Sudovi su dali za pravo uzurpatorima, ličnima i političkima. Tako su i sami, ti konkretni sudije i porotnici, ozakonili radikalsku pljačku koja će ostati tamna mrlja i na njihovim biografijama, ali i na biografijama nekih od danas "najviđenijih" naprednjaka
Apelacioni sud u Beogradu stavio je pravosudnu točku na slučaj zemunske porodice Barbalić, kojoj je radikalska vlast 1997. godine – u vrijeme kada u Zemunu vlada vojvoda Vojislav Šešelj – otela stan. Taj je sud, nakon više od desetljeća i pol pravomoćno ustanovio da Barbalići nisu u pravu, da je radikalska otimačina bila legitimnija od njihovog stanarskog prava koje su imali od davne 1941. godine i da je radikalka (i dalje je dosljedno uz Šešelja) Ljiljana Mijoković, sada Mihajlović, legitimno otkupila stan porodice Barbalić.
Dragutin i Danica Barbalić, podsjećamo, 1991. godine otišli su na odmor u Hrvatsku (prije početka ozbiljnog rata), na Krk, gdje su imali stančić od 20-ak četvornih metara. Tamo ih je i rat zatekao: bez pasoša i u strahu od zbivanja u ex-Jugoslaviji, tamo i ostaju. Dragutin umire 1994. godine. Za sve to vrijeme, njihov sin Ivan živi u stanu u Zemunu sa suprugom i sinom.
U međuvremenu, Ivan Barbalić je pokušao da – uz majčinu suglasnost – dobije novi ugovor o stanarskom pravu, odbijen je. Majka Danica 1995. godine dobija stanarsko pravo (ugovor), koje joj pripada nakon smrti supruga, u ugovoru je i sin Ivan, nakon toga to se rješenje poništava.
Ima tu još mnoštvo pravnih detalja, no ovaj je vrlo zanimljiv: još dok je Danici Barbalić na snazi njeno rješenje o stanarskom pravu, općina Zemun stan dodjeljuje Ljiljani Mijoković. Datum je 1. 7. 1997. godine: u presudi Četvrtog opštinskog suda u Beogradu (bila je u korist Barbalića, kasnije je ukinuta) stoji da je stan na neodređeno vrijeme u zakup dodijeljen dotičnoj „koja je istoga dana zasnovala radni odnos u Javnom preduzeću ‘Poslovni prostor Zemun’ i koja će stan koristiti sa nevenčanim suprugom Ognjenom Mihajlovićem“. Nekoliko dana potom, radikalka Mijoković je stan i otkupila.
Danas Šešeljeva šefica predsjedničkog kabineta i članica predsjedničkog kolegija u međuvremenu se udala za spomenutog Mihajlovića, u dato vrijeme urednika „Zemunskih novina“ i dugogodišnjeg direktora izdavačkog sektora SRS-a i recenzenta onih golemih knjižurina Vojislava Šešelja o izdajnicima i pudlicama.
Presuda iz 2013. godine Prvog osnovnog suda jasno opisuje to vrijeme, ali taj sud i Apelacioni potom ne vide ništa sporno u tome: uzimaju kao jasne i dokazane tvrdnje tadašnjih općinara koji su bili u kontroli stanova koji se u Zemunu ne koriste, već su napušteni – ovaj Barbalićev je, kažu, „bio zapušten i pun prašine“ kad su ušli u njega – ali ne uzimaju u obzir da su Barbalići u sudskim postupcima, od smetanja posjeda pa nadalje, dokazali odmah nakon radikalske provale u stan da se u stanu normalno živjelo, da su bili zajedničko kućanstvo, da su trošili struju i plaćali račune, da je sin Ivana Barbalića uredno pohađao školu. (To je onaj dečkić kojega je Šešelj, sve mašući njegovim hrvatskim pasošem, prozvao ustašom, a od radikala prepoznatim ustašama – kako znamo – tada nije bilo mjesta u radikalskoj Šešeljevoj Srbiji.)
Vajni sudovi zaključili su da najprije Danica Barbalić sa tih 20 kvadrata na Krku ima riješeno stambeno pitanje, kao i da nakon smrti njenog supruga i sin Ivan sa naslijeđenim idealnim dijelom kuće u Beogradu (vještaci su rekli: neuslovnim za život i nedjeljivim) ima gdje živjeti. Svačega je tu još bilo, ali se nitko nije obazirao na činjenicu da je Ivan u Zemunu tih nekoliko godina sa sinom školarcem bio podstanar, pa da se na kraju – bez posla (kad je propala Beobanka) i nade u pravnu državu – i sam morao iseliti u Hrvatsku.
Ostaje sud u Strazburu (od našeg Ustavnog teško je pravdu očekivati), ali i gorak okus toga da su se tokom 15 godina mijenjale vlasti, reformiralo pravosuđe, da se hrli ka Evropi (sic!), a da za Barbaliće pravde nema. Njima je oduzet cijeli jedan život, ne samo stan nego i uspomene, porodične fotografije i sve ostalo što su u danu kad su radikalski dvojac Mihajlovićeva i Mihajlović okupirali – uz dozvolu radikalskih Šešeljevih vlasti i Šešeljevih tjelohranitelja – njihove stvari u nepoznato odvezli u kamionu belomanastirskih registracija.
Sudovi su sve to zanemarili i dali za pravo uzurpatorima, ličnima i političkima. Tako su i sami, ti konkretni sudije i porotnici, ozakonili pljačku i sramotu koja će ostati tamna mrlja i na njihovim biografijama, kao i na nekima od današnjih – i najviđenijih – naprednjaka.
Zašto između prevaziđenog režima i promena ne postoji ništa treće? Na šta režim misli kada kaže da brani Srbiju? Zbog čega je nesalomiv Studentski pokret? Ko ima znanje i pravo iskustvo, a ko vođu bez dana radnog staža van politike? I zašto studenti pobeđuju
Posle gotovo dve godine protesta, stotina prepešačenih kilometara, hapšenja, progona i nezabeležene društvene mobilizacije, Srbija izlazi na izbore koji bi mogli da označe kraj jedne političke epohe. Sociološkinja Marija Babović kaže za “Vreme” da nada u promene nije bila toliko velika još od 5. oktobra 2000. godine, ali upozorava i na opasnost da se, ukoliko promene izostanu, zemlja suoči sa još tvrđim autoritarnim režimom
Njihovo jedino oružje sada su mediji koje kontrolišu: kao, mi nemamo program, što nije istina; kao, mi ćemo izdati nacionalni interes, što nije istina. Jedan od argumenata im je i to da se plašimo da izađemo na debatu sa Vučićem. Oni ne razumeju da im je to kazna. To je kazna Aleksandru Vučiću, koji je 14 godina vodio isključivo monolog. Četrnaest godina on nikome nije omogućio nikakvu vrstu dijaloga, a sada bi da bude nagrađen ili pomilovan mogućnošću da s nama razgovara. E pa, neće moći. To što je posejao sada žanje
Ovi izbori nisu izbori o članstvu Srbije u Evropskoj uniji, Kosovu i Metohiji, gej brakovima, poreskoj politici ili bilo kom drugom pojedinačnom političkom pitanju. Iako stranke na marginama političke moći pokušavaju da nametnu ove teme, u središtu predstojećeg političkog izbora nalazi se mnogo jednostavnija dilema: promena ili očuvanje postojećeg poretka. Već duže od godinu dana, istraživanja pokazuju da je to osnovna dilema koja se nalazi na glasačkom listiću
U RS se za izbore u Srbiji prijavilo 19.800 osoba, koji će moći glasati na 28 biračkih mjesta. Ostaje nepoznato koliko će ih 25. oktobra preći Drinu i glasati u Srbiji. U svakom slučaju ne vjerujem da su glasači iz Republike Srpske ti koji će odlučiti pobjednika izbora u Srbiji. Realno, glasači iz Republike Srpske na malo toga mogu uticati, ali izgleda da su simbolički veoma važni i Vučiću i opoziciji
Nema, doslovno, nikakve razlike između onoga ko usred noći tvrdi da je dan, ili onoga ko tvrdi za sebe da je žirafa, od tvrdnji koje čitamo na bilbordima: da Vučić radi na ujedinjenju Srbalja i da Srbiji, iz dana u dan, ide sve bolje.
Predizborna hapšenja zbog tobožnjeg „rušenja države“ svedoče o panici režima. Loša vest za njih je – ne mogu da uhapse ceo narod koji je rešio da se odbrani od naprednjačkih batina i izborne krađe
Obruč koji oko Ćacilenda steže Studentska lista sve je uži. Jer sve je više razmađijanih ljudi koji lažnog proroka vide kao ono što jeste: uličnog opsenara koji zavađa Srbiju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
