Vreme uživanja
Banja Luka 2

Banja Luka

Jedno od najživljih sjećanja iz mog ranog djetinjstva jest kad me probudio zemljotres. Sjećam se da smo se koji dan ranije bili vratili s mora i sjećam se kako sam se probudio i kako se sve treslo. U haustoru je nastala buka, neki su izlazili iz stanova i iz zgrade, valjda u strahu da se ne sruši. Živo mi je, kažem, to sjećanje, ali donedavno nisam mogao da fiksiram tačan datum kad se to desilo. Evo kako sam uspio.

Vrteći neku noć random miks jugoslovenskog rokenrola uvukle su mi se u uho Široke ulice od Prljavog kazališta, uvodna pjesma sa albuma Heroj ulice iz 1981. godine. Super je ta pjesma i super joj je refren: Iako osjećam da gorim, srce mi je hladno kao rijeka, hladno kao rijeka što protiče kroz grad. To je najbolja pjesma na albumu, uz naslovnu koja ga zatvara. Obe imaju ulice u naslovu, prva u nominativu množine, druga u genitivu jedine, i obe su očite posvete Brusu Springstinu i albumu The River, prva se naslanja na Out in the Street, a druga na Point Blank. Springstinov album je iz 1980, a Heroj ulice je objavljen godinu dana kasnije.

To je zapravo jedini album Prljavog kazališta koji volim, a omot ploče mi je naročito drag. Na njemu je muškarac u plavom odijelu nacrtan s leđa. U rukama drži buket cvijeća. Nalazi se na trgu nekog srednjoevropskog grada, to nam je jasno po fasadama. Na trgu je i ulični sat koji pokazuje dvanaest i pet. Sastanak je, reklo bi se, zakazan za podne, a djevojka malo kasni. Na jednoj zgradi, umjesto imena hotela, piše Heroj ulice.

Slušam, dakle, Široke ulice, u mislima vizuelizujem omot ploče i u trenu pomislim na – Banja Luku. U prvi mah i ne znam zašto mi se čini da je neimenovani grad iz Širokih ulica Banja Luka. Onda mi nekako sine da je od svih gradova u kojima sam bivao i koje volim, Vrbas nekako ponajviše hladna rijeka što protiče kroz grad. Zelena je, brza, nepredvidiva, lijepa, prava rijeka, planinska, a protiče baš kroz grad, baš posred grada. Sava nije toliko dio zagrebačke svakodnevnice, Beograd ima dvije rijeke, Miljacka nije prava rijeka, sve mi nekako vuče na Banja Luku.

Ima jedan lokal u ulici Braće Čubrilovića kog se prvog sjetim kad mislim na Vrbas. Lijep je Vrbas i sa Kastela, nije da nije, ali ovdje u Braće Čubrilovića, u cijelom Mejdanu zapravo, ima nečeg od atmosfere ljetnih nedjelja u djetinjstvu, lijenih popodneva kad smo bili kao Gunisi iz onog Donerovog filma. To hladno zelenilo Vrbasa koje baca u zenbudistički mir zamišljam dok slušam Houru kako pjeva Iako osjećam da gorim, srce mi je hladno kao rijeka, hladno kao rijeka što protiče kroz grad.

Pa onda shvatim – i onaj sat sa omota ploče može biti samo banjalučki Krivi sat. Taj sat na Trgu Krajine na kom su kazaljke vječno podešene na devet sati i jedanaest minuta, na vrijeme kad se 27. oktobra 1969. godine desio katastrofalan zemljotres u kome je poginulo 15 Banjalučana, a preko hiljadu ih je povrijeđeno. I kazaljke sa Heroja ulice vječno stoje na dvanaest i pet, a to je uostalom metafora situacije u kojoj je voz prošao, u kojoj se katastrofa desila, u kojoj ništa ne može da se promijeni, suprotnost od pet do dvanaest.

Ali Banja Luka živi, kao što pravi grad uvijek nastavlja da živi. Banja Luka je najsrednjoevropskiji naš grad, sa najljepšim parkovima, grad u kome se tako prirodno primila Gospodska ulica kao varijacija na klasičnu švapsku Herrengasse.

A kad od Krivog sata pogledaš prema Vrbasa i Kastelu, najprije vidiš zgradu hotela na kome bi moglo da piše Heroj ulice. Malo dalje je obnovljena Ferhadija koja će za koji dan, na dvadeset treću godišnjicu rušenja i trinaestu godišnjicu odluke o proglašavanju ruševina nacionalnim spomenikom, biti ponovo svečano otvorena.

Kad smo već kod broja 13, onaj zemljotres sa početka desio se 13. avgusta 1981. godine dvije minute prije pet ujutro. Epicentar mu je bio u blizini Banje Luke. To je godina u kojoj je izišao Heroj ulice. Na datum sam naišao slučajno tražeći datum onog jačeg i tragičnijeg zemljotresa iz 1969. godine.

Taj 13. avgust 1981. godine mi je, međutim, odnekud poznat. Pa se sjetim: tog dana je umro Stevan Doronjski, predsjednik skupštine AP Vojvodine, i to je bio posljednji dan žalosti koji je proglašen za cijelu SFRJ.

Imao sam jedva četiri godine, moj svijet je počeo da se trese i nikad zapravo nije prestao. Kad se svijet trese i kad zemlje nestaju, ostaju ti samo gradovi, ostaje ti samo grad. Kad se s tim pomiriš, bude ti lakše. Iako osjećam da gorim, srce mi je hladno kao rijeka, hladno kao rijeka što protiče kroz grad.

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu