Ekskluzivno

Dojava o Ratku Mladiću i šta je bilo sa deset miliona evra 1

22. 12. 2010. / 19.04

Dojava o Ratku Mladiću i šta je bilo sa deset miliona evra

Demonstrirajući političku i svaku drugu odlučnost da privede pravdi Ratka Mladića, država Srbija je ove godine dramatično povećala iznos nagrade za informaciju koja bi dovela do njegovog hapšenje. Dok se u medijima spekulisalo da li to može doneti neki rezultat i kakav, dva muškarca su se, verujući da će se obogatiti pošto – kako tvrde – znaju gde je Ratko Mladić i koje lažno ime koristi, obratili ambasadi Sjedinjenih Američkih Država u Beogradu, te našim tužiteljima i istražiteljima. Priča koja sledi potpuno je istinita, ali su imena izmišljena zbog zaštite stvarnih osoba. Takođe, potpisniku teksta poznate su sve stvarne lokacije na kojima se događa priča. Tekst objavljujemo kako ga je autor napisao – bez skraćivanja i prepravki. Oprema je redakcijska

Kako je sve počelo

Nedjelja. Sedam minuta do podneva. Zapamtio sam točno vrijeme jer sam instinktivno pogledao na sat prije nego što sam sa radnog stola podigao jedan od tri mobilna telefona. Pogledao sam na sat baš tada iako telefoni zvone na desetke puta svakoga dana. Nekada ne znam niti koji je dan u tjednu a kamoli u koliko mi je zazvonio telefon. Novinarsko prokletstvo. Nema vikenda, nema radnog vremena. Ovaj puta sam dobro zapamtio. Nedjelja, 17. oktobar 2010. 11 sati 57 minuta. – Molim?

– Ej, Slobodan je. Čuj, trebam tvoj savjet. I moram ti nešto ispričati. Ne mogu telefonom. Kad ćeš imati vremena ovih dana?

– Koliko je hitno?

– Paaa… prilično. Doći ću ja do Beograda. Samo reci kad. Ni u koga drugog nemam povjerenja.

– Možeš li danas?

– Mogu.

– Koliko ti treba?

– Busom… oko dva sata.

– Važi. Javi kad si blizu stanice. Doći ću po tebe.

– Imam prvi bus za pola sata.

Do ovog telefonskog razgovora, sa Slobodanom sam razgovarao samo jednom. Prošle godine. Tada smo se i jedini puta vidjeli. To se također dogodilo nakon što me nazvao i rekao da mi ima nešto važno reći, da nije u Beogradu i da mu treba dva sata vožnje busom do mene. Ali tada je bio i izvan Srbije. Ovaj puta zvao je iz Srbije.

Slobodan je od onih ljudi koji su u pravilu vrlo nepovjerljivi prema nepoznatima, ali u nekoliko minuta postanu srdačni i otvoreni prema onom za koga osjete da im ne predstavlja opasnost. Slobodan je od onih čiji se život najkraće i najtočnije može opisati inače besmislenom frazom "prošao je sve i svašta". Slobodan je od onih koje vodi instinkt.

Javio mi se tek dok je bus ulazio u Beograd. Kad sam stigao na stanicu, već me čekao na dolaznom peronu nabivši kapu na čelo. U očima mu se lako čitala zabrinutost. Bilo je tri popodne. Plus 12 minuta. U pola četiri sjedili smo na mjestu gdje nas nitko nije mogao ni čuti ni vidjeti.

– Slušaj, ispričat ću ti nešto potpuno nevjerovatno ali kunem se da je sve istina. Postoje i dokazi. Moj prijatelj Marko je vidio Ratka Mladića. Čak je i pričao s njim – u jednom dahu je izbacio iz sebe Slobodan i prije nego što je sjeo na stolicu.

– Ali zbog čega to pričaš meni?

– Jedino tebi vjerujem.

– Ali, čovječe, vidio si me jednom u životu!?

– Nema veze. I tad sam ti rek’o nešto zbog čega sam mog’o najebat’ al’ me nisi zavrn’o. Ispoštov’o si me.

Ah, da, to sam gotovo zaboravio… Slobodan je od onih koji će smatrati da ste mu učinili veliku uslugu već i ako ste samo obavili svoj posao a niste iskoristili njegovu slabost ili problem da ga ucijenite ili se dočepate bilo kakve koristi na njegovu štetu. To dolazi s lošim iskustvom.

– Dobro. Neka bude. Ali opet ne razumijem što to govoriš meni.

– Zbog toga što smo Marko i ja cijelu priču prije petnaestak dana ispričali najprije Amerima jer ovim našima nismo vjerovali. Rekli su da će nas kontaktirati ali se nisu javili. Potom smo nazvali Tužilaštvo za ratne zločine i sve smo ispričali i njima. Oni su pozvali policajce koji rade u ekipi za pronalaženje optuženih za ratne zločine. Marko im je sve detaljno ispričao. Više od tri sata s njim je pričao psiholog a ja sam ga za to vrijeme čekao. Na kraju su ga testirali poligrafom. Prošao je. Ništa nije slagao. Policajci su nas obojicu gotovo izljubili od sreće. Obećali su da će nam se javiti ali to nisu učinili. No, počele su se događati neke čudne stvari. Kako se nitko nije javljao Marko je nazvao policajca koji je očito bio glavni i koji mu je prilikom prvog susreta dao svoje ime i broj telefona. No ovaj se na njega izderao. Ljutito je rekao kako se radi na slučaju i da ga Marko više ne zove. Znaš ono… ne zovite vi nas, zvat ćemo mi vas. Ali ni dalje nitko nije zvao.

– Kapiram. Mislite da vam ne žele dati onih 10 milijuna obećanih za korisne informacije o Mladiću?

– Čuj, svašta mislimo. Uhapsili ga očito nisu. Bar to nitko ne zna. Naravno da smo zbog nagrade odlučili prijaviti što znamo. Inače ne bismo jer je priča toliko suluda da nam nitko ne bi vjerovao. No, sada smo i ljuti jer mislimo da nas prave budalama. A Marko zna što je vidio i s kim je razgovarao, prošao je poligraf… Želimo to istjerati na čistac.

– Nadam se da ti je jasno kako to što je Marko prošao poligraf ne mora značiti da je zaista vidio Mladića i s njim razgovarao. Nije morao svjesno lagati. Dovoljno je da je on uvjeren u to što govori pa da zavara poligraf.

– Znam. I on to zna. Ali siguran je da je sve tako kao što govori. Spreman je dozvoliti i da ga hipnotiziraju ako misle da je prevario poligraf. Svi su bili tako sretni i uzbuđeni zbog onoga što im je rekao, pogotovo nakon poligrafskog testiranja, a onda nam se odjednom nitko ne javlja, čak nas izbjegavaju.

– Pa, to ne mora biti tako nelogično. Izgledalo je da su na tragu, ali je provjera možda pokazala da se Marko ipak prevario i više im niste zanimljivi. Što misliš koliko desetaka takvih priča istražitelji čuju mjesečno?! Vjerovatno nemaju niti vremena niti živaca da se s vama bave ako im više niste zanimljivi jer se vaša priča nije pokazala korisnom.

– Ja sam ti došao ispričati što znam, a ti radi kako hoćeš.

– Moraš biti svjestan da ništa od onoga što mi kažeš neću objaviti bez provjere, da ću kontaktirati i tužioce i policiju da pokušam saznati njihovu verziju priče i, svakako, moram razgovarati i s Markom. Zna li on da ćeš mi ti sve ispričati?

– Zna.

– Slaže li se s tim.

– Slaže se.

– Hoću da mi on kaže da se slaže. I hoću da mi on također sve ispriča. Detalj po detalj.


Susret sa Ratkom Mladićem

Na štetu kronološke preciznosti, ali na korist dramaturške snage čitave priče ovdje moram napomenuti da sam kasnije sreo i Marka te da mi je on ponovio sve što je Slobodan ispričao, čak dodajući naoko sitne ali vrlo važne činjenice i lucidna zapažanja. Pokazao mi je i mnoštvo bilješki.

Za razliku od smirenog Slobodana, Marko govori nervozno, neprekidno gestikulirajući rukama, licem, cijelim tijelom. Psihotičan tip. Na trenutke se čini kao da je na rubu ispada. I verbalnog i fizičkog. Ali rečenice su mu jasno i logično oblikovane. Svaku misao završi. Ne gubi se u datumima, ne griješi u redoslijedu čak i najmanje bitnih događaja koliko god puta ga pokušate testirati i loviti u zamku.

Ukratko, Marko je tip koji je u stanju prevariti poligraf. Marko je i osoba koja je čvrsto uvjerena u ono što govori. Da li je takav Marko prevario poligraf prevarivši sebe? Evo konačno njegove priče, saznanja do kojih sam došao pokušavši je istražiti i nekoliko pitanja na koja još nema odgovora. Upravo ta pitanja bez odgovora razlog su što uopće pričam ovu priču.

Dakle, Marko ima privatni posao a lokalni medij objavio je njegov oglas kojim je tražio suradnike. Na oglas se javio čovjek iz obližnjeg mjesta kojeg Marko nije poznavao, ali kad mu je čovjek (za potrebe ovog teksta zovimo ga Mladen) rekao gdje je i što do sada radio, Marku se učinilo da bi ga mogao uzeti makar na probni rad. Tim više što je Mladen bio prvi koji se uopće javio na oglas.

Činilo se da je Markova odluka bila mudra jer je Mladen odmah predložio mogući dobar posao pa su se zajedno zaputili u mjesto u kojem, po Mladenovim riječima, živi čovjek s kojim bi se mogao sklopiti taj posao. Nikola K.

Marko kaže da su se s tim čovjekom sastali predvečer u tamnoj prostoriji u kojoj se lice domaćina nije najbolje razaznavalo, a u početku razgovora je i držao dlan desne ruke na bradi i djelomice preko usta.

Bila je to sobica u sklopu neuglednog objekta koji ne bi valjalo zvati kafićem a još manje kafanom. Najpreciznije bi se mogao opisati kao kombinacija ofucane birtijice na zapuštenoj lokalnoj željezničkoj stanici i malo prostranijeg pijačnog kioska.

Razgovor je bio čudan. Domaćin je bio očito oprezan. Ispitivao je Marka svašta, ali mu ništa suvislo nije rekao, pogotovo ne o mogućem poslu zbog kojeg mu je Marko navodno doveden. Na Mladena domaćin nije obraćao pažnju. Bilo je jasno da se poznaju.

Kad se već sasvim smračilo a razgovor i dalje nije vodio nikamo, domaćin je ustao i upalio svjetlo. Slaba žarulja osvjetlila je stol za kojim su sjedili treperavim žutim svjetlom toliko nejakim da je stvaralo dvostruke sjene na svim predmetima. I na licima. No, i to je bilo dovoljno da Marko, kako mi je nekoliko puta ponovio, shvati da je čovjek koji je ponovo sjeo za stol – Ratko Mladić.

Dojava o Ratku Mladiću i šta je bilo sa deset miliona evra 2

Istina, vidno stariji od lika sa TV snimaka i fotografije na potjernici, sa pet-šest kilograma manje te kosom koja više nije začešljana unatrag u strogu i jednostavnu vojničku frizuru, već je namjerno češljana prema čelu kako bi pokrila visoke zaliske. Glas mu više nije tako osoran kakvoga pamtimo, nego tiši, niži, umoran. Ali za Marka nije bilo sumnje.

Kladio bi se u život da sa suprotne strane stola, na tek nešto više od metra udaljenosti, sjedi haški bjegunac. Čovjek koji se već 15 godina uspješno skriva izbjegavajući hapšenje zbog optužbe za ratne zločine. Ratko Mladić.

Sva tri muškarca u sobici su šutjela. Marko je čuo samo svoje ubrzano, teško disanje. Činilo mu se da potpuna tišina, bez ijednog pokreta, čak i bez treptaja očnih kapaka, nije bila kraća od pet minuta. Iako je vjerovatno potrajala ne dulje od desetak sekundi.

– Jesi li OK? Trebaš li vode? – tišinu je prekinuo Mladen, obraćajući se Marku.

– Ne treba, u redu sam – odgovorio mu je Marko netremice zureći u čovjeka s druge strane stola koji je i dalje nepomično sjedio promatrajući Markovu reakciju.

– Treba mi novac – progovorio je i dalje gledajući Marka u oči.

– Pa, posao mi baš ne ide najbolje – odgovorio je Marko – ali… mogu pokušati. Ništa ne obećavam. Nego… mi smo se već jednom sreli. Davno je to bilo. I tada sam vam pomogao a da u početku nisam bio niti svjestan. Bilo je to (tu Marko izrekne ime grada te mjesec i godinu tog prvog susreta).

– Crveni Yugo 55… – oglasi se čovjek s druge strane stola i nastavi izgovarati detalje tog susreta koje je mogao znati samo onaj kome se i dogodio.

Marko je svaki detalj pamtio i sve te godine mogao ga je ponoviti čak i naglo probuđen usred noći. Ali nikada nikome susret nije spominjao znajući da mu ionako ne bi vjerovali.

Ubrzo su Marko i Mladen napustili mračnu sobicu a prije toga Marko je od domaćina dobio broj mobilnog telefona na koji mu se može javiti ukoliko bude imao traženi novac. Na putu do Mladenovog mjesta nisu progovorili niti riječ. Nakon što su se rastali, jednako tako bez riječi, Marko je produžio kući. Događaj nije nikome spominjao.


Šta je dalje bilo

A ne bi vjerovatno nikome nikada ništa rekao ni do danas da pet mjeseci kasnije njegov prijatelj Slobodan nije započeo priču o lovu na Ratka Mladića i raspisanoj nagradi za onoga tko dâ korisne podatke. Povod su bili novinski tekstovi i TV prilozi o toj temi koji su, nakon dulje pauze, tih dana ponovo učestali.

Marko je "pukao" i odlučio sve ispričati Slobodanu. Na kraju su dogovorili da cijelu priču kažu ljudima u ambasadi SAD u Beogradu. Nakon što su to učinili pa, razočarani time što im se nitko nije javio da kaže što se događa nakon njihove prijave, sve ispričali i tužiteljima i istražiteljima koji se bave traganjem za Ratkom Mladićem, očekivali su da će ih netko kontaktirati.

No, to se nije događalo. Jedino što se desilo bila je posjeta dvojice muškaraca koji su se predstavili kao inspektori iz ekipe koja traga za haškim bjeguncima. Marku su rekli imena i dali mu brojeve svojih mobilnih telefona rekavši da ih je poslao šef – policijski inspektor koji je Marka ispitivao onog dana kada je Marko razgovarao s policijskim psihologom i kad je njegov iskaz testiran poligrafom.

Inspektori su Marku pokazali portret muškarca i pitali ga da li je to osoba s kojom je razgovarao one majske večeri. Marko je potvrdio kako je čovjek s kojim je razgovarao, navodni Nikola K., zaista vrlo sličan muškarcu sa fotografije. Zapravo, bio je siguran da je riječ o istoj osobi. Ali nešto mu je bilo neobično. Kao da mu policajci nisu pokazali originalnu fotografiju već foto-montažu.

Izgledalo je kao da je muškarčevo lice bilo sastavljeno od elemenata različitih fotografija lica. Ali nije mnogo obraćao pažnju na to zapažanje jer je bio siguran da je lice na fotografiji ipak lice čovjeka s kojim je razgovarao.

Prije odlaska policajci su se zahvalili Marku i konstatirali: – OK. Mislimo da je slučaj riješen. Na Markovo inzistiranje da sazna nešto više policajci su odgovorili kako oni nisu ovlašteni reći mu bilo što osim onoga što su mu već rekli. A to je bilo – ništa.

Marko je ponovo danima čekao da mu se netko javi a kada se to nije dogodilo, sa Slobodanom se dogovorio da nazovu policijskog šefa i pitaju što se događa. No, kad ga je uspio dobiti, inspektor je bio vrlo grub, gotovo osoran, žesteći se zbog toga što ga Marko zove.

Marko je samo uspio spomenuti dvojicu policajaca koji su ga posjetili sa fotografijom muškarca, pitali ga da li je čovjek sa fotografije taj s kojim je razgovarao one majske noći, te nakon potvrdnog odgovora zaključili da je slučaj riješen.

Na to je policijski šef dodatno planuo urlajući. – Kakve su to gluposti? Mi i dalje radimo na tom slučaju. Nitko od mojih ljudi nije vam mogao reći da je slučaj zaključen. Potom je prekinuo vezu.


Da li je Nikola K. Ratko M.

Tako je izgledala priča koju su mi nakon ovog telefonskog razgovora odlučili ispričati Slobodan i Marko i to su i učinili. Najprije Slobodan pa zatim i Marko. Riješio sam istražiti slučaj, uz sva ograničenja koja uvjetuju novinarsko istraživanje za razliku od istrage koju provode policija i obavještajne službe.

Najprije je trebalo provjeriti nisu li Slobodan i Marko čitavu priču jednostavno – izmislili. Za početak – postoji li uopće Nikola K.? "Kopanje" je počelo popodne, čim mi je Marko potvrdio Slobodanovu priču. Sutradan do podneva sam sa sigurnošću utvrdio kako zaista postoji Nikola K. Koji ima državljanstvo i osobne dokumente izdane od nadležnih organa Republike Srbije.

Zapravo, postojala su čak četvorica. No, dvojica najstarijih su umrli, a treći je premlad. Za svaki slučaj i njega sam provjerio. Traganje se završilo na sajtu jednog od sudova u BiH (Republici Srpskoj). Taj momak, danas 26-godišnjak, na tom je sudu prije dvije godine osuđen zbog teške krađe.

Ostao mi je četvrti. Taj je mlađi od Ratka Mladića gotovo deset godina no to nije nepremostiva prepreka ukoliko se želi organizirati "krađa" identiteta. Mnogo je važnije učiniti sve kako bi se izbjeglo da netko otkrije što se dogodilo sa "originalnom" osobom. A prevaru je najteže otkriti ukoliko onaj čiji se identitet "krade" ili više nije živ pa njegove dokumente koristi onaj čiji se pravi identitet želi sakriti, ili živi toliko izolirano da su minimalne šanse kako će itko posumnjati u prevaru (npr. ako je "originalna" osoba trajno nepokretna, u psihijatrijskoj bolnici itd.).

Identitet mrtvog čovjeka može se npr. "ukrasti" tako što se među već umrlima pronađe adekvatan "davalac" identiteta (kriteriji su također da nije javno poznata osoba, da ima što manje živih rođaka i poznanika… ako je umrli pritom vršnjak onoga kome "posuđuje" identitet i još imaju slične figure i lica, tim prevara ima veće šanse za uspjeh).

Također je moguće "ukrasti" identitet nekome tko je upravo umro ili poginuo, ali opet se mora voditi računa da postoji što manje čak i teoretskih mogućnosti da netko otkrije prevaru. Na kraju postoji i najdrastičniji način a to je da organizatori prevare tajno likvidiraju idealnog "davatelja" identiteta i "pospreme" njegov leš.

Ova varijanta omogućava i da se osoba koja se pokušava sakriti "opskrbi" stvarima koje su pripadale "originalnoj" osobi… odjećom, obućom, osobnim sitnicama poput knjiga, pisama, novčanika, računala itd. a "čistači" unište svaki trag ka "originalu". Vrhunska izvedba može uključivati čak i DNK uzorke "originala" koje "falsifikat" ostavlja za sobom, npr. vlasi kose pokojnika.

OK. Hajde najprije da vidimo kamo vodi trag "naše" Nikola K. kad krenemo unatrag a potom da li je zaista živ. Na temelju datuma i mjesta rođenja upisanih u osobnu iskaznicu "odgovarajućeg" Nikole K. Nije bilo teško provjeriti što se s njim događalo – prije nego se pojavio u Srbiji.

Naime, "naš" Nikola K. Rođen je u Hrvatskoj, u malenom selu XY za koje nisu čuli čak niti mnogi ljudi rodom iz istog kraja. Da stvar bude zanimljivija to se selo više i ne zove kako se zvalo dok je u njemu živio Nikola K. To je još jedna okolnost pogodna za zametanje tragova.

Opskrbio sam se telefonskim imenikom rodnog kraja Nikole K. i krenuo redom zvati ljude istog prezimena u gradu najbližem njegovu rodnom selu. To je uvijek bolje nego odmah nazivati ljude u selu. U malim selima rijetko tko ima telefon a kad nekoga i dobijete, morate paziti da ga zainteresirate kako bi vam pomogao a da mu istovremeno ne odate previše.

Takvi su telefonski pozivi u malim mjestima svojevrsni društveni događaj, sve se odmah pročuje i lako se može dogoditi da izgubite kontrolu nad situacijom pa vam se zatvore svi ionako malobrojni mogući kanali do prave informacije.

Srećom, nitko od pozvanih nije me pitao zbog čega se zanimam za Nikolu K. iz malog sela XY. Tako nisam morao lagati. Iako su takvi etički prekršaji čak i dopustivi ukoliko nema drugog načina da novinar dođe do važnih informacija, uvijek mi je draže ako ne moram lagati.

Treći telefonski sugovornik mi je rekao kako je njegov pokojni otac poznavao Nikolu K. koji bi mogao biti "moj" ali on nema pojma živi li taj Nikola K. još u selu XY. Nitko od ostalih K. čiji sa broj potom okrenuo nije mi mogao reći ništa više. Svi stariji među njima odavno ne žive u XY a oni mlađi uglavnom nikada i nisu tamo živjeli.

Potom sam okrenuo prvi telefonski broj u XY. Javila mi se žena koja mi je rekla kako su ona i suprug godinama živjeli izvan sela i vratili su se tek nakon umirovljenja. Zna da je Nikola K. tu živio, ali ga ona i suprug po povratku nisu zatekli u selu. Samo su čuli da je otišao u Srbiju, ali ne znaju kada niti u koje mjesto.

Niti od nekoliko slijedećih sugovornika iz sela nije se moglo dobiti više. Uglavnom, saznao sam da je Nikola K. godinama ranije otišao u Srbiju i nisam u selu uspio naći niti jednu njegovu rođaku ili rođaka s kojima bi on eventualno kontaktirao.

Također, nitko mi nije mogao reći ima li Nikola K. u Srbiji bliskih ili daljih rođaka niti gdje oni žive. Naravno, moja istraga bila je ograničena činjenicom da nemaju sve porodice u selu telefon, ali i mogućnošću da mi neki od sugovornika nisu rekli istinu. Ili je i ne znaju.

Znači, Nikola K. rođen u selu XY u Hrvatskoj 1951. doselio je u Srbiju. Jedini Nikola K. rođen u selu XY u Hrvatskoj 1951. koji ima srpske dokumente zaista ima prebivalište u mjestu u kojem je Marko razgovarao s čovjekom koji mu je predstavljen kao Nikola K. a za koga je on uvjeren da je u stvari Ratko Mladić.

Slučajno ili ne – Nikola K. u to je mjesto preselio iz Beograda 2006. godine, iste godine kad se, prema nalazima istražitelja, Mladić prestao skrivati u Beogradu. Među podacima koji su mi još uvijek nedostajali jedan je bio izuzetno važan – fotografija Nikole K.

Dojava o Ratku Mladiću i šta je bilo sa deset miliona evra 3

Marko i Slobodan postali su silno nervozni kad im se i dalje nije javljao nitko iz ambasade SAD niti iz Tužilaštva niti iz policijske ekipe čiji je posao lociranje i hvatanje haških bjegunaca. Nazvali su ambasadu i Slobodan (Marko ne govori engleski) uspio je kratko razgovarati s jednom od dviju osoba koje su ih mjesec i pol ranije primile i saslušale. No, kako nije imao novih saznanja nego samo pitanja na koja nije dobijao odgovore, nije uspio dogovoriti novi sastanak u ambasadi.


Rupa u priči i njeno popunjavanje

No, nedugo potom Marko i Slobodan pozvani su u Tužilaštvo. Tamo su im pokazani rezultati istrage koji su ukazivali na to da je čovjek koji ima dokumente na ime Nikole K. zaista Nikola K. rođen 1951. u selu XY u Hrvatskoj te da je prijavljen u mjestu u kojem je Marko razgovarao s čovjekom za koga je uvjeren da je Ratko Mladić. No, kad je Marku pokazana fotografija Nikole K., on se uspjenio od bijesa. Na fotografiji nije bio čovjek ni sličan onome s kojim je on razgovarao.

Desetak dana prije posjete Tužilaštvu Marko je okrenuo broj mobilnog telefona koji mu je Nikola K. (?) dao na kraju čudnog susreta. Zapravo, tada su razmijenili brojeve telefona. Nažalost, usmeno. Nije bilo piskaranja po papirićima. Marku je kasnije bilo žao što nije bar pokušao tako dobiti uzorak rukopisa svog sugovornika.

Javio se glas Marku poznat iz mračne sobice. Marko je rekao sugovorniku kako nema za njega novac koji je tražio, ali će poslom sutradan prolaziti kroz njegovo mjesto pa bi volio da se vide.

Sugovornik je govorio vrlo sporo i oprezno, kao da pokušava ispipati prave Markove motive za ovaj poziv. Nekoliko puta je ponovio da mu se Marko treba javiti pola sata prije dolaska kako bi se mogli naći. Iako su dogovorili susret za slijedeći dan, Marko nikada nije otišao na taj službeni put koji je ionako bio izmišljen.

Jedini razlog poziva bio je pokušaj snimanja razgovora. Čuo sam taj razgovor i teško da bi ikada moja prva pomisao bila da je glas Markovog sugovornika – glas Ratka Mladića. No, čovjek se zaista čudno ponašao tokom razgovora a jezik kojim se služio neka je neprepoznatljiva i očito umjetna mješavina srpske ekavice i govora kakvim se služe ljudi podrijetlom iz kraja gdje je rođen Nikola K.

Ali slično se govori i u kraju Hrvatske gdje je Mladić služio kao oficir JNA prije početka i na početku rata u Hrvatskoj. A nije bitno drugačiji niti govor na područjima gdje je tokom rata Mladić boravio kao komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. A čovjek je zvučao kao da se trudi govoriti drugačije nego što je prirodno.

Ovu zagonetku mogla bi možda riješiti profesionalna analiza snimljenog razgovora a možda čak i puka usporedba snimke sa "živim" govorom Nikole K. Mnogo većom "rupom" u Markovoj priči čini se tvrdnja da mu je Ratko Mladić (?) dao broj svog mobitela a pogotovo to da mu se i javio kad ga je ovaj pozvao na taj broj – pola godine kasnije.

To bi stvarno bio kardinalan propust u osiguranju čovjeka koji se krije iza tuđeg identiteta – osim ukoliko ne postoje dva čovjeka s istim identitetom pri čemu "original" svjesno "pokriva" drugoga koji je "falsifikat". To je komplicirano za organizaciju i "održavanje", ali moguće. Pitanje je: zbog čega bi se netko odlučio koristiti tu metodu kad postoje jednostavnije i manje riskantne?

Također, službena je istraga otkrila da je s tog broja telefona netko tko se predstavljao kao Nikola K. razgovarao sa osobama istog prezimena unutar Srbije što upućuje na zaključak da je Nikola K. razgovarao sa svojim rođacima.

Pokušao sam nekoliko puta nazvati broj za koji mi je Marko rekao da je broj koji mu je kao svoj dao Ratko Mladić a za koji službena istraga tvrdi da pripada Nikoli K. Zanimljivo, za razliku od Marka, koji kaže da je broj dobio "iz prve", meni to nije uspjelo. Zvao sam više puta sa telefonskih govornica u velikim beogradskim trgovačkim centrima i sa prepaid brojeva koristeći kartice kupljene na kiosku.

Niti jednom nije se u slušalici čuo zvuk zvona niti poruka da je "korisnik privremeno nedostupan" niti znak zauzeća. Uvijek samo beskonačan jednoličan zvuk: tuuuuuuu.

Postoje različiti načini da se neki broj "zaštiti" uključujući i spajanje samo onih poziva koji dolaze sa "prijateljskih" brojeva. Naravno, ne znam o čemu se radilo u ovom slučaju. Samo iznosim činjenice. Možda je (i) to bila puka slučajnost.


Crveni Yugo 55

Za kraj sam ostavio onu priču o davnom neobičnom susretu za koji Marko tvrdi kako ga je sugovornik iz mračnog ćumeza toliko vjerodostojno rekonstruirao da nije bilo niti malo sumnje kako je Nikola K. zapravo Ratko Mladić. Siguran sam da se sjećate nagovještaja te priče s početka teksta i da vas kopka o čemu se zapravo radi.

Priča je doista nevjerovatna. U najkraćem (a Marko mi ju je ispričao sa toliko detalja da sam imao gotovo "real time" prezentaciju), Marko je sredinom devedesetih bio vojnik na odsustvu. Vozio se bez posebnog cilja gradom u blizini granice sa Republikom Srpskom kad su ispred crvenog Yuga 55 registriranog na ime njegovog oca istrčala četiri muškarca u vojnim uniformama.

Zaustavili su automobil, utrčali unutra i naredili Marku da vozi najkraćim putem prema nekom mjestu odakle se može preko Drine na zapad. Vojska je vojska, pogotovo za vojnika (pa makar i na odsustvu). Marko je nagazio po gasu a Yugo je pojurio najviše što je mogao.

Dok je iz grada izlazio na lokalni put, Marko je shvatio da za njim juri veliki crni automobil. Tek ta ga je činjenica "odblokirala" i prvobitni paralizirajući strah od krajnje neobične situacije pretvorio se u kombinaciju panike, adrenalinskih udara i istovremene gotovo savršeno praktične lucidnosti. Kao da je funkcioniran na tri različite frekvenicije istovremeno.

Nikada ranije nije doživio ništa što bi više ličilo na loš akcioni film. Dok se Yugo gotovo raspadao poskakujući po džombastom seoskom putu na rubovima zaraslom u grumenove divljih trava, Marko je shvatio da vojnik na suvozačevom sjedalu, koji ga čitavo vrijeme nervozno ispituje kamo se kreću i koliko je još do mjesta gdje će moći prijeći rijeku, ima motorolu i nekome ponavlja sve što Marko izgovori.

Crna limuzina i dalje je bila 20-30 metara iza njih. Na podu "jugića", ispod suvozačevog sjedala, Marko je imao plinski pištolj i dimnu bombu, tek onako – da se nađe. Na nekoj od džombi na kojima su "muški" poskakivali pištolj i bomba su se otkotrljali pod noge vojnika koji je sjedio prvi zdesna od trojice na zadnjem sjedištu.

Kad je taj vojnik rekao ostalima što mu se našlo pod nogama, Marko je prvi puta u retrovizoru pažljivo pogledao lica trojke otraga. Vojnik u sredini, između dvojice mlađih i viših, bio je – Ratko Mladić.

Potom je skrenuo ka nekoj njivi. Vozio je lijevim kotačima po ugaženoj stazi ne bi li izbjegao da ostane nasred njive. Znao je da je u blizini pješački most na mjestu gdje je rijeka najuža. U međuvremenu vojnici su otvorili stražnje prozore na autu. Jedan je zapucao prema crnoj limuzini iz plinskog pištolja a drugi je bacio dimnu bombu.

Nije to moglo bogzna kako naštetiti potjeri, ali je bar malo zbunilo vozača iza njih tako da se razmak među vozilima znatno povećao. U tom trenutku stigli su do mjesta gdje se više nije bilo moguće kretati autom. – Nema dalje – rekao je Marko. – Tamo je most.

Troja vrata su istovremeno tako naglo i silovito otvorena da se Marku činilo kako će ispasti iz šarki, a kad je četvorka u uniformama iskočila "Yugo" je zaškripao i zaljuljao se kao igračka na federima. No, toga se Marko više ne sjeća. Posljednje što je osjetio je bol koja sjevne kroz sljepoočnice pa se raširi prema očima, bol koja proizvodi jak i precizan udarac u tjeme drškom pištolja.

Kad se Marko osvijestio, njegov je pištolj bio pored njega, bačen na suvozačevo sjedalo, glavu mu je razdirala reska bol koju je bilo teško locirati. Sad je bila tu, sad tamo. Nije bilo vojnika, nije bilo crnog automobila. Jebo te, pomislio je, možda sam ja sve ovo sanjao. Nadam se da jesam.

Marko, dakle, ovaj događaj nije nikome pominjao sve dok čovjeka sa stražnjeg sjedišta Yuga nije mnogo godina kasnije sreo u potleušici pod mrljavim svjetlom slabe sijalice.

Ovaj je dio priče, naravno, posve nemoguće provjeriti, ali Marko nudi da bude hipnotiziran i zbog toga da se vidi je li on cijelu epizodu filmske jurnjave izmislio.

Usporedbom okvirnih datuma u koje Marko smješta ovaj dio priče sa onim što se u to vrijeme događalo sa Ratkom Mladićem pokazuje da bi to moglo biti razdoblje kad je tadašnji predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić pokušao smijeniti Mladića sa komandnog mjesta u vojsci.

Organizirana je i blokada kasarni, a postoje i svjedočenja o tome da je navodno pripremano hapšenje pa, u najdrastičnijoj varijanti, i likvidacija nepokornog generala.

U tom kontekstu mogla bi imati smisla čak i nevjerovatna Markova filmska priča. To bi moglo objasniti i razlog te način pristupanja Marku ukoliko je Mladiću toliko očajnički potreban novac za preživljavanje i skrivanje jer su svi dosadašnji izvori presušili ili su pod prismotrom.

Ako se epizoda s bjegom pred potjerom zaista dogodila, Mladićeve a i "bratske" sigurnosne službe sasvim sigurno su rutinski "obradile" Marka. Dovoljna je, za početak, bila registracija očevog Yuga. Tim tragom nije bilo teško doći do Markovog identiteta. Ništa u njegovoj dotadašnjoj biografiji nije ukazivalo da je opasan za Mladića. Slijedeće desetljeće i pol pokazalo je i da nije uokolo pričao o neobičnom susretu.

Ako ste u gabuli i ne možete se osloniti na provjerene resurse, netko poput Marka (pa još sa privatnim biznisom) jest riskantna ali moguće i dobitna kombinacija. Pristupanje putem javljanja posrednika na oglas za posao također je dio standardne sigurnosne procedure.


Pitanja bez odgovora

Ova priča je svakako nedovršena.

Ništa u njoj nisam izmislio, uvećao niti dodao. One dijelove Markove priče koje sam mogao provjeriti – provjerio sam. One koje nisam mogao provjeriti vjerno sam prenio.

Napisao sam samo one činjenice iz službene istrage koje mogu dokazati.

Želio sam saznati i nešto više. Novinarska radoznalost tjerala me je da pokušam dobiti odgovore na razna pitanja koja su ostala neodgovorena.

Neka od njih su npr.

– Zbog čega istražitelji ne žele hipnozom pokušati provjeriti Markove izjave?

– Da li je Nikola K. bio podvrgnut poligrafskom ispitivanju?

– Da li je praćeno kretanje Nikole K. nakon Markove prijave, a ne samo listing telefonskih kontakata?

– Da li je fizički opserviran lokal koji Marko opisuje kao mjesto sastanka sa Ratkom Mladićem?

– Da li su točne tvrdnje više nasumce odabranih odraslih stanovnika naselja u kojem se taj sastanak odigrao a koji žive u neposrednoj blizini mjesta sastanka da otprilike mjesec i pol dana (otprilike od trenutka kad je Marko ispričao priču istražiteljima) u tom lokalu nema znakova života?

– Da li su točne tvrdnje više odraslih upućenih osoba da opskurna politička strančica čiji je jedan od osnivača Nikola K. zapravo samo formalno postoji, ali nitko ne zna ništa o njenim aktivnostima, čak niti političari u mjestu kojem je Nikola K. prijavio prebivalište?

– Da li su zaista policijski inspektori pokazali Marku foto-robota i, ako je to istina, zašto su to učinili kad u policiji mora postojati fotografija čovjeka kojemu je izdana osobna iskaznica?

– Da li je itko reagirao na Markovu izjavu kako Marko K. sa fotografije koja mu je pokazana u Tužilaštvu nije čovjek s kojim je on razgovarao?

– Da li je provjereno postoji li ikakva indicija da su na ime Marka K. izdani dvostruki dokumenti?

Ova pitanja htio sam postaviti onima koji bi trebali znati odgovore.

Obećano mi je da ću službenu informaciju o istrazi dobiti na vrijeme da bih je uključio u ovaj tekst, no do zaključenja ovog broja "Vremena" informaciju nisam dobio a niti obrazloženje njena izostanka.

Svakako, bilo bi pogrešno ishitreno zaključivati ali, u svakom slučaju, ako je prijava shvaćena ozbiljno a istraga odrađena kako treba i nedvojbeno je zaključeno da cijela priča nema nikakve veze sa Ratkom Mladićem – šteta što to nismo doznali od nadležnih institucija.

Iz istog broja

Vojvodina

Uprava i građani

R.V

Vreme Beograda – Stanovi za socijalno ugrožene

Svoj kutak, konačno

dodatak priredila biljana vasić

Kriminal

Zlatna mladež devedesetih

Miloš Vasić

Stranački život i smrt

XIV skupština složno glasa Jeremića i Đilasa

Filip Švarm

Karijere

Drugi odlazak Mila Đukanovića

Milan Milošević

Vojska

Čast plaćenih profesionalaca

Aleksandar Ćirić

Osiromašeni uranijum

Psihološko zagađenje

 

Intervju – Radojica Pešić, direktor JP Nuklearni objekti Srbije

Nuklearna metla

 

Radioaktivni otpad

Snegovi Urala

 

Istraživanje o crnim ekološkim tačkama – Vinča

Titovo radioaktivno nasleđe

 

Ubistvo u Batajnici

Turobna sremska noć

Momir Turudić

Najbolji domaći proizvodi

Imlek brend No. 1 u Srbiji

Z.J

Lik i delo

Dik Marti

Dragoslav Grujić

Izbori na Kosovu

Kad se pretera sa »demokratijom«

Idro Seferi

Izveštaj Dika Martija o mučenjima i trgovini ljudskim organima

Posleratni zločini bez kazne

Dejan Anastasijević

Svi brojevi na jednom mestu!>

Pogledajte arhivu