Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Aleksandar Ćirić je godinama uređivao kultnu rubirku „Vreme uživanja“, koja postoji od prvog broja Vremena.
Njegov san da objavi knjigu najboljih priloga iz te rubrike nažalost nije se ostvario, ali se zato svi objavljeni eseji mogu naći na našem sajtu.
Saša je i sam često pisao tekstove za „Vreme uživanja“. Jedan do njih prenosimo ovde, a druge priloge objavljene od 2001. do poslednjeg, iz avgusta 2013, možete naći na ovom linku. Sašina „uživanja“ objavljena tokom devedesetih možete potražiti među ostalim tekstovima iz te rubrike.
Pitanje se čuje od kako se moderna ideja političke demokratije ispilila. S istim zaprepašćenjem, užasom ili bar negodovanjem izgovarali su ga Čarls I i Luj XVI na gubilištu, plemići u salonima, svet na ulicama. Čuje se i na beogradskim (salonima i ulicama). Gubilišta, posle prošlogodišnjeg 5. oktobra, na sreću, nije bilo. Mada ih, ako ćemo pravo, neki od ovdašnjih novih demokratskih lidera u svojim javnim nastupima ne isključuju.
Neka buduća istorija jugoslovenske/srpske demokratije druge polovine prošlog veka lako bi se mogla podeliti na tri sve kraća perioda. Najpre je „zapadna“ demokratija bila nešto „bljak“ u smislu nije baš da nije, ali samo „formalno“, za razliku od… Posle Osmog plenuma, na kom je – u pauzi obračuna sa Ivanom Stambolićem, u međuvremenu i stvarno nestalim – drug Slobodan Milošević veličao lik i delo druga Tita povodom pedesetogodišnjice njegovog (demokratskog?) „dolaska“ na čelo Komunističke partije Jugoslavije, zapadna demokratija je od „formalne“, mic-po-mic, postala „svetska antisrpska zavera“. Za dokazivanje besmisla parlamentarizma dovoljno je bilo pratiti TV prenose zasedanja Skupštine Srbije, dok se u izvorne vrednosti „vladavine naroda“, što bi reč demokratija trebalo da znači, moglo uveriti neposredno. Odeš na miting, baciš jogurt, zatražiš gusle/Ruse, oružje, usklikneš „hapsićemo Vlasija“… A sutra, sve već urađeno, bez mnogo cinculiranja: tu su gusle, tu oružje, Rusi, Azem u zatvoru. I tako dalje, i tome slično.
Onaj treći, najkraći period, staje u jedan četvorogodišnji mandat od 1997. do 2000, suviše kratko vreme da praksa beogradske vladavine Srpskog pokreta obnove u narodu definitivno zatre svaku želju za demokratijom, osim ako je takvu kakva je ne prihvati iz viših i većih ličnih interesa. No, tu smo gde smo, i valja se nadati da se ovdašnji demos nečemu u međuvremenu naučio. Na primer, da su oni čija su usta danas puna demokratije isti oni čija su usta pre deset godina bila ili na drugim jaslama, ili su veštinu političkog organizovanja, uprkos svoj pameti i doktoratima, učili preko leđa građana.
Mnogo kraće rečeno, narod je stoka grdna a demokratija velika zajebancija.
Danas nema udžbenika, leksikona, enciklopedije ni domaćeg zadatka koji se na pomen demokratije neće osvrnuti na njene (staro)grčke korene, poreklo i, prema tome, trajnost te tradicije modernog sveta ili bar njegovog „važnijeg“ dela. Kao oblik državnog uređenja, (stari) Grci je baš nešto i nisu visoko cenili: putujući po Grčkoj – tada već dobra tri veka pod rimskom vlašću – Pausanija na jednom mestu „Opisa Helade“ primećuje da „koliko ja znam, demokratija nije unapredila nijedan drugi narod osim Atinjana, koji su zahvaljujući baš njoj daleko isprednjačili“. Kao jedan grkonostalgičar, on je na pameti imao Periklovu Atinu sredine petog stoleća stare ere, polis sa oko 400.000 stanovnika o čijoj sudbini je odlučivalo jedva 40.000 punopravnih građana. Robovi, doseljenici i žene – tj. devet desetina države – u toj demokratiji učestvovali su kao oblik pokretnog vlasništva. Kao i u modernim zapadnim demokratijama praktično sve do sredine XX veka, uostalom.
Platon je držao da monarhija nema premca kao oblik političke zajednice; potom dolaze u obzir aristokratija i demokratija. Ne baš onoliki „idealista“ koliko mu se to pripisuje, bio je svestan da su u praksi češće zajednice pod rđavom upravom pojedinca (tiranija), interesnih grupa (oligarhija) ili „u ime naroda“ (demagogija). Aristotel, takođe pod pretpostavkom valjane vlasti, prednost daje monarhiji i aristokratiji ali, umesto Platonove demokratije, na treće mesto stavlja politeju, uređenje koje nastoji da obezbedi zakonsku jednakost punopravnih građana. Izopačenja predstavljaju tiranija, oligarhija i demokratija: delovale one u interesu pojedinca, imućnih ili sirotinje, „dobru cele zajednice ne služi nijedna“.
Evropa demokratske ideje otkriva u XVII i XVIII veku, mada se za početak „demokratizacije“ češće uzima Magna Carta, povelja koju je 1215. godine pod prinudom potpisao engleski kralj Džon/Jovan Bez Zemlje, široj publici poznatiji kao gazda šerifa od Notingema i neprijatelj Robina Huda. Borba za ograničavanje kraljevske vlasti – u korist plemstva a ne njihovih kmetova, da žene i drugo roblje ne pominjemo opet – na kraju je dogurala do razvijene demokratije o kojoj svi sve znaju i za koju se svi bore.
Ako zanemarimo hrišćanske crkve kao njene najveće neprijatelje, ozbiljnih kritičara demokratije nalik Platonu i Aristotelu danas nema. U stvari, i ako ih ima, gube se u horu znalaca opšte prakse koji će se – sasvim demokratski, uostalom – složiti da ništa nije savršeno, pa ni demokratija. Nevolja je, međutim, što u prvoj godini XXI veka demokratija pomalo (ali zato ne manje neprijatno) podseća na vreme kada se o socijalizmu govorilo kao o svetskom procesu. Danas je to globalizacija, opet „svetski proces“, stvaranje unipolarnog (tačnije zvuči: monopolarnog) sveta ili, američki govoreći, „mada su ideali demokratije široko prihvaćeni, praksa i njihovo ispunjavanje različiti su u mnogim zemljama“. Odatle do pitanja o prisili na poštovanje demokratskih načela, na primer „humanitarnim bombardovanjem“, iskusnom skeptiku ne treba mnogo.
Ali, stvar nije u tome, kao što nije ni u odgovoru na pitanje da li je ovo sad demokratija ili demagogija. Naravno, ne znam ni u čemu je, osim što mi se u dva maha – u zimu 1996/97. i septembra 2000. godine, sasvim dovoljno za jedan život – učinilo da je tu, na licu mesta, kad se brani sopstveno pravo na izbor. Što se tiče onih koji sa bina, balkona ili govornica „vode narod“, drže predavanja ili „realizuju program“, to je njihov posao. Sa ograničenim mandatom.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve