Vreme uživanja
Tablić 2

foto: a.anđić

Tablić

"Kako se zove ova igra?", teatralno pita svog protivnika igrač koji sa talona nosi sve karte (što mu daje pravo da mu se zapiše "tabla"). I sam, tobož obučavajući igrača s druge strane stola o suštini igre, odgovara: "Tablić, Tablanet"!

Svaka tabla se najavljuje trećem učesniku igre, onome ko "piše" ili "udara" table ili "recke" ("ćati"). Ćata nije sudija – on je evidentičar, njegova uloga je samo protokolarna – da "protokoliše" table i rezultat, te da, na kraju, pošto sabere učinke u svakoj od pet-šest "ruku", proglasi pobednika ili koliko još ima da se igra do 101, kada pobednik "izađe", odnosno kada se igra završava. Ćata svoju ulogu ostvaruje pišući na listu papira (nekada, kad se to moglo, beležio je tok igre i na kutiji cigareta), podeljenom uzdužnom crtom, sa početnim slovima igrača iznad obe "rubrike" (u levoj rubrici, po strogom pravilu, piše se rezultat onog igrača koji prvi deli karte). Table se upisuju na osoben način: četiri vodoravno, a peta uspravno, preko njih. Iako ćata prati igru, za svaki slučaj, kod "nošenja talona", kartom se mora jako raspaliti po stolu; igrač ćati ovim jasno stavlja do znanja da na stolu nema karata, te da mora da reaguje i upiše tablu. Pored ovakve najave, mora se ćata i glasom trgnuti iz, eventualnog, dremeža: "Piši recku!" Pri tom valja i pomno pratiti da li on tablu upisuje, i da je, kojim slučajem, ne "recne" suprotnoj strani. Ako mu se posreći da zaradi dve table, jednu za drugom, igrač komanduje: "Udri još jednu! Dok si u kancelariji!", čime se podseća na njegovu administrativnu, "ćatinsku" ulogu.

Igra ima jednostavna pravila. Gestovi i reči se ponavljaju iz igre u igru, od igrača do igrača, iz mesta u mesto. Priručnik za tablić nikada nije napisan, te se finese igre prenose s kolena na koleno, sa svim nepisanim pravilima i pratećim ritualima. Mnogi su Srbi svoja prva saznanja o matematici, a posebno o sabiranju, kao osnovnoj računskoj radnji, stekli učeći od starijih ukućana, sve samih "akademika" za tablić, osnovne tajne ove igre.

Pravila tablića zapravo i ne treba objašnjavati – kao što u jednom starom srpskom kuvaru, pod odrednicom "podvarak" umesto objašnjenja kako se ovo jelo sprema, stoji napomena da nema potrebe da se daje recept za ovu ‘ranu, jer svaka srpska domaćica to jamačno ionako zna. No, i pored dugogodišnjeg razvoja prakse, jedno pravilo ostaje nedorečeno – da li se sa pisanjem tabli prestaje posle sabiranja rezultata, obično nakon pete "ruke", ili se sa tablom samo ne može "izaći" (ne može se postići 101. poen)? O ovom suštinskom pitanju vode se žučne rasprave, a desi se da igra i ne počne, jer igrači ne mogu dogovorom da ga razreše. Pošto se Valjevci smatraju najuobojitijim igračima tablića, ovu drugu verziju pravila o tablama, koju oni zagovaraju, ipak treba smatrati "oficijelnom".

Od svih pravila, najrigoroznije je: Pala karta! – igrač ga uzvikuje kao zabranu da protivnik kartu bačenu na talon vrati u ruke (odgovara šahovskom pravilu "Taknuto-maknuto"). Jedno pravilo, koje se uvek naglas ponavlja na samom početku igre, odnosi se na to ko prvi deli karte – igrači "seku" špil karata, uz recitovanje pravila: "Manja deli, kec jedanaest" – da ne bi neko posle tvrdio da "kec" vredi samo jedan.

Pored ovih jasnih i u praksi potvrđenih pravila, gotovo svaka igra tablića praćena je i svađom, a jedina prava svađa u mnogim srpskim familijama vezana je upravo za ovu igru – večita porodična tema je ko je od koga bolji u tabliću, ko je kome podvalio u nekoj partiji na Divčibarama daleke šezdestineke, ko je u jednom "deljenju" od četiri moguća imao pet "kečeva", koga uvek služi karta "kao luda", ko pored štihova pamti i male karte…

Karte imaju posebna imena, u odnosu na "međunarodnu nomenklaturu". "As" je "kec", "pub" je "džandar" (ponekad, kad se njime odnese talon ili zapiše tabla, to je i "dečko"). "Kralj" je "pop". "Dama" je "cura". Desetka "karo" (jedini "štih" koji se broji duplo) je "velika" ili "matora", a dvojka "tref" (jedina od malih karata koja se računa u brojanju kao "štih") je "mala" ili "dvojčica".

"Preferansisti" kažu da za tablić nije potrebna pamet, da je dovoljna sreća. Neki od "tablanetista" sami doprinose ovoj fami, jer im je osnovno obrazloženje poraza da je protivnika "služila" karta. No, pravi igrači, oni što pamte koji su "štihovi" prošli i koji znaju koje karte protivnik ima u ruci opovrgavaju ovakva mišljenja – oni ne priznaju prednost dobre karte: "U tabliću se pobeđuje mudrošću!"

Komentari igre protivnika su dozvoljeni. Dozvoljeno je uticati na njegovu igru, svim propagandnim i parapsihološkim metodama. "Baci keca, pa pokvari!", sugeriše igrač protivniku koji razmišlja. Onaj ko ima više karata dobija tri poena (pravilo: "tri na karte"). Igrač sa debljim "štosom" karata obavezno obznanjuje glasno ta tri poena: "Tri od zanata", "Tri od pacera"… Uz čitav niz atributa iz arsenala kojim se protivniku ukazuje da je neznalica. Nekada se to radi i preko posmatrača koji se uvlače u komentare i kojima se ukazuje kako druga strana ne zna da igra. Ako "kibicera" i nema, sa njima se komunicira, kao da su oko stola. "‘Odi da vidiš kako Musa dere jarca!"

Svaki igrač prebrojava na kraju "ruke" svoje karte do kraja, čak i kada protivnik objavi koliko "štihova" ima i kada je jasno koji je rezultat – malo zbog provere, a više iz uživanja kada se dobija, ili kada se igrač "izvadio" iako ga nije "išla karta".

Za igru se ne traži sto sa zelenom čojom. Dobar je svaki astal – kuhinjski, kamperski. Dobro je i ćebe, u ‘ladu na livadi, plaži. Nekada se igralo u vozu – na stočiću ispod prozora. Kad naiđe tunel, svaki igrač drži ruke na svojim kartama – da onaj drugi ne iskoristi priliku i u mraku nešto smuva.

Pobednik u igri, pošto ćata saopšti rezultat, obavezno najavljuje da upravo završava udžbenik – "Tablić za početnike"; treba ga svako veče stavljati pod jastuk – ne bi li se nešto naučilo. Tablanetisti iz pomenutog Valjeva obavezno u priču unose i tvrdnju da se u ovom gradu osniva Akademija za tablić. U najnovijoj verziji, Akademija je upravo dobila akreditaciju od nadležnih.

I tako, do sto jedan i nazad.

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu