Kao što u Srbiji govore o postojanju "dve Srbije", tako se i za Nemačku može reći da postoje "dve Nemačke". Jedna je sigurno manja, ali je prisutna
ŽILAVI: Skup neonacista u istočnonemačkom gradu Halbeu
Kada su Obrijane glave u malom gradu Hojersverdu, u istočnom delu Nemačke, nekoliko godina posle pada Berlinskog zida zapalile prihvatilište puno azilanata, koji su zapaljeni iskakali iz zgrade, sugrađani su aplauzom pozdravljali čin novog fašizma. Čin se dogodio u siromašnoj Gornjoj Saksoniji, tamo gde žive Lužički Srbi, gde je nezaposlenost velika, a beznađe ogromno.
Lako je bilo reći „to nismo mi, to su oni“.
Pa ipak, „stara“ Nemačka, ali i progresivni „istok“ Nemačke bio je zgranut.
Usledile su rasprave u medijima, političari su osuđivali ovaj postupak, pisane su peticije, tražena rešenja. Samo godinu dana kasnije ponovo je došlo do napada na strance, ovog puta u Rostoku na Baltičkom moru, opet je to bio istok, a sledio je Meln – gradić u blizini Diseldorfa, u srcu zapadne pokrajine Severne Vestfalije. U novembru 1992. u Berlinu, Vupertalu i Melnu od „desnih snaga“, kako u Nemačkoj zovu neonaciste, ubijeno je petoro stranaca a 11 je bilo povređeno.
Sada to nisu bili samo „oni“, i na zapadu Nemačke je zloduh krenuo svojim putem. Nemačka se podelila: na jednoj strani manjina kukastih krstova, na drugoj strani većina koja diže glas. Političari svih partija su se ujedinili i osudili ubistva stranaca, firma Opel je dala 100.000 evra za pronalaženje ubica.
Jedne večeri, u novembru te iste godine, u svim nemačkim gradovima stotine hiljada građana su u beskonačnom lancu, mirno stojeći sa svećama u rukama demonstrirali protiv neonacizma. Samo u Berlinu je 350.000 ljudi u moru sveća provelo celu noć na berlinskim ulicama, pokazujući svoj stav u borbi protiv netrpeljivosti prema strancima. „Lichterketten“ (lanci svetla) postali su pojam za demonstracije protiv fašizma i neonacizma.
Posle uopštene zgranutosti, Nemci su shvatili da moraju nešto i da urade: kako u Hojersverdu tako i u drugim mestima sa visokom nezaposlenošću otvorena su nova radna mesta, osnovani takozvani omladinski domovi sa širokim spektrom ponude za mlade, otvorene diskoteke pod nadzorom socijalnih radnika, a političari su priznali: „Propustili smo da se dovoljno brinemo o njima, ali nikad nije kasno.“ Izdvojene su pare iz budžeta, sve nemačke partije sa demokratskim podznakom ustale su protiv neonacizma.
Činjenica je da Nacionaldemokratska partija Nemačke postoji, ali se sa nekih 5000 članova nalazi na margini političkih odluka. Na federalnim izborima nikada nije prešla pet odsto i nikad nije ušla u Bundestag. Na siromašnom istoku Nemačke ušla je u pokrajinske parlamente i to uz pomoć ekstremno desne partije DVU. Ipak, ova partija ne voli da se dovodi u vezu sa ispadima grupacija neonacista.
Diskusije o neonacizmu ne prestaju ni danas, kao ni povremeni napadi na ljude druge boje kože. Uoči svetskog prvenstva u fudbalu prošle godine, posle napada na crnoputog Etiopljanina, strana štampa je postavila pitanje da li Crnac sme da se pojavi na istoku Nemačke.
Ne samo to: nemački političari se ne libe da izađu na mitinge protiv fašizma i neonacizma. Nemački političari, bez obzira na to da li pripadaju „crvenima“ (socijaldemokrate), „crnima“ (demohrišćani) ili „zelenima“, u javnosti, u štampi i na televiziji jasno govore šta misle. Ipak, ni u snu nikome nije palo na pamet da vodi razgovor sa predstavnicima neonacista na televiziiji.
Nemačka politika je bezuslovno protiv neonacizma, bez obzira na to da li su to nedela na siromašnom istoku ili na bogatom zapadu Nemačke. Svaka pojava nacizma, ma koliko mala – shvata se ozbiljno.
Što je još važnije: nemački narod, ako ovakva reč u ovom kontekstu može da se upotrebi, jeste protiv bilo kog oblika neonacizma, koji se ovde najviše izražava u netrpeljivosti prema strancima.
Zato, posmatrajući događanja u Srbiji iz nemačke vizure, iz vizure dopisnika nemačkih medija, potpisniku ovih redova je nepojmljivo događanje kako u Novom Sadu tako i u parlamentu Srbije.
Nepojmljivo utoliko što su naznake jasne: neonacista je neonacista je neonacista, da parafraziram jednu poznatu rečenicu. Bez obzira na to da li ima naznake srpstva ili bilo čega drugoga.
I tu je zaista prozvana politika da uradi sve što je moguće: da kazni krivce, da nađe novac za edukaciju needukovanih, da shvati ozbiljno šta ti ljudi rade. Ili da možda upamti reči čuvene Brehtove pesme Zavetpotomstvu (AndieNachgeborenen), koja završava rečima: „Vi, rođeni posle nas, setite se nas, onda, kad jednoga dana čovek čoveku treba da bude pomoć.“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Nedavno mi je jedna beogradska novinarka u privatnom razgovoru rekla da mi se, zbog onoga što se sada dešava sa narodom u Gazi, oduzima svako pravo da bilo kome držim moralne lekcije. Ali zamislite da su hiljade raketa koje su ispaljene na Izrael od početka rata došle do svog cilja i ubile daleko veći broj Izraelaca. Da li bih onda imala više prava da iznesem svoje mišljenje
Na mestu nekadašnjeg atinskog aerodroma, gde su svojevremeno prodefilovali milioni ljudi, pronađene su bombe zaostale od Nemaca u Drugom svetskom ratu. Ni hiljade sportista, kao ni izbeglica koje su kasnije ovuda prošle, nisu ni slutile da opasnost vreba ispod tla. Tek je izgradnja „Atine na vodi” otkopala tone ekspozivnih naprava
Od danas se ulazak u Veneciju plaća pet evra. „Važno nam je da grad bude manje preopterećen, i to bi trebalo više da odvrati od dolaska dnevnih turista nekog određenog dana“, objašnjava gradonačelnik jednog od najposećenijih evropskih gradova, dok građanske inicijative smatraju da ulaznica od pet evra neće popraviti kvalitet života Venecijanaca
Nemački glavni grad otkupio je još oko 4.500 stanova. Ali, Berlin i dalje „drže“ veliki fondovi koji daju nekretnine u najam – imaju čak 800.000 stanova. A kirije su odavno nesnosne
Jovanović i Vučić za razliku od Grbovića i Đilasa ne priznaju presude Haškog tribunala. Međutim, PSG i SNS će se ogledati na beogradskim izborima gde neće biti SSP-a i NDSS-a. Odnos prema Rezoluciji o Srebrenici daleko je od najvećeg problema opozicije u Srbije, ali je prilično ilustrativan
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!