Da su organizatori imali malo mudrosti, sva zvona bi morala da im zazvone na alarm već u trenutku kada se na desetine autobusa i automobila krcato navijačima u majicama sa crveno-belim „šahovnicama“, sa sve zastavama i sličnim rekvizitima, slilo na hrvatsko-slovenačku granicu. I laiku je bilo jasno da nisu krenuli na modnu reviju državnih insignija, još manje da beru gljive po slovenačkim gudurama. Tako su navijači hrvatske reprezentacije još jednom – kao uvek dosad – iskoristili prednost blizine „stranog“ terena. Od Zagreba pa do Kranja, na primer, oko 160 km, s granicom – oko dva sata vožnje, viza nema. Pa se na utakmicu namerilo između tri do pet hiljada hrvatskih navijača. Što nije slučaj s navijačima srpsko-crnogorske reprezentacije, kojih je na tribinama bilo jedva šezdeset (obaška što neke od njih slovenačka policija, uprkos skromnom broju, nije ni pripustila na tribine). Organizatori su narednog dana pokušali da prebace krivicu za vlastiti fijasko na navijače, tvrdnjom da su mnogi od njih uspeli da se prešvercuju na tribine kroz ogradu, bez ulaznice. Obaška objašnjenje, obaška policija, pa redari, tek – policija u opštem haosu zatvara ulaz na bazen, pa je deo hrvatskih navijača, iako su imali uredno kupljene karte, ostao napolju. Neki od njih su jednostavno „zauzeli“ krov jedne od obližnjih kafana. Situacija je bila nepodnošljiva, a utakmica nije ni počela.
Usledio je tradicionalan uvod – skandiranje pogrdnih izraza i psovki, pri čemu je ponešto tvrdih predmeta završilo u vodi, pa je sunarodnjake preko ozvučenja pokušao da upristoji hrvatski ambasador u Sloveniji Celestin Sardelić: „Zbog našeg ponašanja naša reprezentacija može i da izgubi utakmucu!“ Sardelićev vapaj je bio uzaludan. Sa tribina je usledila nova salva pogrdnih usklika i zvižduka. Kad bi se tu završilo, Sardelić bi bio srećan. Ali, to je bio tek početak nasilnih ispada hrvatskih navijača, čiju nervozu nije umirio ni dobar start hrvatske reprezentacije. Uprkos ratnički raspoloženoj publici, ekipa Srbije i Crne Gore igra dobro, a izjednačen rezultat na kraju poslednje četvrtine dovodi do produžetka. Šapić postiže odlučujući gol, sledeći pogodak hrvatske reprezentacije nije priznat, pa su branioci titule evropskih pravka preuzeli vođstvo, što je tribine dovelo do usijanja. Počinje sveopšti metež, bazen zasipa kiša predmeta, sudiju pogađa upaljač…
Baklja pogađa u glavu drugog vratara reprezentacije SCG Nikolu Kuljaču. Grupa hrvatskih navijača kreće u „napad“ na malu grupu srpskih i crnogorskih navijača, koji su tokom utakmice (sigurno je sigurno) prešli na novinarsku tribinu. Nisu bile pošteđene ni zvanice na „počasnoj tribini“ – neki od njih su se od horde branili stolicama, dok im nije uspelo da se evakuišu. Već pomenuti ambasador Hrvatske u Sloveniji Sardelić, hrvatska ministarka odbrane Željka Antunović, ministar spoljnih poslova Srbije i Crne Gore Goran Svilanović, predsednik slovenačkog parlamentarnog Odbora za spoljnu politiku Jelko Kacin i drugi zvaničnici prisiljeni su na brzo, iako ne baš elegantno povlačenje iz okruženja koje je pre ličilo na bojište nego na sportsku priredbu visokog ranga, dok su zvuci sirena i helikoptera, koji su sa poprišta odvozili ranjene navijače, dopunjavali sliku sa tribina.
Kranj – novinari usred događaja
Događaj je upotpunila potonja slika divljanja navijača u Beogradu, tako da je to u nekim informativnim emisijama, posebno u Hrvatskoj, potisnulo u drugi plan čak i slike iz Kranja. Sve strane – slovenačka, hrvatska, srpska – izražavaju ogorčenje. Domaćini i organizatori, slovenačka strana, minimalizuju svoju krivicu i sve prebacuju – na „balkanske običaje“. Slovenački mediji su uglavnom jedinstveni u kritici hrvatskih navijača, iako je bilo komercijalnih elektronskih medija kojima nije promaklo „izazivanje“ srpskih i crnogorskih navijača. Ovdašnji sportski časopis „Ekipa“ u ponedeljak na naslovnici objavljuje da je „incident hrvatskih navijača zasenio finale“, dok u ljubljanskom „Delu“ smatraju da je najvažnije da svojim čitaocima saopšte kako su „‘Jugosloveni’ opet na vrhu vaterpola“. Drugi ljubljanski dnevni list („Dnevnik“) mahnitanje hrvatskih navijača poredi sa sličnim događajima u prošlosti. „Hrvatski navijači, ukoliko je to uopšte dobar naziv za njih, poznati su po ispadima u celoj Evropi, a incidente si redovno priušte i u Sloveniji, bez obzira da li se radi o fudbalu, rukometu, skijanju na Pohorju i u Kranjskoj Gori ili vaterpolu.“
Utakmica u Kranju je još jedna, veoma živa opomena koliko su politika i sport nerazdvojni. Nema sumnje da upravo politika koja okleva sa usvajanjem odgovarajućih zakona i kasni u edukaciji svojih građana nosi najveći deo odgovornosti za ponašanje „svojih“ navijača. Hrvatski političari u Kranju imali su krasnu priliku da na sopstvenoj koži osete posledice lošeg odgoja svojih birača i da nacionalizam, na čijim talasima su tako često uzimali vlast, u jednom potezu može da odnese i njih, a ne samo „tradicionalne“ protivnike. To, „naravno“, nije samo hrvatski specijalitet. „Slučaj Kranj“ jeste potvrda da u sportu i u politici treba ponovo krenuti od tribina, kako na kraju navijačima, ali i običnim gledaocima ne bi ostalo samo ono što smo u besnilu svađa i ratova gotovo izgubili, polupali, isprljali i zaboravili.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!