod nas radili Kadijević, Ojdanić, Pavković, Lazarević, Delić i ostali; vojni pogrebi odvijali su se u tišini i dostojanstvu pred smrću, jer „smrt je velikodostojnik čije prisustvo zahteva tišinu“ (Embrouz Birs), kao što pravi vojnici i te kako dobro znaju. Ali, to je bilo nekada, dok se još znao neki red…
Ovaj tužni i pornografski – sasvim topalovićevski (Maratoncitrčepočasnikrug; Dušan Kovačević) – pogrebni cirkus kome je Srbija, ni kriva ni dužna (a možda je i kriva i dužna…), bila izložena u subotu 18. marta, imao je i svoj vojni ugao i aspekt koji je bio sve pre nego neizbežan. Za taj kič monumentalnih razmera možemo da zahvalimo samo onome ko je mogao da nas od njega poštedi: Miloradu Vučeliću, iznenadnom Ceremonijalmajstoru po volji i izboru jedne nadasve nervozne i međusobno zavađene ožalošćene porodice.
Tu smo imali sve što se zamisliti dade: od dečice u uniformama „rodova i vidova“ zločinačkih paravojski, pa do srcedrapateljnog tekstilnog „ovoliko te volim“ srca (prodaje se na haubama automobila po Bulevaru, oko Lipovog lada) koje je neutešni đeneral Ivašov spustio na suzama zaliveni kovčeg ispod Lipe. Između toga Vučela je utisnuo gomilu vojnih lica i još koješta čime se sada nećemo baviti jer spada u antropologiju, psihijatriju, kriminalistiku i srodne discipline. Dve okolnosti su u tom tragikomičnom cirkusu privukle pažnju: Rusi i uniformisana lica (što se u neopisivom liku đenerala „i sretan vam put“ Ivašova čak i preklopilo). Na jurodive i mrakobesne dupetate Gosudarstvene dume već smo se bili navikli: od tih baturina, baburina i zjuganova normalnoj Srbiji povraća se već decenijama, pa smo i taj neonacistički i staljinistički šljam nekako preživeli – iz navike. Falio je – iz rosijskavo civilstva – još samo naš brat Vladimir Voljfovič Žirinovski sa eljiptonom u junačkoj desnici, ama ga iz nekog razloga nije bilo… Zato se pojavio đeneral Leonid Ivašov sa šapkom gigantičeskih proporcija. Lepo je Džordž Orvel još za Drugog svetskog rata upozoravao na dve stvari, kad su vojske u pitanju: što je šapka viša, vojska je sumnjivija; i da nijedna normalna i demokratska država nema „strojevi korak“ u svojoj vojsci. Sama šapka đenerala Ivašova bila je dovoljna da ceo taj tužni skup pretvori u nešto nalik na onaj čuveni film Čarlija Čaplina o diktatorima prethodnicima ovog našeg neprežaljenog.
Ako to nije uspelo Leonidu Ivašovu, bogami je uspelo našem dičnom đeneralu Dragoljubu Ojdaniću, jednom od „pobednika nad NATO-paktom“ i kavaljeru tridesetak odlikovanja koje je u „teškoj“ (vojni termin) plehanoj varijanti izvešao na bluzu sa obe strane prsa junačkih, a iznad zlaćane ešarpe koja je beznadežno tonula pod pritiskom đeneralovog stomačića. Istog trenutka taj penzioner i haški optuženik – na privremenoj slobodi zasenio je sve ostale učesnike oproštaja od Vrhovnog Komandanta. „Isti maršal Konjev na Staljinovoj sahrani marta 1953!“, zavapili su Golootočani; vojna lica bila su zbunjena tim Ojdanićevim ukazanjem, jer nije ličio ni na šta iz poznatih pravilnika o odevanju i odlikovanjima. Ostala penzionisana vojna lica koja su se ukazala uz odar Slobodana Miloševića barem su vodila računa o tim pravilnicima, pa im se ne može zameriti dobar ukus; može im se zameriti samo zloupotreba uniforme, a i to u blažem i jedva kažnjivom obliku.
…Aco Tomić i…
Kako je novinaru „Vremena“ objašnjeno u Ministarstvu odbrane, penzionisano vojno lice može se u uniformi pojaviti samo u tri slučaja: na proslavi praznika svoje bivše jedinice; na taktičko-tehničkom zboru svoje bivše jedinice; i na vojnim svečanostima povodom državnih praznika. Aktivna vojna lica, pak, imaju više oblika svečanih uniformi. Oficiri do i uključivo potpukovnika imaće belu košulju ispod SMB uniforme, ešarpu i rozete odlikovanja; pukovnici i generali imaće svečanu tamnoplavu uniformu sa rozetama odlikovanja u „lakšoj“ varijanti ili sa ešarpom i celim odlikovanjima u „težoj“. Aktivni oficiri imaju pravo da nose oznake jedinica kojima pripadaju (na desnom ramenu ili na džepu bluze). Mornarica je, kao i uvek, poseban slučaj: njihove uniforme po pravilniku variraju od bele svečane, preko svetlokaki radne (ali i u svečanoj varijanti), pa do teget radne i svečane; ali o njima – Bogu hvala! – sada nije reč.
Dakle, general Dragoljub Ojdanić ukazao se pored odra Slobodana Miloševića u nebeskoplavoj uniformi Gardijske brigade, a ne u propisanoj (pod uslovom da je aktivno vojno lice, naravno) tamnoplavoj. Zli glasovi kažu da nije našao broj, pa je pozajmio, jer on nije bio u Gardi. Među oficirima koje smo anketirali preovladava mišljenje da mu je bolje bilo da je obukao poljsku maskirnu uniformu bez oznaka: tako bi se bar predstavio kao nekakav borac, jer protokol govori svojim jezikom, a taj je jezik veoma precizan.
…Nebojša Pavković u civilu
Ostali generali su se ponašali prema očekivanjima: Lazarevića nije bilo; Pavković se pojavio u civilu, u kožnoj jakni i sa nekom lepoticom ispod ruke; Aco Tomić je došao u civilu, pa se posle vajkao da bi i on bio došao u uniformi, samo da je znao; tipično. Nebojša Pavković je i inače bio postmoderno nastrojen u oblačenju dok je bio načelnik Generalštaba: pilotska kožna jakna u kombinaciji sa crnom beretkom vojne policije i slično.
Kad je već od Miloševićevog ispraćaja i sahrane napravljen takav jedan postmoderni cirkus, kad su već pomešana sva pravila vojnih protokola i etikecije – a o čistom kiču i da ne govorimo – nije bilo nikakve prepreke osim Vučelinih smušenih misli da se tu ne pojave još neki generali koji su zaista bili upadljivo odsutni. Pre svega je tu falio onaj đeneral Filatov (Sećate ga se? Onaj što ga je Spomenka Deretić vodala po Palama? E, taj.) koji je 1992. obećavao da će dovesti divizije Kozaka u pomoć napaćenoj srpskoj pravoslavnoj braći, ali se kasnije negde izgubio, kao i razni atamani, staršineipulkovnici od iste prevarantske vrste kao i ovi Rusi sa Slobine sahrane. Nema Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića; nema Bože Stevanovića „Šprajca“, niti Neđeljka Boškovića; nema onog generala Galoa, koji se onomad toliko nudio, ali nema ni mnogo važnijih francuskih generala – Žanvijea, De Laprela, Gorsa i još nekih koji su se njuškali sa Ratkom i Radovanom. Nema nam ni našeg kanadskog brata Luisa Mekenzija, a bili su mu slatki honorari za predavanja od Vaskolike Srpske Dijaspore.
Ostali generali opravdano su odsutni, kako vojni tako i policijski: ko u Ševeningenu, ko u Centralnom zatvoru.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Malograđanski strahovi i interes kriminalaca drže marihuanu u ilegali. Borba protiv trave je i pogrešna i bizarna, kako pokazuje slučaj Sergeja Trifunovića
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!