Svet

Bolest palestinskog lidera

Mister Arafat i doktor Širak

Osim na Fortunu, Arafat se, kao što to dokazuju i najnoviji događaji, može uvijek osloniti i na francusku vladu, levu ili desnu podjednako

(Specijalno za "Vreme" iz Pariza)

Mister Arafat i doktor Širak 1
IZLAZAK U NEVOLJI: Arafat na putu za Pariz u avionu

"Svojom krvlju i svojom dušom, branit ćemo te, Abu Amare"; "U Jeruzalem ćemo ići, milijuni nas mučenika" – uzvikivali su, u Ramali, u dvorištu utvrđenja Mukata, sjedišta Arafatova glavnoga štaba, članovi "Snage 17.", tjelesne garde palestinskog predsjednika, dok su manje glasni stanovnici grada na Zapadnoj obali mrmljali: "Odahnut ćemo sada. Nadam se da se on i njegova banda više neće vratiti. Pokrali su nam novac, prodali našu zemlju te poslali našu mladost na gubilište koje se zove Intifada"…

Nakon uklanjanja buldožera koji je imao onemogućiti ateriranje izraelskih vojnih helikoptera, u gotovo pune tri godine zatočeništva Jasera Arafata u Ramali – u dvorištu Mukate su se spustila dva helikoptera jordanske vojske kojima su on i njegova pratnja prebačeni u Aman, gdje ih je čekao "falcon 50" što ga je na raspolaganje stavila francuska vlada. Po dolasku u petak po podne – nakon pet sati leta, i "zaobilazeći izraelski teritorij", kako ističu francuski i palestinski izvori, u vojnu bazu Vilakuble, nedaleko od Pariza, Arafat je prenijet u ultramodernu vojnu bolnicu Persi, u zapadnom pariškom predgrađu Klamar, gdje je odmah podvrgnut pretragama. "To je najbolja bolnica za liječenje patologije od koje boluje Arafat", reći će diskretni francuski službeni izvori. Iz tih se izvora još doznaje da je predsjednik Žak Širak "osobno odobrio" cijelu operaciju, jer je Francuska "gostoljubiva zemlja".

TAJNA BOLEST: Nakon dramatičnog pogoršanja u noći s četvrtka na petak, koja prethodi evakuciji, zdravstveno stanje Jasera Arafata poboljšava se iz dana u dan, ako je vjerovati palestinskim izvorima iz njegove okoline, ponajprije Arafatovom najbližem savjetniku, Nabilu Abu Rudejni, ili Lejli Šahid, diplomatskoj predstavnici palestinske vlasti u Parizu.

U očekivanju završetka pretraga, u srijedu ili četvrtak, kad će biti skinuta tajna s Arafatove bolesti, spomenuti su palestinski izvori demantirali da je posrijedi leukemija ili neko drugo "kancerogeno krvno oboljenje", te pokušali umiriti novinarsku znatiželju informacijama kako su Arafatu tokom vikenda telefonirali francuski predsjednik Širak, ruski predsjednik Putin, kineski predsjednik Hu, jordanski suveren ili još egipatski predsjednik Mubarak, kao i Havijer Solana, šef nečega što se zove "evropska diplomacija i sigurnost", a što je sve trebalo demantirati informaciju CNN-a kako Arafat nije posve pri "zdravoj pameti".

Ohrabrena naglim poboljšanjem zdravstvenog stanja svoga šefa po njegovu dolasku u okrepljujuću klimu pariškoga zapadnoga predgrađa, daleko zdraviju od klime koja vlada na Zapadnoj obali – u svakom slučaju provjetrenijoj, gospođa Šahid je u aluziji na izjavu izraelskog premijera da "dok je on na vlasti, Arafat neće biti pokopan u Jeruzalemu", odgovorila akademski besmrtno: "Ne treba da Šaron traži grob, jer sahrane neće biti."

Ako palestinski predsjednik preživi i ovu "krvnu patologiju", nakon što je preživio bezbroj atentata izraelske tajne službe, dvije avionske nesreće i "gostoprimstvo" arapskih prijestolnica (libanonske, jordanske, sirijske i tuniske) – što dobro ilustrira naslov njegove najnovije biografije objavljene u Francuskoj: "Sedam života Jasera Arafata" – ipak se čine malim izgledima da njegovi posmrtni ostaci budu sahranjeni u istočnome Jeruzalemu, što je njegova davnašnja želja, bolje reći ustupak biološkom zakonu, budući da je izraelska vlada još 1967. izvršila konfiskaciju Arafatove okućnice, imanja veličine 13 četvornih metara, nedaleko od Maslinove gore.

FORTUNA I FRANCUZI: "Baraka" je nadimak palestinskog predsjednika i koji govori kako Arafata sam Alah čuva, nadimak koji je on dobio od svojih suboraca. Legenda i stvarnost su se isprepletali u ovoj životnoj priči, još od 1967. kad pripadnici izraelske tajne službe Shin Beth upadaju u stjenovite špilje u okolini Napluza i, umjesto Arafata, nalaze šalicu još uvijek tople kafe koju je ispijao, pa sve do pada aviona nad libijskom pustinjom, u aprilu 1992, koji će preživjeti s manjim frakturama… Naklonost boginje Fortune koju nisu imala i njegova najbliža "braća po oružju": Abu Džihad, Abu Ijad ili Hasan Salameh…

Osim na Fortunu, Arafat se, kao što to dokazuju i najnoviji događaji, može uvijek osloniti i na francusku vladu, lijevu ili desnu podjednako, jer od posjeta Valerija Žiskara d’Estena Jordaniji, 1967. godine, kad francuski predsjednik s vojnim dalekozorom s jordanskog teritorija promatra Zapadnu obalu (Francuzi bi rekli, "Cisjordaniju"!) pa do danas, francusko-palestinski odnosi pokazuju zadivljujuću dosljednost. Sam Arafat će ovu "srdačnu antantu" pomaknuti još i dalje, pa će na rever svoje prepoznatljive sivomaslinaste vjetrovke okačiti "Lorenski križ", koji mu je ponudio – kako to on sam kaže, a drugi uzeli zdravo za gotovo – "sam general de Gol"!

Kad je 1982. godine Arijel Šaron, tadašnji izraelski ministar obrane, predvodio ofanzivu izraelske vojske na Bejrut – gdje su opkoljeni Arafat i njegov PLO, a sam grad bio izložen svakodnevnom bombardiranju – Fransoa Miteran pokreće akciju s diplomatsko-specijalnim snagama, operaciju dostojnu Džemsa Bonda, s ciljem spašavanja Arafata i 15.000 njegovih boraca. Pripadnici Legije stranaca zauzimaju položaje oko bejrutske luke, uključujući i krovove obližnjih zgrada, i trajektom preko atenske luke Pirej – uz pratnju dva broda francuske ratne mornarice – prebacuju Arafata i ostatke njegove vojske u Tunis.

Samo pet mjeseci ranije, u Tel Avivu, francuski se predsjednik Miteran, u govoru pred Knesetom, založio za "pravo Palestinaca na vlastitu državu", nečuvene riječi za tu dvoranu, izgovorene pred jednim Menahemom Beginom koji nije krio svoj gnjev.

POSEBNI ODNOSI: Godinu dana kasnije, Arafata će ponovno spašavati francuski legionari, ovoga puta iz libanonskog Tripolija, gdje mu o glavi rade prosirijske frakcije unutar njegova pokreta El Fatah. Pariz saziva hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti i Ujedinjeni narodi iznajmljuju trajekt kojim će Arafat i 4500 palestinskih zarobljenika – također u pratnji francuskih ratnih brodova – napustiti nemirne libanonske vode. Nije to sve. U akciju stupaju i pripadnici francuske kontrašpijunaže (DGSE) i palestinski arhivi, kojih se bila domogla izraelska vojska u Bejrutu, zahvaljujući razmjeni za šest izraelskih vojnika koji su se nalazili u rukama Palestinaca, bit će prebačeni u Alžir avionima Air France.

Istodobno, i upravo zahvaljujući ovim "posebnim odnosima", Pariz je djelovao na postupnu promjenu stavova u vodstvu PLO-a, promjenu u pravcu priznavanja prava na postojanje izraelske države i otvaranja palestinsko-izraelskog dijaloga. Bio je to sam bivši šef francuske diplomacije, Klod Šeson, koji će za Arafatova prvog službenog posjeta Parizu – u maju 1989 – šapnuti Arafatu jednu francusku riječ: caduque – a koju će on izgovoriti u originalu – i koja se odnosi na Povelju PLO-a kojom se odbijalo pravo na postojanje izraelske države. Povelja je tako postala "zastarjela, ruševna, ništavna, sklona padu"… varirali su tada novinarski komentatori more etimologico.

Izborom Žaka Širaka za predsjednika 1995. godine, ti su odnosi samo nastavljeni, ali s više medijskoga sjaja. Za Širakova posjeta Izraelu, posjeta staroj arapskoj četvrti Jeruzalema u oktobru 1996. francuski će predsjednik, na engleskom jeziku zaprijetiti hitnim odlaskom u Pariz zbog ne baš nježnog ponašanja izraelske policije prema novinarima iz njegove pratnje.

To sve i mnogo čega drugog objašnjava izjavu Jasera Arafata – izrečenu u januaru 1997. za jednog od njegovih brojnih posjeta Parizu – kako on, "svaki put kad ima neki problem, ode vidjeti doktora Širaka".

Francuski predsjednik je poznat kao poznavalac "primitivnih umjetnosti" ili japanskog sumo-hrvanja, ali, ako je vjerovati Arafatu, Širak je i vrsni poznavalac brojčanih iznosa hemoglobina, bijelih i crvenih krvnih tjelešaca, količine trombocita, kao i albumina, globulina te drugih fibrinogenih sastojaka krvne plazme. Specijalizacija u kojoj će se ogledati, ali bez vidljivog uspjeha i šef tajnih službi izraelske vojske, general Aharon Zeevi, koji je u prošli ponedjeljak pred zastupnicima Kneseta dao dijagnozu koja ne nadilazi znanje seoskog nadriliječnika opće prakse: "U slučaju bolesti Jasera Arafata postoje dvije mogućnosti: potpuno ozdravljenje ili smrt." Jedan od članova Šaronova kabineta nije krio svoj bijes: "Uz sve naše poštovanje, moram reći da nama nije potreban takav šef vojnih obavještajnih službi… Ako ne zna ništa, neka to i kaže, a ne da nas ovdje kljuka podacima o trombocitima…"

Sve vijesti o smrti Arafata ostaju za sada preuranjene, i to bi i on sam mogao potvrditi, ako je vjerovati njegovim suradnicima kad se okupljeni u bolnici Persi izjašnjavaju o stanju njegova zdravlja. Ako je posrijedi pak "politička bolest", onda je Arafat već uspio nauditi svome najboljem neprijatelju, izraelskom premijeru, neprijatelju još iz bejrutskih dana, jer je Šaronov plan o jednostranom povlačenju izraelske vojske iz pojasa Gaze, nakon 37 godina okupacije, postao iznenada "caduc" – kako bi Baraka rekao jezikom medicinskih sestara iz bolnice u Kalmaru. Naudio je i svojim suradnicima iz vrha PLO-a, kandidatima za njegovo mjesto koje nikako da bude upražnjeno: aktualnom premijeru Ahmedu Koreju, bivšem premijeru Mahmudu Abasu, Marvanu Bargutiju, koji u izraelskoj ćeliji odležava doživotnu zatvorsku kaznu, Mohamedu Galanu ili Rauhiju Fatuhu, i drugim "mladim lavovima" koji čekaju svoj trenutak.

Svima njima ostaje za utjehu slavni silogizam "Barbara" koji je i jednom Sokratu došao glave: "Svi su ljudi smrtni"…

Samo da to još potvrdi i "doktor Širak".

Najteža Šaronova odluka

Mister Arafat i doktor Širak 2

Odluka Kneseta od prošlog utorka o izraelskom povlačenju iz Gaze može predstavljati prekretnicu u sukobu između Izraela i Palestinaca, koji traje već 55 godina. Sada su stvoreni uslovi da se realizuje moguće rešenje za okončanje krize i Izrael ima šansu da se razvija u miru, dok su Palestinci konačno dobili priliku da formiraju sopstvenu državu. Iako poslanici moraju da se izjasne još i o izmeštanju izraelskih naselja sa palestinskih teritorija u martu naredne godine, jasno je da prihvatanje povlačenja predstavlja (ne)očekivani zaokret, korak dalje, i da povratka na staro više nema, jer je plan o povlačenju definitivno usvojen.

Ideja o izmeštanju izraelskih naselja iz Gaze i sa Zapadne obale nije nova. Međutim, izraelski premijer Arijel Šaron je prvi kome je pošlo za rukom da je pretvori u konkretan plan i da potom taj plan uspešno progura u parlamentu. U slučaju suprotnog ishoda, da plan nije bio usvojen, bila bi odbačena njegova ideja i do novih izbora, što bi značilo i kraj Šaronove vlade, jer mu je jasno stavljeno do znanja da on više neće predvoditi svoju, inače, konzervativnu partiju Likud. I on sam je bio svestan te činjenice kada je, uprkos odluci stranke na glasanju u junu, kada su se članovi Likuda izjasnili na partijskom referendumu protiv njegovog plana, ipak nastavio sa pripremama za njegovo sprovođenje i uspeo da ga progura pred poslanike.

PODELE U LIKUDU: Glasanje o planu podelilo je i Likud, i vladajuću koaliciju i izraelsku javnost. Iako je većina Izraelaca za povlačenje, jevrejski naseljenici, verske partije i ortodoksni rabini (tzv. lobi ostanka) smatraju povlačenje kao tragediju i veliki poraz. Šaronovi koalicioni partneri i deo poslanika i ministara, predvođeni ministrom finansija Benjaminom Natanjahuom, protive se premijerovom planu i pokušali su da ga spreče da ga iznese pred poslanike. Izraelski premijer je ponovo bio prinuđen da otpušta ministre i preti novim otkazima, da bi vlada prihvatila njegov plan. Zahtev za održanje nacionalnog referenduma o povlačenju samo je jedan od pritisaka kojima je Arijel Šaron bio izložen. I on sam je jednom izjavio da žali što umesto stranačkog nije održan nacionalni referendum o povlačenju sa palestinskih teritorija. Da je plan prihvaćen manjom većinom u Knesetu (65:47), referendum bi možda i imao nekog smisla, međutim, u sadašnjem trenutku samo bi još više podelio javnost u Izraelu, podrio autoritet Kneseta i još više zaoštrio već napetu situaciju. Sada se premijer nalazi u nezavidnoj situaciji, jer ga dobar deo sopstvene partije i vladajuće koalicije ne podržava, a opozicione levičarske stranke predvođene Laburističkom partijom Šimona Peresa podržavaju plan, ali ne i ostale aspekte premijerove politike. Arijel Šaron je sada u sukobu sa svima, ali po različitim pitanjima tako da će, kako se čini, njegova vlada uspeti da preživi ukoliko on bude vukao prave poteze.

Ipak, na Bliskom istoku sporazumi i ovakve odluke ne moraju nužno da znače i mir. Iako odluka o izraelskom povlačenju omogućava formiranje palestinske države, što je i galvni cilj Palestinaca, još se ne zna kako će tu ideju prihvatiti sami Palestinci, naročito oni najradikalniji među njima. Oni izraelsko povlačenje mogu tumačiti i kao znak slabosti i svoju pobedu. To je i glavni argument protivnika izraelskog premijera koji tvrde da povlačenje može poslati poruku da se terorizam isplati, što bi bio opasan presedan. Takođe, po njihovom mišljenju, ono može dovesti i do novih zahteva za ustupanje teritorija što se većini Izraelaca ne bi dopalo. Isto tako, izraelsko povlačenje može da uspe jedino ukoliko se sprovodi u saradnji sa palestinskim vlastima. Upravo tu postoje i najveći problemi, jer u Izraelu još uvek ne vide partnera na palestinskoj strani u koga mogu imati poverenja. Otuda i plan o unilateralnom povlačenju. U situaciji kada legitimne palestinske vlasti imaju malu podršku stanovništva, a glavnu političku snagu i u Gazi i na Zapadnoj obali u stvari čine ekstremne organizacije, Hamas, Islamski džihad i ostali, Izrael se nikako ne može osećati bezbedno.

IZAZOV ZA PALESTINCE: Pritisak je sada usmeren ka palestinskim vlastima i sve su jači zahtevi da se one reformišu. Isključivanje Jasera Arafata iz mirovnog procesa otvorilo je nove probleme, jer on još uvek može presudno da utiče na radikalne palestinske organizacije, a do njegovog isključivanja je i došlo zbog optužbi da sarađuje sa njima. Ukoliko on, sada zbog bolesti više ne bude u stanju da obavlja svoj posao predsednika Palestinske uprave, situacija bi se još više iskomplikovala, jer još nije imenovao naslednika, a nijedan od mogućih kandidata nema ni njegov legitimitet ni njegov uticaj. Ako bude odlučio da i dalje obavlja svoje dužnosti, još više će se pojačati pritisci da prenese najveći deo ovlašćenja na palestinsku vladu, naročito ona koja se tiču kontrole nad službama bezbednosti. U takvoj situaciji palestinskim vlastima se kao najbolje rešenje u ovom trenutku predlažu izbori, na kojima bi učestvovali i predstavnici radikalnih organizacija, poput Hamasa, a ima naznaka da bi oni i pristali na to i pokušali da se okušaju i u parlamentarnoj borbi.

Odluka o povlačenju bila je teška, po Šaronovom priznanju najteža u njegovom životu, ali je po njegovom mišljenju do nje moralo doći. Rastući pritisak palestinskog stanovništva prema Izraelu ubrzo bi postao neizdrživ, pa Šaron povlačenje pravda kao način da Izrael ojača kontrolu nad sopstvenom teritorijom. Granice do kojih namerava da se povuče trebalo bi da budu dovoljne za opstanak Izraela u neprijateljskom okruženju i u svakom slučaju su maksimum koji bi Izrael mogao da dobije bilo kojim mirovnim sporazumom. Takođe, povlačenje neće "zalediti" situaciju u regionu i predstavljati kraj pregovora; naprotiv, ono je tek početak jednog novog procesa i sve ostaje otvoreno za neki budući dogovor. Akcijama u pojasu Gaze, kao i nastavkom politike likvidacije terorista, Arijel Šaron je jasno stavio do znanja svima da nema nameru da popušta Palestincima, a i sam plan povlačenja predviđa pravo Izraela na intervencije na palestinskim teritorijama.

Iako je njegova ideja o povlačenju prihvaćena u Knesetu, ostaje još jedan, završni deo o kome bi trebalo da se glasa u martu. Glasanje o izmeštanju izraelskih naselja sa palestinskih teritorija pokazaće da li je premijer uspeo do kraja da ubedi Izraelce da će palestinska država jednog dana postojati pored Izraela. Povlačenje verovatno predstavlja i veliki psihološki problem, ali je ono, po mišljenju Arijela Šarona, rezultat i krajnje realistične procene o izraelskim interesima i o njegovoj budućnosti.

Marko Savić

Iz istog broja

Usvajanje evropskog ustava

Raskošno gostoprimstvo

Duška Anastasijević

Američki izbori 2004

Buš, Keri i Bin Laden

Slobodanka Ast

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu