Intervju: Rambo Amadeus

Suština demokratije je u redovnoj smeni vlasti 2

foto: ivana radovanović

Suština demokratije je u redovnoj smeni vlasti

“Moć kvari ljude, malo-pomalo im iskrivi svijest, otjeraju od sebe iskrene kritičare, okruže se poltronima i onda izgube uvid u realnost. S vremenom povjeruju da su stvarno bogomdani za vječnu i neograničenu vlast. Što se vlast redovnije mijenja, manja je opasnost od ovog procesa”

Ne treba naročito predstavljati Ramba Amadeusa, to jest Antonija Pušića. Rambo, “svjetski mega car”, svakako je jedna od najvećih ne samo muzičkih nego i medijskih zvezda u našem tzv. regionu. Njegove pesme se znaju napamet, a njegova drugačija, provokativna, duhovita, ali i promišljena zapažanja o društvu i politici rado se citiraju i prepričavaju, uz osmeh. Uvek je na pravoj strani, bio je protiv ratova, nacionalizama i svega onoga što je, kako kaže, uništilo naše živote. Setimo se samo kako je 1992. godine prekinuo direktan TV nastup Bebi Dol na Beogradskom proleću, podsetivši da dok pevači i muzičari sviraju, granate padaju na Dubrovnik i Tuzlu. I završio je iskaz sočnom psovkom!

Rambo je jedna od javnih ličnosti koje ovih dana pozivaju građane Srbije da se manu ćoravog demoralisanja i da izađu na izbore 3. aprila. On tvrdi da danas u civilizovanom svetu svaki pristojan građanin nastoji da obezbedi smenjivost vlasti. “Ako nemaju favorita, svjesni svoje odgovornosti, važnosti svog glasa, sofisticiranosti i krhkosti civilizovanog društva, građani razvijenih demokratija glasaju za potencijalno najmanju štetočinu”, poručuje Rambo.

VREME: Jedna ste od javnih ličnosti koje pozivaju građane da izađu na predstojeće izbore i da glasaju. Smatrate čak da bi trebalo da se umladim demokratijamauvede obaveza glasanja. Zašto?

RAMBO AMADEUS: Zato jer primjećujem u sopstvenom okruženju puno pristojnih, obrazovanih ljudi koji ne idu na glasanje jer misle “da se ništa ne može promijeniti” i da su “svi isti”. Ili čak da su oni “iznad toga”, čime direktno usporavaju proces redovne, demokratske smjene vlasti. Zato što slaba izlaznost daje iskrivljenu sliku političkog ukusa društva. Zato što se na polovičnoj izlaznosti volja ambiciozne manjine sprovodi nad demoralisanom većinom. A ambicija sama po sebi ne garantuje ama baš ništa.

Relativizovali ste ofucanu sentencuSjaši Kurta da uzjaše Murta”, tvrdeći da je ona izmišljena da bi se podanici demoralisali i ubedili da je svaka promena vlasti besmislena i suvišna. Jedna od uobičajenih rečenica koje čujemo od mnogih takozvanih običnih ljudi jeste dane žele da glasaju za manje zlo”. Ima li tu političke pameti?

Suština demokratije je u redovnoj smeni vlasti 3
foto: marija janković

Suština demokratije je u redovnoj, mirnodopskoj smjeni vlasti. Moć kvari ljude, malo-pomalo im iskrivi svijest, otjeraju od sebe iskrene kritičare, okruže se poltronima, i onda izgube uvid u realnost. S vremenom povjeruju da su stvarno bogomdani za vječnu i neograničenu vlast. Što se vlast redovnije mijenja, manja je opasnost od ovog procesa. Takođe, pri čestoj i redovnoj smjeni vlasti institucije sistema su prinuđene da stvarno budu nezavisne i poštuju zakone, procedure i rokove, u strahu od neminovnih i redovnih revizija i kontrola. Dakle, ne glasa se “za manje zlo” nego se glasa za redovnu smjenu vlasti.

“Vrijeme je za Murtu!” ili “A sad malo Murta”! – vjerujem da bi takav slogan na opozicionom bilbordu bio pun pogodak.

Imate li osećaj da se stvari u Srbiji poslednjih godina ipak menjaju, da je sve više ljudi koji shvataju da je smenjivost vlasti blagotvorna za državu i društvo, a dakako kažetedugo opstajanje na vlasti po prirodi stvari vodi u autokratiju?

Čitav svijet se nezadrživo mijenja. Internet je omogućio te procese, internet generacija sve teže nasjeda na srednjovjekovne obrasce manipulacije. Sada se manipuliše novim metodama, na primjer spam mejlovima koji stižu iz Kenije i Ugande. Srednjovjekovni moral, baziran na kolektivnim konstruktima, amortizovan je, pali još samo u nekoliko autokratskih režima na svijetu. Pretcivilizacijski vapaj za “kultom ličnosti” i “čvrstom rukom” polako ali sigurno se iskorjenjuje, sve je teže dugoročno kontrolisati neki prostor propagandom, držati ga izolovanim od slobodnih informacija.

Ipak, i pored brojnih afera vlast u Srbiji uspeva da i daljebar prema istraživanjima javnog mnjenjaima dobar rejting. U čemu jetajna uspeha”?

Tajna uspjeha dolaska i opstanka ove vlasti je u količini i vrsti propagande. Propaganda jeste efikasan alat, međutim ako se konstantno razlikuje od samog sadržaja proizvoda koji se propagira, nakon nekog vremena gubi značaj, i postaje kontraproduktivna. Vrijednost bilo kog brenda leži u očekivanju i povjerenju kupca. Tajna uspjeha koka-kole jeste u propagandi, ali i u činjenici da svaki put dobiješ tačno ono šta očekuješ. Nema iznevjerenih očekivanja, neispunjenih obećanja. Kada bi koka-kola počela da se reklamirala kao eliksir vječne mladosti, u početku bi skočila potrošnja, ali bi brzo opala ispod sadašnjeg nivoa jer bi očekivanja bila prilično iznevjerena.

Kada smo kod propagande, svojevremeno ste učestvovali u kampanji za povećanje medijske pismenosti, koju su sprovodila novinarska i medijska udruženja, a koja se zasnivala na promociji kritičkog odnosa građana prema medijskim sadržajima. Kako vam izgleda naša medijska scena danas, a kako način na koji građani gutaju ovdašnje medije, pogotovo one tabloidne?

Brojevi kažu da se smanjuje konzumacija klasičnih medija, novina, televizije. Međutim, što se njihov uticaj više smanjuje, to su neselektivniji, neumjereniji u svom izrazu, naslovi su bombastičniji, pretjeruje se i izmišlja, ne bi li se skrenula pažnja. Na mejnstrim TV kanalima sve su duži blokovi reklama, pretpostavljam da ih gledaju samo domaćinstva u kojima su istrošene baterije daljinskog upravljača. Stasava generacija koja niti kupuje novine, niti pasivno gleda televiziju. Zaista biraju svoje sadržaje. Pa i ako se zaglave na neki tabloidni portal, ipak su otvoreni i za druge izvore informacija.

Dakle, sa mojom generacijom izumire nekritički, pasivni auditorijum. Blogeri, vlogeri, jutjuberi, influenseri, specijalizovani portali bilježe vrtoglav rast, a među njima ne postoji nikakva uniformnost, niti zajednička doktrina ili stavovi. Svako priča svoju priču. Do mladih stižu različite informacije iz različitih izvora, pa su samim tim njihovi stavovi rezervisaniji, manje zadrti. A to je sasvim dobra promjena. Tvrdoglavost i zadrtost medijskog konzumenta ostaju iza nas, na smetlištu zastarele medijske tehnologije.

Govorili ste i o postistini, odnosno o našem dobu kada istina postaje nebitna. Deda jedne moje prijateljice je rekao indikativnu rečenicu, kada mu je ona zamerila što čita medije koji šire lažne vesti. Kaže: kako lažu, kada kažu upravo ono što ja mislim.

Pa da, treba prihvatiti činjenicu da je čovjekov stav o nečemu formiran isključivo na osnovu informacija koje dobija. Kad pasivno upija šta mu se servira u tabloidnim medijima, neminovno postaje topovsko meso propagande i ponavlja kao papagaj ono što mu je dirigovano. Tješi činjenica što je protagonista te priče ipak deda, a ne unuk, što dokazuje neminovnu promjenu potpomognutu neumitnim biološkim zakonima. Ne treba mnogo ni kriviti dedu, u njegovoj mladosti televizija je bila oltar sa koga je išla “liturgija” svako veče u 19.30. Jer, u Vijesti niko nije sumnjao. To bezgranično povjerenje u TV Dnevnik na nacionalnoj frekvenciji ispostaviće se u posttruth društvu kao izvanredno plodno tlo za bogat arsenal propagande vladajuće klase nad lakovjernim stanovništvom.

Neki smatraju da javne ličnosti nemaju prava da, zarad svoje komfornosti, ćute kada se društvo i država guše u bedastoćama. U Srbiji je, čini se, nažalost, mnogo više onih koji tihuju nego onih koji govore. Kažu daneće politiku u svoju butigu”.

Suština demokratije je u redovnoj smeni vlasti 4
foto: marija janković

Društvena svijest je viši oblik čovjekove svijesti. Ne govorim ovdje o kolektivnim konstruktima ili kolektivnim halucinacijama, nego baš o društvenoj svijesti. Prođite automobilom neku raskrsnicu u saobraćajnom špicu, i pogledajte kako se vozači nabijaju u punu raskrsnicu, iako im je sasvim jasno da će time zakrčiti i ukupno usporiti saobraćaj. “Samo da se ja provučem, pa nek se onda svi zaglave.” Sebična odluka sužene, individualne svijesti. Zakržljala kolektivna svijest. Ili kad najave nestašicu brašna, pa neko kupi pola tone ispred nosa ostalima i ostavi ih bez grama brašna. Odsustvo solidarnosti, kao posljedica zakržljale kolektivne svijesti. Naravno da takva osoba “neće politiku u svoju butigu”, jer je time prinuđena da promišlja o društvu, pa sebi vezuje ruke, ne može više da bude “snalažljiva” i misli samo na sebe. Ne može više da se ponaša kao aktivan, uspješan parazit.

Jer, čovjek bez društvene svijesti, bez društvene odgovornosti – bez obzira koliko je vrijedan, uspješan, inteligentan, bogat – zapravo je samo parazit, koji svojim vještinama parazitira na izujedanom tkivu društva.

Imate li neke zamerke ili preporuke za opoziciju u Srbiji? Kako vam se ona čini? Neki kažu da jekilavai da nema odgovore na mnoga važna pitanja. Spominju i nacionalizam.

Sporo smjenjivanje vlasti i opozicije usporilo je razvoj i jednih i drugih. Kad bi se brže smjenjivali, brže bi se stare ideje amortizovale, a nove usvajale. A brzina promjene zavisi ipak više od savjesnosti glasača nego od samih partija. Na nama glasačima je odgovornost da se ovaj proces smjene ubrza, na svake četiri godine, dok se kao društvo ne uhodamo i ovladamo demokratskim mehanizmima.

Dugogodišnji ste pristalica zaštite životne sredine, a nekako se u Srbiji u proteklom periodu desila svojevrsna ekološka revolucija ili ekološka mobilizacija. Šta mislite o odnosu države prema ekologiji? Da li se formatiramo kao zemlja prljavih tehnologija i jeftine radne snage? Da li je to naša sudbina?

Ne poznajem nikog ko nije pristalica zaštite životne sredine. Čak i oni koji prave profit od njenog zagađivanja u radno vrijeme, vikendom su sigurno za ekologiju. Ekologija je definitivno postala “in”. Očekujem da će civilizovano društvo uskoro početi da tretira zagađivanje okoline kao smrtni grijeh, prihvatajući naredbu “ne zagađuj” kao sasvim uvjerljivu Božiju zapovijest, pa će i dileme oko puteva razvoja biti manje. Svaki čovjek dnevno donese nekoliko hiljada odluka, pa se slobodno može reći da je njegov karakter – njegova sudbina. A država kao kompleksan sistem ipak ne leži samo na zakonima, nego u velikoj mjeri na karakteru svakog pojedinca.

U vašoj čuvenoj pesmiVrh dna”, čiji je glavni junak ostao u dubokoj ilegali, spominjeteostvarenje ružnog sna”. Koji nam se to ružni san ostvario?

Suština demokratije je u redovnoj smeni vlasti 5
foto: marija janković

Ostvaren je san svakog od velikih sinova naših naroda i narodnosti da budu “svoj na svome “. Uvijek sam tu floskulu zamišljao kao naziv za neku neobičnu figuru veneris. Nažalost, vidimo da su protagonisti ove ideje imali mnogo pokvareniju maštu od mene.

Kao autorturbofolka”, smatrate li da je ova muzika, i kultura koja ju je pratila, od osamdesetih do danas, ostavila pogubne posledice po naše društvo. Ili je pak turbofolk bio i ostao posledica nečega drugog?

Turbo-folk je posljedica tranzicije, liberalizacije medija i njihovog prepuštanja tržišnoj logici. Uvijek je bilo treša, ali je nezgodno kada političkom voljom on postane mejnstrim. Mediji su nervni sistem društva, sumanuto ih je prepuštati tržištu. To je kao kad bi sudstvo, vatrogasnu službu, hitnu pomoć ili psihijatrijske vještake prepustili slobodnom tržištu.

Rat u Ukrajini je potpuno prekrio i naše izbore, ali i naše živote. Kao velikom protivniku rata, kako vam sve to izgleda, i ruska agresija, i razaranje gradova, i strah koji potresa celu planetu? Hoćemo li se nekako iščupati iz ovoga?

Žao mi je užasno i ukrajinskog i ruskog naroda. Ukrajinskog više , naravno, jer su u ovom slučaju žrtve. Odrastao sam u umjereno rusofilskom ambijentu, utoliko mi je ovaj rat dvostruko teže pao.

A najviše mi je žao mene, vrijeme ide, rušilački snovi o velikim nacijama Balkana su mi sjebali mladost, danas mi sa bilborda ta ista ekipa opet nešto obećava, dok čelična bratska ljubav Rusa prema Ukrajincima ne sluti na spokojnu starost.

Romanse o širokoj slovenskoj duši treba prekomponovati, dodati neophodno dozu prekomjernih kvarti.

Čudne su ovdašnje reakcije na taj rat, kao da se mnogi baš raduju i seire, kao da bi mnogi rado potpisali čak i da počne treći svetski rat. Kako smo došli do toga? Gde smo to pogrešno skrenuli?

Meni to liči na uobičajenu emocionalnu biomehaniku. Odbrambeni mehanizam povrijeđene psihe. Ako u djetinjstvu dobijate od roditelja puno batina, prilično je moguće da ćete ili postati siledžija, ili simpatisati siledžijske metode, jer bi vas saosjećanje sa žrtvama nasilja uvijek asociralo na sopstvene, davno preživljene traume. Lakše je saosjećati sa jačim, jer onda ne morate iznova da prolazite kroz vaš davno pretrpljeni bol. Tako i društvo u cjelini, trauma bombardovanja NATO-a je tolika da je mnogim ljudima neizdrživo da kroz saosjećanje sa žrtvama u Ukrajini opet prolaze kroz sopstvenu traumu. Identifikacija sa jačim – slabima pruža osjećaj sigurnosti.

U jednom intervjuu ste rekli da smo devedesete ovde u regionu glasali za nacionalizam i kapitalizam, i da sada nemamo odveć prava da se žalimo na to što je usledilo. Da li je i to pogrešno skretanje i da li je moglo drugačije?

Volja naroda. Na prvim višestranačkim izborima dobili smo vlast po ukusu naših naroda i narodnosti. Svi su maštali o tome da, kako sam rekao, budu “svoj na svome”, pa je sad red da beskrajno uživamo u toj pozi. Takođe, Slavoj Žižek je jednom lijepo primijetio: “Tražili smo demokratiju, a dobili kapitalizam. Zašto demokratija podrazumijeva kapitalizam?” Socijalna pravda, humano društvo – to su civilizacijske tekovine. Liberalni kapitalizam blizak je zakonu džungle, zato je pokazivao svoju vitalnost, ali za razliku od divljih životinja, proždire pred sobom i samu džunglu, pa sada vidimo njegov kratkovidi rukopis.

Stvari u našem tzv. regionu takođe ne stoje dobro kada se o ratu govori. Srbija se naoružava, uz medijsku pompu, uzavrela je politička situacija i u BiH, i u Crnoj Gori, na KosovuMiriše li vam sve to na dobro? Treba li bežati odavde?

Ne znam. Nadam se da se političari samo busaju u prsa junačka, da manipulišu, ali da se narod ipak još uvijek živo sjeća tragedija devedesetih. Vrijeme za drugo ratno poluvrijeme realno je tek kada stasa generacija koja nije lično svjedočila ratu, ali koja je temeljno zadojena junačkim pričama frustriranih roditelja i njihovim neostvarenim snovima. Mislim da imamo vremena još koju godinu za status quo.

Kada smo se dogovarali za intervju, spomenuli smo da bismo rado vašu fotografiju stavili na naslovnicu našeg nedeljnika. Vi ste to sa indignacijom odbili. Zašto?

Radije bih da ljudi čitaju to što sam rekao nego da razgledaju oblik moje glave po kioscima. Društvo je još u tom osjetljivom stadijumu razvoja u kojem jedan kult ličnosti želi da se zamijeni novim, pa ne bih da se petljam.

Iz istog broja

Izbori za predsednika Srbije

Susreti i razgovori u kampanji bez struje

Davor Lukač

Izbori 2022: Šta čeka pobednika

Ko ne štedi dok ima, zadužuje se kad nema

Radmilo Marković

Izborna kombinatorika

Velika igra malih brojeva

Bogdan Petrović

Rat u Ukrajini

Kraj nije na vidiku

Aleksandar Radić

Ruski raketni arsenal

Domet “Mrtve ruke”

Slobodan Bubnjević

Izbori 2022: Istraživanje Demostata

U Srbiji više neće biti isto

Srećko Mihailović

Rusi u Beogradu

Put u nepoznato

Milica Čubrilo Filipović

Rusija: Reakcije na rat

“Patriotski efekat” i “glasanje nogama”

Ilija Vukelić

Korona i turizam 2022: Mađarska i Srbija

Dva načina suočavanja sa virusom

Stevan Ristić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu