
Novi broj „Vremena“
Policajci idu svojoj deci umazani krvlju tuđe dece
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
Portparol glavnog tužioca Haškog tribunala
Osnovni podaci: Rođena je 17. februara 1963. u Parizu. Magistrirala književnost. Pored maternjeg francuskog, govori „srpski, hrvatski, italijanski, španski i engleski jezik“. Udata za inženjera Emila Domankušića, o kome kaže samo da „trenutno radi van Evrope“ (zna se međutim da je do 1995. Domankušić bio zaposlen na surčinskom aerodromu i da je kasnije radio kao aerodromski službenik u Istočnom Timoru). Imaju dvoje dece.
Karijera: Novinarstvom se bavi od početka 80-ih. Prvog januara 1990. zapošljava se u pariskom „Mondu“ kao dopisnik iz Beograda i tokom 90-ih izveštava o događajima sa prostora bivše Jugoslavije. U oktobru 2000. postaje portparol Tužilaštva Haškog tribunala. Kako Luiz Arbur, prethodnica Karle del Ponte na funkciji glavnog tužioca, nije imala portparola, tvrdilo se da je to mesto „izmišljeno upravo za Florans Artman“.
Kako je izveštavala: „Uvek sam govorila šta mislim, na osnovu činjenica. Tako sam zadobila poverenje i ljudi koji nisu voleli što sam ovakva.“ Po izbijanju sukoba u Bosni, napisala je da „Muslimani žele multietničku demokratsku Bosnu, a Srbi hoće da od nje naprave veliku Srbiju“, kao i da Srbi „ako ovako nastave, neće izdržati ni nekoliko meseci. Srušiće im se zamišljena bajka kao kula od karata“. Tvrdi da je s jednom koleginicom otkrila Ovčaru novembra 1992. i da je „pre toga postojao samo podatak da je u okolini Vukovara postojala masovna grobnica“.
Posledice: U aprilu 1994. godine Savezno ministarstvo za informisanje odbilo je da joj produži akreditaciju. „Na kraju, pošto sam proterana, četiri meseca kasnije mi je dozvoljeno da dođem na petnaest dana, s tim da odem u ministarstvo i potpišem odluku prema kojoj mi je zabranjen rad na osnovu nekog člana Krivičnog zakona koji se obično koristio protiv Albanaca i sličnih ‘terorista’… Nisam je potpisala jer se u njoj nisam prepoznala.“
Kako je iskoristila slobodno vreme: Napisala je knjigu „Milošević – dijagonala laufera“ objavljenu 1999. godine. U originalu, naslov knjige („La diagonale du fu“) ujedno je i igra reči, pošto „fu“ na francuskom znači i „ludak“ i „šahovska figura lovac koja se po šahovskom polju kreće dijagonalno“.
Šta misli o svojoj šefici: „Ona je odlučna žena koja ne prihvata nikakav pritisak, a posebno ne politički. Jedini pritisak koji prihvata je radni pritisak… To je normalna osoba koja je jako radna, koja zna da se nasmeje, koja pije kafu ujutro, koja puši.“
Šta misli o Miloševiću: „Opsednut jedino vlašću, srpski predsednik odbijao je da svoju sudbinu veže za ideologiju… Dugoročne strategije nisu ga zanimale, jer su zahtevale koherentnu politiku. Srpski predsednik više je voleo podmukla okolišenja… Šampion u lukavstvu i umešnosti, Milošević je svoju obdarenost za taktiku stavio u službu jednog jedinog cilja: svoje vlasti.“
Da li je to bitno: „U moje poslove ne ulaze moji lični stavovi ili iskustva, nego ja samo prenosim reč i objašnjavam sudske strategije tužiteljice, gospođe del Ponte. Moji lični stavovi nisu bitni“.
Strogoća: Među novinarima važi za ljubaznu i za saradnju uvek raspoloženu sagovornicu. Ipak, kad su u pitanju neke teme, nisu joj strane ni pretnje: „Ta priprema zakona o saradnji sa međunarodnim tribunalom liči mi na kupovinu vremena. Ako u dogledno vreme ne počne saradnja, tražićemo da se obnove sankcije ovoj državi. One su delom ionako suspendovane na određeni rok dok se ne vidi kako će se ponašati nova vlast… Jugoslavija je ta koja mora sarađivati sa Tribunalom, a ne Tribunal sa Jugoslavijom.“
Šta je radila pred Miloševićev dolazak u Hag: „Ja sam ovde sa grupom od 30 jugoslovenskih novinara, sedimo na plaži i zaista bih volela da znam da li Milošević stiže, kako bih znala da li da naručim još jedno piće.“
Poroci: „Jedino glavni tužilac ima pravo da puši u zgradi Tribunala, drugi ne. Ali, ja mogu da se sastanem sa novinarima i zapalim cigaretu. To mi treba, jer ima dosta tenzija u sudu.“
Po čemu je posebno poznata: Po mini, šarenim ili uskim suknjama, upadljivim okvirima naočara i frizuri koju ne menja.
Šta voli: Kajmak, prebranac, pečene paprike i Bijelo dugme.
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
Pretnje silovanjem i prebijanje usledilo je kada su se posle još jednog protesta u nizu demonstranti uputili kućama. Prema svedočenjima žrtava torture, studenti i građani su otimani sa centralnih beogradskih ulica, odvođeni u zgradu Vlade Srbije – sedište izvršne vlasti – gde su mučeni ili bili primorani da slušaju i gledaju batinanje drugih
Pored Andreja Vučića, mesto na kormilu batinaša zauzeli su Vlada Mandić i Ljuba Jovanović, nekadašnji sportisti koji, očevidno, imaju kontrolu nad izvesnim grupama “mladića”. To se posebno se odnosi na one iz Republike Srpske jer je Mandić sa njima i tamo bio aktivan. Pored njih, angažovani su i oni iz javnog sektora “koji znaju da se biju”, kao što je bio slučaj sa Lukom Petrovićem, gradskim sekretarom za investicije
“Na prvi pogled individualni čin ekstremnog nasilja – kada državni službenik preti devojci silovanjem – može izgledati kao izolovan ispad”, kaže za “Vreme” profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, Zoran Pavlović. “Ali to nije stvar samo njegove privatne ‘patologije’ – čak i da jeste, to i dalje nije samo njegov problem – nego simptom sistema u kojem se takvo ponašanje toleriše, pa i ohrabruje”
Dok “običan” policajac bez fakulteta radi za oko 80.000 dinara, njegov kolega u Žandarmeriji ima najmanje tri puta veću platu. MUP Srbije broji oko 46.000 od kojih 21.000 radi u administraciji. Ovlašćenih službenih lica, a to su policajci u uniformi ili civilu, kriminalistička, saobraćajna i granička policija, te posebne jedinice ima oko 15.000 u Srbiji. Ipak, ni svi oni ne mogu se zateći na protestima po Srbiji, jer mnogi od njih vrše druge poslove iz svoje nadležnosti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve