Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Reforma koja traje je dodatno "začinjena" donošenjem niza veoma loših zakona. Najupečatljiviji primer je novi Zakonik o krivičnom postupku, koji je "čedo" ranije vlasti, ali za sada preživljava i u novim okolnostima. Njime se radikalno odstupa od dosadašnje tradicije, prepun je tehničkih grešaka, ukida načelo istine, a postupak svodi na dokazni dvoboj stranaka
Pravosuđe je jedan od stubova države. Ono ne može biti ni mnogo bolje, ali ni mnogo lošije od države čiji je deo. Dva velika problema ga posebno opterećuju. Jedan je nastao propalim reizborom, a drugi prouzrokuje olako usvajanje nekih važnih zakona.
Pitanje je da li je opšti izbor bio ustavan. Ustav iz 1990. godine je proklamovao stalnost sudija i javnih tužilaca. Isto garantuje i Ustav iz 2006. godine, donet po proceduri za ustavne promene propisanoj ranijim Ustavom. Postojao je ustavni kontinuitet. Ustavni sud ipak smatra da opšti izbor nije neustavan.
Ispravno tumačenje bi bilo da je svakom sudiji i javnom tužiocu koji nije biran u postupku opšteg izbora, funkcija prestala po sili zakona, samim tim što nije izabran. Nije trebalo donositi posebne odluke o neizboru, koji se, kao i prestanak funkcije, podrazumeva izborom drugih na ista mesta za koja su konkurisali i neizabrani. To ne znači da se neizbor nije morao pojedinačno obrazložiti. To je trebalo učiniti u odlukama o izboru kandidata kojima je data prednost. Idealno bi bilo da je pravljena i rang-lista.
Ako bi smatrao da je time što nije izabran povređeno njegovo ustavno pravo, sudija, odnosno javni tužilac mogao bi da podnese ustavnu žalbu, a potom da se obrati Međunarodnom sudu u Strazburu. Suprotno tome, jednim svojim „stavom“, iako po zakonu može donositi jedino „odluke, rešenja i zaključke“, Ustavni sud tvrdi da neizabranim nosiocima pravosudne funkcije ta funkcija prestaje 31. decembra 2009. godine i to na osnovu pojedinačne i obrazložene odluke Visokog saveta sudstva, odnosno Državnog veća tužilaca, protiv koje se može izjaviti žalba Ustavnom sudu. Sve prethodno uložene žalbe su „pretvorene“ u prigovore o kojima su odlučivali Visoki savet sudstva i Državno veće tužilaca. Mogao se „vratiti“ svaki nosilac pravosudne funkcije u pogledu kojeg nije oborena pretpostavka stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti. Oba pravosudna tela „propuštaju šansu“. Umesto da „glatko“ izaberu najveći broj sudija i tužilaca, rutinski odbijaju većinu prigovora, često se rukovodeći nejasnim i „kaučuk“ kriterijumima. Potom Ustavni sud postaje znatno brži, što je verovatno pukim slučajem koincidiralo sa promenom vlasti, te „brzopotezno“ usvaja sve žalbe.
Često se postavlja pitanje odgovornosti članova Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca. Bez obzira o kojem bi se obliku odgovornosti radilo, ona ne može biti ni kolektivna, niti objektivna. Lako se može utvrditi kako se svaki pojedini član ovih tela u svakom konkretnom slučaju ponašao, a načelno je daleko veća odgovornost drugog sastava ovih organa, jer je on mogao da sudije i javne tužioce bira bez brojčanog ograničenja.
Konačno, ista pravosudna tela su u istom postupku i birala i „ne birala“. Stoga je veoma teško tvrditi da je neizbor nosilaca pravosudnih funkcija bio apsolutno protivpravan, dok je istovremeni izbor drugih ljudi istom prilikom sasvim nesporan, a ući ponovo u nekakav postupak novog reizbora bi sasvim izvesno bio nova reformska stranputica.
Reforma koja traje je dodatno „začinjena“ donošenjem niza veoma loših zakona. Najupečatljiviji primer je novi Zakonik o krivičnom postupku, koji je „čedo“ ranije vlasti, ali za sada preživljava i u novim okolnostima. Njime se radikalno odstupa od dosadašnje tradicije, prepun je tehničkih grešaka, ukida načelo istine, a postupak svodi na dokazni dvoboj stranaka. To pogoduje jedino najbogatijim okrivljenima, kao što su „srećni dobitnici privatizacije“, „tajkuni“ i „narko-bosovi“. Istraga je javno-tužilačka, ali ne liči mnogo na istragu u državama čiji su nam pravni sistemi uvek bili bliski. Koncept novog Zakonika je suprotan zakonima većine evropskih država, a ipak se tvrdilo da je to zakon koji nas „približava“ Evropskoj uniji. Novi postupak je ne samo nepravičan, već i veoma skup. Već se uočava da su prosečni troškovi krivičnog postupka i po nekoliko put veći nego ranije.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve