Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Kako su srpska policija, vojska, tajna služba i lovci tražili nestalu devojčicu iz niškog sela Suvi Do i kako im je izmicao osumnjičeni otmičar, koga su na kraju pronašli skoro na pragu rodne kuće
Na Tucindan pao je Malčanski berberin i Srbija je odahnula. U nedelju 5. januara 2020. godine, dok se većina građana priprema za proslavu Badnjeg dana i Božića, iz srpske policije stigla je blagovest: osumnjičeni za otmicu devojčice Monike Karimanović (12 godina) višestruki silovatelj-pedofil povratnik Ninoslav Jovanović, rodom iz niškog sela Malča, pronađen je gotovo na pragu svoje kuće.
Više tužilaštvo iz Niša potvrdilo je da je Jovanović uhapšen i da mu je određen pritvor od 48 sati. Mediji su već objavili i fotografije, televizije su emitovale snimak njegovog privođenja. Policija, vojska, agenti BIA i lovci mogu da predahnu, njihov posao je završen posle gotovo tronedeljne potere. Lokalni domaćini iz sela Suvi Do, Malča i Pasjane mogu u šumu da seku badnjak i da na miru proslave „najveći hrišćanski praznik“, sigurni da im decu niko neće napadati ili otimati dok se i ako se budu šetala po brežuljcima istočno od Niša.
Dok Jovanović bude sedeo u istražnom zatvoru u Nišu, što je njegovo „prirodno okruženje“ s obzirom da je veći deo života proveo u zatvoru, zlostavljana devojčica se oporavlja u Kliničkom centru u Nišu, a njena porodica, prijatelji i komšije iščekuju njen povratak kući.
Hapšenjem Jovanovića, za koga se sa sigurnošću veruje da jeste oteo, zlostavljao i na kraju pustio devojčicu iz sela Suvi Do, završena je najveća akcija potere srpske policije još od vremena hapšenja haških optuženika Ratka Mladića iz 2011. godine i Radovana Karadžića iz 2008. godine. Činjenica da se danas policija bavila poterom za otmičarem deteta, a ne onima koji su odgovorni za genocid u Bosni, govori i o tome na koji način se promenila situacija u Srbiji i kakva je vrsta izazova sa kojima se bezbednosne službe suočavaju.
S druge strane, podatak da je potera trajala skoro tri nedelje i da je u nju bilo uključeno sve što Srbija ima od ljudi i tehnike, podatak da je policija pretraživala sela čak u okolini Knjaževca, a da je devojčica pronađena u selu Pasjane koje je susedno selu Malča iz kog je osumnjičeni, govori da nije bilo dovoljno znanja i koordinacije u ovom zahtevnom i osetljivom poduhvatu.
Na kraju, svi će se složiti, važno je da Jovanović uhapšen i da je devojčica živa, a u danima i mesecima pred nama trebalo bi da vidimo na koji način će ovaj slučaj razbuditi sistem u celini: način na koji se deca štite od pedofila, način tretiranja pedofila u krivično-procesnom pravu, te postupanje policije i drugih službi onda kada se otmica ili nestanak dogode.
KO JE OTMIČAR
Ninoslav Jovanović iz sela Malče, istočno od Niša, sela ispred više puta pominjanog Proseka, rođen 1973. godine, stari je poznanik srpske policije i pravosuđa. Zbog svojih zlodela, zbog pedofilije i silovanja, proveo je u zatvoru 22 godine od 1996. do 2019. godine.
Od 20. decembra 2019. godine on je postao top ličnost u srpskim medijima, koji su se u svojoj tabloidnoj inkarnaciji utrkivali da ga na sve moguće načine predstave kao jednog od najvećih monstruma koji se pojavio u Srbiji. „Malčanski berberin“ je nadimak koji ga prati od trenutka kada je devojčica iz susednog sela nestala, a policija je počela da pretpostavlja da je ona žrtva Jovanovića, koji se u prošlosti već „legitimisao“ time da svoje žrtve, maloletne devojčice, nakon višestrukog silovanja ošiša.
„Srpski Svini Tod“ dobio je svoju tabloidnu inkarnaciju u vidu „Berberina iz Malče“ i javnost je mogla danima da se zgražava i sablažnjava nad „izveštajima“ iz potere kao i opisima onoga što je Jovanović u životu radio ili rekao na nekom od prethodnih suđenja. Oni koji ništa ne veruju ovoj vlasti razumeli su ovaj događaj kao bogom dan jer se fokus sa afera vlasti premestio na tragediju jedne porodice, na koju je devet dana mislila cela Srbija.
Jovanović, višestruki povratnik, prema onome što je o njemu moglo da se sazna, nije osoba koja se kaje zbog svojih zločina. Naprotiv, on svojim postupcima zadovoljava neki svoj nedostatak, pominjane su traume iz mladosti kada ga ja majka šišala „do glave“ uvek kada bi nešto pogrešno uradio. U zbiru, priča koja bi zainteresovala Holivud. Međutim, kada neko otme dete, tu nema nikakve literature ili filma, to je zona očaja i straha za porodicu i strepnje za sve ljude koji imaju decu, žensku posebno.
Očevidno, decenije provedene u zatvoru nisu ništa učinile na onome što se zove socijalizacija i čini se da je to mesto na kome bi trebalo da se pretrese celokupan sistem i da se tačno utvrdi da li takve osobe ikada mogu da napuste neku „ustanovu“, jer izgleda da njima, u ovakvim okolnostima, nema izlečenja. Od trenutka kada bi se našao na slobodi, Jovanović bi smišljao novi zločin, iz čega bi moglo da se zaključi da decenije provedene u kazneno-popravnoj ustanovi nisu služile ničemu osim tome da ga se spreči da delo ponovi.
Bilo bi zanimljivo videti zbog čega mu je drugi put kazna smanjena sa 15 na 12 godina zatvora i teško se mogu razumeti tumačenja suda o tome kako je teško u zatvoru provesti i dva dana, a kamoli 12 godina.
POLICIJA I MEDIJI
Iako su mediji odmah znali šta se dešava, poslušali su policiju da ne javljaju o svemu odmah. Ali, jednom kada su počeli da javljaju, to je postao cirkus, maltene prenos uživo cele akcije gde se u jednom trenutku nije znalo ko šta radi.
MUP vodi višestruko kompromitovani Nebojša Stefanović, čiji je autoritet nakon svega upitan i čini se, na kraju, da su akciju izveli profesionalci, takvi kakve imamo. Oni su to uradili ne zato da bi ministar sa njima doručkovao ili ih neko pohvalio, nego zbog osećanja da se takve pojave moraju suzbiti.
Ipak, devetog dana od otmice devojčica je pronađena i kako je javljeno, to su uradili meštani, a ne policija. Pošto je pronađena, devojčica je zdravstveno zbrinuta i pruža joj se psihološka podrška kako bi se ublažile posledice traume izazvane otmicom. Na drugom planu je krenula potera za osumnjičenim nasilnikom.
Osim policije, angažovani su i pripadnici vojske i pripadnici BIA, a do nekog trenutka su u poteri bili i članovi lovačkih udruženja. Mediji su izveštavali bukvalno iz sata u sat, jurili su za „ekskluzivom“ i policija se u tom poslu nije najbolje snašla. Oni su dobijali na desetine dojava svakoga dana i pokušavali su sve da provere, na terenu koji nije pristupačan i prilično je razvučen: od Niša preko Svrljiga do Knjaževca.
Na kraju, ispalo je da se sve odigralo u ataru tri susedna sela – Suvi Do, Malča i Pasjača, i čudno je što je policija išla čak do Knjaževca da pretresa sela i napuštene kuće.
„Vreme“ iz policijskih izvora saznaje da je BIA bila uključena u kontrolu niškog predgrađa da bi se sprečilo neko novo delo u tim suburbanim delovima grada. Sedamdesetak timova je patroliralo u civilu ne bi li „ulovili“ begunca ili naišli na neki trag.
Policija je posle pronalaženja devojčice pokušala da obustavi inicijativu „civila“ i lovaca“ jer je imala informaciju da je begunac naoružan, pa se želelo izbeći da neko nastrada. Cilj akcije je bio da se Jovanović uhvati živ i policija je imala ozbiljan izazov da izabere one ljude koji neće u nekom trenutku „uzeti stvar u svoje ruke“. Takođe i svoje „civilne timove“, grupe operativaca koji su se i sami u civilu krili po mahalama Malče i susednih sela da bi probali da nađu Jovanovića van one gromoglasne i vidljive potere, u kojoj učestvuju psi, dronovi i džipovi.
Za to vreme, Jovanović je u medijima već označen kao krivac i onaj koji je počinio to delo i sada ćemo da vidimo na koji način i kojom brzinom će delovati srpsko pravosuđe. Već je bilo komentara kako je u izveštavanju o ovom slučaju prekršeno svako pojedinačno pravilo kojeg bi mediji trebalo da se drže, ali krivica nije samo na medijima.
Policija nije bila spremna za ovakvu situaciju, a direktor policije Rebić, kao i u brojnim ranijim situacijama, pokazao se kao čovek koji ne razume na koji način treba govoriti o kriznoj situaciji i kako treba, ako treba, koristiti medije. Upadljivo odsustvo komentara ministra Stefanovića, a posebno predsednika Srbije Aleksandra Vučića, dodatno može da ukaže da se od ovog slučaja bežalo jer se nije znalo šta će se na kraju dogoditi.
Javnost bi volela da do kraja sazna sve detalje kroz postupak koji bi trebalo da se vodi narednih meseci, ali, još važnije, da li je moguće uspostaviti bolji sistem kontrole povratnika, kao i načina njihovog kažnjavanja odnosno socijalizacije. Da ne bi roditelji želeli da čipuju svoju decu.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve