Ministar spoljnih poslova Ivica Dačić koji peva turskom predsedniku Erdoganu, dok ga muftija Mustafa Jusufspahić kiti novčanicom od sto dolara, nije ni bruka ni sramota, nego prava slika srpske spoljne politike: veliko ponižavanje za sitne pare
Ima kantautora i pevača čije pesme uvek zvuče bolje kad ih neko drugi obradi i izvodi. Međutim, Halid Bešlić nije jedan od njih, a hit koji mu je napisao Željko Joksimović, „Miljacka“, zauvek će ostati vezan za jednog drugog izvođača – srpskog ministra spoljnih poslova Ivicu Dačića. Da, opet se dohvatio mikrofona i zapevao „Miljacku“, ovog puta na zabavi u čast turskog predsednika Redžepa Tajipa Erdogana koji nam je došao u goste. Zabava je, kažu, bila zatvorenog tipa, a snimci su, kao, procureli. Da je ovo neka druga zemlja, sa nekom drugačijom vlašću, javnost bi možda i poverovala u „curenje“ snimaka. U zemlji spinova, medijskih manipulacija i konstantnog reklamerstva kao zamene za pravu politiku, jasno je da snimci političara u „opuštenoj“ atmosferi služe da nam se oni prikažu kao, eto, obični ljudi od krvi i mesa, koji se ponekad malo provesele, zapevaju i zaigraju.
Preživeli bismo i to nekako da se spoljna politika Srbije nije svela na ministra Dačića koji, poput dvorske lude, zabavlja goste u zvaničnim diplomatskim posetama. Dakle, diplomatiju Srbije uopšte ne vodi šef diplomatije, nego predsednik Vučić, dok Dačić peva, igra i uzima
bakšiš. Najnoviji snimci pokazuju da je proširio repertoar, pa osim „Miljacke“ peva i „O, sole mio“, „Kad zamirišu jorgovani“, a najsvežije Dačićeve obrade velikih hitova su „Osman aga“ i „Lutka sa naslovne strane“.
ŠTA TU NIJE NORMALNO: Osim što je izvor višednevne zabave za tabloide i meta podsmeha na društvenim mrežama, Dačić gotovo da više nije ništa. Kritika aktuelne vlasti i ponašanja ministra spoljnih poslova ne može, naprosto, da se svede na priču o Dačiću kao dvorskoj ludi i dežurnom pajacu. Jer, on je posebno za Erdogana pripremio pesmu „Osman-aga“ na turskom jeziku. To znači da se ministar spoljnih poslova za ovo spremao, učio i vežbao. I tu zaista ništa nije zabavno ni smešno, jer govori o tome da nije imao druga posla, odnosno, nije radio ono što mu je posao. Uostalom, to je i rekao u autorskom tekstu za tabloid „Alo“:
„Svuda smo rado viđeni, nikoga više ne lažemo… Znam ja da će mnogi sada reći: ‘Ćuti, Ivice i pevaj’, ali poručio bih tim dušebrižnicima da ću za Srbiju sve učiniti. Da, pevao sam i pevaću. Pevao sam Merkelovoj, Sergeju Lavrovu, Eštonovoj, Rami, Erdoganu i Putinu, i Trampu ću ako treba, ne stidim se toga. Diplomatija i diplomatske pobede nekada se ostvaruju i pesmom, šarmom, dobrom šalom, a ne samo ultimatumima, reciprocitetom i silom. Srbija nije u poziciji da se busa u grudi, videli smo šta nam je to busanje decenijama unazad donelo. Nije li knez Miloš molbama i mudrim pregovorima, čak i nekim sitnim podmićivanjem, isposlovao nezavisnost Srbije od Turaka?“
foto: marija jankovićPOSEBNA ATRAKCIJA NA PARADI PRED PUTINOM: Vučić i ministri na kiši bez kišobrana i bez potrebe
U prevodu, ponižavao se i ponižavaće se kad god treba i pred kim god da treba. Ali, niko da se seti i upita ga: zašto? Čemu to pevanje, vrckanje i falširanje? Šta je tačno Srbija od toga dobila, pred kojim smo se to strašnim ultimatumom našli, kakva nam opasnost preti, pa da prvi čovek srpske diplomatije mora da pravi budalu od sebe svaki put kad se neko od stranih zvaničnika namerači ili ga put nanese u Srbiju? Za ovih pet godina nismo bili ni pred kakvom katastrofičnom pretnjom, koja bi opravdala ponižavanje ministra spoljnih poslova.
Da se razumemo, jedno je kad se političar odluči na očajnički potez da bi sačuvao gole živote građana, a nešto je sasvim drugo kad se dohvati mikrofona i vrcka, e da bismo dobili nekog investitora koji će zaposliti nekoliko stotina ljudi, a novac za njihove plate dobija od iste te države čiji su se predstavnici ponižavali da bi on uopšte u Srbiju investirao.
Autorski tekst za „Alo“ nije prvi u kom Dačić tvrdi kako peva u interesu Srbije: „Palestinski predsednik Mahmud Abas mi je rekao da će pamtiti dve večeri: kad je ženio sina i večeru sa mnom. Grčki predsednik je bio oduševljen jer sam mu otpevao ‘Mi mu timonis’ na grčkom. Sergej Šojgu i Sergej Lavrov su pevali zajedno sa mnom. Angela Merkel, Fransoa Oland, Emanuel Makron, Ketrin Ešton, Federika Mogerini su bili oduševljeni. Oland je rekao da sam najbolji ministar na svetu. Estonki sam pevao ‘Oprosti mi, Katrin’ a kad sam došao sledeći put u Brisel, čekao me je poklon. Italijanski ministar Alfano mi se uvek obraća ‘grande Ivica’.“ Ovako je Dačić nabrojao reakcije stranih diplomata u intervjuu koji je nakon Erdoganove posete dao „Blicu“. Pojasnio je još i da smo mi mala zemlja, nemamo novac, nismo veliki i jaki, nemamo atomsku bombu, ali imamo šarm i gostoprimstvo, to je naše oružje: „Posvećenost gostu, to je suština, a ne moja želja da pevam. I nije to lako. Probali su to i drugi, ali ne uspeva svima.“
PODVOĐENJE MINISTRA I OSTALIH: Dakle, „grande Ivica“ priznao je da ne peva jer mu se peva, nego zato što su tu gosti, a Srbija nema atomsku bombu. Pa atomsku bombu nadomešćuje „šarmom“, za koji je, sudeći po tekstu za „Alo“, svestan da baš i nije šarm nego ponižavanje, ali to je u redu jer smo puka sirotinja. Dodao je još i da ga na pevanje i igranje nagovara lično predsednik Srbije Aleksandar Vučić i da to „ima efekta“. Ima, ako u efekte računamo to da je Ivicu Dačića sačekao poklon u Briselu nakon što je Estonki pevao „Oprosti mi, Katrin“. Mimo toga, ceo taj sistem u kom Vučić na nešto tera Dačića, ovaj to ne želi, ali radi, pa još radi za bogatog klijenta, zaista veoma podseća na – podvođenje.
U maju ove godine, Aleksandar Vučić je bio u diplomatskoj poseti Kini. Uoči te posete dao je intervju kineskoj državnoj televiziji CCTV u kom je pozvao građane Kine da posete Srbiju. Uz prirodne lepote i čuveni stereotip o tome kako se u Srbiji samo ždere meso, Vučić je kineskim posetiocima ponudio i žene, jer su žene u Srbiji najlepše na svetu: „One su vrlo šarmantne, pametne i vrlo jake. Srpkinje brinu o sebi, uvek su lepo odevene, one uvek žele da predstave ne samo sebe, već i svoje porodice, svoju zemlju, gradove, na najbolji mogući način. Ponosni smo što možemo reći da imamo jako pametne, veoma šarmantne žene i zato pozivam Kineze da dođu i da se sami u to uvere.“
U čuvenom romanu „Koža“ Kurcio Malaparte opisuje jad i bedu Italijana nakon pada Musolinija i ulaska saveznika. Ikonična scena iz tog romana događa se u straćari u kojoj otac naplaćuje vojnicima gledanje (i pipanje) vagine svoje ćerke, device. Imajući ovo u vidu, možda bi svaka građanka Srbije ipak trebalo da se zahvali Ivici Dačiću što svesrdno potura leđa i žrtvuje se za svaku od njih, jer da ga nema, ko zna kako bismo privlačili strane investitore. Mi smo siromašni, nemamo atomsku bombu, ali imamo šarm i lepe žene. I moramo da se ponižavamo.
U suštini, sva sila naše spoljne politike svodi se na to. Nabrajajući uspehe svoje diplomatije, Dačić je umeo da navede samo i jedino otvaranje pregovora o pristupanju Evropskoj uniji. To se dogodilo pre tri i po godine, a Dačić je govorio o prvih sto dana Vlade premijerke Ane Brnabić. Svi drugi diplomatski uspesi ove zemlje svode se na to koliko se puta Vučić rukovao sa američkim predsednikom Donaldom Trampom ili koliko je minuta čestitao rođendan ruskom predsedniku Vladimiru Putinu. Dačića u toj slici čak i nema, osim ako ne računamo ono kad je gnjavio Trampa da mu pokaže zajedničku sliku iz mlađih dana. Možda u Dačićeve uspehe treba uračunati i onih sto dolara kojima ga je zakitio muftija Mustafa Jusufspahić dok je pevao Erdoganu. „To je bilo zezanje, ali nije loša kinta“, izjavio je kasnije Dačić tobož šeretski.
NIJE PROBLEM U BRUKANJU: Nakon svega, javnost se deli na dva bloka: prorežimske medije koji simpatišu buckastog veseljaka Dačića i društvene mreže na kojima se propada u zemlju od bruke i sramote. Greše i jedni i drugi: prvi jer ionako ne misle ono što pričaju, a drugi jer zaista nije bitno šta o nama misle svi ti stranci, nego šta mislimo sami o sebi.
Ko tu zapravo treba da se stidi prelomio je predsednik Vučić koji je u ponedeljak, 16. oktobra slavodobitno poručio kritičarima vlade: „Sram vas bilo!“ O tome koliko su građani lenji, neće da rade i idu na lažna bolovanja, ovih dana opet intenzivno slušamo i od njega i od premijerke Brnabić. A opet, od uspeha je nabrojao koliko sati radi i kako „pritiska ministre“. Kako pritiska ostale, verovatno ćemo tek saznati. Za Ivicu Dačića već znamo da ga „tera da igra i peva“. Uostalom, pitanje je da li je Dačiću i preostalo da radi bilo šta drugo osim da igra i peva pred uvaženim gostima u atmosferi u kojoj mu ministar odbrane Aleksandar Vulin očas posla jednom blesavom izjavom zakuva sa američkim ambasadorom Kajlom Skotom, pa ovaj tvitne kako jedna izjava može da poremeti godinama građene diplomatske odnose.
Bruka i sramota su ovde odavno prevaziđene kategorije. Naš predsednik nudi žene kineskim investitorima i četiri puta grabi za šaku američkog predsednika. Ministar spoljnih poslova nema drugih uspeha osim otvaranja pregovaračkih poglavlja, iako je suština u tome da se ona zatvore. Premijerka u Evropskom parlamentu priča kako u Srbiji nema objektivnih medija i kako su svi nedeljnici „protiv vlade“, šta god to značilo. Ponižavanje teče lančano: predsednik ponižava ministre, onda se oni sami ponižavaju pred stranim zvaničnicima, pa onda svi udruženim snagama ponižavaju građane. Brukanje je još i najmanji problem. Daleko je gore apsolutno odsustvo pravih političkih tema i dominantno prisustvo izmišljenih uspeha. Erdoganovo oduševljenje Dačićevim vokalom neće Srbiji doneti ništa spektakularno, mada Vulin reče da ćemo izvoziti hranu za pse i mačke u Tursku. Srbija ove proizvode već izvozi u Tursku, ako je to uopšte više bitno.
Na kraju se sve svodi na bakšiš: u maloj zemlji sa polusposobnom i poluautoritarnom vlašću, koja, ako je suditi po našim političarima, nema čime da se pohvali, čovek treba da bude srećan ako mu na kraju dana neko zalepi novčanicu na znojavo čelo. Da li se posle toga i dalje oseća kao čovek, da li je ovo vlast ili odbor za pripremu pipirevki za visoke zvaničnike, te da li je ovo i dalje država ili ulica crvenih fenjera za strance, vidi se između redova. Jer ko to jasno kaže ili napiše, nije objektivan, neprijatelj je države i treba da ga bude sramota.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!