I Trifunović i njegov advokat Branko Stanić kažu da im je poziv iz Živkovićevog kabineta stigao pomalo iznenada, da je premijer strpljivo saslušao generalovu priču i da je, bez velikih reči i zaletanja, obećao da će sa svojim saradnicima proveriti kako je moguće pomoći čoveku koji već 12 godina živi pod nikada dokazanom optužbom da je "izdajnik" i čija se građanska i ljudska obespravljenost i dalje zasniva na presudi izvučenoj iz jednog politički motivisanog i montiranog sudskog procesa
NIZ SUMORNIH GODINA: General Vlado Trifunović
Bilo je, izgleda, neophodno da prođu pune tri godine od demokratskih promena koje su se zbile u Srbiji pa da se neko iz vlasti seti da u jednom sobičku sumornog beogradskog hotela Bristol (kao u nekoj vrsti prinudnog smeštaja), i dalje bez porodice, penzije koja mu pripada i nekih osnovnih građanskih prava, živi general Vlado Trifunović, nekadašnji komandant Varaždinskog korpusa. Prošle srede, teško bolesnog Trifunovića, inače „najspornijeg“ oficira minulih ratova (u Srbiji je svojevremeno osuđen kao „izdajnik“ jer se u Varaždinu navodno nije dovoljno odlučno borio i jer je svoje vojnike žive vratio roditeljima, u Hrvatskoj je za isti događaj proglašen za „ratnog zločinca“ zato što se previše borio, dok u Sloveniji tek odmeravaju kako da ga kazne za učešće u tamošnjem ratu), primio je srpski premijer Zoran Živković.
I Trifunović i njegov advokat Branko Stanić kažu da im je poziv iz Živkovićevog kabineta stigao pomalo iznenada, da je premijer strpljivo saslušao generalovu priču i da je, bez velikih reči i zaletanja, obećao da će sa svojim saradnicima proveriti kako je moguće pomoći čoveku koji već 12 godina živi pod nikada dokazanom optužbom da je „izdajnik“ i čija se građanska i ljudska obespravljenost i dalje zasniva na presudi izvučenoj iz jednog politički motivisanog i montiranog sudskog procesa. Prava pomoć ovom izmrcvarenom oficiru bivše JNA kome je suđeno tri puta (sve dok se nije došlo do sudske odluke koja se uklapala u histerične zahteve javnosti) bio bi novi sudski proces na kome bi se i konačno utvrdila istina o sudbini nekadašnjeg Varaždinskog korpusa. Naravno, pod uslovom da teško bolesni Trifunović bude u stanju da izdrži još jedno suđenje na kome bi iznova morao da dokazuje kako je u Varaždinu 1991. godine sa svojim vojnicima bio ostavljen na cedilu od strane Vrhovne vojne komande (to su svojevremeno potvrdili i čelni ljudi JNA iz tog vremena, generali Veljko Kadijević i Blagoje Adžić) i da je u tom trenutku doneo jedinu moguću vojničku i ljudsku odluku – pokušao je da spase živote svojih vojnika.
Istovremeno sa raznim inicijativama da se najzad ispravi nepravda prema Vladi Trifunoviću i ostalim nevino osuđivanim oficirima njegovog korpusa, i da se oni javno rehabilituju, čuju se i glasovi koji bi izgleda radije da cementiraju ono što je svojevremeno isfabrikovano u političkim presudama. Neka javna zalaganja da se Trifunoviću posle više od decenije života po prinudnim smeštajima i zatvoru dodeli kakav takav stan odmah su dočekana pričom da na stan čeka na hiljade oficira bivše JNA. Takva primedba je, naravno, potpuno tačna s tim što bi general Trifunović, da mu je omogućeno da regularno konkuriše za stan, odavno stajao prilično visoko na listi prioriteta. Reč je o oficiru koji se pre Varaždina selio 17 puta i koji je u vojsci skupio čak 43 godine staža, a koji je uz sve to i teško bolestan i ne traži nikakve generalske stanove, već samo elementarno pravo da negde okupi svoju porodicu. Trifunovićevo interesovanje za dodelu bilo kakvog stana dočekano je pomalo ciničnom opaskom da on ima stan u Zagrebu. Iz tog stana je odavno izbačena njegova ćerka jer je u Hrvatskoj smatraju ćerkom „ratnog zločinca“, a bilo bi veoma interesantno videti kako bi sam „ratni zločinac“ osuđen u Varaždinu na višegodišnju zatvorsku kaznu mogao u Zagrebu da ostvari svoje pravo na stan.
Ovih dana ponovo su se čule i teze da je Trifunović predajom Varaždinskog korpusa omogućio hrvatskoj strani da za vreme rata dođe do nekoliko desetina tenkova što je kasnije iskorišćeno za ubijanje srpskog življa u Hrvatskoj. Tu omiljenu priču nekih nacionalnih radnika i „patriotskih“ novinara iz 1991. ponovio je ovih dana general Momčilo Perišić, koga Trifunovićevi branioci odavno opisuju kao čoveka koji je svojevremeno bitno uticao da se komandantu Varaždinskog korpusa zalepi žig „izdajnika“. O tome šta je „izdaja“ (za nekoga je to očito pre sastajanje sa obaveštajcima stranih država po kafanama „krajputašima“, nego li spasavanje golobradih dečaka iz bezizlazne ratne situacije) verovatno će se još dugo raspravljati na ovim prostorima, ali nijednom Trifunovićevom vojniku koji je preživeo varaždinsku dramu nikada nije bilo krivo što je ostao živ i što je priličan broj tenkova tada pao u ruke hrvatskoj strani. Na suđenju generalu Trifunoviću i oficirima Popovu i Raduškom mnogo puta je ponovljeno da su ti tenkovi bez posada obučenih da njima upravljaju bili najobičnija gvožđurija. A upravo odlukama Vrhovne komande Varaždinski korpus je uoči rata ostao bez dovoljno obučenih vojnika.
O svim tim stvarima pisano je, naravno, bezbroj puta, pogotovo na stranicima ovog lista. Novina u slučaju generala Trifunovića ovoga puta je činjenica da se za njega zainteresovao i srpski premijer. Dok je Milošević bio na vlasti, generala koji još ima status „pomilovanog izdajnika“ brinuli su gotovo svi iz tada opozicionog DOS-a i zaklinjali se da će u postmiloševićevskoj Srbiji biti ispravljane nepravde nanete ljudima koji su svojevremeno nevini stradali.
Eto prilike da tri godine kasnije DOS bar malo uveća listu svojih ispunjenih obećanja i pokaže da bar neka moralna načela promovisana onog 5. oktobra važe i dalje.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!