Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Zašto su pobesneli taksisti brzo podvili rep posle sastanka sa Aleksandrom Vučićem, šta su se sa njim dogovorili i kada ćemo sve to da vidimo na ulicama
„Ako treba, blokiraćemo auto-put, blokiraćemo mostove, radikalizovaćemo protest do ispunjenja zahteva“, grmeli su predstavnici taksi udruženja u Beogradu skoro tri nedelje. I tako sve dok, kao što je bilo nagovešteno u „Vremenu“ od 11. oktobra 2019, na scenu nije izašao predsednik Srbije i SNS a Aleksandar Vučić i za jedno prepodne rešio sve probleme.
Do tada se javnost pitala kako to da Vučić ništa ne komentariše i ne oglašava se? Zašto ćuti on, koji se bavi svim i svačim? A onda se razumelo da je Vučić prvo najavio da će razgovarati sa taksistima, a zatim i da je svojim ubeđivačkim moćima uspeo da ih ubedi da momentalno obustave štrajk. Očigledno, procenio je da je protest taksista doneo pozitivne stvari za lokalnu vlast u Beogradu, opekao SPS ministre, Anu Brnabić i Zoranu Mihajlović opet uvaljao u čokoladu da se hrvaju i odlučio da tu stvar zaustavi dok se ćurak ne okrene naopako.
Do tada, dve nedelje su građani bili bombardovani pričama o zlim, prljavim i odvratnim taksi vozačima udruženim u kartel koji blokiraju grad i život u njemu, sprečavaju stare i nemoćne da odu u bolnicu, koče poslove ljudi… Tokom te dve nedelje prestale su priče o nakaradnim poslovima gradske uprave koja je blokirala Beograd mnogo duže od taksista i koja je dovela život u urbanom delu prestonice na ivicu održivosti: niti radi javni prevoz, niti su ulice funkcionalne, niti se završavaju poslovi u bilo kom roku.
I dok su jedni u gradu gunđali jer ih je blokada usporavala, drugi su se svrstavali u tabore – ko je za taksiste, a ko za one što podržavaju „inovativni“ Kargo sistem. Kao i u svemu, preterivalo se na obe strane, ali posle okončanja protesta, najavljene su neke promene koje bi mogle da dovedu do izmena u ovom delu javnog prevoza ne samo u Beogradu nego u čitavoj Srbiji.
ŠTA IM JE VUČIĆ OBEĆAO
Taksisti su, to se videlo – iako važe za „namazane“ tipove – bili ushićeni što su sedeli sa Vučićem i njegovim „nosačem torbe“ Ivicom Kojićem. Oni su, kako za „Vreme“ govore neki od onih koji su bili na sastanku, tražili da država primeni zakon, što bi značilo da eliminiše sa ulica vozila iz Kargo sistema. To je, uostalom, bio i razlog protesta, usmeren u većoj meri ka Vladi Srbije. Tu im je resorna ministarka Zorana Mihajlović „držala stranu“, ali ih je zato premijerka Ana Brnabić „udarala po čukljevima“ izjavama da nema razloga za blokadu grada, da dođu da razgovaraju i da Kargo radi legalno; ovo je taksiste, kao, izludelo.
U takvoj atmosferi pojavio se Vučić da „razreši stvari“ i „miri zavađene“ pa im je, koliko je moglo da se čuje, predočio i svoje ideje: da država pomogne taksi vozačima koji rade legalno (njih je oko 17 hiljada u Srbiji) da dođu do novih automobila tako što će im omogućiti neku subvenciju do 5 hiljada evra, ali – podelio je predsednik svoju ideju – da vozila budu sva bela.
Zašto baš bela, pitali smo Boška Vukojevića, jednog od predstavnika taksista? On kaže za „Vreme“ da je taksistima rečeno da Beograd ubrzano postaje prava svetska metropola, pa je potrebno da i takve stvari budu brendirane i jasne – kada stranci dođu, da im odmah bude jasno koje je vozilo taksi a koje nije.
Pored toga, taksistima je ponuđeno da se fiskalizuju uvođenjem kasa i terminala za bezgotovinsko plaćanje, što ionako ima veliki broj taksi vozila u Beogradu. Navodno bi Grad finansirao nabavku te opreme. Ovo će verovatno opet poslužiti za razvijanje novih teorija o tome kako je u ceo posao uključen brat Ane Brnabić, već markiran kao glavni prodavac terminala za bezgotovinsko plaćanje u Srbiji.
Na kraju, pitali smo Vukojevića, kako to da su se svađali sa Anom Brnabić i upirali prstom u njenog brata kao jednog od skrivenih vlasnika sistema Kargo, a sada će od njega kupovati terminale? Vukojević ovo nevoljno potvrđuje i kaže „to je tako, šta da se radi“.
Sve u svemu, čini se da se na sastanku o kome ne žele detaljno da pričaju ni jedna ni druga strana desilo sledeće: nema ništa od ukidanja Kargoa, ali hajde da vidimo kako vama da se nadoknadi ovo što ste za nas uradili i pomerajući fokus javnosti sa važnih stvari na štrajk taksista.
GDE SU TAKSITI SLABI
Iako su uspeli da se okupe u priličnom broju, taksista u protestu nikada nije bilo više od hiljadu i kusur, što je šestina onog zvaničnog broja. Ceo sistem je tako ustrojen da omogućava vlasnicima taksi kompanija, koje su, na neki način, prepoznate u „istorijskom kontinuumu“ da kroz članarinu zarađuju ogroman novac i to zato što daju tablu i motorolu. Protest je tako u većoj meri ogolio slabosti taksi sistema nego što je naudio Kargou kao jednoj od alternativa za ovaj vid javnog prevoza.
Vlasnici taksi kompanija se ne pojavljuju često u javnosti i verovatno postoji razlog zbog čega je to tako. U tim kompanijama su „članovi“ koji osim motorole i table na krovu imaju mogućnost da „deponuju“ svoju taksi dozvolu i da, na primer, odu u inostranstvo da voze neko vreme, pa kada se vrate, ako im nedostaje malo keša, izađu na ulicu i rade koliko im treba. Pored toga, neke kompanije su toliko jake da uspevaju za svoje članove da izbore mogućnost da rade uprkos činjenici da godinama ne plaćaju porez i da na ime poreza duguju državi više miliona dinara. Ukupni dug koji taksisti imaju procenjen je na oko 2,5 milijardi dinara ili oko 20 miliona evra, što je suma koju bi država mogla da im da u vidu subvencija za nabavku novih vozila.
Kada pitate predstavnike taksista koliko je kolega u poreskom dugu, oni ne znaju da vam kažu. Nevoljno govore o svemu što je statistika ili tačna računica, a u vezi je sa njihovim poslom, pa nasuprot njima Kargo izgleda kao najčistiji eksel na kome jasno piše ko vozi, kad vozi, koliko vozi, koliko je to novca i kome taj novac ide. Procena predstavnika taksi kompanija je da će nastaviti da taksira oko 80 odsto sadašnjih vozača pošto će ostali da otpadnu zbog toga što nisu bili spremni da regulišu dug prema državi.
KARGO I DALJE NA ULICAMA
Dok se taksisti prebrojavaju, presabiraju i raspravljaju da li je protest nešto korisno doneo, Kargo nastavlja da radi kao i pre toga, što bi značilo da ni Vučić nije ispunio zahtev da aplikacija bude ugašena. Naprotiv, od prestanka protesta, vlasnici Kargoa su saopštili da je „broj članova udruženja“ narastao na 750 hiljada, što bi trebalo da znači da su ljudi masovno „skidali“ sa interneta aplikaciju u vreme protesta taksista.
Otkad je „stanje redovno“, jedno vozilo Kargoa je oduzeto i to se dogodilo u ponedeljak uveče 21. oktobra 2019. godine. Vlasnici i „drugi članovi“ ovo su iskoristili da predstave kao brutalnu upotrebu sile policije protiv njih. U suštini, policija je u redovnoj kontroli zaustavila vozilo, policajac je pokrenuo postupak provere na alkohol vozača u kolima, ovaj nije hteo da posluša sve instrukcije policajca i tu je nastala tarapana.
Zaustavljenom „članu“ Kargo udruženja (ne kompanije) pridružili su se i drugi članovi, pa je intervenisala i oklopljena policija i na koncu oduzela jedno vozilo.
U utorak je predsednik NVO Kargo Aleksandar Vučić držao konferenciju za medije ispred kancelarije EU delegacije u Srbiji, čime je valjda cela stvar trebalo da se internacionalizuje. U izjavi za „Vreme“ on je rekao da „pritisci rastu, oni ih osećaju“, ali da je taj slučaj bio jedini kada je oduzeto nekom vozilo.
U zbiru, velika galama, puno glasina i poluinformacija, sa slabim značajem za „širu javnost“. Čini se da je nju baš briga ko će je voziti onda kada nema normalnog gradskog prevoza.
Najava da će država nešto da subvencioniše takođe treba da se prati i kontroliše, i lako je moguće da bude primenjen model kao sa ljudima zaduženim u švajcarskim francima. I, na kraju, izgleda da će bela škoda, model rapid, posle tajanstvenog uvođenja u sistem srpske policije, postati deo taksi prevoza. Da li je reč o miliciji, policiji, kargou, kameu ili taksiju – koga briga. Važno je da se rade nabavke.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve