Lični stav

Gušt je dati, a ne stiskati 2

foto: nenad mihajlović / tanjug

Gušt je dati, a ne stiskati

Balašević je činio stvari koje ne mogu da se naplate i koje ne mogu da dobiju “monetarni karakter”. Zar nije sam nebrojeno puta govorio kako koncerti ne mogu da se svedu na broj prodatih ulaznica i na cijenu karte? Magija koja je nastajala u ta tri ili četiri sata zaista nije mogla da se opiše ili objasni. Ona je – ma koliko to sentimentalno zvučalo – jedino mogla da se osjeti, a još nije napravljen konvertor valuta koji emocije pretvara u dinare

Na desnoj strani Temerinskog druma nalazi se Najlon, najveća novosadska pijaca. Oni koji vole da lutaju i da razgledaju na Najlonu mogu – kao, uostalom, i na bilo kojem drugom buvljaku – da pazare stare razglednice, figurice sa tetkinog ormara, šoljice koje je mlada donijela u miraz, prašnjavi gramofon koji je desetak godina krasio izlog nedavno zatvorene antikvarnice. U subotu, 20. februara prošle godine, dan nakon što je preminuo Đorđe Balašević, na Najlonu je bio i član grupe Apsolutno romantično Petar Alvirović.

U Pesniku panonskog srca, dvoipočasovnoj emisiji koja je emitovana na javnom servisu Srbije nekoliko dana nakon Balaševićeve smrti, Alvirović je ispričao kako je slušao šta ljudi pričaju na Najlonu. Jedan momak je, kazao je Alvirović, rekao kako bi bilo bolje da su srušili most nego što je Balašević umro. Kako, pitao je tužni Pera, to? Most bi, odgovorio mu je momak, mogao da se napravi, ali Đole ne može. A Novosađani znaju kako je ostati bez mosta. U aprilu 1999. godine srušena su im tri najveća, u februaru prošle godine ostali su bez onog jednog jedinog koji ne može ponovo da se podigne.

MOSTOVI POMIRENJA

Poređenje Balaševića sa mostom nije tek puka literarna dosjetka. Znaju to oni koji su bili u mraku “Tivolija” 1994. godine. Znaju to i oni koji su se s njim dvije večeri zaredom mirili u pomrčini “Skenderije” u februaru 1998. godine. Znaju to i oni koji su 2001. godine prvo krenuli ka pulskoj Areni, a godinu dana kasnije i ka zagrebačkom Domu sportova. Znaju to, na koncu, i oni u beskonačnim redovima koji su devedesetih čekali da se otvore blagajne Sava centra, u nadi da će stići do karte za jedan od desetak njegovih novogodišnjih koncerata. Sve su to bili mostovi koji su se nalazili, poput onog čardaka, ni na nebu ni na zemlji.

Bili su to mostovi sa kojih se bolje vidjelo. Bili su to mostovi na kojima se prkosno stajalo. Bili su to mostovi preko kojih se zaneseno špartalo. Bili su to mostovi koji su se pružali do one zamišljene tačke u kojoj maloljetno danas postaje odraslo sutra. Bili su to, naposletku, mostovi koji su odjekivali ritmom razigranog čardaša i dunavskog bluza, a danas, godinu i po dana nakon Balaševićeve smrti, njima odzvanja samo uobraženi korak udovice iz Ulice Jovana Cvijića sa Salajke, koja je tokom tugovanja zaboravila da je tek ime u pjesmi.

SNAGA DARA

Veliki novosadski inkvizitor je zaboravio i šta je u mraku mnogih salâ pjesnik govorio Bistrookima: “Deco, ako nešto i vredim, onda vredim zbog vas”. Nije to bio jeftini štos romantičnog smetenjaka ili trik kojim površni pokušavaju da kupe još poneki gram ljubavi. Ne, bila je to rečenica koja je otkrivala mjeru, i to baš onu mjeru o kojoj je Balašević toliko često pričao svodeći je na davnu uspomenu o “olbi u koju uvek stane sedam deci”. Balašević je znao da se snaga njegovog dara mjeri odjekom koji mu se vrati iz pomrčine Sava centra, Ledene dvorane ili Zetre. Vlasnica vjenčanog lista to naprosto ne zna.

Balaševiću njegovo nasljeđe nije smetalo. Nije lovio muzičare koji goste sa svadbe ispraćaju refrenom u kojem nastupaju tambure u transu, nije zamjerao “orkestru” koji na splavovima oko ponoći razigrava polupijanu omladinu čardaš nogama, nije tražio honorar zaljubljenim dječarcima koji pred zažarenim djevojčicama razlažu složeni početak “Nekih novih klinaca”, nije panično provjeravao devizni račun svakoga dana u nadi da će mu leći poneki evro od autorskih prava iz komšijskih država i iz virtuelnih svjetova. Balašević, drugim riječima, nije bio računovođa. Bio je pjesnik na čijim je stihovima preduzimljiva provincijalka otvorila knjigovodstveni biro.

Porodica je privatizovala pjesnika i svela ga na broj tekućeg računa. Od julske prašine koja se dizala oko šlepova na Tisi ostali su samo procenti. Iz polomljenog bagrenja nikle su bankovne i kreditne kartice. Pjesniku su u smrti navukli kostim brokera koji nevješto trguje sopstvenim akcijama (koje, da stvar bude tužnija, nemaju cijenu). Vasa Ladački je postao sitni diler, a Buba Erdeljan kamatarka. Nehajno odmahujući rukom na sve kritike – one smislene i one neutemeljene – porodica je požurila da stihove pretvori u polog pazara. Određujući šta se smije, a šta se ne smije, postali su vrhovni tumači onoga što je Balašević pisao i govorio. Ali, pjesništvo nije zanat koji prelazi s koljena na koljeno.

NENAPLATIVE STVARI

Balašević je činio stvari koje ne mogu da se naplate i koje ne mogu da dobiju “monetarni karakter”. Zar nije sam nebrojeno puta govorio kako koncerti ne mogu da se svedu na broj prodatih ulaznica i na cijenu karte? Magija koja je nastajala u ta tri ili četiri sata zaista nije mogla da se opiše ili objasni. Ona je – ma koliko to sentimentalno zvučalo – jedino mogla da se osjeti, a još nije napravljen konvertor valuta koji emocije pretvara u dinare. Taj emotivni kapital, koji se na toj neobičnoj skali protezao od vrhunskog humora do vanserijske liričnosti, ožalošćena porodica je prostim operacijama pokušala da pretvori u opipljivu dobit.

Balašević je u februaru 1998. godine održao dva koncerta u Sarajevu. Sredstva prikupljena prodajom ulaznica (približno 140.000 tadašnjih njemačkih maraka) bila su iskorišćena kao pomoć djeci žrtvama mina na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Tri godine kasnije, Balašević je pjevao u pulskoj Areni. Na koncertu je skupljeno, kako su pisali mediji, 745.000 kuna (oko stotinu hiljada evra) koji su proslijeđeni Općoj bolnici u Puli, za kupovinu gama-kamere kojom se dijagnostikuju i liječe bolesti unutrašnjih organa. Ako je mučno braniti Balaševića od onih koji bi posljednji trebalo da napadaju na ono što bi se moglo nazvati njegovim legatom, onda je gotovo odvratno dokazivati njegovu humanost i odnos prema novcima.

U formalnom i pravnom smislu, Balašević jeste njihov, ali to ne znači ama baš ništa. U vremenu koje dolazi ostaće stihovi, a posprdni smijeh će prekriti tužnu priču u kojoj je neostvarena spisateljica pokušala da naplati i zabrani svako pominjanje Balaševićevog imena. Skidaju se stari snimci, zabranjuje se postavljanje emisijâ u kojima se pominje njegovo ime, čak je uklonjena i “Noć kada je Đole preplivao Dunav”. Dirljivi ispraćaj Đorđa Balaševića na Keju žrtava racije postoji samo u froncalama. Tabloidi i portali pišu da je uklonjena i epizoda Državnog posla u kojoj se ekipa serije oprašta od Balaševića, probleme su navodno imale i Frajle nakon što su objavile pjesmu posvećenu Balaševiću, da ne pominjemo vlasnika restorana “Kućerda na lakat”… Gospođa Savić bi uskoro mogla da naplaćuje slušanje Lepe protine kćeri ili Ratnika paorskog srca po kućama. Ili da traži naknadu zbog naslova ovog teksta.

ESTRADNA SKROMNOST

U kratkom dokumentarcu koji je pratio veliku vojvođansku turneju “Ostaje nam to što se volimo”, koja je održana 2005. godine pod pokroviteljstvom Izvršnog veća Vojvodine, predsjednika Srbije i Visokog komesarijata za ljudska prava i izbjeglice, Balašević je govorio kako su mu domaćini u Padini donijeli pet torti, u Selenči šerpu rezanaca s makom i šerpu rezanaca sa sirom, u Petrovcu kulen umesto cvijeća. Nije to tipično panonsko gostoprimstvo, nego čin prepoznavanja. Zaboravljeni u Silbašu, Kovačici i Opovu prepoznali su – možda bolje nego iko drugi – tu vrstu netipične estradne skromnosti. Ta skromnost je bila autentična i na sceni: nije tu bilo zasljepljujućih scenografija, raskošnih kostima i neobičnih rediteljskih rješenja. Sve je bilo jednostavno, odmjereno, nenametljivo, skromno. Od Balaševićevih prsluka i patika do plavo-bijelih uniformi posade “Panonske mornarice”.

Balašević je rijetko razgovarao sa novinarima. Dao bi poneki intervju, jednom ili dva puta godišnje, nekada čak ni toliko, povremeno bi bio objavljen izvještaj sa koncerata u Novom Sadu ili u Osijeku, a najviše prostora u medijima, uglavnom na portalima, dobijale su nove pjesme. Ponekad bi snimio kakav monolog u dvorištu kuće u Ulici Jovana Cvijića ili u kujini, u kojima bi govorio kako su i zašto nastajale nove pjesme, prisjećajući se davnih festivalskih dana na jadranskoj obali. Ostaće upamćen i onaj snimak ispred Banovine u Novom Sadu, u kojem odgovara na prijetnje upućene njegovoj kćerki u jednoj od krvoločnih hajki na sve što nije bilo naprednjačko u zemlji Srbiji. Bili su to sve plemeniti napori da se sačuva nešto od vatre koja je grijala desetine hiljada duša. Prostih slovenskih, kakvih drugih?

Umjesto te skromnosti i odmjerenosti dobili smo curu u belom, koja nasmijana jezdi na biciklu novosadskim šorovima nekoliko sedmica nakon Balaševićeve smrti, a potom i razne savjete njegovih najbližih o tome kako treba da se ponašamo u vremenu bez njega. Lijepo nam je rečeno da ne treba da radimo ovo, da ne bi trebalo da radimo ono i da nikako ne pomišljamo da uradimo nešto treće. Prijeki sud je formiran i svako ko se nije pridržavao besmislenih uputstava smatran je za “izdajnika, stranog plaćenika, ustašu, četnika i masona”. No, kakve sudije, takva i presuda.

Balašević je u formalnom i pravnom smislu njihov. Oni mogu da određuju kada će se koja pjesma pustiti, da li će ga, ko i po kojoj cijeni emitovati, mogu da zabranjuju i da prijete, da tuže i da naplaćuju, da savjetuju i da naređuju. Ali, mostovi ne pripadaju onome ko naplaćuje mostarinu, nego onima koji na njima prkosno stoje i onima koji preko njih zaneseno špartaju. Zvuk uobraženog koraka će brzo nestati. Ostaće most na čijoj će sredini prkosna ruka dječarca iz kraja, slučaj će namjestiti da bude baš iz Salajke, napisati grafit: Olivera nikada neće biti Balašević.

Autor je novinar

Iz istog broja

Opoziciona scena u Srbiji

Nevidljivi i tihi

Slobodan Georgijev

Lični stav

Intelektualni bankrot ministra Lavrova

Ljubomir Madžar

Intervju: Dejan Jović, politikolog

Srbija je već pod nekom vrstom sankcija EU

Nedim Sejdinović

Srbija, zemlja kladionica

Kocka je bačena

Petar Alimpijević

Na licu mesta: Bor na prekretnici

Život obojen kineskom tehnologijom

Branko Pešić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu