Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Ovogodišnja Parada ponosa protekla je mirno, uz, naravno, angažovanje ogromnog broja policajaca. Prvi put u Beogradu održan je i Trans* ponos, još jedna parada, istog dana kad i ova "obična". Strasti su uzavrele tek nakon održanih parada, ovog puta zbog – ideologija. Parada ponosa, naime, deklarisala se kao levičarska
Blagi bože, ko bi rekao da je moguće. U Beogradu je drugu godinu zaredom održana Parada ponosa, ponovo bez većih incidenata. Čak se ni obezbeđenje Andreja Vučića i pripadnici Žandarmerije nisu potukli. Konačno možemo na miru da se bavimo LGBT pravima, a ne time koliko je glava, izloga i žardinjera polupano ili je moglo da bude polupano da vlasti nisu u zadnji čas uskočile i zabranile Paradu iz bezbednosnih razloga.
No, i dalje je umesno postaviti pitanje, isto kao i prošle godine: kud se dedoše huligani? Šta se desilo sa onima koji su skandirali „pedere u blendere“, „ubij, zakolji da peder ne postoji“, „krv će se Beogradom liti, gej parade neće biti“, i slično? Da li je moguće da su svi oni „preumili“, ili je
posredi nešto drugo? Možda je istina ono što reče pre neki dan neimenovani mudrac sa Tvitera: „Pre će Orbović (predsednik Saveza samostalnih sindikata Srbije, prim. nov.) da organizuje generalni štrajk sindikata protiv cene rada, nego što će vođe navijača da se zamere Vučiću.“
PROČITALI USTAV: Vlast i mediji u Srbiji tog 20. septembra širili su ljubav i toleranciju na sve strane, kao da su svi stvarno pročitali Ustav Srbije u kom stoji da Srbija podstiče duh tolerancije. Studio B prenosio je celog dana obe parade (Paradu ponosa i Trans* ponos), reporteri učesnike nazivali „ljudima koji brane svoje pravo na ljubav“, potpredsednica Vlade Srbije Kori Udovički čestitala organizatorima jer je parada bila „uspešna, kako i dolikuje modernoj državi“… Malo se izblamirala reporterka Studija B konstatacijom da među okupljenima ima i heteroseksualnih, ali čovek se uči dok je živ. Glavno smo, izgleda, pregurali: u Srbiji je moguće da se dve godine uzastopno održi Parada ponosa, a da nikom ne bude razbijena glava. Sad, što su uzrok toj razbijenoj glavi isti ovi koji se sad kunu u ljudska prava i slobodnu ljubav, šta da se radi.
Sistem, država, zakoni i većina LGBT organizacija u Srbiji ozbiljno zanemaruju trans* populaciju (asterisk stoji zbog toga što pojam obuhvata transrodne, transseksualne, transvestite, kros-dresere i čitav dalji spektar rodnih identiteta). Na primer, ogroman deo javnosti misli da se većina trans* osoba u Srbiji bavi prostitucijom. Od njih nekoliko stotina, svega 35 se bavi ovim poslom, ali eto stigme za celu populaciju. Ove godine, Gej-strejt alijansa odbila je da dodeli nagradu „Duga“ transrodnoj majorki u penziji Heleni Vuković. Najvažnije, iako Fond za obavezno zdravstveno osiguranje pokriva veći deo troškova za proces promene pola, osobe koje promene pol imaju ogroman problem sa dobijanjem novih dokumenata, naročito kada je reč o matičnom broj, jer JMBG sadrži i oznaku za pol. Zbog svega toga, organizacije (malobrojne) koje štite prava trans* osoba rešile su da se ograde od Parade ponosa i održe sopstveni skup u Pionirskom parku (Parada ponosa krenula je od zgrade Vlade Srbije na raskrsnici Nemanjine i Kneza Miloša). Mediji su ovo protumačili kao sukob unutar LGBT zajednice. Greška. Problem je u nevidljivosti i guranju trans* populacije na marginu. Odvojeni skup, istog dana, čini se kao mudar strateški potez koji povećava vidljivost ovih ljudi i skretanje pažnje na njihova prava.
BANDA CRVENA: Stvar koja se već dugo može zameriti mnogim LGBT organizacijama jeste: nijedna od njih nikada nije pokazala svoj politički stav. Ne prema ovoj ili onoj stranci, već politički stav prema svetu: da li su liberalno nastrojeni, ljube li kapitalizam ili pak više naginju ulevo. Ove godine, na Paradi ponosa, među ostalima, okupljenima se obratila Marija Perković iz organizacije „Žene u crnom“, koja je svoj govor sastavila od crtica iz govora Klare Cetkin pred Rajhstagom 1932. godine. Osim toga, program Parade ponosa 2015. uključio je odavanje pošte žrtvama fašizma i izražavanje solidarnosti sa izbeglicama sa Bliskog istoka koje se nalaze u parku kod Beogradske autobuske stanice. Klara Cetkin, antifašizam, solidarnost! Neoliberalna kuka i motika digla se odmah, valjda još za vreme šetnje tokom Parade ponosa, te su se putem pametnih telefona na društvenim mrežama zaklinjali u slobodno tržište da sledeće godine neće doći na Paradu. Pljuštao je i standardni repertoar uvreda na račun „Žena u crnom“. Odgovorio im je Adam Puškar iz Parade ponosa: „Te ‘babuskare’ su za razliku od drugih uvek stajale na strani LGBT zajednice i davale sav svoj prostor da se zajednica pojavi u javnosti, nisu kalkulisale da li će dobiti ili izgubiti glasače, nisu merile da li je politički korektno ili podobno da se podrži zajednica.“
Ah, da, javili su se i oni koji sve ovo nazivaju Vučićevom paradom.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve