Pregovori, Kosovo i Evropska unija

10. 4. 2013. / 21.35

Devedeset šest sati Državnog vrha

Maksimalno dramatizujući pregovore sa Prištinom u Briselu vlast je potpuno raspametila javnost različitim signalima i izjavama. U čitavoj toj konfuziji snašle su se jedino naprednjačke pristalice, njih nisu mučile nikakve dileme. Konkretno: najbolje je i baš onako treba kako odluči Državni vrh – kakva god ta odluka bila

Piše: Filip Švarm

Dilema je presječena u ponedjeljak 8. aprila, prije podne. Predsjednik Srpske napredne stranke, prvi potpredsjednik vlade i prvi borac protiv kriminala i korupcije Aleksandar Vučić, saopćio je da je njegova stranka odlučila da ne potpiše ponuđeni sporazum sa Prištinom. Neprihvatljivo je pripajanje tri albanske srpskim općinama na sjeveru, "nije dobijen nikakav odgovor o eventualnom prisustvu kosovskih snaga na tom prostoru", "nisu razjašnjenje nadležnosti u oblasti zdravstva i obrazovanja" i "nisu dobijena razjašnjenja oko ustrojstva sudova". Ali… Ali, SNS u isto vrijeme traži hitan nastavak dijaloga sa Prištinom i to odmah. Vlada je – zar je itko i sumnjao – u potpunom jednoglasnom suglasju sa svojom stožernom strankom. "Srbija ne može da prihvati principe koji su usmeno predočeni njenom pregovaračkom timu jer oni ne garantuju punu bezbednost, opstanak i zaštitu ljudskih prava pripadnika srpskog naroda", izjavio je premijer Ivica Dačić. Javnost je odahnula: okončani su, bar na neko vrijeme, do sada neviđeni duševni bol, patnja i zapomaganje Državnog vrha.

DVA POLICAJCA: Nisu mogli drugačije nego da odbiju. Ili su, možda, neki od njih mislili da jesu… Još od utorka, 2. aprila, nakon propale osme pregovaračke runde u Briselu, Državni vrh nije bio načisto što da radi. "Jedinstvo", kada se za ništa konkretnije nisu mogli uhvatiti, postala je riječ dana. Vladajuća većina – ma što tvrdili njeni predstavnici – pritom nije mislila na opoziciju; izuzev Demokratske stranke Srbije, sve ostale partije su proevropske i, u tom kontekstu, spremne na značajne ustupke. Uglavnom, niti jedna od njih neće zbog Kosova pozvati građane na demonstracije, neće tražiti vanredne izbore, neće se busati u grudi patriotske i optuživati vlast za izdaju. Ovo posljednje rezervirano je za doskorašnje naprednjačke ideološke partnere s kojim su zajednički preko tabla "Bulevar Zorana Đinđića" preljepljivali plakate "Srpski heroj Ratko Mladić"… Inače, pojedini opozicioni prvaci u Skupštini jače bi i uvjerljivije zastupali eventualnu vladinu odluku da prihvati Briselski sporazum od samih njenih članova.

Riječ "jedinstvo" odnosi se zato na vladajuću većinu. Ne zna se pouzdano, ali politička čaršija špekulira da je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić na jednoj, Vučić na drugoj strani, a Dačić, iako skloniji svom prvom potpredsjedniku, u iščekivanju da vidi čiji će stav da prevlada pa da se priključi; afera "Banana" jeste potisnuta, ali nije zaboravljena tako da se nikad ne zna.

Da naprednjački monolit i nije baš onako čvrst kakvim se predstavlja u javnosti, dalo se naslutiti bar po dvije stvari. Prva je intervju Vilijama Montgomerija, bivšeg američkog ambasadora, ključnog Nikolićevog savjetnika u otvaranju evropskog horizonta i dobrog poznavaoca odnosa u najvećoj stranci u zemlji. "Ako izabere bilo koju od dve opcije – bilo da prihvati ultimatum tipa ‘uzmi ili ostavi’ ili da ga odbije – to će gotovo sigurno podeliti Vladu, SNS i zemlju kao celinu", rekao je Montgomeri za "Blic". Naveo je i da je Nikolić "veoma principijelan čovek i neće pristati ni na šta za šta lično ne veruje da je u interesu Srbije".

Druga stvar iz koje se zaključuje da među naprednjacima postoje pukotine jeste Vučićev govor na sjednici Predsjedništva SNS-a. Opet "Blic", ovaj put pozivajući se na vlastiti, neimenovani izvor: "Naprednjački lider je poručio da ‘neće tolerisati one koji bi okolo da izigravaju nacionalne heroje i govore protiv stranke i stranačke politike’, odnosno, da svi koji hoće to da rada da iziđu iz partije ili da ga smjene ukoliko mogu."

I Nikolić i Vučić više puta su izjavili da ponuđeni sporazum u Briselu nije dobar, da je "jedno veliko ništa". Međutim, dok je predsjednik Srbije govorio o Ustavu, da je u životu "izgubio mnogo, a Kosovo ne smem, jer nije moje" i slično, prvi potpredsjednik je, potuljeno i turobno kako samo on zna, u prvi plan stavljao krajnje sumorne perspektive zemlje ukoliko ostane bez evropske perspektive i naglašavao da od "inata nema goreg zanata". Zbog navedenog, kroz političku čaršiju su kružile glasine i da je Nikolić, dok je trajalo permanentno zasjedanje Državnog vrha, prijetio ostavkom (vidi tekst "Оstavke i prazne puške") ukoliko Vučić i Dačić prihvate sporazum. Ipak, ne manjka ni onih koji u svemu vide samo igru "dobar i loš policajac" kako prema domaćoj, tako još i više prema međunarodnoj politici. Otprilike, na taj način se nijedna opcija ne zatvara jer se ne zna kada može valjati, a dobro je i kao sredstvo za zapomaganje u Briselu – dajte bar nešto, vidite li s kakvim se otporima i problemima nosimo…

DRAGI VELIKI VOĐA: Da li je Državni vrh bio načisto sam sa sobom nakon Briselskih pregovora i devedeset šest, odnosno sedamdeset dva sata, koliko je visoka predstavnica Evropske unije Ketrin Ešton ostavila srpskim zvaničnicima da se presaberu i još jednom odvagaju svoje odluke? Javnost je, sumnje nema, definitivno ostala raspamećena.

Nakon sastanka u Parizu sa francuskim premijerom Žan-Markom Erom 4. aprila, Dačić je izjavio da je svom kolegi rekao da Srbija nema nijednog iskrenog prijatelja na Zapadu; da smo u "živom pesku, živom blatu i da svake godine tonemo sve dublje i dublje"; da je "dijalog s Prištinom bio takav da je samo nedostajao vagon u kojem bismo potpisali kapitulaciju" ("suptilna" aluzija na francusko potpisivanje kapitulacije pred Hitlerom u Kompjenju 1940). Tko god da je u ovom bugarenju srpskog predsjednika vlade prepoznao signale za još jedno odlučno i istorijsko "ne", na kraju je morao ostati zbunjen. "Odbijanje nam ništa ne donosi u dugoročnom smislu jer sledeći predlog sigurno neće biti ništa bolji", rekao je Dačić u istom obraćanju novinarima. Sličnih izjava bilo je još.

Da li je Crkva slutila da Državni vrh naginje ka prihvatanju Briselskog sporazuma i da sada samo traži neku vrstu alibija? Da li je u tom kontekstu Sveti arhijerijski sinod Srpske pravoslavne crkve preventivno objavio Javni apel Državnom rukovodstvu Srbije? Između ostalog, patrijarh Irinej kaže: "Podsećamo vas, međutim, u cilju ohrabrenja i duhovne podrške, da vam nije teže nego što je bilo čestitome Knezu uoči Kosovskog boja, ili knjeginji Milici posle boja, ili patrijarsima Pajsiju, Arseniju III Černojeviću i drugima pod osmanskim igom, ili sveštenomučeniku đakonu Avakumu pred ustanak, ili Karađorđu i Milošu tokom oba ustanka, ili kralju i vladi u vreme austrougarskog ultimatuma 1914. godine, ili srpskoj državi u nedavnoj prošlosti, u vreme ultimatuma iz Rambujea"; "Sada se od Srbije ultimativno traži faktičko odricanje od Kosova i Metohije, od izvorišta našega crkvenog, narodnog i državnog bića, i prepuštanje tamošnjeg ostatka srpskog naroda vlasti onih koji su prethodno njegov veći deo ili pobili ili prognali, u zamenu za maglovitu i neizvesnu mogućnost dobijanja famoznog – samo za Srbiju uslovnog – ‘datuma za početak pregovorâ’, pregovorâ čije trajanje i ishod niko živ ne može predvideti"; "Uvereni smo da nijedno državno rukovodstvo Srbije, pa ni današnje, nema ni pravo ni mandat da pristane na uslove koji nisu ispostavljeni nijednoj drugoj državi kandidatu za članstvo u Evropskoj uniji. Ulaznica je preskupa. Srbija ne bi smela da pristane da unapred plati takvu cenu za robu koja joj možda nikad neće biti isporučena. Ona to nikad u svojoj istoriji nije učinila…"

Ovaj Javni apel, zapravo neuvijeno prozivanje, izazvalo je politički efekt kao malo koje crkveno obraćanje. I Dačić je reagirao kao nikad ranije: "Ne bih polemisao oko stava SPC, nema tu ništa da se polemiše. Rukovodstvo Srbije sigurno neće izdati ni nacionalne i državne interese, niti Kosovo i Metohiju. Ja sam i patrijarhu i članovima Sinoda jasno rekao da svi moramo da imamo svoje odgovornosti i da je bolje da međusobno tražimo rešenje koje će biti u interesu našeg naroda"; "Poštujem crkvu, patrijarha i sve vladike, ali pismo s upozorenjem nije došlo iz Peći, nego iz Beograda. Što valjda govori o tome da je srpski patrijarh napustio Kosovo još 1690. godine"; "Nikada ih nisam napadao (vladike), ali kako piše u jednoj crkvenoj zapovesti, treba da se mole za one koji su na vlasti, da donose odluke u interesu države i naroda"; "Nije poruka za narod da svi treba da budemo nabijeni na kolac i 500 godina da trpimo da bismo dočekali da se sklone oblaci. Za to vreme ovaj narod mora da preživi."

Ali, da se još jednom ne bi moglo zaključiti da odluka Državnog vrha ide ka prihvatanju Sporazuma pobrinuo se Nikolić u obraćanju javnosti nakon sastanka sa predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom: "Dva puta sam opomenuo predstavnike vlasti da se uzdrže od iznošenja ličnih mišljenja pre nego što je doneta odluka i da ne ostavljaju utisak da se rukovodstvo Srbije predalo". I još: "Ličilo je na pregovore o nezavisnosti Kosova, a Srbija neće da pregovara o nezavisnosti, već o pravima i nadležnostima Srba i njihovih institucija"; "Ovaj format (pregovori u okviru Evropske unije) više nije prihvatljiv i Srbija će tražiti da se razgovara pod okriljem organizacije čija je članica."

Dok je sat za satom proticao, Vučić je vrijeme provodio u Predsjedništvu Srbije, zbornom području Državnog vrha. Nije davao izjave, pa se zbog njegove općenarodne omiljenosti špekuliralo da ni Nikolićeva neće biti posljednja. O čemu je Vučić razmišljao rekao je 7. aprila u emisiji "Teška reč" na TV Pinku: "Šta je to što ćemo da radimo, hoćemo li da ugrozimo budućnost, hoćemo li da dovedemo zemlju do toga da nam opet uvode vizni režim, hoćemo li inatom da zaoremo njive, da zapošljavamo ljude, hoćemo li inatom da izgradimo nešto u Srbiji – nećemo." Ispada, dakle, da je naprednjački vođa sklon da, pod određenim, ali ne i bitno povoljnijim uvjetima, kaže "da" Sporazumu u Briselu. Ipak, dao je nagovjestiti da od prihvatanja Sporazuma neće biti ništa.

U čitavoj ovoj konfuziji snašle su se jedino naprednjačke pristalice, njih nisu mučile nikakve dileme. Konkretno: najbolje je i baš onako treba kako odluči Vučić, to jest Državni vrh – kakva god ta odluka bila. U tom davanju unisone podrške posebno su prednjačili svi oni koji su karijere stvarali "braneći Kosovo" i jureći "mondijalističke izdajnike".

PREGOVARAČI: Jedno od nezaobilaznih pitanja jeste i zašto je srpski Državni vrh toliko dao na značaju i dramatizirao pregovore sa Prištinom u Briselu? Nisu ratovi 1991. i 1992. pa da zemlji prijete međunarodne ekonomske sankcije; nije 1995. pa da nakon pada Krajine hrvatske i muslimanske trupe izbijaju na obode Manjače kod Banjaluke; nije ni 1999. da se srlja u NATO intervenciju… U svim tim slučajevima ljudi iz aktualnog Državnog vrha zastupali su radikalno drugačije stavove od onoga što danas govore i rade. Da nisu, da su tada pokazali i mrvu odgovornosti i zdravog razuma, sada se ne bi zemlja nalazila u živom blatu – kako se izvolio izraziti Ivica Dačić. Također, datum o početku pregovora o pridruživanju Evropskoj uniji, mada je bio izgledan u skorom roku, ne bi bio bezuvjetan – naprotiv. I te kako bi se imalo o čemu da razgovara i popušta kada je riječ o Kosovu prije nego što bi počeli konkretni pregovori sa Evrpskom unijom. A i tada, kako stvari stoje, moralo bi da protekne podosta vremena prije nego što se u Srbiji osjeti ikakvo opipljivo poboljšanje, mada samu nadu da se nešto ipak pokrenulo sa mrtve točke ne treba potcjenjivati. Jer, kristalno je jasno da je zemlja u dubokoj krizi i stagnaciji, te da sem evropske, nema drugu perspektivu.

Došavši na vlast 2012, zamjenivši prethodno nacionalistički dres evropskim, Državni vrh je imao sav vjetar u leđima: em su relevantni faktori u Evropskoj uniji bili uvjereni da će zbog onolikog radikalskog i socijalističkog staža lako donijeti teške i nepopularne odluke u vezi sa Kosovom, em su to uvjerenje djelile određene uticajne grupe u zemlji, em su na isti način nastupile i zemlje u okruženju. Pun entuzijazma, Državni vrh je krenuo u hapšenja i pregovore s ciljem približavanja Evropskoj uniji; treće – očito – ne postoji u njegovom političkom programu. Da bi prvo uspjelo, mora i drugo: u suprotnom će se građani pitati što se to dobilo svim silnim aferama i privođenjima sem učvršćivanje lične i populističke vlasti.

U svakom slučaju, ohrabrivane i podržavane sa svih strana, aktualne srpske vlasti napustile su politiku sitnih koraka i tehničkih dogovora bivšeg predsjednika Borisa Tadića čija je svrha bila da se kroz niz ustupaka i kontraustupaka kako prema Prištini tako i Evropskoj uniji dođe tokom vremena do uzajamno prihvatljivih rješenja na Kosovu. Umjesto toga, pregovori su podignuti na najviši nivo prenebregavajući činjenicu da Srbija u tim okolnostima nikad nije dobro prolazila – ni u Rambujeu, ni u Beču, a ni sada u Briselu. Razlog je prost: NATO nije bombardirao Srbiju, a veći dio zemalja Evropske unije i Sjedinjene Američke Države priznale su nezavisnost Kosova da bi se naknadno popišmanile i otkrile usku bliskost sa Beogradom.

Ipak, da li je Državni vrh dobio neka obećanja da će ovaj put biti više razumjevanja za srpske interese? I tko ih je dao? Da li je možda Vašington još jednom dezavuirao Evropsku uniju na Balkanu kao što je imao običaj tokom devedesetih? Ili je možda Državni vrh, kao DOS 2000. nakon preuzimanja vlasti, živio u uvjerenju da ih zbog takvih kakvi su međunarodni partneri čekaju širom raširenih ruku? Nije vjerovao da svaka podrška i pohvale imaju svoju cijenu i da ona neće doći na naplatu? Moguće je i da se sve sazna jednog dana…

NASTAVAK SLIJEDI: Ketrin Ešton je razočarana negativnim odgovorom iz Srbije. Pozvala je i Beograd i Prištinu da "učine posljednje napore da postignu sporazum" ocjenivši da su svi elementi za sporazum o sjevernom Kosovu na stolu. Kosovski premijer Hašim Tači je rekao da očekuje da Srbija pokaže pragmatizam i kreativnost i da je spreman da prihvati svaki poziv za sastanak u Prištini narednih dana. Duh naslova iz prošlog broja "Vremena", "Osma runda, produžeci, penali" živi i dalje – regularno vrijeme je isteklo, produžeci su završeni bez promjene rezultata, ostaju samo penali… Nije nemoguće da se o njihovom izvođenju stara Filip Riker ili neki drugi zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara.

Što se tiče Državnog vrha, opći je dojam da bi pregovarači u Briselu prihvatili bilo što s čim bi, kao dobrom viješću – bez obzira na njene posljedice – mogli izići pred građane. "Srpski državni vrh bio je spreman na najveće ustupke od kako se Kosovo otcepilo od Srbije", piše bečki Standard. "Zauzvrat je očekivao da mu se bar donekle izađe u susret, da dobije nekakav poseban status za Srbe na Kosovu, smokvin list, kako se raspuštanje srpskih paralelnih struktura ne bi dojmilo kao kapitulacija, da bi sopstvenom narodu to mogao da proda kao pozitivan korak u budućnost. Za sada, nisu dobili ništa."

I zaista, prema onom u što se zna, rješenje ponuđeno u Briselu niti je istorijsko, niti održivo. Ovdje nije riječ ni o gubljenju, ni o dobivanju. Nitko sa trunom osjećaja za političku realnost ne računa na formalni povratak Kosova u ustavno-pravni okvir Republike Srbije. Na drugoj strani, ista ta Srbija zaista ima legitimne interese na tom istom teritoriju. Ako u Evropskoj uniji postoji čitav niz regiona sa širokim samoupravama, zašto je problem da Srbi na sjeveru Kosova dobiju autonomiju? Rješenje s kojim je zadovoljna jedna strana samo je izvor novih sukoba i frustracija i, u skladu s time, nimalo u evropskom duhu.

Lideri o statusu Kosova i Metohije

Ivica Dačić:
Ne može politika krenistani

"Mora da zna ciljeve nacionalne i državne politike. Ne mogu Srbi na KiM biti meta međustranačkog prepucavanja i nadmudrivanja. Ne može politika kreni-stani. Mora se jasno odrediti šta nam je cilj. Moramo da se zna šta branimo. I koja je to linija koju branimo. Godinama slušamo o crvenoj liniji. Ta linija postaje sve ružičastija i sve bleđa. Moramo da odredimo šta mi smatramo da je naš nacionalni i državni interes i da kažemo to je to, dalje od toga ne može po bilo koju cenu."

Iz govora Ivice Dačića na završnoj konvenciji SPS-a, u beogradskoj areni, 24. april 2012.

Tomislav Nikolić:
Nikada neću biti predsednik u Prištini

"Mislim da više nikada neću biti predsednik u Prištini, a ni predsednik privremenih vlasti u Prištini nikada neće biti predsednik u Kosovskoj Mitrovici."

Izvor: "Politika", 11. jul 2012.

Aleksandar Vučić, zamenik predsednika SNSa:
Mnoge stvari neće biti lake

"Određene stvari o kojima se prethodna vlada dogovorila moraćemo da ispunimo. A nije ih lako ispuniti. Da je bilo lako, oni (prethodna vlast – DCV) bi to uradili. Oni su neke stvari obećali da bi dobili podršku za izbore, a onda ništa nisu ispunili."

Izvor: Tanjug, prenosi "Politika", 25. jul 2012.

(Sve tri izjave: dokumentacioni centar "Vreme")

Iz istog broja

Politički maniri

Ostavke i prazne puške

Momir Turudić

Haški tribunal u Ujedinjenim narodima

Korak nazad za pomirenje

Tatjana Tagirov

Na licu mesta

Masakr u Velikoj Ivanči

Mirko Rudić

Presek stanja ekonomije

Drži bure vodu

Radmilo Marković

Reagovanje

Razgradnja roda

Ivan Milenković

Intervju – Dušan Bajatović, generalni direktor »Srbijagasa«

Otporan sam na pritiske

Dimitrije Boarov

Zdravstvo

Lekovi na tender

Jasmina Lazić

Svi brojevi Vremena na jednom mestu!>

Pogledajte arhivu