Svet

Vukovar – Podeljen grad

Još jedna priča o nama 2

TKO JE KO: Grupa devojčica u Vukovaru...

fotografije: ciril jazbec

Još jedna priča o nama

U Vukovaru je na snazi potpuna segregacija. Nevidljiva granica deli kafiće na hrvatske i srpske, "branitelji" se ne mešaju sa pripadnicima "agresorskog naroda". Najgore je, međutim, što se srpska i hrvatska deca razdvajaju još od obdaništa, što u školu idu u različitim smenama, uče samo o sebi, a ne o drugima. Čak je i dvorište jednog vrtića razdvojeno žicom, a po nepisanom pravilu hrvatska i srpska deca ne igraju se u istom pesku. Do sada su propali pokušaji da se osnuje nova, zajednička škola. O svemu tome se u ostatku Hrvatske malo zna i čini se da nikoga ne zanima kakav to zalog za budućnost ostavljamo

Za "Vreme" iz Vukovara

Nakon što sam prije više od dvadeset i dvije godine otišla iz Vukovara kao devetogodišnja djevojčica na ljetovanje koje se produžilo u dugogodišnje progonstvo, vraćam se kako bih ondje provela nekoliko dana i napravila reportažu o rodnom gradu. Gradu koji je samo donekle moj, potpuno različit od toponima koji se nalazi unutar mene kao iskrivljeno sjećanje, kao trauma, kao trajna inspiracija.

Vukovar je, na prvi pogled, obnovljen i popravljen grad. Tragovi rata tek su na rijetkim zgradama, normalno odjeveni ljudi piju kavu na terasama, tržnica je puna šarenila, uvezenog i domaćeg, na ulicama se prolaznici pozdravljaju i rukuju, šetaju pse, pripremaju čamce na ušću rijeke Vuke u Dunav. Ali ispod površine osjeća se još nešto, ono što je teško fotografirati ili prepričati, može se tek naslutiti u tome kako nakon pet sati poslijepodne ulice posve opuste. Sjene se osjećaju pogotovo sredinom jeseni, kada se obilježava Dan sjećanja na "pad grada", kada su, krajem studenog 1991, nakon tri i pol mjeseca završene borbe u kojima je, u napadima Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih postrojbi, život izgubilo oko 3200 ljudi. Za njih tristotinjak, među kojima je i moj otac, traga se još uvijek.

U gradu danas nema jasne crte razdvajanja, ali ima one nevidljive, ima srpskih i hrvatskih kafića, pa čak i srpskih i hrvatskih dječjih pješčanika, to nećete lako doznati ako dođete na jedno popodne. Prema posljednjem popisu stanovništva, u gradu živi oko 27.000 stanovnika, hrvatska većina te nekoliko nacionalnih manjina: mađarska, češka, rusinska, među kojima je najbrojnija srpska i čini 34,87 odsto. Danas je to grad unutar male zemlje, odnedavno članice Europske unije, grad na samom njezinom rubu u kojem je mnogo toga rubnoga. Kao i podatak zavoda za zapošljavanje da najveći broj nezaposlenih čine mladi u dobi između 15 i 29 godina s udjelom od 37 odsto, dok je krajem osamdesetih godina samo poznata tvornica obuće "Borovo" zapošljavala oko 22.000 radnika. Vidjeti prosjaka na ulici bio je rijedak prizor.

Još jedna priča o nama 3
…i ruševine u mahom obnovljenom gradu

PRIČA O DVA DAVIDA: Iskustvo ratne traume kojim sam se bavila godinama u pisanju, u fokus mog interesa ponovo je stavilo djecu, ali sada djecu današnjeg Vukovara. Njima se nitko ne bavi mnogo, političari ih ne spominju u predizbornim kampanjama. Malo ljudi čak i u Hrvatskoj zna kako je u Vukovaru na snazi potpuna segregacija, djeca hrvatske i srpske nacionalnosti odvojena su još od vrtića, u školama idu u suprotne smjene, tek poneku aktivnost pohađaju zajedno. Nakon mirne reintegracije 1997. godine to je možda bio politički najjeftiniji, ali dugoročno i najlošiji način da se tenzije između dvije zajednice smire i otpočne suživot.

Unazad nekoliko godina rijetke nevladine organizacije, kao i samostalno organizirane skupine roditelja, pokušavaju se izboriti za Novu školu u kojoj bi djeca u klupama sjedila zajedno i učila jedna o drugima, a ne samo o sebi. Prva koja je započela s tom idejom jest organizacija Nansen dijalog centar iz Osijeka koja se zalaže za zajedničko školovanje, shvaćajući kakve posljedice trenutni sustav može imati. Djeluje od 2001. godine s misijom socijalne rekonstrukcije poslijeratnih i multietničkih zajednica. Roditelje koji bi djecu upisali u zajedničku školu, kaže projektna koordinatorica Ivana Milas, počeli su pronalaziti tako što su doslovno zaustavljali ljude na ulici, vukući ih za rukav. Međutim, iako ima zainteresiranih, škola još nije zaživjela, nedostaje ozbiljna politička volja.

Priča koju od nje saznajem jest priča o dva Davida. U jednoj zgradi u Borovu Naselju, prije desetak godina, živjela su dva dječaka, oba imenom David. Jedan je bio Hrvat, a drugi Srbin. Oba su bila vrtićke dobi i silno su se voljeli igrati skupa. Zgrada vrtića koji su pohađali imala je dva ulaza, jedan za Srbe, a drugi za Hrvate. Imali su, doduše, zajedničko dvorište u kojem bi za lijepa vremena prvodili svoje vrtićke dane, međutim, sredinom tog dvorišta bila je razapeta žica koja je dijelila teritorij. Dva Davida često su provodila vrijeme stojeći kraj žice, prepričavajući jedan drugome svoje dogodovštine.

Još jedna priča o nama 4
NOVO GROBLJE, NEKADA MASOVNA GROBNICA: Posle mirne reintegracije 1997. na ovom mestu je ekshumirano 938 leševa, uglavnom hrvatskih civila

GOŠĆA SA DRUGE STRANE: Pri prvom posjetu osnovnoj školi "Siniša Glavašević", gotovo čitav školski sat provela sam razgovarajući s djecom srpske nacionalnosti o tome kako vide svoj grad i život u njemu. Nakon toga planirala sam posjetiti i hrvatski razred. Susret s djecom meni je ujedno bio i prvi susret s pripadnicima srpske nacionalne manjine u Vukovaru, susret od kojeg sam i pomalo strepila, ali već nakon prvih nekoliko minuta provedenih s njima, shvatila sam da me, prije svega, podsjećaju na vlastitu djecu. Došaptavali su se zbog gosta u razredu, smijuljili se i okretali prema meni, pravili se važni pokušavajući smisliti što smješnije odgovore na nastavničina pitanja. Poput svojih vršnjaka, najviše žele bazen i kino dvoranu, a nakon toga, da se mogu igrati zajedno. U razgovoru, sami su došli do zaključka koji je formulirao jedan jedanaestogodišnji dječak: "Među nama nema nikakve razlike, mi treniramo košarku skupa, jedino što oni (Hrvati) kažu sretno, a mi srećno, oni kažu trica, a mi trojka, i kada netko nekome udari faul i sruši ga, nikada ne kažemo da je to učinio zbog nacionalnosti, pružimo si ruku i podignemo se. Tako vam je to u sportu."

Toga dana iz škole sam izašla ozarena i ohrabrena činjenicom da iako sustav sve čini kako bi poništio ljude i stvorio nacije, za ovaj grad, sa strašnom prošlošću i nezavidnom sadašnjošću, ipak ima nade. U razgovoru sa školskom psihologinjom, pokušavajući shvatiti kakav trag takva podjela ostavlja na djecu, saznala sam da nisu toliko učestali incidenti na nacionalnoj razini, ali ohrabreni stavovima odraslih, kada se posvađaju ili potuku, znaju sukobe pravdati upravo time.

U istom razgovoru saznajem i da vukovarska opća bolnica nema savjetovalište niti psihologa koji bi se bavio isključivo ratnim traumama, jedan takav liječnik dolazi iz drugog grada na dva sata tjedno. U školu sam se planirala vratiti za proslavu njezina dana i nastaviti razgovor s djecom te stvoriti novo, zajedničko sjećanje. To se nikad nije dogodilo jer se nakon mog prvog posjeta dio roditelja silno uzrujao smatrajući kako se s djecom ne smije razgovarati čak ni afirmativno, a moja osobna povijest i stradavanje mog oca, u mnogima od njih, budući da dolazim "s druge strane", izazvali su sumnju i bili dovoljan signal da zabrane svaki idući razgovor. Smatrali su kako su djeca bila neprimjereno izložena političkim pitanjima, iako svakodnevno slušaju u medijima o podjelama u svom gradu. Moju želju da dođem i razgovaram s njima kako bih objasnila da djeca nisu bila ničim ugrožena te da smo pričali o vrijednostima prijateljstva, roditelji nisu prihvatili. Neki od njih tražili su premještaj nastavnice koja me ugostila u drugi razred.

Još jedna priča o nama 5
TRN U OKU: Razbijanje ćirilične tablefoto: fonet

ČEKIĆEM NA ĆIRILICU: Sve to događalo se u vrijeme kada je Vlada Hrvatske pokušala postaviti ploče s ćiriličnim (dvojezičnim) natpisima na državne institucije kako bi ispunila Ustavom zajamčena prava nacionalnim manjinama, kada čine više od 33 odsto ukupnog stanovništva. Dio Hrvata se pobunio te su bivši branitelji formirali "Stožer za obranu hrvatskog Vukovara" čije su akcije bile skidanje ploča. Oni smatraju kako je ćirilično pismo simbol agresije na Vukovar, kao i to da postoje susjedi Srbi koji šute o počinjenim zločinima. U takvoj histeričnoj atmosferi s djecom više nije bilo moguće razgovarati, sa svih strana mogao se čuti ili govor mržnje, ili pokušaj diskriminacije, ili potpuno nerazumijevanje delikatne situacije zbog dugogodišnje zapostavljenosti grada na obali Dunava.

U centru grada izvođeni su "umjetnički performansi" desničarskih udruga čija je glavna točka bila razbijanje čekićem kutije s ćiriličnim natpisima kao što su genocid, agresija i slično. Teško je bilo i zamisliti osjećaje djece koja pohađaju nastavu na ćirilici. Također, bilo je teško i pronaći sugovornike koji nisu pripadnici službeno suprotstavljenih strana, koji nisu dio radikalnih političkih struja, i ne pokušavaju manipulirati emocijama i traumama. Činilo se da su takvi zauzeli čitav prostor priče o Vukovaru. Baš unatoč tome, u ovoj priči nisam htjela presudan glas prepustiti njima, odlučila sam pronaći Vukovarce. One koji ne galame na prosvjedima, ne razbijaju ploče, ne žele živjeti u getu, i privoliti ih da progovore o svojim iskustvima.

BEZ POZITIVNOG ISKUSTVA: Moja prva sugovornica bila je vukovarska spisateljica i socijalna pedagoginja Julijana Adamović. U Vukovar je došla živjeti prije petnaest godina zbog posla, Hrvatica, rođena i odrasla u Vojvodini. Majka je dvoje djece i duboko involvirana u današnje probleme Vukovara na svim razinama. Priča posve otvoreno, i kaže, zbog toga joj nije jednostavno. Smatra da je izazivanje sukoba nepripremljenim postavljanjem ćiriličnih ploča od strane Vlade namjerno kako bi skrenuli pažnju sa stvarnih, gorućih problema.

Kada je 1999. počela raditi, u uredu je imala kolegicu Srpkinju, postojao je teritorij borbe za radio-stanice koje će slušati, za sitnice kojih su se obje držale, ali s vremenom su se konsolidirale, prolazile su skupa kroz svakodnevicu, rođenja djece, uskoro su dijelile više od obične kolegijanosti. To bi se, smatra, vjerojatno dogodilo i s djecom u školi koja odrastaju zajedno. "Mi smo bar prije rata imali neka pozitivna iskustva s osobama drugih nacionalnosti i koliko god teško bilo nakon svega uspostaviti kontakte, odnos na kome ih možeš graditi, djeca danas nemaju ni to, jer ih je sustav razdvojio od najranijeg djetinjstva. Teret krivnje ne može se staviti djeci, imaju pravo na svoju sadašnjost." Kad ju pitam bi li željela otići, bez oklijevanja odgovara "Da" i dodaje "da si me pitala prije nekoliko mjeseci, rekla bih ne. Danas imam osjećaj da se u trenu sve može promijeniti, da je na staklenim nogama i može upropastiti živote. Pogotovo ako misliš drugačije od većine, bilo srpske ili hrvatske." Njezin je stav da u Vukovaru najviše nedostaje kulturnog života, sadržaja za mlade, djeca nemaju puno izbornih aktivnosti, pogotovo ne zajedničkih, a prije svega nedostaje psihoterapije i mogućnost liječenja.

Šefica psihijatrijskog odjela, doktorica Melita Jukić, čekala me je ujutro ispred vukovarske bolnice, nasmiješena i umorna, nakon noćnog dežurstva tokom kojeg su doveli jednog od branitelja koji je dan ranije razbio ćiriličnu ploču na policijskoj postaji. Njegov kolega je u sukobu s policajcem završio na intenzivnoj njezi s teškim ozljedama glave. Sjedamo u obližnji kafić. Doktorica Melita zapravo živi u Osijeku, ali više voli reći da živi u bolnici. Na moje pitanje o tome kako se danas Vukovarci nose s problemima prošlosti i sadašnjosti, kaže: "Ovdje su svi istraumatizirani na neki način i to je normalno stanje. Najgore je što nema posla, a mnogi (posebice branitelji) u mirovinu su otišli mladi, nije normalno da danas imaš četrdeset godina i da ne radiš, kada bi morali misliti svaki dan kako će zaraditi, manje bi se bavili prošlošću." Pitam ju bi li otišla iz Vukovara, na što odgovara: "Svaki drugi dan. Ali sad da odem imala bih osjećaj da su me otjerali. S mog odjela nedavno je otišlo troje ljudi, u Švicarsku i Njemačku, to su ljudi koji čak imaju posao." Smatra da je, pored nezaposlenosti, najveći problem odvojeno školovanje koje djecu snažno formira i u budućnosti može izazvati samo nove sukobe.

Dok sam pokušavala pronaći sugovornike, shvatila sam da su oni koji žele razgovarati po pravilu na nekakvim istaknutim mjestima (NGO organizacije Nansen centar, Europski dom Vukovar, istaknuta spisateljica, šefica psihijatrije) i to uglavnom – žene. Pitala sam ju kako tumači tu činjenicu. Ukazala mi je na nešto logično. U postratnim sredinama muškarcima je dopušteno samo jedno, ili da budu bivši ratnici ili da odu. Oni koji se javno, kao muškarci u još uvijek snažno patrijarhalnim društvima, izlože i započnu pričati o pomirenju ili iskreno afirmativno o suživotu, mogu dobiti samo etiketu izdajnika. Ženama se to donekle može oprostiti. I zaista, pokušavajući se sjetiti bar jedne javne osobe iz Vukovara, muškarca koji nije dio političkog establišmenta, koji bi svojim integritetom i snagom otvarao taj put, a da ne pripada braniteljskoj populaciji ili drugoj, manjinskoj, koja zagovara svoja prava, nisam uspjela.

MI MRZIMO NJIH, ONI MRZE NAS: U području javnog djelovanja, došla sam do Dalibora Jurišića, ali znakovito, djelatnika u kulturi. U sredinama kao što je Vukovar, pa čak i u većem dijelu Hrvatske, kultura je još uvijek nešto benigno ili svrstano pod zabavu, pa samim time bezopasno. No i Dalibor, iako zaposlenik kulturne ustanove "Hrvatski dom" u kojem vodi program kazališne produkcije, pristao je govoriti samo u svoje ime.

U Vukovar se vratio prije pet godina i to iz Zagreba gdje je imao posao nakon završenog fakulteta. Budući da u Vukovaru do sada nije bilo kina, Dalibor pušta filmove u kulturnom domu, a pomalo se bavi i režijom. Njegova prva predstava za djecu jest zapravo inspirirana starozavjetnom pričom o Joni koja nosi ironičan podnaslov: "Mi mrzimo njih, oni mrze nas i to je potpuno normalno". Dalibor smatra da je javni život u Vukovaru sustavno i potpuno umrtvljen. Postoje službene stranke, izvješća, ali nema javnosti; postoji vlast i privatni životi, ali između toga ništa. Kada ga pitam čega najviše nedostaje, kaže: nedostaje da bude normalno. Ako imate bolesnika, onda mu dajete deset puta čistiju sobu, pet obroka na dan, svi uvjeti su bolji. U Vukovar je trebalo deset puta više ulagati, odmah otvoriti kino, zaposliti ljude, a ne prepustiti sve slučaju, mada, i to vjerojatno nekome odgovara. Grad je podijeljen po svim osnovama, kaže, za pet godina ovdje će ostati starci, kriminalci i policija. On sam otišao bi sigurno kada bi tu morao podizati djecu.

U lobiju hotela Lav nalazim se s dvjema medicinskim sestrama s kojima me je spojila doktorica Melita, pristale su razgovarati, ali pod uvjetom da se ne iznose njihova imena. One su pripadnice srpske manjine i boje se da bi, zbog javnog istupa, mogle izgubiti posao. Imaju nešto više od 30 godina, priznaju mi da su se pitale kako razgovarati sa mnom (srpski ili hrvatski), a prije toga su me dobro provjerile. Budući da znaju što se dogodilo mojoj obitelji u ratu, iskreno kažu da su bile malo podozrive, međutim, pročitale su i kako smatram da danas nije lako biti Srbin u Vukovaru te su pristale da se nađemo.

Sestra J. radi u dnevnoj bolnici odjela psihijatrije, često s hrvatskim braniteljima, uspjeva biti profesionalna i daje jednu sličicu iz života. S jednim braniteljem ostvarila je dobar odnos, kaže: "Saživjeli smo se, iako smo znali tko je tko. Mislim da sam mu dosta pomogla. Nakon toga, jednom je ponovo došao na odjel u lošem stanju, bio je pijan i počeo urlati kako sve Srbe treba pobiti. Pritom se okrenuo k meni i rekao: ‘Ti J., izvini, to se ne odnosi na tebe.’ Nisam znala bih li se smijala ili plakala." Bila sam zatečena kada sam shvatila koliko medijska slika Vukovara ne odgovara stvarnosti i kako za ljudske priče, poput ove, J. i branitelja, zapravo u javnosti nema mjesta. Njezina priča govori mnogo o tome kada i kako "neprijatelj" postaje osoba, u atmosferi gdje se sve svodi na nacionalnu pripadnost. Takvih priča, kaže, imate koliko hoćete.

U doba godine kada se obilježava Dan sjećanja, Srbi se zatvaraju u kućama i samo čekaju da to prođe. Kada ih pitam što misle o odvojenom školovanju, donekle detektiraju to kao problem, ali teško rješiv. Jedna od njih pokušala je pokrenuti tu temu na roditeljskom sastanku u svom etnički čistom selu, ali pritisak koji je doživjela od vlastite zajednice, bio je prevelik. Razgovaramo i o godinama koje su podijelile grad. J. započinje: "Nakon što je grad bio oslobođen…", a onda se zaustavlja i pogleda me, shvaćajući da bi ta rečenica za mene počinjala sasvim drugačije, toga dana grad je za mene bio okupiran. Trenutak traje, ali obje prešutno, sa željom za dijalogom, ustupamo svoj dio prostora i nastavljamo razgovor pokušavajući se razumjeti. Mislim da smo u jednom trenutku obje osjetile nelagodu, ali brzo smo ju zaobišle. Obje smo bile spremne čuti, i možda to zvuči prejednostavno, ali nadvladale smo ju s osmjehom i uzbuđenjem jer prelazimo granice, s još mrvicu više povjerenja.

DRUGAČIJI OD DRUGIH: Počinjem shvaćati kako većina ljudi živi u svojim mikrosvjetovima, osim onih koji su pitanju nacionalnosti profesionalno posvećeni. Kada se sagledaju svi problemi, čini se gotovo nemogućim da u tom gradu postoje Lana Mayer, Hrvatica njemačkih korijena i Dejan Kojić, Srbin, koji je cijelo vrijeme rata proveo u Vukovaru. Oni su mladi bračni par s dvoje malene djece, svjesni da su drugačiji od većine, u mješovitom braku za kojeg mi je Lana još preko telefona rekla da joj to zvuči kao miješana salata pa nerado koristi taj termin.

Otvaraju mi vrata svoga doma, Lana kuha kavu, dok Dejan pokušava uloviti starijeg dječaka da završi svoj ručak. S njima mi je teško započeti razgovor jer imam silan otpor njihovu malu, obiteljsku zajednicu svesti na pitanje Srba i Hrvata, baš zato jer je očito da je to zajednica ljubavi i kada se pred njom nađete, sve što ste čuli ili saznali prije toga, pada u vodu. Upoznali su se nedugo nakon završetka rata, Lana ga je provela u Njemačkoj, a Dejan u razrušenom gradu u kojem se svako malo pucalo, plaća koju je njegova majka dobivala za tri dana ne bi vrijedila ništa jer bi ju pojela inflacija, svuda je vladao kriminal. Oni su se sreli u mirovnoj udruzi Dunav gdje je Lana podučavala njemački, a, priča kroz smijeh, Dejan ju je osvojio odličnim izgovorom iako nije znao što riječi znače. Njih dvoje ne žele otići nikuda. Smatraju da su podjele posljedica glasne i agresivne manjine, u svojoj bližoj okolini ne nailaze na osude. Osnovno čega nedostaje su radna mjesta, kada bi ljudi radili, bili bi zadovoljni, kaže Dejan, a Lana dodaje, povjerenja. "To nije nešto opipljivo, nema vjere u budućnost, u dobre ljude." Kada ih pitam što bi moglo promijeniti ovo stanje, uglas kažu – Nova škola. Tada bi u Vukovaru napokon prestao suživot o kojem svi stalno govore, a počeo bi život.

Svi Vukovarci s kojima sam razgovarala slažu se u tome da je najvažniji zadatak za Vukovar i njegovu bolju budućnost taj da se djeca prestanu razdvajati, ali oni koji žele pomirenje i normalan život, nažalost, ne odlučuju o tome.

Nakon gotovo dvadeset i tri godine ponovo sam otišla iz Vukovara, ponovo bez imalo povjerenja u sustav i državu, ali napuštajući Lanin i Dejanov dom sretna jer sam prešla granicu u sebi, s Laninim marmeladama u torbi, i ipak, s vjerom u ljude i onu riječ koja ne spada u klasičnu reportažu: ljubav.

Iz istog broja

Makedonija – Protesti Albanaca

Igra na tankoj žici

Siniša Stanković

Bliski istok – Novi ratovi na starim ratištima

Kalifat kalifa Abu Bakra el Bagdadija

Momir Turudić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu