U "Pričama iz delte Nila", tri egipatska autora pričaju o stvarnosti u kojoj žive, a koju je nemoguće upoznati na turističkom proputovanju. Zbog toga ih tamošnja tradicionalna kritika smatra nepoželjnim
Kratka proza egipatskih autora u zbirci „Priče iz delte Nila“ koju je objavio „Clio“ prikladne su zbog Egipta koji rado pohodimo, i zbog otpora koji je njihova zajednička a naša aktuelna tema. Redosled je nebitan.
Autori su Jusuf Idris, Sabri Musa i Salva Bakr.
U zbirci su 24 priče zato što, kako je na kraju knjige objasnio njihov prevodilac Srpko Leštarić, taj mistični broj u arapskoj pripovedačkoj tradiciji, poređenjem s vrhunskom čistoćom zlata služi da označi savršenstvo doživljaja.
Svo troje autora su vrhunski prozaisti, među najboljima u arapskom svetu. Leštarić je o svakom napisao kratku belešku. Pišu o različitim temama, ali svi polemišu sa ustaljenim normama i tabuima konzervativnih sredina iz kojih potiču, pa je zato očekivano što ih tradicionalisti kritikuju.
Jusuf Idris se smatra ikonom arapske proze. Zbirka počinje njegovom „Jednom vrlo egipatskom pričom“ , o čoveku koji je ostao bez obe noge i shvatio kako da nesreću pretvori u kapital. Priča je filmski realna i nadasve poučna.
Izdvaja se „Kuća od mesa“. Tridesetpetogodišnja udovica, njene tri kćeri između 20 i 16 godina, i slepi čitač Kurana za koga se udala, žive u istoj sobi. On „ćutke uverava sebe da s njim postelju uvek deli njegova supruga, njegova zakonita žena koja nosi njegov prsten. Jednom je mlada, drugi put stara, jednom je glatka, drugi put naborana, jednom vitka, drugi put puna. To je samo njena stvar ili, još bolje, to je stvar onih koji vide. Samo oni su odgovorni, oni kojima je podarena izvrsnost, jer samo oni mogu da razluče.“
Rečenica je svedena na neophodno, kako bi čitalac mogao da u njoj za sebe nađe mesta, jer mu niko ne sugeriše ni kako da gleda a još manje kako da shvati ono što čita. Dozvoljava da oseti samo svoje zadovoljstvo.
Leštarić u belešci o Jusufu Idrisu kaže da je prema zbirci „Kuća od mesa“ (objavljena priča je deo zbirke) napisan scenario za film, koji je državna cenzura najpre odbila zbog toga što naslovna priča, navodno, podstiče mladež na blud.
U priči nema bludi, samo je atmosfera sva od erotike. I miriše, recimo, na Šeherezadine priče.
Sabri Musa piše o ženama koje nisu pasivne, što je mnogo naljutio tradicionaliste. Priča „Jedan čovek i jedna žena“ ima samo dve strane, pa ipak, a u njoj je ceo njihov život. I usamljenost.
Selva Bakr je magistrirala na ekonomiji i diplomirala na teatrologiji, i više godina je bila novinarka. Iako njene knjige imaju brojnu publiku u arapskom svetu, njih je gotovo nemoguće naći u kairskim knjižarama, zato što tamošnjem tradicionalnom mišljenju ne odgovaraju njeni stavovi o slobodi žene.
Ona piše surovo realistički – „Vojnim licima ne odgovara noć“ je najbolji primer.
Dobila je mnoge inostrane nagrade, u Evropi na primer, ali ni jednu u svojoj zemlji. Njene priče su uteha mnogim nesrećnim ljudima, osobito arapskim ženama željnim da ih se bar neko seti i ukaže na njihovu muku i jad.
„Priče iz delte Nila“ su o Egiptu kakvog je nemoguće upoznati na turističkom proputovanju. Drugim rečima, one su prilika, verovatno jedinstvena, da upotpune sliku o državi u kojoj uživamo.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Za oko dve nedelje održaće se izbori, a početak ove nedelje obeležilo je „padanje“ lista koalicije „Biram Beograd“ i „Kreni-Promeni“, te njihovim objavama da zbog tih događaja postoji mogućnost da izađu iz izbornog procesa. Konačno, nedelja se završava a na izborima će učestvovati i lista „Kreni-Promeni” u opštini Vračar i lista „Biram Beograd” u svim opštinama osim u Sopotu
Rusko demokratsko društvo organizovalo je protestnu šetnju do pisarnice Predsedništva Srbije i Vlade Srbije gde su predali otvoreno pismo stanovnika Banje Koviljače i Lozničkog kraja, kao i peticiju građana Srbije sa zahtevom da se zaustavi i preispita odluka u vezi sa boravkom porodice Tereh
Kandidat SNS-a za gradonačelnika Aleksandar Šapić iznova obećava već obećane stvari. Izgradnju autobuske stanice odlaže ,,samo za par meseci”, a obećava i dugo priželjkivanu izgradnju kanalizacije
Da je tako opisao smrt nekog svog književnog junaka, ja bih mu rekao da je preterao, to u stvarnom životu tako baš i ne funkcioniše, zaključio je Andrej Ivanji, sin književnika i novinara čiji je čitav život bio prepun simbolike
"Ja ću i mrtav navijati za Partizan", kaže za „Vreme“ pisac i dramaturg Božo Koprivica. Ali, ako se izbaci „jugoslovensko“ iz naziva Jugoslovensko sportsko društvo Partizan, „da se podlegne Šešeljevom načinu razmišljanja koji je pretrajao do danas, onda bih stvarno razmislio da li ću više ikad kročiti na stadion koji je za mene i dalje stadion JNA“.
Ako u Srebrenici nije bilo genocida, znači li to i da su nevini pojedinci osuđeni za ovo delo, poput Ratka Mladića i Radovan Karadžića? Republika Srbija – čisto da se na zaboravi – priznaje Haški sud
Opozicija koja ide na izbore možda nije računala sa ovolikim saplitanjem od „svoje“ čaršije, ali je morala da računa na Vučićeve igre. Imaju vrlo malo vremena da pokažu da li su iole spremni za to ili su gologuzi krenuli u koprive
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!