Šta se može zaključiti iz modaliteta dosadašnjih naručenih likvidacija
i postupaka njihovih izvršilaca
Postalo je opće mjesto: retoriku Vojislava Šešelja po povratku iz Haga, napad na profesora Iliju Vujačića i, prije svega, sačekušu za Milana Beka, mnogi vide kao oživljavanje duha devedesetih. Tada, kao i sada, na vlasti su ljudi iz istih partija – naprednjaci, odnosno, bivši radikali i socijalisti – pa je Vlada posebno osjetljiva na ovo poređenje. Kontrola štete zapala je Nebojši Stefanoviću. Ministar unutrašnjih poslova, po svemu sudeći, ima realno pokriće za tvrdnju da je policija na tragu izvršilaca ovog zločina i da se uskoro očekuje njihovo hapšenje; u suprotnom, ne gine još jedna afera i dodatne paralele sa devedesetim kada se nakon zvučnih policijskih obećanja nije događalo baš ništa. U dodatnom naporu da poveća otklon od tog „zlatnog vremena“ za mafijaške klanove, Stefanović je naglasio i da osoba koja je pucala na Beka nije profesionalni ubojica: ne bi sa metar udaljenosti promašila dva od četiri hica; nije imala masku na licu; ostavila je čaure, otisak obuće, opuške…
foto: a. anđićSVI SU ONI PROFESIONALCI: Milorad Ulemek Legija,…
Da li je zaista tako? Koliko pobrojano govori o profesionalizmu i amaterstvu van filmskog platna – u realnom okruženju i vremenu? Drugim riječima: što se može zaključiti iz modaliteta dosadašnjih naručenih likvidacija i postupaka njihovih izvršilaca?
SLUČAJ PRVI: Milorad Ulemek Legija i Sretko Kalinić, obojica višestruko osuđeni na po četrdeset godina zatvora za čitav niz najtežih krivičnih djela, svakako mogu preferirati na status profesionalaca. Prvi iza sebe ima obuku u Legiji stranaca, ratno iskustvo u Srpskoj dobrovoljačkoj gardi Željka Ražnatovića Arkana, mogućnost da se stalno usavršava u ubilačkim vješinama u Jedinici za specijalne operacije MUP-a Srbije na čijem se čelu nalazio; drugi se borio u srpskim paravojnim formacijama i, kasnije, postao glavni likvidator u sačekušama Zemunskog klana Dušana Spasojevića. Niti jednom od njih, a pogotovo udruženima, ne bi smjela da se dogodi ni najmanja greška – naročito kada su krenuli da ubiju čovjeka čije ih svjedočenje, ukoliko se nagodi sa policijom, može koštati slobode ili čak i života.
foto: tomislav pavlek…Sretko Kalinić,…
Dan je 2. august 2002; mjesto – asfaltna baza „Komgrap–Dinara“, Zemun Polje; meta – vlasnik firme Ljubiša Buha Čume. Maskirni, Legija i Kalinić zauzeli su busiji u kukuruzu sa prigušivačima na kalašnjikovima. Kada im se Čume pojavio na nišanu, potegli su obarače i – promašili. Potom su im se puške zaglavile: podzvučna municija sa smanjenim punjenjem nije imala dovoljno snage da repetira zatvarač. Kalinić je onda vadio čauru po čauru prstima i, pucajući, ubio je Čumetovog tjelohranitelja Ivicu Nikolića. Legija se nije snašao i oružje mu ostaje zaglavljeno. U međuvremenu, Čume je pobjegao kroz jarak, a Legija i Kalinić na suprotnu stranu divljim trkom kroz kukuruze. Iza sebe su ostavili neispaljene metke, čaure, otiske stopala, vlakna odjeće… Izvještavajući o ovom slučaju, mediji su zaključivali – uključujući i „Vreme“ – da su izvršioci očigledno amateri sa slabom ili nikakvom obukom.
SLUČAJ DRUGI: Do Petog oktobra Legija i Zemunski klan imali su zaštitu Državne bezbjednosti MUP-a Srbije; po nalogu njenog vrha, između ostalog, oteli su i ubili bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stamolića, te izveli dva atentata na Vuka Draškovića.
foto: a. anđić…Zvezdan Jovanović…
Lider Srpskog pokreta obnove pukim je čudom preživio inscenirani sudar sa kamionom punim pijeska 3. oktobra 1999. Tada je u automobilu sa Draškovićem poginuo Veselin Bošković, a Zvonko Osmajlić, Vučko Rakočević i Dragan Vušurević u pratećim kolima. Mada su počinioci imali potpunu zaštitu tadašnjeg režima, SPO je vrlo brzo otkrio brojne dokaze koji su ih povezivali sa zločinom: od „kamiona ubice“ registriranog u Državnoj bezbjednosti, preko uloge Javne bezbjednosti u prikrivanju atentata do Legijnog prisustva na kritičnom mjestu u kritično vrijeme… Tako je ne samo propao pokušaj da se ova naručena likvidacija maskira kao saobraćajna nesreća, već su i izvršioci iz tada elitne specijalne jedinice skrenuli pažnju javnosti na sebe. Ali, uprkos svemu, nisu odustali od namjere da ubiju Vuka Draškovića.
foto: reuters…i Dobroslav Gavrić
Vrijeme – 15. jun 2000; mjesto – Budva; meta – opet Drašković. Uz punu logistiku Državne bezbjednosti i Zemunskog klana, Legijina ekipa iz Jedinice – Leonid Milivojević, Nenad Ilić i Branko Berček – ponovo je u akciji. Neopaženi uspjevaju da se prikradu do terase Draškovićeve kuće: domaćin na trosjedu jede iz činije grickalice i gleda utakmicu na televiziji. Berček kroz šaloperku nišani i puca… Kada je metak okrznuo Draškovića po lijevom uhu, on je skočio i, dok je trajala paljba, zaklonio se iz stuba odakle je dozivao u pomoć. U jednom trenutku je izvirio: ovaj put okrznut je po desnoj sljepoočnici. Berček je ukupno ispalio osam metaka prije nego što je sa svojim pomagačima pobjegao u panici. Bez podrške raznih struktura tadašnjeg režima u Srbiji, teško da bi se ova ekipa, uključujući i Spasojevića i Milu Lukovića Kuma, izvukla iz Crne Gore. A sve su bili samo ne amateri ako se sudi po osposobljenosti i raspoloživim resursima…
SLUČAJ TREĆI: Dobroslav Gavrić pripadao je Drugoj četi Prvog bataljona policijske brigade SUP-a Beograd. Dakle, čovjek dobro upoznat i sa akcijom „Vihor“ (blokiranje grada poslije teških krivičnih djela) i sa raznim metodama istraga. Ukratko: znao je iznutra kako policija radi, na šta sve mora paziti, poznavao je ljude u službi… Ima li boljih kvalifikacija za jednog profesionalca?
Vrijeme – 15. januar 2000; mjesto – hotel „Interkontinental“, Beograd meta – Željko Ražnatović Arkan.
Dok je najpoznatiji srpski paravojni komandant i najmoćniji mafijaški šef na Balkanu sa Milenkom Mandićem Mandom i Draganom Garićem popunjavao tikete iz kladionice, Gavrić je ušao u hotelski hol pun gostiju i sjeo u drugi separe nedaleko od njih. Oko 17.10 je ustao, izvadio pištolj ispod kaputa i pucao: sa tri metka pogađa Arkana u potiljak; sa tri metka u glavu i jedan u leđa Mandića; sa dva metka Garića u leđa… Dužina paljbe – sedam sekundi.
Na samom izlazu iz hotela, Arkanov tjelohranitelj Zvonko Mateović ranio je Gavrića; saučesnici su ga uspjeli izvući, ali je kasnije uhapšen u lozničkoj bolnici. Važnije od činjenice da su iza njega nakon ranjavanja ostali sako i tragovi krvi bilo je to da je pucao pred brojnim svjedocima koji su mu vidjeli lice, te da ga je kao redovnog gosta poznavalo i hotelsko osoblje… Jasno – Gavrić je imao plan da odmah napusti zemlju, ali u isto vrijeme kao da se i potpisao na trostruko ubojstvo u „Interkontinentalu“.
PRILOG ZA FOTO–ROBOTA: Ne postoji savršeni zločin. Neposrednih izvršilaca naručenih likvidacija ima manje ili više vještih, sposobnih i trapavih. Svi oni regrutiraju se iz kriminalnog miljea; svi su sociopate kojima vještina u baratanju oružjem služi da naglase spremnost i odlučnost da nekoga liše života; svi – i to je neizbježno – ostavljaju brojne kriminalističke tragove. Nakon atentata na premijera Zorana Đinđića tako je iza Zvezdana Jovanovića i njegovih pomagača, veterana tolikih sačekuša, ostao i DNK na opušcima i ćebe sa prozora i štošta još…
Stvar je zato u nečem drugom. Devedesetih, odnosno do policijske akcije „Sablja“ 2003, plaćene ubojice su se izvlačile jer su naprosto kriminalni klanovi bili duboko inkorporirani u policiju, Državnu bezbjednost, upravne i političke strukture. Legija, Jovanović, Berček, Gavrić i drugi to najbolje dokazuju. Ukoliko to nije slučaj – a valja se nadati da je Srbija zauvijek s tim raščistila – neposredni izvršioci će pasti prije ili poslije. Sasvim drugačije izgleda sa nalogodavcima: ili ovi što su ubijali za njihov račun i ne znaju tko su ili ćute da ne bi doveli u opasnost svoj i živote članova svojih porodica. Nije zato čudo što se o mnogim likvidacijama zna sve, osim tko ih je naručio…
Izvjesno je samo jedno: dok postoji organizirani kriminal, postojaće i ljudi spremni da ubijaju za novac ili neku drugu vrstu koristi. Aljkavost ili pedanterija jednostavno nisu od značaja – svi su oni profesionalci.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!