

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju
Kandidat za predsednika FSJ-a


Zašto Piksi: Zbog crtaća, svojevremeno, kada je bio klinac, na TV su glavni dečji junaci bili izvesni Piksi i Diksi. On je postao Piksi, ili Pixi, kako su mnogo kasnije pisali stranci.
Zašto fudbal: A šta bi drugo klínac u Nišu mogao da igra? Košarka tamo nikada nije pustila korene, za rukomet je bio isuviše žgoljav, za odbojku se tada takoreći nije ni znalo…
Gde je počeo: U pionirima Radničkog, davne 1979. Imao je 14 godina (rođen 3. marta 1965). Posle samo dve godine, 7. avgusta 1981, potpisao je ugovor o stipendiranju. Još tada je počelo da se priča o „jednom malom“ koji će nadmašiti slavu Sovrovića, Ostojića, Anđelkovića, Jankovića, Cvetkovića i ostalih niških fudbalskih asova.
Kada je postao profesionalac: 16. marta 1983, sa tek navršenih 18 godina, obavezujući se na četvorogodišnju vernost.
Kada je postao reprezentativac: 28. oktobra 1980. u Zaječaru protiv Bugarske (1-0) u selekciji mlađih omladinaca.
Kada je debitovao u prvom timu Radničkog: Na prijateljskoj utakmici 8. jula 1981. u Negotinu protiv Hajduk Veljka (6-0), na prvenstvenoj 3. aprila 1982. u Nišu protiv Vardara iz Skoplja (2-1).
Kada je dao prvi prvenstveni gol: 3. aprila 1982. protiv zagrebačkog Dinama (1-1).
Kada je debitovao u „A“ reprezentaciji: 12. marta 1983. protiv Francuske u Zagrebu (0-0).
Koliko je puta igrao za reprezentaciju: Za „A“ 84 (15 golova), 26 za omladinsku, 4 za mladu i 22 za olimpijsku. Ukupno 136 puta u dresu sa državnim grbom. Apsolutni jugo-rekord.
Šta je osvojio sa reprezentacijom: Bronzanu medalju na Olimpijadi u Los Anđelesu 1984.
Šta je igrao sa reprezentacijom: Dva svetska prvenstva (1990. i 1998), dva evropska (1984. i 2000), dve Olimpijade (1984. i 1988).
Šta nije igrao sa reprezentacijom: EP 1992. u Švedskoj kada je Jugoslavija isključena, SP 1994. i EP 1996. kada Jugoslavija nije mogla da igra ni u kvalifikacijama.
Kada je prešao u Zvezdu: 1986, posle 70 prvenstvenih utakmica i 8 golova u dresu matičnog Radničkog. Ostao je četiri godine, odigrao 120 utakmica i dao 44 gola postavši peta i zasad poslednja Zvezdina zvezda (Mitić-Šekularac-Džajić-Petrović-Stojković).
Zašto je prešao u Zvezdu: Uprava je htela da ga proda Partizanu, ali mali je, kao zatrovani zvezdaš i kao momak sa čvrstim karakterom, obećao Džajiću da će doći „samo u Zvezdu“ i održao je reč.
Kada je krenuo u inostranstvo: 1990, u Olimpik iz Marseja. Tražili su ga Juventus, Milan, Barselona, ali se odlučio za Marsej. Kaže da se nije pokajao iako je proveo tri najgore godine u karijeri.
Šta nije mogao da zamisli: Da će u finalu Kupa šampiona igrati protiv Zvezde. A desilo se baš to, u Bariju 29. maja 1991. Na sreću Zvezde, trener Olimpika Rajmon Gutals ubacio je nedovoljno oporavljenog Piksija tek u drugom produžetku i odmah je napravio nekoliko paničnih situacija u odbrani Zvezde, ali nije bilo vremena da reši utakmicu koju je Zvezda dobila penalima.
Gde je još igrao: U Veroni 1991/92. sa statusom pozajmljenog igrača, ali bio je povređen i bilo je to obostrano mučenje.
Kada je otišao u Japan: 6. decembra 1994. Imao je već 29 godina i, oporavljen od teških operacija kolena krenuo je u osvajanje zemlje „izlazećeg fudbala“. Svih sedam godina odigrao je u Nagoji Grampus i nakupio kolekciju kola kao najbolji igrač „Ol-Star“ utakmica, najbolji asistent, najbolji ko će znati u čemu, da bi mogao da otvori mini-sajam automobila. Odigrao je više od 170 utakmica i postigao 54 gola.
Kako su mu se odužili: Jedan ulaz na novom stadionu u Nagoji koji je izgrađen za Svetsko prvenstvo zove se Piksi gejt, a jedan bulevar u Nagoji takođe nosi njegovo ime.
Da li će još igrati: Da, bar još tri oproštajne utakmice: u Nišu u meču Radnički–Vardar (protiv koga je debitovao u Prvoj ligi), u Nagoji u meču Nagoja–Zvezda i, verovatno, u meču koji će FSJ organizovati u čast njegovog oproštaja od plavog dresa koji je nosio više od 20 godina.
Kakav će predsednik biti: Kao što za velike igrače ne važi pravilo da automatski moraju biti i veliki treneri, ne mora da znači da će biti veliki funkcioner ali posrnuli jugoslovenski fudbal boljeg kandidata od njega nema. Danas niko u Jugoslaviji ne može da dobije poverenje kakvo u startu ima Piksi. I niko mu ga nije poklonio. Izborio se svojim autoritetom, inteligencijom, elokventnošću, nekonvencionalnošću.
Kakav će tandem biti sa Savićevićem: Ako se budu slagali kao na terenu, eto spasa našem fudbalu. Ako im rezultati budu kao na terenu – biće dovoljno razloga za zadovoljstvo.
Da li će biti nečija produžena ruka: Neće. Piksi je oduvek mislio svojom glavom.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve