Dok je Jova meto kobasice u tanjire, SNS izaslanici diskretno dadoše komandu Službi za pisanje diploma, da oprave Specijalnu zahvalnicu za gradonačelnika Valjeva
Valjevo je, pjesnički rečeno, velika tajna. Još pesničkije, nekad bilo, sad se spominjalo. Danas je Valjevo, sa naprednjačkom vlašću, sve ono što nikad nije bilo, da se citira RBM, više nego ikad je potonulo u ovakvu Srbiju. Dakle, ka’no veli SNS gradonačelnik, „Valjevo je veliko gradilište“, svako malo otvaraju se nova tri metra asfalta, rađena najnaprednijom tehnologijom pijuka i lopate. Pijuk i lopata su glavna alatka i kad se govori o kulturi, subvencionira se javno štrojenje veprova, pod duhovne discipline podvodi đipanje i zavičajno-patriotsko arlaukanje. Takvo napredovanje je ko vrzino kolo, ne može mu se uhvatiti ni početak, ni kraj…
UZELI UZVRATE
Desetak kilometara od Valjeva, prema Šapcu, Brankovina, levo skretanje, tabla „Spomen kompleks Brankovina“. Posle nekoliko stotina metara nova tabla, na kojoj piše, „Brankovina, Kulturno-istorijska celina“. Na tabli nacrtano, napisano, da tu grob Desanke Maksimović, Stara škola u kojoj je muzej pesnikinje, Crkva Svetog arhangela, nadgrobni spomenici slavnih Nenadovića…
Kad se uđe u portu crkve ima plakat na lipi, na kome piše „Gastrofest“. Piše i program, takmičenje u kuvanju pasulja, gulaša i riblje čorbe, ispijanju piva, brzom jedenju ljutih kobasica, mali fudbal, akcija dobrovoljnog davanja krvi, pehari i medalje za prva tri mesta, dolazak bajkera, bogat muzički program…
Neposredno do porte crkve nekoliko tezgi sa razne džidžamidže, plastični kamiončići, šeširi, lančići od suvo i belo zlato, velika zelena kornjača sa žutim oklopom, zastave, šajkače za 300 dinara… Desno velika i bela šatra sa plakat na kome pevač Aca Aleksić, levo velika i bela šatra organizatora, pravo i dalje niz suncobrana sa posadama koje u kotlićima kuvaju gulaš, pasulj, riblju čorbu, ili, van konkurencije, metuli roštilj u talandare, natakli prase, pa ga natenane okreću…
…organizator Jovo za oranijom…
Pod šatrom organizatora polica sa puno zlatnih pehara, kesama za pobednike, tu ekipa, koja za više sastavljenih stolova, vrši upis takmičara. Uzmemo pitamo o pojedinosti, dobijemo odgovor da su oni Služba za pisanje diploma, za sve se pita organizator, tačnije gospodin Jova. Dok ne nađe gospodin Jova, novinar prođe redove kotlića, prasiće na ražnju, velike zvučnike sa kojih bokala muzika. U taj pos’o reportera strefi narodni pesnik Srba Simeunović, spremno izvadi artiju sa umetnost, pod nazivom „Gde si sada Brankovino moja“.
Narodni pesnik uze deklamuje: Kao nedra devojačka dično/ dva se visa ugledala slično/ jeleci im žitne njive/ šlingeraji plave šljive/ toke bele kao stada/ raskopčala šabačka džada/ Plotovi su do kolena štrufne/ malinjaci suknjice na tufne/ a proplanci razgolitne grudi/ što ih zora miluje i budi… Preci tvoji kroz život težali/ prag čuvali, i nisu bežali/ ljubili su zemlju, molili nebesa/ dece bilo ko šljiva puna lesa/ Jalov đavo ne šenluči džabe/ neće decu da rađaju babe/ jer u babe sise vise/ Brankovino, probudi se!
Kad čestito pesniku, novinaru se desi organizator, krupan, crnomanjast čovek, imena Jovan Pavlović. Nije predsednik mesne zajednice, i neće da bude, on je predsednik udruženja „Kotlić – Brankovina“, osnovali udruženje, eto tako, radi druženja, išli svuda, „i sad smo odlučili da te ljude uzvratimo, da primimo kod nas ovde, tako je to počelo, prošle godine 35 ekipa, sad 70, preko 70“. Imaju pravljenje gulaša, riblje čorbe, pasulja, brzo ispijanje piva i brzo jedenje ljute kobasice, nemaju klasičan program, samo muziku pod šatru, muče ih finansije, grad obećo pare za dogodine, rekli malo da urade, obećali, jesu pomogli, a rekli da će još pomoći… Jova još reče da će otvaranje bude kad budu delili pehare, i stade pored oranije sa pasuljem da ga uslikamo.
SIĐI MALA PUTIĆEM U REKU
…i stručan žiri
Reporter upade u prasiće i kotliće, muziku sa veliki zvučnici, sav taj patrijotski zanos. Pevaj brate, da planina ječi/ neka pesma sve probleme reši… Javiše da ide disciplina brzog ispijanja piva, novinar stiže upiše da lično organizator Jova komanduje, ko popije, prevrne kriglu, potegoše momci sa šajkačama, pobedi crna šajkača, sve se pobednički dohvatiše, pa viknuše, Duni vetre, duni preko jetre…
Iz šatre, sa pevaljku u plave pantalone i bluzu u sve boje je tuklo, Ej lepoto, nad lepotom/ kad te vidim boli glava… reportera metuše za sofru kod Laze Platana, gde su van konkurencije, služili gulaš i jagnjetinu ispod sača, koji su bili preko svake konkurencije.
Novinar jopet upade u kotliće, posade koje su, sa ruke gore, uz muziku sa ‘voliki zvučnici, lelujali oko kotlića, nekako stiže do kraja svega, jer žiri je kretao u inspekciju od kraja svega. Žiri bio uniformisan po propisu, bele bluze, zlatne kolajne, sa crvene vrpce, oko vrata. Najveći među njima, kome na bluzi pisalo Popović, reče da on nije Popović, nego Simić, zaboravio opremu, pa pozajmio. Ispropoveda da ocenjuju boju jela, ukus, ukuvanost, za pasulj važno da ostane celo zrno, kod čorbe važno da se luk raskuva, kod gulaša da bude ukuvano, a ne raspadnuto meso, i riba da bude ukuvana, a ne raspadnuta. Uključi se najstariji član žirija, Boško Zdjelarević, objasni prezime, kao zdjela, sud, poteže zlatnu kolajnu koju nosio oko vrata, pročita, Viteški red okruglog stola Vojvodine, oni su Vitezovi kulinarstva…
Reporter upisa da se bela organizator šatra, pod koju bila tuceta zlatni pehari, napunila sa razni SNS rinfuz, da sve to „vaučer“ gost koji se zalag’o sa pečenje i kupus salatu. Susedna bela šatra, u kojoj bio muzički program, je bila u pogonu, veliki plakat „Orkestar Ace Sekulića“, u vrhu broj telefona 064 255… Pevačica sa bluzu u sve boje je bila na Razvio se ruzmarin u travi/ znaš li draga kako smo se zvali… na nju se nastavi kolega muški umetnik, Mala moja, moj šećeru beo/ ja bi tebe još ljubiti teo… pa se sastaviše umetnica i umetnik, Zato siđi putićem u reku/ da te ljubim još jednom u veku… Momak, tetoviran u krst i 1389 cifre, vrati muziku na početak, krenu, Imam sina, Bogdan mu je ime/ ja se stalno ponosim sa njime…
Krenuše pripreme za brzo jedenje ljuti kobasica, lično organizator Jova uze meće u svaki beli tanjir po četiri kobasice, lično pored svakog tanjira stavi lepinju, otvori po flašicu vode, metu po beli salvet komada jedan. Dok se Jova bavio detalji, dva SNS izaslanika komandovaše Službi što piše diplome, da jednu Specijalnu zahvalnicu napišu za gradonačelnika Valjeva, a drugu, isto specijalnu, za Grad Valjevo u kompletu.
Kad na papiriće ispisaše brojeve, od jedan do osam, organizator Jova metu papiriće u prazan beli tanjir, takmičari izvukoše papiriće, Jova ih rasporedi, prvo Jedinica, pa Dvojka, pa Trojka… Jova odmaknu publiku, dade pravila, Slušaj ‘vamo, on će dati znak, kad dobijete znak, jedite, kad pojedetre, prevrnite tanjir. U sve se primakoše Vitezovi kulinarstva, onaj što daje znak reče, Tri, čet’ri, sad, počeše jedu, iako je novinar tipov’o na momka sa crnom šajkačom, i lepom srebrnom kokardom, ovaj podbaci, tanjir prvi prevrnu takmičar sa kraja reda.
Žiri, pod organizator belom šatrom, pređe na žirovanje riblje čorbe. Uze se izjavi predsednik, Živomir Simić, profesor kulinarstva, Tehnička škola Ub, što se tiče riblje čorbe, imali su osam uzoraka, pet ušlo u finale, izabrali tri, zadovoljni uzorcima, a bilo i manjih grešaka… Pređoše na ocenjivanje pasulja, i to oceniše, uze se izjavi onaj što se ne zove Popović, kako piše na bluzi, nego Goran Simić, zaboravio ponese svoju bluzu, pa pozajmio. Član žirija koji pozajmio bluzu reče da kod pasulja došlo do zabune, dogovoreno da se kuva posan pasulj, a imaju šest posnih i šest mrsnih, ali, bez obzira na grešku, sve ocenili…
Manifestacija, po svoji zakoni, uze dalje da teče, svaka posada pod suncobrani beli se zalagala, naginjala, i u svoju muziku udarala. Iz bele šatre sa muzički program ispade čovek tetoviran u veliki krst i veliki brojevi 1389. Ne ispade sam, ispade sve sa muziku, harmonikaš, dva pevača, jedan sa na čelo zaslepljenu najveću paru, pevačica sa bluzu u sve boje. Pred šatrom mu viknuše, Imam sina, Bogdan mu je ime/ ja se stalno ponosim sa njime… Gospodin 1389 zatraži od muzike da promeni registar, diže ruke i sve povede preko mosta. Zavrljači flašu piva u potok, raspusti muziku, uđe u taksi, i ode.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!