Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Koliko se vlast prepala predsedničkog kandidata opozicije Zdravka Ponoša, svedoči i to što su protiv njega podigli “najtežu artiljeriju” analitičara i stručnjaka od kojih je velika većina vojsku gledala samo u filmovima
Najnovija mantra koja im je zadana glasi da je Ponoš naredio ukidanje dve brigade sa višedecenijskom tradicijom – 63. padobransku i 72. specijalnu – i sveo ih na rang bataljona. Inače, 72. je osnovana početkom devedesetih… Naravno, neizbežno je i ponavljanje da je Ponoš otpustio 33.000 pripadnika vojske, ukinuo 400 bataljona itd. Da je kojim slučajem Dragan Šutanovac bio kandidat opozicije za predsednika, sve bi to stavili njemu na dušu pošto o takvim pitanjima odlučuje Ministarstvo odbrane.
KURSISTI
Ali, šta su činjenice, one koje nijedna propaganda ne može da demantuje?
Pod jedan, 63. padobranska brigada je i u bivšoj JNA bila ranga ojačanog bataljona, ostatak se popunjavao rezervistima. I to ne onima koji u sadašnjoj Srbiji prođu četvoronedeljnu obuku i proizvedu ih u “padobrance” – bivša JNA je mogla da odabere mladiće iz zemlje od 22 miliona stanovnika i da ih obučava za padobrance, tokom celokupnog služenja vojnog roka.
Raspadom Jugoslavije, a posle i državne zajednice sa Crnom Gorom, kao i ukidanjem obaveznog služenja vojnog roka, 63. padobranska brigada Vojske Srbije je bila svedena na nivo jedne do dve čete. Tek tada je doneta odluka da se stanje približi realnom i da se formira bataljon, koji jedva može da se popuni i rezervistima, jer su to uglavnom “trećepozivci”.
Jedan od tih rezervista je i Ponošev budući protivkandidat Miloš Jovanović, predsednik DSS-a. Za razliku od “janjičara” koji su iz DSS-a prešli u SNS i napadaju Ponoša, Jovanović o ovoj temi do sada nije progovorio ni reč, a služio je vojsku u 63. padobranskoj. Nije progovorio jer je, za razliku od ostalih, iznutra video taj sistem, organizaciju i probleme.
Bivši oficir 63. padobranske, dok nabraja koji su sve elementi obuke pripadnika jedinice koja traje najmanje godinu dana, rezignirano je konstatovao da je davanje ranga brigade nova sprdačina.
“U 63. je trenutno ima 300 ljudi obučenih i borbeno sposobnih. Računajte da deo njih neće proći naredni pregled – bilo da će otići za boljim poslom, bilo na više funkcije. I oni to nazivaju brigadom. Rezervista – nema. Čak i da ih ima, ne pozivaju se na redovne obuke i provere sposobnosti, što je nekad bila redovna stvar”, kaže za “Vreme” ovaj sagovornik.
Poređenja radi, po formaciji bivše JNA, koju je preuzela Vojska Srbije, u četi ima 120 ljudi, bataljon četiri čete, brigada četiri bataljona – kako onda dostići rang brigade kad ljudi ne žele da budu profesionalni vojnici, pa se sad padobranac postaje jednomesečnim kursom.
“Ovi su prevazišli sebe, pa oni raspisuju šestomesečne kurseve za pilote, čak nude i da ideš na dalju obuku i postaneš pilot na MiG-29”, kaže za “Vreme” penzionisani pukovnik pilot na MiG-21.
On objašnjava da je krajem osamdesetih, kad je bio kapetan prve klase i kad su stigli lovci MiG-29, konkurisao sa 29 godina za preobuku na ovaj tip aviona. Zdravstveni pregled pokazao je da je zdrav ko dren, ideološko-partijski nije imao “zastranjivanje”, ode on na simulator, i pod određenim opterećenjem koji je kao realna situacija koja se dešava na MiG-29, samo mu “pukne” pred očima, zacrni se. A senzori sve to detektuju i zbogom karijero na dvadesetdevetki.
Kao sa 63. padobranskom, isti slučaj je i sa 72. specijalnom brigadom iz Pančeva, ad hok formiranom početkom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Obe su prošle ratove, ali s vremenom su ih ljudi počeli napuštati. Kako će komandant Specijalne brigade general Miroslav Talijan, koji je “dete” te jedinice, popuniti brojčani sastav, to je čista alhemija. Ljudi koji ga znaju, tvrde da on neće pristati na snižavanje kriterijuma za prijem, ali uvek postoji neko “iznad”. Ne da preti ili naređuje, dovoljno je da uskrati sredstva neophodna za održavanje jedinice u normalnom životu, ili ona za razvoj.
Inače, niko od onih koji optužuju Ponoša da je otpustio iz vojske 33.000 ljudi, ne pominje koliko bi vojska sa tolikim brojem – a radi se o plaćenim osobama – koštala i čemu bi služila. Čemu bi služila danas Vojska Srbije sa 60.000 ljudi, osim trošenju budžeta za plate? Paradigma je da o tim otpuštanjima lamentiraju oni koji su svesni činjenice da Vojsci Srbije, koja je profesionalna, fali običnih vojnika, neke brigade su popunjene sa 40–60 odsto, elitna Gardijska brigada je u katastrofalnom stanju da joj preti svođenje na počasni bataljon. Zbog toga i jeste agresivna propaganda da se mladi prijave za dobrovoljno služenje vojnog roka i obećanje plate od 38.000 dinara.
“LEGENDARNI RATNIK”
O Ponoševom “ukidanju” slavnih brigada u nedelju je na Pinku govorio i nekadašnji komandant 72. specijalne penzionisani general Milorad Stupar, prvi komandant te jedinice, i izrekao niz paušalnih ocena, kao da je poslanik SNS-a. Između ostalog, nazvao je Ponoša “mlađim referentom” koji nije dostigao veću dužnost od komandira voda. Prenoseći te njegove reči, tabloidi su ga nazvali “legendarnim ratnikom”. Međutim, o tom “legendarnom ratniku” najbolje svedoče njegovi saborci, pominjući samo dve epizode iz njegovog ratovanja.
“Znače li mu šta kapetani Goran Galjak i Dragan Stojković zajedno sa još šest pripadnika jedinice? Seti li ih se? Stradali su Stuparevom greškom u sistemu komandovanja, 27. decembra 1993. godine na Kobiljoj glavi i Orahovoj kosi”, kaže bivši pripadnik te jedinice koji je učestvovao u toj akciji.
Kako je objasnio, došlo ih je 50 iz Pančeva, pripremali se za akciju, išli svaku noć u izviđanja, odredili pravce ubacivanja i napada. U direktnu akciju ušlo ih je oko 30. Pad te dve tačke bio je osnovni preduslov za osvajanja brda Žuč, strateške tačke nad Sarajevom. I onda, u noći napada, Stupar odredi drugi pravac, bez jasnih perimetara. Komandantova se sluša, oni krenu i upadnu u probleme. Poklope ih čak i minobacači u zaposednutim neprijateljskim rovovima. Da bi se spasili, izvlače se u betonski kostur neizgrađene bolnice Betanija, a tu ih dočekaju pripadnici Armije BiH i sa sprata bacaju bombe kroz otvore predviđene za liftove. Kapetan Stojković, iako ranjen i opkoljen, motorolom daje koordinate za dejstvo minobacača i artiljerije VRS, koje izostaje.
“Stupar je načinio osnovnu grešku što nije osigurao bokove, nego se pouzdao u VRS i MUP RS. Mi se ‘uklinili’, a bokovi popustili i ostali smo u okruženju”, kaže preživeli učesnik.
Iz Beograda, da bi izvukli leševe šest (neki kažu i sedam) stradalih, došao je tim specijalaca Gardijske brigade, predvođen tad majorom Borivojem Tešićem, kasnijim komandantom Žandarmerije.
Druga Stupareva epizoda. General Momčilo Perišić ga je u maju 1995. uputio da bude komandant Specijalnog korpusa Srpske vojske Krajine, desna ruka generalu Mili Mrkšiću. Otkud on u RSK, ne zna se. Na Pinku se zapitao kako bi Ponoš odbranio njegovu Kikindu, ako nije mogao svoj zavičaj. A Korpus kojim je Stupar komandovao raspao se kao mehur od sapunice u akciji “Oluja”, praktično bez ispaljenog metka. Kako i ne bi kad su ga činili po Srbiji hvatani ljudi izbegli iz Hrvatske, silom dovedeni, ponižavani i “proizvedeni” u specijalce.
Epizoda treća. Vidovdanska parada 1995. na vojnom poligonu Slunj, Stupar komanduje, a ređaju se “specijalne” jedinice sa sve “kapetanom Draganom”, prikazuju neka sredstva čudne namene, rakete brod-more i neupotrebljive na kopnu, ali pompezno nazvane “Krajina”. Martić ja tad pročitao ukaz kojim je Stupara unapredio u generala. Proizveo je on još neke u generale, ali im u tadašnjoj Vojsci Jugoslavije nisu priznali unapređenje. Stuparu jesu.
Dan-dva uoči “Oluje” pripadnici Stoparevog KSJ odlaze na Dinaru iznad Knina, sa sve artiljerijom i pesmom. Kad su 4. avgusta ujutro pali prvi plotuni Hrvatske vojske, “specijalci” napustaju položaje i odlaze, sigurno ne na svoju ruku, nego po nečijem naređenju.
A što se Stupara tiče, nije se nešto izjasnio o čuvenom “Kosovskom odredu” od 999 specijalaca na čijem čelu je bio. Bio pompezan prikaz za medije, marširali, postrojavali se i ne odoše nikad na Kosovo. O tome nije progovorio na Pinku!
Niko ne može bolje da demantuje laži vlasti od njenih nosilaca. Da je Zdravko Ponoš istopio u smederevskoj železari stotine i stotine tenkova, znaju i vrapci na grani ako gledaju Pink ili Hepi, ili slušaju prenose skupštinskih sednica na Drugom programu RTS-a. Pretopio i time oslabio moć Vojske Srbije.
Od Vučića naniže, svi su to ponavljali, uključujući i neke bivše načelnike Generalštaba i ministre odbrane. A kad neko makar malo tehnološki pametan hoće da ukaže da je to nemoguće, jer bi visoke peći u Smederevu time istopile same sebe, taj nema pristup na medije.
I onda se, u istom “Hit tvitu” na Pinku, pojavi pomoćnik ministra za materijalne resurse Nenad Miloradović, zvani Baća, siva eminencija Ministarstva odbrane.
Ukratko, Miloradović je rekao da u smederevskoj železari nije istopljen nijedan tenk Vojske Srbije, a da je 10.500 tona sredstava, koje je Ministarstvo odbrane proglasilo neperspektivnim, otišlo kao “furda” (po kilogramu) u Češku, prevezeni u oko 500 šlepera. Prevedeno sa vojničkog: tenkovi su, u delovima, isečeni, prodavani “na kilo”.
Među onima koji žale za T-55 je i predsednik Srbije. Međutim i on mora da prizna da Vojska nema ni 100 posada za tenkove. Srbija ima 220 tenkova M-84, plus još tridesetak u rezervi, i onda još one T-72 dobijene od Rusije, dve godine najavljivane kao “tehnološko čudo”.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve