Kultura sećanja: Operacija “Barbarosa”

Zameli ih stepe, sneg i “kaćuše” 1

ZLOČIN PROTIV ČOVEČNOSTI BEZ PRESEDANA: Napad nacističke Nemačke na SSSR

fotografije: privatna arhiva

28. 12. 2021. / 22.11

Zameli ih stepe, sneg i “kaćuše”

Nemačka invazija na Sovjetski Savez verovatno nikad i nije mogla da uspe. Razloga je mnogo, uključujući i kašnjenje početka operacija zbog Hitlerovog napada na Jugoslaviju 6. aprila 1941. Ipak, primarni uzroci su ogorčeni otpor Crvene armije, nerealni nemački ciljevi i nedostatak snage za njihovo ostvarivanje. Taj pohod nije propao u blatu i snegu kod Moskve, već dva i po meseca ranije u ravnicama Ukrajine i Rusije

Piše: Filip Švarm

“Svijetu će stati dah”, rekao je Adolf Hitler u proljeće 1941.

Bio je u pravu: prije osamdeset godina, 22. juna u tri ujutro, počela je najveća invazija u istoriji. Nešto manje od četiri miliona njemačkih i oko 700.000 finskih, rumunskih i mađarskih vojnika napalo je Sovjetski Savez od Barencovog do Crnog mora. Operacija se zvala “Barbarosa”.

“Prihvatio sam da je prirodna dužnost Njemačke da zarad dobrobiti čovječanstva nametne svoj način života nižim rasama i narodima”, napisao je vozač tenka Henri Metelman.

Cilj nacista je osvajanje “životnog prostora” do linije Arhangelsk–Astrahan. Tu će istrijebiti Jevreje i Rome, pobiti većinu Slavena, a one koji preteknu pretvoriti u robove njemačkih kolonista. Ništa dobro nije se pisalo ni drugim narodima.

“Tko govori o brizi za lokalno stanovništvo, ide pravo u koncentracioni logor”, obećao je Hitler.

Nikom u Vermahtu to nije padalo na pamet. Načelnik Vrhovne komande kopnene vojske feldmaršal Valter fon Brauhič zatražio je od trupa da rat shvate kao “sukob između dvije različite rase i djeluju sa neophodnom oštrinom”. Generala Eriha Hepnera su zbog učešća u zavjeri protiv Hitlera 10. jula 1944. esesovci objesili o mesarsku kuku. Međutim, 2. maja 1941. bio je jasan u instrukciji svojoj Četvrtoj oklopnoj armiji:

“Cilj ovog rata je uništenje današnje Rusije i stoga će biti vođen sa neviđenom ozbiljnošću. Svaka vojna akcija mora biti planirana i izvršena željeznom voljom da se neprijatelj nemilosrdno i potpuno istrijebi.”

Zato su iz mitraljeza mučki pokošeni prvi sovjetski graničari, prethodno pozvani na rutinski dogovor. A kad je počeo odmicati od granice, iza Vermahta se vukao dug zlikovački trag: strijeljanja, grupna silovanja, pljačke i paljevine…

“Sreo sam te boljševičke bande, vidio kako žive”, napisao je u pismu porodici izvjesni njemački artiljerac. “Svatko – čak i najveći skeptici – danas zna da je borba protiv ovih podljudi koje su Jevreji natjerali u grozničavo ludilo ne samo neophodna, nego se vodi u posljednjem trenutku. Naš Firer je spasio Evropu.”

KAKO IM SE TO DESILO

Zameli ih stepe, sneg i “kaćuše” 2
BORBE NEZAMISLIVIH RAZMERA: Napredovanje Vermahta…

Njemačke trupe napredovale su u tri grupe armija – Sjever, Centar i Jug. Radničko-seljačka Crvena armija potpuno je bila zatečena i već prvog dana Luftvafe joj je na zemlji zbrisao više od 1200 aviona. Uskoro je u njemačkim okruženjima izginulo na desetine hiljada vojnika, a stotine hiljada su zarobljene. I sovjetski komandni lanac se raspao: Staljin i Generalštab u Moskvi nisu imali pojma o stanju na terenu, ali ni štabovi operativnih jedinica.

“Stotine i stotine mrtvih”, napisao je intendantski oficir Aleksandar Andrejevič. “Vidio sam jednog našeg generala kako stoji na raskršću u najboljoj paradnoj uniformi, napušten i sam, a vojnici su jurili pored njega. U pozadini se dizao obelisk, obilježje putanje Napoleonovog pohoda iz 1812.”

Sovjetski Savez je raspolagao sa skoro 14.000 tenkova naspram 4500 njemačkih. Jači je bio i u avionima – 8000 prema 4300. Obje strane su imale oko pedeset hiljada artiljerijskih oruđa, a Njemačka je prednjačila samo u ljudstvu – započela je rat sa milion vojnika više. Mada je Sovjetski Savez raspolagao regrutnom bazom od 14 miliona ljudi, Vermaht je uz ratno iskustvo posjedovao znatno bolju organizaciju, taktiku i doktrinu. Sve to ipak ne objašnjava kolaps Crvene armije u junu 1941. Što im se desilo?

Cinični sporazum sa Hitlerom sklopljen 23. avgusta 1939. umalo je postao Staljinov usud. Taj nakaradni pragmatizam omogućio je nacistima da potuku Francusku i izbace Veliku Britaniju iz Evrope. Već od ljeta 1940. Staljin je ostao sam oči u oči sa Hitlerom – drugog velikog fronta neće biti do 1944.

Na osnovu tajnih klauzula sporazuma, Sovjetski Savez i Njemačka su 1939. podijelile Poljsku. Zatim je Staljin 1940. anektirao Litvaniju, Letoniju i Estoniju, te Rumuniji oduzeo Besarabiju (današnja Moldavija). Taj imperijalizam biće skupo plaćen. Pomijeranje državnih granica na zapad nije doprinijelo sigurnosti zemlje već olakšalo prodor Vermahta: u Poljskoj se Crvena armija našla u poluokruženju na nedovršenim novim položajima nakon što je razoružala stare; uslijed gubitka nezavisnosti i staljinističkog terora, njemački napad biće znak za ustanak u baltičkim republikama; Rumunija se pridružila Hitleru uglavnom zbog Besarabije…

Posebno porazno stanje vladalo je u Crvenoj armiji. Od 1937. do 1939. u Staljinovim čistkama zaglavilo je najmanje 30.000 starješina. Od pet maršala, pogubljena su trojica najsposobnijih; od 16 komandanata armija pretekao je samo jedan; od 57 komandanata korpusa – sedmorica; od 186 komandanata divizija – trideset dvojica…

A da problem bude još veći, Crvena armija je od 1939. do maja 1941. formirala 169 novih divizija pa su velikom dijelu oficirskog kora nedostajali obuka i iskustvo: kakav major ili potpukovnik mogao je za dvije-tri godine preći put od komandanta bataljona do komandanta divizije. Unutar vojske vladali su strah od odgovornosti, formalizam i nizak moral. Doktrina je bila prazna propaganda – “bude li rata, Crvena armija će se boriti na neprijateljskoj teritoriji”.

“Od 1936. do 1939. stao je svaki rad na polju strategije”, napisao je kasnije maršal Georgij Žukov. “Jednostavno, nije imao ko da ga vodi – gotovo svi ozbiljni i duboko misaoni ljudi doživjeli su tragičnu sudbinu.”

Kada je u novembru 1939. Finska odbila da Sovjetskom Savezu ustupi zaleđe Lenjingrada, izbio je Zimski rat. Trajao je tri i po mjeseca. Finska vojska na kraju je morala priznati poraz, ali se Crvena armija pokazala kao tigar od papira – imala je 130.000 mrtvih, a neusporedivo slabiji protivnik 30.000 mrtvih. Poslije debakla u Finskoj, vraćeni su iz logora u vojsku preživjeli oficiri pohapšeni u čistkama. Među njima i budući maršal Konstantin Rokosovski. Tada započeta reorganizacija Crvene armije nije ni izbliza okončana do njemačkog napada.

Ustravljen zbog položaja u koji je doveo Sovjetski Savez, Staljin je gurnuo glavu u pijesak. U to da je njemačka agresija pitanje dana, početkom juna 1941. nisu ga mogla uvjeriti ni britanska i američka upozorenja, niti sopstveni agenti. Čak i kad su preko granice počeli kuljati Hitlerovi tenkovi, Staljin je zabranjivao uzvraćanje vatre tvrdeći da je možda riječ o provokaciji.

“Čime smo ovo zaslužili?”, upitao je tužno sovjetski ministar vanjskih polova Vjećeslav Molotov kada mu je njemački ambasador u Moskvi Fridrih-Verner fon der Šulenberg pročitao objavu rata.

Udar Vermahta Crvena armija je dočekala u mirnodopskom stanju. Njene tenkove i avione koji nisu bili uništeni razbacani po kasarnama i aerodromima, nije imao tko upotrijebiti: po kvalitetu su zaostajali za njemačkim, ali je u zoru 22. juna 1941. samo četvorica pilota znala letjeti na novih 37 MiG-ova 1 i 201 MiG 3 u operativnoj upotrebi.

Ogromni njemački uspjesi na početku “Barbarose” nisu čudo. Zahvaljujući stanju kod strateški i taktički iznenađenog protivnika, čudo bi bilo da nisu postignuti.

NIŠTA NIJE ONAKO KAKO IZGLEDA

“Vozila se kreću u osam kolona, čuje se divlje urlanje desetina kamiona koji istovremeno pokušavaju da se izvuku iz blata”, napisao je ratni izvještač Vasilij Grosman. “Preko polja se vuku ogromna stada ovaca i krava, za njima idu povorke zaprežnih kola pokrivenih šarenim platnom, politurom, limom… Tu su i mase pješaka s vrećama, zavežljajima, koferima.”

Dok se sa Crvenom armijom u rasulu povlačilo stanovništvo koje je moglo, ka zapadu su koračale nepregledne kolone sovjetskih zarobljenika. Mnoge će stražari pobiti tokom marševa, ali je većina skapala od gladi u logorima.

“Puze i cvile pred nama”, zapisao je izvjesni njemački stražar. “Oni su ljudska stvorenja bez traga ljudskosti.”

Prema ruskim podacima, od ukupno zarobljenih 4.600.000 sovjetskih vojnika, kraj rata dočekalo je svega 1.800.000. Najviše ih je stradalo tokom “Barbarose”.

“Osjećam nevjerojatnu opijenost od uspjeha”, piše početkom jula natporučnik Hans-Erdman Šnobek.

Najbolje je išlo njemačkoj grupi armija Centar. Kada je već 28. juna 1941. zauzela Minsk, Staljin je doživio nervni slom i povukao se u svoju daču.

“Zašto ste došli?”, bojažljivo je upitao članove Politbiroa na vratima.

Nisu ga ubili ni srušili sa vlasti, pa se ubrzo povratio. Njegove naredbe o zabrani odstupanja nisu pomagale, niti strijeljanja komandnog kadra “zbog kukavičluka i zlikovačke nesposobnosti”. Naprotiv, oboje je produbilo konfuziju i ometalo organizaciju obrane.

“Generalno gledano, možemo reći da je izvršen glavni zadatak – ruske snage su poražene ispred Zapadne Dvine i Dnjepra”, zapisao je u svoj dnevnik 3. jula 1941. poslovično oprezni general Franc Halder. “Stoga nije pretjerano reći da je Rusija osvojena u roku od 14 dana.”

Isto mišljenje dijelio je i Hitler.

“Stalno pokušavam da se stavim u poziciju neprijatelja”, rekao je svojoj sviti. “Rusi su izgubili što god radili.”

U ratu je malo što onako kako izgleda. Tako je bilo sa operacijom “Barbarosa”. Veliki dio jedinica Crvene armije jeste bio uništen ili zarobljen, ali je cjelina ipak opstala. Mnogi položaji držani do posljednjeg čovjeka i metka: 45. diviziji Vermahta trebalo je osam dana da uz podršku avijacije i teške opsadne artiljerije slomi otpor nekoliko hiljada branilaca u graničnoj tvrđavi Brest.

“Umirem, ali se neću predati. Zbogom, domovino”, napisao je na zidu jedan od njih.

Zameli ih stepe, sneg i “kaćuše” 3
…i kontranapad Crvene armije

Često su slabo osmišljeni i vođeni kontranapadi Crvene armije propadali uz ogromne ljudske žrtve. Ali, ne uvijek i svugdje. Mada je grupa armija Centar prešla Dnjepar i 16. jula zauzela Smolensk, istorijsku kapiju Moskve, na sjeveru i jugu nije baš išlo po planu. Po višim štabovima počela se osjećati nelagoda.

Do 3. jula 1941. Vermaht je imao oko 54.000 poginulih i ranjenih ljudi – nešto više nego u istim periodu tokom kampanje u Francuskoj 1940. Ubrzo je broj ubijenih njemačkih vojnika rapidno počeo rasti: u prosjeku, na oko 50.000 mjesečno. Naravno, gubici Crvene armije bili su višestruko veći – do kraja 1941. oko 2.600.000 ubijenih i zarobljenih, što je mahom bilo jedno te isto. Ali za razliku od Njemačke, Sovjetski Savez je mogao nadoknaditi izgubljeno ljudstvo.

“Sve je jasnije da smo potcijenili ruskog diva”, piše general Halder. “Vjerovali smo da neprijatelj ima oko 200 divizija. Sada smo izbrojali 360. Te jedinice nisu uvijek dobro naoružane i opremljene, a često su i loše vođene. Ali tu su.”

TATA, UBIJAJ IH

I sve veći logistički problemi prate njemačke trupe. Dok su u Francuskoj ključne pobjede izvojevale u pograničnom području, u Sovjetskom Savezu ih guta širina frontova: linije snadbdjevanja protežu se hiljadama kilometara po lošim putevima i slaboj željezničkoj mreži, a ni pozadina nije nesigurna.

“Vjerovao sam da će se Rusija srušiti iznutra”, zapisao je pripadnik Abvera, Helmut fon Molteke. “Od rušenja nema ni traga; daleko iza linija fronta ruski vojnici se i dalje bore, a s njima i seljaci i radnici.”

Riječ je o partizanima. Borbu protiv okupatora započeli su još u junu 1941.

“Vidjeli smo obješene seljake, masakrirane i strijeljane partizane”, stoji u pismu porodici Viktora Kononova nakon što je pobjegao iz zarobljeništva. “Nijemci se plaše svakog žbuna, svakog zvuka. U svakom kolhozniku, mladom ili starom, vide partizana.”

Razlog za strah posljedica je najsvirepije eksploatacije. Naime, na sastanku 2. maja 1941. nacistički ministar poljoprivrede Herbert Beke i general Georg Tomas, načelnik Uprave za naoružanje Kopnene vojske, definitivno su utanačili Plan gladi – veliki dio Njemačke i čitav Vermaht hraniće se otimanjem svih raspoloživih poljoprivrednih proizvoda iz Sovjetskog Saveza, čime će glađu umoriti najmanje trideset miliona ljudi. Ovo ni za koga nije bila tajna.

“Nijemci pljačkaju naše kolhoznike, uzimaju im kruh, krompir, guske, svinje,

stoku, čak i rite s njih”, nastavlja Kononov.

Tu ideologiju istrebljenja reprezentiraju Ajnzacgrupe SS-a: oko 3000 njihovih pripadnika je uz podršku Vermahta postrijeljalo do kraja 1941. više od pola miliona Jevreja – muškaraca, žena, djece. Njemački generali su poslije rata tvrdili da nisu imali veze sa zločinima esesovaca. Riječ je o besramnim lažima.

“Vojnik mora u potpunosti naučiti da cijeni neophodnost teške ali pravedne odmazde prema jevrejskoj podljudskoj rasi”, napisao je u svom naređenju

feldmaršal Valter fon Rajhenau.

Drugi feldmaršal, Gerd fon Runšted, zahtijevao je od podređenih generala da vojnicima objašnjavaju potrebu za istrebljenjem, dok se treći, Erih fon Manštajn, žalio jednom komandantu Ajnzacgrupe zato što nije sa običnom vojskom podijelila satove pobijenih Jevreja.

Pored učešća u Holokaustu, Vermaht je sa SS-om odgovoran za nepojmljive masakre civila i zarobljenika u Sovjetskom Savezu. Svaki njemački vojnik i službeno je bio izuzet od odgovornosti za izvršavanje ratnih zločina svih vrsta.

“Tata, naš Valjik je na groblju”, izvijestila je o smrti brata dvanaestogodišnja kćerka Manja svog oca, vojnika Vasilija Slesarjeva. “Tata, njemačke zvijeri su nas zapalile. Mnogi ljudi su ubijeni u susjednim selima, svi samo misle na krvožedna čudovišta, ne možeš ih nazvati ljudima, oni su pljačkaši i krvopije. Tata, ubijaj ih!”

Dio stanovništva iz baltičkih republika i zapadne Ukrajine osvajače je dočekao s cvijećem. Razlog nije bio samo revolt zbog staljinističke represije i nacionalnog ugnjetavanja, već i nada u nastavak kakvog-takvog mirnog života. No, sve je postalo još mnogo gore. Jedini način da održe golu egzistenciju za mnoge je postala helotska služba okupatoru.

ČUDESNI SVET GENERALA

“Moramo pobijediti, i to brzo”, zapisao je u dnevnik Jozef Gebels, Hitlerov ministar propagande.

Kao jedan od najviših nacističkih glavešina, znao je da Njemačka nije u stanju voditi dugotrajan rat. Samo održavanje voznog parka u Sovjetskom Savezu – oko 600.000 kamiona i automobila svih tipova, napljačkanih širom Evrope – postalo je nerješiv problem. Njemačkoj su nedostajale i brojne sirovine, posebno nafta – u ljeto i jesen 1941, ratna mornarica je ostala u lukama pošto nije dobila gorivo. Ali, više od svega, nacisti nisu raspolagali funkcionalnom masovnom proizvodnjom. Oružje im je bilo kvalitetno, ali skupo i sporo se proizvodilo. Zauzvrat, Sovjetski Savez je izveo evakuaciju industrije bez presedana u istoriji: ukupno 1523 poduzeća, od kojih 1360 strateških tvornica, prebačena su na istok u milion i po vagona. Uz Volgu ih je smješteno 15, na Uralu 44, u Sibiru 21 i u Srednjoj Aziji 20 posto. Te tvornice će odigrati izuzetnu ulogu u nastavku rata, ali ne i tokom “Barbarose” – trebaće nekoliko mjeseci da ponovo prorade.

Krajem jula 1941, pojavila se sumnja kod najviših njemačkih komandi u plan operacija. Rokovi “Barbarose” bili su tijesni – pad Moskve i Lenjingrada predviđen je za 25. avgust, zauzimanje priobalja Volge za početak oktobra, a Bakua i Batumija mjesec dana kasnije. Pošto Crvena armija ipak nije uništena zapadno od Dnjepra i Dvine, Hitler je počeo sumnjati da se to može ostvariti blic-krigom: bez tenkova iz najjače grupe armija Centar, druge dvije – Sjever i Jug – ionako nisu mogle zauzeti svoje ciljeve, Lenjingrad i Donbas.

Hitlerova odluka od 30. jula 1941. o izdvajanju oklopnih jedinica iz grupe armija Centar i njihovo dodjeljivanje drugim dvjema, izazvalo je negodovanje dobrog dijela komandnog kadra. Ti zapovjednici su vjerovali da treba svom snagom nastaviti ka Moskvi. General Hajnc Guderijan je napisao u svojim memoarima:

“Pokušao sam objasniti Hitleru da će poslije vojnog uspjeha na ključnom pravcu i poraza glavnih neprijateljskih snaga mnogo lakše biti zauzeti ekonomski važne regione Ukrajine jer je Moskva industrijski centar, čvorište najvažnijih puteva. To bi znatno otežalo kretanje ruskih trupa sa sjevera na jug.”

Hitler je ostao nepokolebljiv. Ojačana Guderijanovim tenkovima, grupa armija Jug je u avgustu zauzela Ukrajinu i kod Kijeva nanijela Crvenoj armiji strašan poraz, zarobivši oko pola miliona ljudi. Zbog insistiranja na njihovom pravovremenom povlačenju, Staljin je smijenio Žukova sa mjesta načelnika Generalštaba.

Na sjeveru Lenjingrad nije pao, već je započela najsurovija opsada grada u istoriji. Grupa armija Centar za to vrijeme tapkaće u mjestu vodeći borbe duž Dnjepra iza Smolenska. Možda je trebala u punoj snazi krenuti na Moskvu? Guderijan je presjekao sjevernu Francusku od njemačke granice do Atlantika u maju 1940. po nalogu Hitlera i uz veliki rizik – pobjeda je ostvarena dubokim i uskim tenkovskim prodorom. Da li bi isti model mogao uspjeti na širokom frontu pored velikih snaga Crvene armije na bokovima?

“Postojao je jak operativni argument protiv nastavka ofanzive na Moskvu”, napisao je general Herman Hot, komandant Treće tenkovske grupe iz grupe armija Centar. “Mada je poraz neprijatelja u Belorusiji bio neočekivano brz i potpun, nije ga bilo moguće potisnuti južno od Pripjata i zapadno od Dnjepra. Neuspješan je bio i pokušaj da se baci u Baltičko more. Zato bi se u opasnosti našla oba boka grupe armija Centar da je napredovala ka Moskvi.”

Inače, njemački generali iz Drugog svjetskog rata bili su čudan svijet. Uz njihov otpor, Hitler je na spektakularan način prigrabio Čehoslovačku, osvojio Poljsku i Norvešku, potukao Francusku. Poslije rata, mnogi će tvrditi su tako pokušavali sačuvati mir. I obrnuto – Njemačka bi dobila rat samo da je Hitler poslušao svoje generale i u julu 1941. pustio ih na Moskvu.

UVERTIRA U SIMFONIJU SAMOSAŽALJENJA

Nikada se neće saznati da li se svastika mogla zavijoriti na tornjevima Kremlja. Izvjesna je samo propast operacije “Barbarosa” u avgustu 1941. O izlasku na liniju Arhangelsk–Astrahan više nije bilo ni riječi.

“Firer vjeruje da je došao trenutak u kom bi Staljin mogao da zatraži mirovne pregovore”, zapisao je Gebels u dnevnik 19. avgusta 1941. “Pitao sam ga što će učiniti ako se to desi. Firer je odgovorio da će pristati na mir.”

Staljinova ponuda nikad nije stigla, a Hitlera je osokolila veličina pobjede u Ukrajini. Podgrijavanjem “Barbarose”, nastala je operacija “Tajfun” – pohod na Moskvu početkom oktobra.

Dovoljan broj njemačkih generala služilo je na Istočnom frontu u Prvom svjetskom ratu da ne bi znali što ih čeka na jesen i zimu. Ukratko – neprohodni putevi zbog blata od obilnih kiša i, ubrzo, snijeg i pad temperature. Međutim, uvjerenja da je Crvena armija na izdisaju dijelili su podjednako i štabovi i trupe. “Ruski otpor će od sada biti neznatan – treba samo da guramo naprijed”, piše kući artiljerac Karl Fuks.

U operaciji “Tajfun” učestvovalo je oko 1.900.000 njemačkih vojnika, 1000 tenkova i 1390 aviona. Crvena armija je imala do 1.250.000 ljudi, a odnos tehnike bio je podjednak.

Napad je počeo 1. oktobra 1941: Vermahtovi oklopni klinovi probili su linije obrane i u okruženjima kod Brjanska i Vjazme pobili preko 100.000 sovjetskih vojnika a 600.000 zarobili.

“U suštini, svi prilazi Moskvi bili su otvoreni”, napisao je Žukov, kojeg je Staljin vratio na dužnost. “Naše jedinice nisu mogle zaustaviti neprijatelja.”

Čitav svijet smatrao je pad Moskve pitanjem dana, uključujući i Staljina. Iz grada je evakuiran diplomatski kor i dio upravnog aparata u Kujbišev, demontirane su ili minirane tvornice… Uskoro je na ulicama izbila anarhija – pljačke radnji, otimanja automobila i slični izljevi panike. Okončao ih je NKVD strijeljanjima pljačkaša na licu mjesta i zavođenjem policijskog sata. Još jedan postupak je smirio stanovništvo – ostanak Staljina u Moskvi.

Vermahat se spremao na konačni udarac, a Crvena armija na odsudnu obranu. Sve čime su raspolagale, obje strane su slale na front.

“Mokro je, hladno i krećemo se jezivo sporo – sva vozila su nam se zaglavila na blatnjavim putevima… Više od pedeset kamiona morali smo ostaviti u kaljugama; otprilike isto toliko se zaglavilo na obližnjem polju.”

Citat ne pripada nekom njemačkom oficiru, već sovjetskom majoru Ivanu Šablinu. U dlaku su isti i zapisi pripadnika Vermahta. Ipak, blato ih je zbog izduženih komunikacija više ometalo u napadu nego Crvenu armiju u prikupljanju trupa za obranu. Ta rasputica u oktobru 1941. uvertira je u simfoniju osvajačkog samosažljevanja, koja će potrajati čitav rat.

“Putevi su postali kaljuge – sve je stalo”, piše general Hepner očajavajući zbog vremena. “Ni kap goriva ne stiže do nas jer su jaka kiša i magla onemogućile dopremanje iz zraka. Dragi bože, daj nam dvije nedjelje mraza pa ćemo opkoliti Moskvu!”

Uskoro ih je dobio. Nešto ranije, vojnik Nikolaj Retkin je napisao supruzi: “Tjeraćemo Nijemce da se kupaju po snijegu dok ne pocrkaju.”

LJUDSKE I MATERIJALNE SNAGE

U paradi održanoj 7. novembra 1941. na Crvenom trgu povodom godišnjice Oktobarske revolucije ima nečeg što izlazi iz okvira propagandnog podizanja morala; ti vojnici, tek pristigli u Moskvu, marširali su pravo na front. Njihov strojevi korak na mećavi stavljao je do znanja da se Sovjetski Savez neće predati ni po koju cijenu.

“Čak i ako osvojimo Moskvu, sumnjam da će to okončati rat na istoku”, piše svojima izvjesni njemački vojnik. “Rusi su u stanju da se bore do posljednjeg čovjeka i za posljednji kvadratni metar svoje nepregledne zemlje. Njihova upornost i žilavost su zapanjujuće. Ulazimo u rat do istrebljenja…”

Njemačko napredovanje sporo je teklo. Krvave bitke vođene su u snježnim nametima. Ali kod Moskve nije bilo baš toliko hladno koliko će se kasnije tvrditi: od 4. do 7. novembra temperatura je bila minus 7 stupnjeva Celzija, pa potom oko nule; od 11. do 13. novembra pala je na minus 15–18 stupnjeva, do početka decembra kretala se od minus 5 do minus 10 stupnjeva…

“Neprijatelj je 17. novembra nastavio ofanzivu uvodeći sve više novih jedinica”, piše maršal Rokosovski. “Hladnoća je okovala močvare, pa su njemački tenkovi i motorizovane formacije dobili veću slobodu djelovanja.”

Glavni udari na Moskvu bili su sa sjevera i juga. Gubici u ljudstvu i logistički problemi premašuju i najpesimističnija očekivanja.

“Nalazimo se na kraju ljudske i materijalne snage”, napisao je načelnik Intendantske službe general Edurad Vagner.

Pripadnici Vermahta kasnije su govorili o ogromnim hladnoćama i teškoćama: nisu imali toplu odjeću, antifriz, specijalna maziva za automatsko naoružanje i mnogo toga drugog. A i zašto bi? “Barbarosa” i nije trebala biti zimska operacija. Mada je izgubila toliko bitaka, ljudi i teritorije, Crvena armija je opstala i žilavim otporom onemogućila Vermaht da ostvari svoje ključne ciljeve do zime. Operacija “Tajfun” zato je bila čist hazard koji je mogao svatko vidjeti.

“Ako ne pobijedimo ovog mjeseca, nećemo nikad”, zapisao je u oktobru 1941. Helmut fon Moltke.

Njegovo proročanstvo brzo se ostvarivalo – napad na Moskvu u novembru je gubio zamah.

“Naše jedinice se kreću naokolo kao uklete”, zapisao je poručnik Kurt Gruman. “Vojnici pokušavaju da kopaju, ali i najjačim udarcem uspijevaju da iskopaju zemlje koliko je pod noktom. Naša snaga opada iz dana u dan.”

Mada su sovjetski vojnici imali uniforme i opremu prilagođene zimskom ratovanju, nije im bilo ništa lakše nego njemačkim. Njihov otpor i izdržljivost, oficiri Vermahta su pripisivali “životinjskim instinktima” i “primitivnoj suživljenosti sa surovom prirodom”.

“Ugledali smo nekoliko neprijateljskih tenkova sa pješadijom kod nasipa”, piše vojnik Georij Osčandinski. “Nisu ga mogli preći zbog vatre iz naših topova: tenkovi su planuli jedan po jedan, preživjela pješadija počela se povlačiti. Nijemci nam više nisu djelovali tako strašno – moguće ih je potući.”

Početkom decembra, napredovanju Vermahta došao je kraj.

“Ofanzivna borbena moć Četvrte oklopne grupe je potrošena”, izvijestio je 3. decembra 1941. general Hepner. Razlozi su psihički i moralni premor, gubitak velikog broja oficira, neodgovarajuća zimska oprema. Vrhovna komanda bi trebala razmotriti povlačenje.”

Zašto, sažeo je general Guderijan.

“Napad na Moskvu nije uspio. Sve žrtve i napori naših hrabrih trupa bili su uzaludni.”

Niko u Njemačkoj nije shvaćao koliko.

Zameli ih stepe, sneg i “kaćuše” 4
DEFINITIVNI PORAZ: Kontraofanziva Crvene armije pred Moskvom

POČETAK POČETKA KRAJA

Kontrafanziva Crvene armije 5. decembra 1941. iznenadila je Hitlera isto onoliko koliko je 22. juna bio iznenađen Staljin. Zahvaljujući Rihardu Zorgeu, svom agentu u Tokiju, saznao je da se Japan neće pridružiti njemačkom napadu i naredio prebacivanje 27 divizija sa Dalekog istoka u Moskvu.

Pojačanja je Žukov iskoristio tek kad je procijenio da je Vermaht na ivici snage: udar Crvene armije zbrisao je njemačke izbočine sjeverno i južno od Moskve te, u narednom periodu, odbacio neprijatelja između 100 i 250 kilometara na zapad. To nije bilo samo prvo povlačenje, već i prvi Hitlerov strategijski poraz. On je – da parafraziramo Vinstona Čerčila – postao početak početka kraja nacističke Njemačke.

Ali da ne može dobiti rat protiv Sovjetskog Saveza, Hitler je saznao još krajem novembra, u vrijeme borbi na prilazima Moskvi. Na konferenciji industrijalaca pod predsjedanjem šefa vojne proizvodnje Frica Tota, zaključeno je da pobjeda više nije moguća – Njemačka nema dovoljno resursa za dugotrajnu borbu. Tot je ovo saopćio Hitleru i pozvao ga da rat okonča “političkim sredstvima”.

Nešto kasnije, u decembru 1941. dok je duh Napoleonovog sloma lebdio iznad Vermahta, stručnjaci za privredno planiranje u Berlinu napisali su dokument “Uvijeti neophodni za pobjedu”. U njemu je stajalo da Njemačka u sljedeće dvije godine mora uložiti u vojnu privredu 150 milijardi dolara… Inače, toliko nije potrošila za čitav rat.

Operacija “Barbarosa” bila je zločin protiv čovječnosti bez presedana. Vjerojatno nikad i nije mogla uspjeti. Razloga je mnogo, uključujući i kašnjenje početka operacija zbog Hitlerovog napada na Jugoslaviju 6. aprila. Ipak, primarni uzroci sloma su ogorčen otpor Crvene armije, nerealni njemački ciljevi i nedostatak snage za njihovo ostvarivanje. “Barbarosa” nije propala u blatu i snijegu, već dva i po mjeseca ranije u ravnicama Ukrajine i Rusije. Napad na Moskvu bio je samo pokušaj spašavanja onoga što se možda spasiti dalo.

I još nešto. Njemački uspjesi u ljeto 1941. nisu plod posebne vojne superiornosti Vermahta, nego višegodišnjih katastrofalnih propusta i zločinačkih postupaka staljinističkog režima. Zaustavljanje i pobjedu nad najvećim zlom u istoriji, vojnici, radnici i seljaci Sovjetskog Saveza nisu ostvarili zahvaljujući Staljinu. Uspjeli su uprkos njemu.

Iz istog broja

Izbor urednice fotografije “Vremena”

Slike godine 2021.

Marija Janković

Knjige

Bekstvo od sopstvene senke

Ivan Milenković

Film – The Beatles: Get Back

Esencijalno rokenrol iskustvo

Dragan Ambrozić

Lansiranje “Džejmsa Veba”

Teleskop koji će pročitati istoriju

Dr Saša Marković

Korpus narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ) 1944–1953.

Udarna pesnica revolucije

Dr Dmitar Tasić

Tri decenije od raspada SSSR (V)

Votka za pepsi

Dragan Bisenić

Românii din Serbia

Identitatea nu este un obstacol, este un motor

Carmen-Sabina Oalge Adamović

Rumuni u Srbiji

Identitet nije prepreka nego pokretač

Karmen Sabina Oalđe Adamović

TV manijak – Pregled 2021.

Agonija izbora

Dragan Ilić

Intervju: Uliks Fehmiu, glumac

Zlo jeste neuništivo, ali je dobro jače

Sonja Ćirić

Slavoj Žižek za “Vreme”

Pandemija između apatije i solidarnosti

Slavoj Žižek

Ličnost godine

Goran Marković

R. V

Intervju: Miloš Starović

Trebaju nam pravi ljudi na pravom mestu

Filip Švarm

Nuklearna energija

Bauci Černobilja

Slobodan Bubnjević

Filozofski razgovori: Srećko Horvat

Pratite tragove litijuma i naći ćete korupciju

Ivan Milenković

Srpski sport u 2021.

Jedini svetski brend Srbije

Aleksandar Aleksić

Aleksandar Stanković, novinar

Kada vas vlast kupi, senka je na svemu što ste do tad uradili

Nedim Sejdinović

Bioskop – Matriks: Uskrsnuća

Čemu ovo služi, a još i ne radi?

Đorđe Bajić

Kako je rokenrol postao svestan sebe

I bi Rok

Nebojša Broćić

Kultura religije

Susret čoveka sa čovekom

Jelena Jorgačević

Religija i sloboda

Suprotstavljanje strukturama moći

Dr Davor Džalto

Portreti savremenika: nadbiskup Stanislav Hočevar i fra Marko Oršolić

Mostograditelji našeg doba

Jelena Jorgačević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu