Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Veoma je bitno da reformistička struja u DOS-u što pre konstituiše tržišne institucije koje bi nas izvele iz gotovo prirodne težnje da se prepustimo blagodetima "parazitske ekonomije"
Reformističkom bloku unutar DOS-a gotovo sve se „razvezalo“ posle vađenja zarđalog eksera na kome je visila prazna puška starog režima. Sada je glavna briga vodećih snaga u DOS-u da cena Miloševića ne padne suviše brzo i suviše nisko, jer od ratova, propagande i siromaštva umorni i utrnuli narod čini se jedva čeka da se nekadašnji nacionalni vođa otpremi u Hag, da se Srbija jednom razvede od Crne Gore, da se granica prema Kosovu jednom solidno vojno obezbedi, da se sa uvek pomirljivom Vojvodinom uglavi solidan sporazum, pa da napokon sa vrhovnom vlašću počne da posluje bez „patriotskih popusta“, to jest da vladajućim funkcionerima jednom oduzme večiti alibi – da imaju glavobolju zbog mnogo velikih državnih briga.
Da bi se cena saradnje sa Hagom održala na prihvatljivom nivou, dok verolomni Zapad ne pusti u tečaj ozbiljniji avans, „oslobođeni mediji“ su protekle sedmice, u nedostatku dovoljnog narodnog otpora Miloševićevom hapšenju i pakovanju za Hag, naprasno preplavljeni badžama, bidžama, rakama – a ni legalistički blok u DOS-u ne silazi sa ekrana. Slaba vajda. Prvo je problem što je vođa legalista na svojim konferencijama za štampu i u intervjuima već ostvario sopstveni ideal, „da Srbije jednom postane dosadna zemlja“. Osim toga, pokazalo se da ni famozni pevački duo Bidže i Rake, koji je godinama rabio smešnu legendu o tradicionalnoj „seljačkoj pameti“ – više nije upotrebljiv jer nikako ne može da shvati šta se u novim uslovima od njega traži.
Na primer, simpatični Raka je zajašio na aritmetiku unutar već spomenute Miloševićeve cene, pa je izračunao da famoznih preostalih 50 miliona dolara američke pomoći (od ukupno 100 miliona), koji su sada stavljeni na raspolaganje novoj vlasti, znači da na svaku srpsku glavu pada samo po 300 dinara. No, svako ko ide na pijacu zna već dobro tu seljačku aritmetiku. Raka je, naravno, dinarsku sliku 50 miliona dolara (po zvaničnom kursu) podelio sa 10,9 miliona stanovnika – a verovatno bi u tom količniku trebalo odbiti preko dva i po miliona ljudi sa Kosova i u Crnoj Gori – koji teško mogu računati na materijalnu naknadu duševnog bola zbog teranja u aps nabeđenog nacionalnog idola. No, Raka nije televizijsku publiku pokušao da prevari samo za jednu stotinarku po srpskoj glavi (kad se spomenuta pomoć podeli sa osam miliona korisnika, već smo kod 409 dinara, koliko su nam per capita teorijski zaradili Mihajlovićevi specijalci) – već za mnogo, mnogo više. I to je, u trenutku „smišljene blentavosti“ našeg junaka, koja je toliko karakteristična za srpski politički život u celini, bilo potpuno jasno svakom gledaocu ove zabavne emisije Nove RTS. Jer, u ovom narodu se brzo računa, ako drugačije nije naređeno.
Pošto je u poštenoj trgovini bistrina cene veoma važna, Raki treba objasniti da se verovatno već ovog meseca može računati sa, recimo, direktnim prilivom ukupno 400 miliona dolara najkvalitetnijeg, gotovo zvečećeg kapitala – koliko se odjednom odvezalo posle smeštanja Miloševića u Centralni istražni zatvor. Jer, u najmanju ruku, treba zbrojiti tih famoznih 50 miliona američkih dolara sa prvom tranšom evropske podrške od 132 miliona dolara (odobrene u protekli ponedeljak) i sa četvrtinom verovatnog stend baj kredita MMF-a od ukupno 200 miliona dolara, kao i sa 36,5 odsto poznatog Bazelskog zlata – dakle sa još preko 175 miliona dolara.
Ukupno, da teramo ovu surovu šegu do kraja, već tokom aprila doči će povodom dedinjske operacije oko 400 miliona dolara – a to već na svaku glavu korisnika u Srbiji teoretski stavlja 3.275 dinara – dakle, skoro prosečnu ovdašnju platu.
Neko će reći malo je, s čim se i ja slažem – ali je problem u tome što se ni Milošević ne može ceniti po onome koliko je svako od nas u proteklih 12 godina morao uložiti u njegovu politiku. Po mojoj „šacološkoj računici“, svaki stanovnik Srbije koji je ostao u životu u tu politiku uložio je najmanje milion maraka. Obećavam, jednom ću to pažljivije izračunati.
Koliko je ipak reč o znatnoj sumi koja povodom Miloševićevog hapšenja stiže već u narednih mesec dana u nacionalnu ekonomiju može da ilustruje poređenje sa prethodnih pet meseci nove demokratske vlasti – tokom kojih je Srbija dobila efektivnu pomoć od ukupno 274 miliona dolara. Sada bi samo u jednom, a u najgorem slučaju u dva naredna meseca, dakle, trebalo da stigne 136 miliona dolara više. Zatim se očekuje da jugoslovenska privreda dobije podsticaj ciklusom novog ugovaranja kredita Svetske banke, a u drugoj polovini godine, posle eventualnog reprogramiranja starih državnih i komercijalnih dugova u Parizu i Londonu – čak se otvara šansa da Srbija sa svojim obligacijama izađe i na svetsko tržište kapitala. No, i sve to je nemerljivo spram svih drugih koristi na koje možemo računati ako se oko Miloševića bude vodila poštena trgovina, odnosno poštena politika.
Stari srpski finansijski političar Čedomilj Mijatović je još 1892. godine naglasio da: „onaj ko ne drži reč nema prava da očekuje da se menica s njegovim potpisom prima na eskontovanje bez ustezanja… Mi smo duhovi, ali bez moralnosti ne možemo ni u banku, a kamoli na nebo… Konačnoj propasti pojedinih naroda svagda je prethodila moralna labavost i razdešenost“, itd. A ta moralna „labavost i razdešenost“ naroda nije se mogla ni početi lečiti – dok se nije započeo proces bar finansijskog svođenja računa sa simbolom starog režima. A neće se ni zalečiti dokle i legalisti ne kažu da su zločini – zločini, i da nije bitno jesu li učinjeni u napadu ili odbrani.
No, ponavljam, čini se da će se takozvana ukupna situacija veoma brzo razbistriti i zbog toga je veoma bitno da reformistička struja u DOS-u što pre konstituiše tržišne institucije koje bi nas izvele iz gotovo prirodne težnje da se prepustimo blagodetima „parazitske ekonomije“. Zbog toga mislim da treba manje da se trude da „održe cenu“ bajatoj robi, a više da gledaju, kako reče popularni poreznik Božidar Đelić, da osam i po miliona ljudi jednom krene na posao.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve