

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Smirili se nemiri kolege, saborca, prijatelja Dušana Duška Radulovića. Podelili smo nekoliko decenija života u redakcijama Radio Beograda, BBC-ja, kafanama, putovanjima... Neponovljiv integritet, profesionalac beskrajne radoznalosti, mašte i talenta
Život je izbor, bio je Duškov moto. I kad je dobar, i kad je loš. Tvoj je. Tako je i živeo.
Pokušavam da zamislim kako u nekoj nebeskoj radijskoj redakciji u kojoj sede Saja Lukić, Mario Rosi, Spaja, Nidža Mirkov, otvori vrata i vikne “Đe ste, ljudi!”. I onda krenu da smišljaju koncept nekog novog Programa u boji, Argumenta više, novih Novosti dana, Dnevnika ili do sada neponovljene Nedeljom u 10.
Ili u nebeskoj redakciji “Vremena” objašnjava Žaretu kako će titulu prvaka Formule 1 te godine osvojiti Kimi Raikonen iako se to činilo nemogućim. Osvojio je Kimi titulu. Možda je on i verovao u to, ali Dule je znao. Ostao je Duškov trag i u “Vremenu”, i u Radiju B92, onoj Devedestdvojci, BBC-ju, Radio Slobodnoj Evropi, na svakom mestu gde se pojavio.
Zamišljam kako je u nekoj nebeskoj kuhinjici ukrstio varjaču sa našim neprežaljenim Goranom Popovićem, neponovljivim slikarom i nenadmašnim kulinarom, čijih smo se đakonija nauživali. Umeo je Dule ponekad da kao postignuće samačkog života podeli svoje kulinarske poduhvate. Često po receptima mame Vere.
Možda postoji neka nebeska verzija kafića Ateljea 212 u kom će Dule da se sretne sa Preletom, Gagom, Mucijem, Perom Kraljem, Tirketom i rasprede neku od ovozemljskih nedovršenih priča. Možda.
Nas dvojica smo se sreli nekog oktobra ’84. Radio Beograd raspisao konkurs za novinare, a ja rešio da promenim posao. Prvo sito je bila proba glasa, dikcije… U nekom najavnom studiju veličine špajza, u Makedonskoj ulici. Kasnilo se podosta. Nervozan, pobunim se. Duško, član komisije i juroidiv kakav je bio, dosta ljutito odgovori. Vatromet je predupredio radijski bard Aca Dragojlović, koji je takođe bio u komisiji, zadužen da oceni glasove. Ta varnica bila je prva od milion, a opet smo se posle svakog varničenja bolje razumeli.
Duško je u to vreme bio glavni lik kultne emisije Nedeljom u 10. Nismo se nešto ni sretali. Jedared, posle nekoliko meseci, zatraži od mene prilog za Nedeljom u 10. I tako je krenulo. Decenije rada i druženja.
Mislim da je to bilo 1990. U uvodniku Nedeljom u 10 napisao je Duško da tadašnji generalni Radio-televizije Beograd liči na direktora koji pada sa stotog sprata, a kod dvadesetog još izdaje naređenja. Reagovao je na neku somnabuliju generalnog. Ozbiljna se frka digla, ali bez posledica. Bila jaka informativna redakcija Prvog programa. Probio je Duško veliku brešu. Bušili smo mi te ograde i pre i posle toga na razne načine u Argumentu više, Nedeljom u 10, izveštavajući u Novostima dana i Dnevniku. Snažan i uticajan je bio Radio Beograd tada. Doduše, stigao Miloševićev “kelner sa računom” i ’93. oterao više od 1100 ljudi iz RTS-a. I nas među njima.
I evo opet njih na vlasti. Ista ideološka matrica gazi, ne samo medije. Kako ono reče Hegel u Filozofiji istorije o ponavljanju iste?
Izveštavali smo nas dvojica u martu 1991. sa Plitvica – takozvani krvavi Uskrs. Prvi oružani sukob lokalnih Srba i hrvatske policije. Tih dana mi je bukvalno spasao život. U Korenici, u hotelskoj sobi, dovršavali smo izveštaj kada su glavnom ulicom zatutnjali tenkovi JNA. Uzmem foto-aparat koji sam uvek nosio na putovanja i sa terase počnem da slikam tenkove. U jednom momentu začujem Duška kako urla na nekoga. Spustim objektiv i vidim čoveka na parkingu hotela kako pištoljem nišani u mene. Valjda ga je Duškova vika omela da povuče obarač. Izvinjavao se posle. U to vreme na Plitvicama je bilo mnogo nervoznih ljudi. Uostalom, rat je počeo nekoliko meseci kasnje.
Vratio se Duško u Radio 2001. Kao glavni urednik Prvog programa. Zatekao je “dronjke” nekada snažne redakcije i poštovanog programa. Uspeo je u narednim godinama da povrati poverenje u program i uspešno se nosi sa snažnom konkurencijom u etru. Za direktora Radio Beograda je izabran 2010. Neka vrsta krune posla koji je uradio jeste potpuna digitalizacija Radio Beograda.
Poslednjih pet godina našeg aktivnog novinarstva proveli smo u Radio Beogradu. Otišli smo u penziju istih dana. Nastavili da drugujemo sve do njegovog odlaska.
Voleo je Dule muziku. Rok tvrđeg zvuka naročito. Bio je znalac. Voleo je i svoje gitare. U samo njemu znanim momentima prebirao je žice. Za sebe i ponekog prijatelja koji bi se tu našao. Uz burbon, naravno. Bilo je nešto i javnih nastupa sa VIS Hegemonijom, Vaske, Miša Vidić, Timofejev i sada pokojni Mamula.
Voleo je Dule i svoje šešire. S jednim na kovčegu smo ga ispratili.
Smirili se Duškovi nemiri.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve