Svet

Planetarna turneja Baraka Obame

Od mladog senatora do državnika

Istraživači uglednog instituta Pju su na radaru uhvatili da više od 70 odsto Amerikanaca uviđa da je ugled SAD u sveto znatno opao. Što je još važnije, prvi put od 2004. godine, otkada se anketama ovo pitanje postavlja, većina ispitanika misli da je to veliki problem. Njima je Obama doneo važan suvenir s puta: sliku stranaca kako besomučno mašu američkim zastavicama, a ne sliku onih koji tu zastavu pale

Specijalno za "Vreme" iz Amerike

Od mladog senatora do državnika 1

Ankete mu i dalje daju preimućstvo od šest do osam poena nad rivalom, a naciju više brine cena hrane nego mir na Bliskom istoku. Ipak, istraživači uglednog instituta Pju su na radaru uhvatili da više od 70 odsto Amerikanaca uviđa da je ugled SAD u svetu znatno opao. Što je još važnije, prvi put od 2004. godine, otkada se u anketama ovo pitanje postvalja, većina ispitanika misli da je to veliki problem. Njima je Obama doneo važan suvenir s puta: sliku stranaca kako besomučno mašu američkim zastavicama, a ne sliku onih koji tu zastavu pale

Iako SAD, kao svake izborne godine u ovo doba, imaju jednog predsednika i dva predsednička kandidata, tokom svetske turneje Baraka Obame prošle nedelje izgledalo je da su druga dvojica čist višak. Obama se u svet otisnuo kao relativno mlad senator bez velikog iskustva u spoljnim poslovima, ali se kući vratio kao državnik velikog formata. Ili je to makar tako izgledalo na televiziji.

Retko se jednom predsedničkom kandidatu pre izbora pruža mogućnost da iz prve ruke okusi šta ga čeka na poslu za koji se prijavio. Barak Obama ovu priliku nije samo oberučke prihvatio već ju je i stvorio. Na svoju prvu svetsku turneju otisnuo se u "boingu 757" na kome je sveže bilo ispisan slogan Obamine kampanje, u pratnji nekoliko desetina članova njegovog spoljnopolitičkog tima koji broji, prema izveštaju "Njujork tajmsa", oko 300 ljudi i po organizaciji liči na "mini stejt department". Četrdesetak novinara dobilo je privilegiju da putuje sa Obamom i "obamaniju" prati izbliza, od više od 200 njih koji su pokušali da se akredituju za turneju. Među njima čak troje televizijskih voditelja teške kategorije koji bez preke potrebe ne napuštaju studio iz koga svako veče obaveštavaju naciju o događajima dana – Kejt Kurik (CBS), Brajan Vilijams (NBC) i Čarli Gibson (ABC) – dok je za američki CNN izveštavala Kendi Krouli, još jedna veteranka političkog novinarstva.

SVEPRISUTAN: Njima treba pridodati još stotine izveštača i dopisnika koji su Obamu dočekivali, pratili i ispraćali od Kuvajta, gde je predsednički kandidat najpre sleteo, preko Kabula, Bagdada, Amana, Jerusalima, Ramale, Berlina, Pariza i Londona, gde je okončao turneju, te svih ostalih usputnih stanica. Uz ovoliku svitu novinara koji su ga pratili u stopu, Obamina osmodnevna ekskurzija bila je pokrivena gotovo bez ostatka, iako je plan i program na početku putovanja, zbog bezbednosti, bio držan u najstrožoj tajnosti. Demokratski kandidat, u svojevrsnoj "Obaminoj šarenci", bio je sveprisutan iako je bio hiljadama kilometara daleko od birača za čiju se naklonost bori: Obama pogađa "trojku" u američkoj vojnoj bazi u Kuvajtu, Obama u helikopteru nad Irakom, odaje počast žrtvama holokausta u Jad Vašemu… Pa zatim govor u Berlinu pred 200.000 ljudi, iza njegovih leđa stub Pobede, u čast Bizmarkovih pohoda, Obama ispred Jelisejske palate, i ispred crne kapije u ulici Dauning u Londonu, označene brojem 10. Kapija je možda neupadljiva, ali je mesto znamenito. Ko je hteo, mogao je da sazna i šta su Barak Obama i izraelski ministar odbrane Ehud Barak imali za doručak dok su u hotelu "Kralj David" razgovarali o bezbednosnim izazovima.

Brižljivo pripremljena odiseja zamišljena je da relativno mladom senatoru, bez velikog iskustva u spoljnim poslovima, dâ državničku patinu i time odagna kritike kod kuće da Obama ne liči na vrhovnog komandanta, uloga kojom se predsednik Buš toliko diči, a koju njegov politički takmac, veteran iz vijetnamskog rata, toliko priželjkuje. Obama, član senatskog komiteta za spoljnu politiku, nikada nije bio u Avganistanu, iako često ističe da upravo tu zemlju smatra glavnim poprištem rata protiv terorizma, zbog čega mu se njegov protivnik često podsmevao. U Iraku je bio samo jednom, i to na samom početku senatorske karijere, a republikanci su mu čak pakosno brojali dane otkad je viđen tamo poslednji put (preko 900). Rezultati istraživanja javnog mnjenja na tom planu takođe mu ne idu naruku. Pre nego što je pošao na put, anketa koju su zajedno sproveli "Vašington post" i televizijska stanica ABC pokazala je da među registrovanim biračima njih samo 48 odsto smatra da bi Obama bio dobar vrhovni komandant, dok isto toliko njih ima sasvim suprotno mišljenje. Više od 70 ispitanika u tom smislu ima puno poverenje u senatora Mekejna. Nedavno istraživanje dnevnika "Vol strit džornal" i televizijske stanice NBC pokazuje da znatno više Amerikanaca smatra da bi Obama bio rizičniji izbor od Mekejna.

DVA IZBORA: Suočen sa ovako rasprostranjenim predubeđenjima koja o njemu vladaju među sunarodnicima, Obama je imao dva izbora. Da im u televizijskim emisijama i javnim debatama naširoko i nadugačko objašnjava svoje poglede na svet i planove koje namerava da sprovede kad bude bio predsednik i vrhovni komandant. Ili, da im tokom sedam dana šalje televizijske razglednice iz krajeva sveta koje on smatra ključnim za uspeh nove spoljne politike. Svestan da mesec jul nije samo idealan za letnja putovanja već i poslednji trenutak da se otisne u svet, Obama se opredelio za drugu, i rizičniju varijantu.

Na tom putu Obama je prošao bolje nego što se usudio da se nada. Osim što je put bio brižljivo isplaniran i ništa nije bilo prepušteno slučaju, senatora je tokom celog puta pratila sreća, još otkad je iz prve ubacio onu trojku pred američkim vojnicima u Kuvajtu do zlatnog odsjaja zalazećeg sunca u Berlinu. Još važnije, nije mogao da pretpostavi da će baš pred njegov dolazak irački premijer Nuri al Maliki ubediti predsednika Buša da javno prihvati činjenicu da okupacija neće večno trajati i da je povlačenje američkih snaga iz Iraka "na vidiku", za šta se sve vreme Obama zalagao. Obamin plan za povlačenje je 16 meseci od kada se useli u Belu kuću. Dok je Obama bio na putu za Berlin, irački premijer Al Maliki već je dao intervju nemačkom "Špiglu", u kome kaže da je "kraj 2010. prihvatljiv rok za povlačenje trupa". I drugo, čak je i njegov suparnik Džon Mekejn prihvatio činjenicu da je Avganistan u senci Iraka i da mu treba pokloniti više pažnje, zašta se od početka zalagao senator Obama koji nije propuštao priliku da podseti sunarodnike da je Avganistan, a ne Irak bio utočište Al kaide pre napada od 11. septembra 2001. Tokom maja i juna u Avganistanu je poginulo više američkih i NATO vojnika nego u Iraku. Poseta Avganistanu i Iraku, gde su Obami društvo pravile iskusne kolege Čak Hejgel, republikanac, i demokratski senator Džek Rid, iz senatskog komiteta za oružane snage, bila je o trošku poreskih obveznika, dok je ostatak puta finansiran iz kase namenjene za kampanju.

Ovakvo putovanje može biti delotvorno, što je Obama pokazao, ali je i puno rizika, jer i najmanji gaf može mnogo da košta. U tom smislu, bliskoistočna deonica puta, naročito boravak u Izraelu, procenjivana je kao najrizičnija i najosetljivija, ali je Obama i tu etapu uspešno prebrodio. Najpre ga je jordanski kralj lično odvezao na aerodrom u svom "mercedesu", a potom je u Izraelu naišao na topao prijem, posebno kod predsednika Peresa.

Sasvim drugačije opasnosti su ga vrebale u Evropi. Amerikanci jesu navikli da njihovog aktuelnog predsednika na putovanjima prate horde demonstranata, a ne obožavalaca, ali im se u jeku kampanje ne bi svidelo ako bi izgledalo da je njihov kandidat omiljeniji u Evropi nego kod kuće. Vremena se jesu promenila od prošlih izbora kada je demokratski kandidat Keri bio izvrgavan ruglu što govori francuski, što se tada smatralo posebnom uvredom. I konačno, Obama je sve vreme morao da vodi računa o tome da ponesen euforijom koja ga okružuje ne upadne u zamku i ne počne da se ponaša kao predsednik pre nego što su ga za to ovlastili njegovi sunarodnici. Zato su se Obama i novinari koji su ga okruživali sve vreme pravili da je Obama tek samo senator i jedan od dvojice predsedničkih kandidata, zato se senator iz Ilinoisa okupljenoj masi u Berlinu, prestonici za održavanje državničkih govora, nije obratio sa "Ich bin ein Berliner", nego više kao "Ich bin ein Obama" – građanin Amerike i građanin sveta.

TEŠKO ZA MEKEJNA: No, da je to baš sasvim tako, za mesto u Obaminom avionu ne bi vladala tolika jagma, a svet bi valjda imao priliku da primeti da je pre pet meseci tuda, gde i prošle nedelje Obama (bezmalo isti raspored), hodio i senator Mekejn, koji se sa francuskim predsednikom do sada susreo tri puta, ali to nije bilo dovoljno da ga Sarkozi javno nazove "drugarom", kao što je nazvao Obamu nakon njihovog prvog susreta, niti da mu pred novinarskom svitom poželi sreću na izborima kao što je to učino ovaj put. Štaviše, u junu se na oproštajnu evropsku turneju otisnuo i predsednik Buš, ali je to primetio samo onaj ko je hteo ili je morao.

Senator Mekejn teško je podneo medijsku famu koja je pratila na putovanju njegovog rivala, koga je uporno izazivao da se otisne na put i stekne iskustvo. Njegovo pariranje Obami te nedelje ličilo je na parodiju dostojnu Montija Pajtona. Dok je Obama u helikopteru nadletao Irak pored generala Dejvida Petreusa, Mekejna je u vozilu za golf terene, u kome svako osim deteta ne izgleda smešno, vozio Buš stariji. Dok je Obama držao govor pred oduševljenom masom u Berlinu, Mekejn je ćaskao sa malim privrednicima u Kolumbusu u Ohaju. Dok je Obama bio u Izraelu, Mekejn se obreo u Vitlajemu, država Pensilvanija. Tu je u jednoj samoposluzi neubedljivo pokušao da iskaže saosećajnost sa narodom zbog poskupljenja cena životnih namirnica. U razgovoru ispred odeljenja sa mlečnim proizvodima najpre ga je grubo prekinuo glas sa razglasa koji je dozivao jednog od radnika, a kada se Mekejn preselio kod polica sa voćnim sokovima, nekoliko staklenih flaša je uz tresak popadalo po podu. U međuvremenu je počeo da se obraća naciji preko radija svake subote, baš kako to radi i predsednik, i pokušao da ubedi građane da bi "Obama radije izgubio rat, nego izbore".

Sudeći prema merenju raspoloženja u javnom mnenju, Obama još nije počeo da ubira dividende od svog pohoda na Aziju, Bliski istok i Evropu. Ankete mu i dalje daju preimućstvo od šest do osam poena nad rivalom, a naciju više brine cena hrane nego mir na Bliskom istoku. Ipak, istraživači uglednog instituta Pju su na radaru uhvatili da više od 70 odsto Amerikanaca uviđa da je ugled SAD u svetu znatno opao. Što je još važnije, prvi put od 2004. godine, otkada se u anketama ovo pitanje postvalja, većina ispitanika misli da je to veliki problem. Njima je Obama doneo važan suvenir s puta: sliku stranaca kako besomučno mašu američkim zastavicama, a ne sliku onih koji tu zastavu pale.

Obamrli Berlin

Od mladog senatora do državnika 2

Specijalno za "Vreme" iz Berlina

(Slika – OTVORENO, U DOBROJ ATMOSFERI: Barak Obama i Angela Merkel)

Prijateljica, inače novinarka s dugogodišnjim iskustvom iz svjetskih kriznih žarišta od Afganistana do Kosova, nije mogla prikriti uzbuđenje: "Danas pratim Obamu!" Jednako su, očito, osjećali na desetine kolega i više od 200.000 građana koliko ih se prošlog četvrtka okupilo na jednom od glavnih berlinskih bulevara, kod anđela pobjede, spomenika prusko-francuskog rata 1871, da bi čuli jedini javni govor Baraka Obame na cijeloj njegovoj evroazijskoj turneji.

Atmosfera je bila pozitivno naelektrizirana već danima unaprijed, da bi pri dolasku američkog senatora izbila prava obamanija: "Obama-Mia" naslovio je svoj pregled štampe Perlentaucher, najpoznatiji medijski internet portal za njemačko govorno područje. Reporteri kao da su se natjecali tko će senatorovo ime ponoviti više puta: "Odbor za doček Baraka Obame pozdravio je Obamu koji je izašao iz Obama-aviona"… a čak je i seriozni "Frankfurter algemajne cajtung", u izvještavanju uživo za svoje online izdanje (sic!) podlegao kolektivnoj psihozi: "On je stigao. On nosi tamne naočale. On maše", javljao je novinar internet stranice FAZ-a, koja je aktualizirana svakih 15 minuta.

I masovni je "Bild" (čija je reporterka uspjela ući i u fitnes dvoranu u koju je senator svratio između dva termina i izveštavala da "je podizao utege od 32 kilograma a da se nimalo nije oznojio") uredno registrirao svaku minutu Obamina boravka u Berlinu:

"10.28 Barak Obama se osvježava u VIP laundžu Aerodroma Tegel,

10.37 Barak Obama ulazi u automobil na putu u kancelarski ured,

12.18 Barak Obama dolazi u hotel Adlon,

22.10 Barak Obama je na putu u otmjeni berlinski restoran Borhart…"

Masovnu opčinjenost su na svoj način produbljivali feljtoni – od aluzija na senatorov proročansko-mesijanski stil: "Broj 44 je progovorio, papa (dosad ovdje najomiljenija medijska ličnost) može spakirati kofere", do tekstova u kojima se Obamin uspjeh tumači kao kombinacija Kantovih filozofijskih postavki i karizme jednog kapetana Kirka iz kultne televizijske serije "Zvjezdane staze". U ništa manjoj mjeri fascinacija je obuzela i njemačke političare. S kancelarkom Merkel Obama je razmijenio mišljenja o "atomskom sporu s Iranom, razvoju u Afganistanu i Pakistanu, mirovnom procesu na Bliskom istoku i NATO sastanku na vrhu planiranom za 2009". Po ocjeni vladinog portparola "u izuzetno dobroj atmosferi, vrlo otvoren i u dubinu zadirući razgovor"… Sadržajne detalje javnost nije saznala, samo da je nakon punog sata senator diskretno pogledao na sat i šefici njemačke vlade rekao kako je više ne želi zadržavati pred odlazak na odmor, odnosno u Bajerojt, na otvorenje ljetnog opernog festivala, "i onda su počeli živo razgovarati o – Vagneru". Izjava nije bilo, već samo termin za fotografisanje s kojeg se izvještavalo u stilu: "Obama je kancelarku uhvatio za nadlakticu, ona je njega potapšala po ruci, i to nekoliko puta…"

Vicekancelar Štajnmajer bio je jedini koji je imao čak dva foto termina s Obamom, prije i poslije razgovora – 45 minuta – nakon čega je njemački ministar vanjskih poslova sam pred novinarima hvalio Obamine vanjskopolitičke poglede koji "vrlo sliče njemačkima".

Štampa je zabilježila da je Berlin i u tome favoriziran – u Parizu i Londonu nisu planirani razgovori sa šefovima diplomacije. Tu prednost Štajnmajer možda može zahvaliti činjenici što nije imao ništa protiv senatorova nastupa pred Brandenburškim vratima. Kancelarski ured je, međutim, izjavio da je svaki američki predsjednik dobrodošao da govori na tom mitskom mjestu političkog Berlina, ali ne i kandidat. Tako je za Obamino obraćanje javnosti, na kraju, odabrano mjesto s manje povijesne težine. No, to nikoga nije smetalo da Obamin istup uspoređuje s legendarnim berlinskim govorima dvojice bivših američkih predsjednika – Reganovim: "Mister Gorbacov, tear down this wall", i Kenedijevim: "Ich bin ein Berliner". Kenedijeva rečenica prava je metafora njemačko-američkih odnosa u poslednjih šezdesetak godina; od fascinacije, preko interesa do nesporazuma. "Berliner", što je po uvjerenju pisaca govora vašingtonskog gosta trebalo značiti "građanin Berlina", zapravo je, u lokalnom dijalektu, neka vrsta krofne, tipično berlinsko pecivo. Kenedijev uzvik je postao simbol američke podrške Njemačkoj i opće mjesto atlantskog neodustajanja od Zapadnog Berlina, karizmatični ondašnji američki predsjednik se njime zauvijek upisao u srca Nijemaca, a Obami je to uspjelo i bez neke posebne rečenice.

"Odjednom je muzika utihnula, zapuhao je lagani vjetrić, u zraku je bio samo jedan policijski helikopter, načas se nije događalo ništa, a onda je Barak Obama, nasmijan, gipkog hoda i vrlo, vrlo vitak krenuo prema mikrofonu…"

U svom je govoru Obama razapeo široki luk – od pedesetih i povijesnih američko-njemačkih veza, blokiranog Berlina, zračnog mosta i američkih pilota koji su u jeku hladnog rata grad mjesecima doslovno održavali u životu do aktualnih svjetskih kriznih žarišta i zaštite zemaljske klime. Govoreći o međunarodnoj politici u četvrtini rečenice Obama je spomenuo i jugoistok Evrope"… pao je zid u Njemačkoj, u Belfastu, to važi i za Balkan gdje je atlantski savez teške ratne zločince uspio predati pravdi…", da bi odmah zatim prešao na pohvalu uklanjanju aparthejda u Južnoj Africi, te Afganistan, gdje "Evropa kao i Sjedinjene Američke Države ubuduće trebaju preuzeti ne manje, nego još više odgovornosti…" Na kraju je "svoju ljekovitu poruku sažeo u mješavini opuštenosti, energičnosti i patetične želje za spasavanjem svijeta", kako je, bez imalo ironije, ocijenio jedan od stotina očaranih novinara: "Ne smiju postojati zidovi između bogatih i siromašnih, između useljenika i domaćih, između kršćana, muslimana i Židova… ovo je trenutak u kojem treba težiti za mirom u svijetu bez nuklearnog oružja, trenutak u kojem moramo nastupiti zajedno da bi spasili ovu planetu, ne smijemo našoj djeci ostaviti zemlju na kojoj će mora preplavljivati obale… građani Berlina, ljudi cijelog svijeta, ovo je naše vrijeme… izazovi su ogromni i pred nama je dugi put kojim moramo ići zajedno… Hajde da svijet stvorimo iznova, God bless you."

"Yes we can", odgovoreno mu je iz desetaka tisuća grla i svatko od prisutnih kao i milijuni gledalaca izravnih prijenosa na svim važnijim njemačkim kanalima tog bi trenutka sigurno potvrdili ono što je osjetila i Kristijan Amanpur sa CNN-a, da bi u Njemačkoj Obama sigurno pobijedio na izborima.

I drugog su još dana novine bile preplavljene oba-manijom, i tek su trećeg počele trezvenije analize, s međusobnim udjeljivanjima: "Izvještavanje za koje se treba nadati da ga nije vidio nitko u inozemstvu" i "tako bespomoćno njemačka televizija već davno nije djelovala", ocijenio je "Frankfurter algemajne cajtung" elektronsko pokrivanje događaja, dok drugi oduševljenje serioznih listova, kakav je nadregionalni iz Frankfurta, drže vrhuncem nevjerojatne masovne zaluđenosti.

U međuvremenu su i politički analitičari došli do zaključka da u prvi čas tako laskava Obamina izjava kako Amerika ne može sama, zapravo znači nove terete i nove zahtjeve koji će se postaviti pred evropske saveznike, te da su senatorove ideje u mnogim pojedinostima vrlo općenite i apstraktne. "S Obamom se doduše može razgovarati, on sluša sugovornika i to bi bilo bitno poboljšanje u odnosu na sadašnju situaciju, ali političke odluke će se i dalje donositi u Vašingtonu, a tako je bilo i u vrijeme Kenedija i u vrijeme Klintona…" Po poslednjim anketama, 74 odsto Nijemaca priželjkuje Obaminu pobjedu u SAD što je svakako garant poboljšanja u Šrederovo vrijeme duboko zahlađenih, a pod kancelarkom Merkel, najblaže rečeno, kompliciranih i dvoznačnih američko-njemačkih odnosa.

No naznačajniji rezultat Obamina berlinskog bljeska je nešto drugo: široke biračke mase su odjednom opet shvatile da politika može biti zanimljiva, uzbudljiva, pozitivno obećavajuća, optimistično-pleneća, a ne samo sitno pragmatična i dosadna: faktor emotivne prijemčivosti kancelarke Merkel ili šefa SPD-a Beka je u usporedbi s Obaminim zaista ispod nule, a o 200.000 oduševljenih slušalaca njemački političari ne mogu ni sanjati. U svemu je bilo i nostalgije, za razliku od aktualne Bušove, Obama je u Berlinu oživio Ameriku kakvu volimo, želimo, pa vjerojatno, čak i trebamo – entuzijastičku zemlju mogućnosti koja teškoće drži izazovima, a ne fatalnim udarcima sudbine. Što se mene tiče, onu Ameriku koja me uvijek iznova dirne u podnožju Ardena, na američkim vojnim grobljima iz Drugog svjetskog rata, s njihovim nepreglednim nizovima bijelih križeva na uredno ošišanoj travi. Mora da su to bili momci poput senatora iz Ilinoisa – ili obratno. Jer, sam Obama doista jest fascinantna, karizmatična osoba. Ali, a drugačije ne može ni biti, ostalo je dio mašinerije moći u koju je uloženo previše novaca, pred koju se postavlja previše očekivanja, da bi trebalo imati iluzije. U toj velikoj predstavi ništa nije prepušteno slučaju, za emocije ima mjesta samo na strani publike. Kada je rečeno da ga televizija tamo ne može pratiti, Obama je otkazao posjet ranjenim vojnicima u američkoj bolnici u Njemačkoj, sliku i ton s njegova mitinga u Berlinu su za cijeli svijet smjele emitirati lokalne televizije, ali su svjetlo postavili Amerikanci – loše osvjetljenje kandidata nisu mogli riskirati. Tako Obama u Berlinu ostaje dobro osvjetljena, ali i razotkrivačka, zapravo melodramatična epizoda, pokazavši u prvom redu što bi moglo biti kad bi bilo, a još više – što je to što svima nedostaje: yes, we can!

Lea Kirsch

Iz istog broja

Ukrajina–Krim

Kozaci i NATO

Boris Varga, dopisnik BBC-ja za Jugoistočnu Evropu

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu