Ustavni sud Srbije

Borba između prava i politike

Jasno je da će se Ustavni sud, i pod pretpostavkom da će uskoro raditi u punom sastavu, naći u velikim problemima: pred prevelikim brojem predmeta, pred premalim brojem sudija, pod prevelikim pritiskom javnosti, koja u pravdu sve manje veruje kod kuće, a sve više pred Međunarodnim sudom za ljudska prava u Strazburu

Od 2007. godine Ustavni sud Srbije radi u nepotpunom sastavu: tad je, naime, izabrano deset sudaca, pet iz reda onih koje je predložio predsjednik Boris Tadić i pet onih izabranih na prijedlog Skupštine Srbije. Ostalo je da se izabere još pet, nakon što se konstituira Vrhovni kasacioni sud.

Borba između prava i politike 1

I to smo dočekali: taj je sud počeo sa radom, te su Visoki savjet sudstva i Državno vijeće tužilaca predložili svojih deset kandidata za suce Ustavnog suda, kao što to propisi kažu. Onda je uslijedila opća sjednica Vrhovnog kasacionog suda, na kojoj su prošla imena četvoro od deset predloženih kandidata, te su izabrani Bratislav Đokić, dotad sudac Upravnog suda, Goran Ilić, izvanredni profesor beogradskog Pravnog fakulteta, Milan Marković, dosadašnji republički javni pravobranilac i Milan Stanić, dosadašnji sudac Apelacionog suda u Beogradu. Svi iz Beograda, dakle, nitko iz drugih sredina; među ostalim predloženim kandidatima bili su uglavnom kandidati iz Novog Sada.

Ustavni sud Srbije, dakle, u ovom trenutku umjesto sa 15 sudaca radi i dalje u krnjem sastavu od njih 13, nakon što je jedan od sudaca krajem prošle godine otišao na lični zahtjev, kako je to nedavno precizirala predsjednica Ustavnog suda Bosa Nenadić. Propisi kažu da, osim što Vrhovni kasacioni sud mora imenovati još jednog kandidata (opet nakon novog zajedničkog prijedloga Visokog savjeta sudstva i Državnog vijeća tužilaca), jednog kandidata mora izabrati Skupština Srbije, između dva kandidata koja će joj predložiti predsjednik države.

Nedostatak šest sudaca Ustavnog suda bitno utječe ne samo na broj riješenih predmeta, već na rad tog suda uopće, izjavila je nedavno predsjednica USS-a Bosa Nenadić. Naime, samo prošle godine tom je sudu izjavljeno blizu tri hiljade ustavnih žalbi, a ove se godine očekuje još veći broj. Opravdano: više od 800 žalbi podnijeli su suci koji nisu prošli nedavni opći sudski reizbor, a svakom od njih pojedinačno treba riješiti tužbu. Ustavni sud se, naime, ne može ponašati kao Visoki savjet sudstva, koji je neizabrane udostojio "okružnicom" u kojoj nema individualiziranih razloga za njihov neizbor.

A tu će biti posla. Osim što je u Evropskom parlamentu već postavljeno jedno poslaničko pitanje o reizboru sudaca – a sprema se još jedno – stigla nam je i Deklaracija Konzultativnog vijeća evropskih sudaca (SSJE) o reformi pravosuđa. To Konzultativno vijeće u svojoj Deklaraciji s kraja prošle godine kaže da proces reizbora svih sudaca u državi uopće nije nesporan (kao što nam nadležni tvrde), čak niti u kontekstu reforme na ustavnom nivou. Razrješenje (neizbor) ugrozilo je princip nepremjestivosti i stalnosti sudaca, čime su povrijeđeni međunarodni standardi i ignorirane preporuke Venecijanske komisije, jer je razrješenje pojedinačnog suca zbog nestručnosti i opravdanog razloga moglo biti provedeno kao disciplinska sankcija, uz poštovanje svih procesnih garancija iz Evropske konvencije o ljudskim pravima. Dalje se navodi da je centralni cilj reforme pravosuđa bio da "povrati povjerenje u pravosudni sistem Republike Srbije", ali da "proces reizbora i način na koji je proveden izaziva zabrinutost da cilj uspostavljanja srpskog pravosuđa koje bi zaslužilo povjerenje na nacionalnom i međunarodnom nivou neće biti ostvaren".

Ima i preporuka; da bi se smanjile te posljedice, u svakom slučaju, neizabrani suci: trebaju biti obaviješteni u pisanoj formi o konkretnim razlozima zbog kojih su razriješeni, treba im biti omogućen efikasni pravni lijek pred nezavisnim tijelom koje bi trebalo biti sastavljeno od sudaca postavljenih u skladu s kriterijima i procedurom s kojom su se suglasili relevantni akteri, pri čemu bi trebale biti primijenjene odgovarajuće procesne garancije iz Evropske konvencije o ljudskim pravima, ali i Venecijanske komisije i zaključaka Konzultativnog vijeća. Međunarodna i nacionalna udruženja sudaca trebala bi biti pridružena toj nezavisnoj instanci u svojstvu promatrača, kaže se u Deklaraciji, te se dodaje da je Konzultativno vijeće evropskih sudaca "i dalje spremno da pomogne srpskim nadležnim subjektima davanjem mišljenja, ukoliko to bude zatraženo". I za kraj: ono će pratiti daljnja događanja "sa zanimanjem" i tražiti od svog srpskog člana (reizabranog, inače) da podnese izvještaj na slijedećoj plenarnoj sjednici Vijeća.

Sve se ovo tiče Ustavnog suda Srbije: u ovom gorućem segmentu reforme pravosuđa on će morati dati odgovor sucima i – makar i u krnjem sastavu – izabrati između politike i prava. Za očekivati je da će, ako nereizabrani suci ne dobiju pojedinačna obrazloženja zašto su odstranjeni iz sudstva i da li su te odluke bile opravdane, Međunarodni sud za ljudska prava u Strazburu biti zasut njihovim tužbama protiv države Srbije.

Za očekivati je i daljnji rast ustavnih postupaka pred našim sudom: građani su i dalje nezadovoljni pravosuđem i, kao što reče Bosa Nenadić, raste broj njihovih tužbi Ustavnom sudu. Kad se tome doda i činjenica da građani ne mogu pred Međunarodni sud sve dok ne iscrpe sve pravne mogućnosti pred domaćim sudovima, pa i Ustavnim, jasno je da će se Ustavni sud i pod pretpostavkom da će uskoro raditi u punom sastavu naći u velikim problemima: pred prevelikim brojem predmeta, pred premalim brojem sudaca, pod prevelikim pritiskom javnosti, koja u pravdu sve manje vjeruje kod kuće, a sve više pred Međunarodnim sudom.

Zato bi valjalo da Vrhovni kasacioni sud i nadležni predlagači što prije obave posao koji su ostavili nedovršenim: imenuju još jednog suca, isto kao što bi se toga pod hitno morali prihvatiti i predsjednik države Boris Tadić i Skupština Srbije.

I još nešto: da izabranima i neizabranima kažu zašto jesu ili nisu, a zainteresiranoj javnosti da objelodane radne biografije barem onih koji su izabrani, ako već nemaju vremena da to učine i za ove druge. Da su to učinili, ne bi se sada hrvali sa "slučajem Cvijan" u kojem ih prebjegli službenik predsjednika, "naprednjački" nastrojen, optužuje za korupciju u reizboru sudaca i ne bi morali razmišljati da li je tome šutnja ili transparentnost pravi odgovor.

Iz istog broja

Obezbeđenje političara i drugih

Ozbiljno shvaćene pretnje

Miloš Vasić

Iz ličnog ugla – Mediji u 2009. godini

Sedi, jedva dvojka

Goran Cetinić

Privatizacije

To je nama naša borba dala

Jovana Gligorijević

Stranački život

Sezona prebega

Vera Didanović

Prevremeni lokalni izbori u Aranđelovcu

Raja i beogradski centralizam

Dragan Todorović

Intervju – Slobodan Petrović, generalni direktor Imleka

Potreban državni tim za javne nabavke

Ana Radić

Srpsko-hrvatski susreti na vrhu

Matica i virovi

Milan Milošević

Nasilje u Srbiji

Zahuktala mašina mržnje

Slobodan Georgijev

Lik i delo

Danica Dana Krljar

Jovana Gligorijević

Rane keruše Mile

Pas koji je voleo ljude

Ivana Milanović Hrašovec

Hiporehabilitacija

Manjež za terapijsko jahanje

dodatak priredila biljana vasić

Intervju – Tihomir Rajlić, generalni direktor kompanije Siemens d.o.o. Beograd

Srbija nije ostrvo

Dodatak "Green City" priredili Jasmina Lazić i Slobodan Bubnjević

Turizam – Jatom do slovenačke Istre

Najbliže evropsko more

Z. Jovanov

Vlada protiv Ive Josipovića

Odbrana bespuća hrvatske prošlosti

Tatjana Tagirov

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu