Loader

DOKUMENT - Tribina nedeljnika „Vreme"

PRAVOSUĐE I USTAVNE PROMENE

11.jun,09:26

Tribinu "Pravosuđe, ustavne promene, ustavne garancije i prava građana" (VIDEO i stenogram) nedeljnik "Vreme" održao je u petak, 5. juna 2015. godine u saradnji sa Misijom OEBS-a u Srbiji PANEL 1: PROMENE USTAVA KOJE SE TIČU PRAVOSUĐA PANEL 2: PRISTUP GRAĐANA PRAVDI

DRAGOLJUB ŽARKOVIĆ: Dame i gospodo, dobar dan. Zamolio bih vas da počnemo ovu tribinu.

Ja sam Dragoljub Žarković, glavni urednik „Vremena“ i u ime organizatora Misije OEBS-a u Beogradu i nedeljnika „Vreme“ želim da vas pozdravim i da vam zahvalim na učešću.

Ovo je prva tribina u ovogodišnjem ciklusu koju Misija OEBS-a i „Vreme“ posvećuju jednoj od najvažnijih tema srpskog društva, ne samo zbog eventualnog priključivanja i otvaranja nekih pregovora, nego zbog naše nasušne potrebe da imamo pristup pravdi koji je adekvatan 21. veku.

Zahvaljujem vam na odzivu. Nadam se da i vi prepoznajete „Vreme“ kao nedeljnik koji pouzdano svedoči o stanju u srpskom pravosuđu i verujem da je to jedan od razloga ovako dobrom odzivu. Sada bih dao reč gospodinu Majklu Ujehari, zameniku šefa Misije OEBS-a u Beogradu i on će vam reći nešto u ime drugog organizatora ovog skupa. Hvala.

MAJKL UJEHARA: Poštovana gospođo Tagirov, cenjeni gospodine Žarkoviću, dame i gospodo, veliko mi je zadovoljstvo da prisustvujem ovom događaju koji je postao, složićete se, tradicionalni forum za raspravu o pravosuđu i o objektivnom medijskom izveštavanju o tom procesu.

Učesnici: Tanasije Marinković (vanredni profesor Pravnog falulteta BU), Konstantin Mitić Vranjkić (sudija, Društvo sudija Srbije), Jelisaveta Vasilić (Savet za borbu protiv korupcije), Slobodan Beljanski (advokat), Predrag Savić (advokat), Violeta Beširević (profesorka Pravnog fakulteta Univerziteta Union), Miodrag Majić (sudija Apelacionog suda u Beogradu), Nenad Stefanović (zamenik osnovnog javnog tužioca Beograd), Goran Ilić (zamenik republičkog tužioca, predsednik Udruženja tužilaca Srbije), Vida Petrović Škero (sudija Vrhovnog kasacionog suda u penziji), Mirjana Dimitrijević (Komora izvršitelja), Vladimir Horovic (advokat)

Moderatorka: Tatjana Tagirov, novinarka „Vremena“

Ne može se dovoljno istaći važnost javne rasprave o pitanjima od suštinskog značaja za društvo kao što je Ustav i drago mi je da danas imamo priliku da o tome govorimo. Ustav je bez sumnje najviši pravni akt jedne države i definiše pravila po kojima država funkcioniše, građanska prava i načine za njihovo ostvarivanje.

Ustavne promene su usko povezane sa opštim institucionalnim reformama u Srbiji. Sveobuhvatne reforme trebalo bi da počnu reformom Ustava. Jednostavno rečeno, kada gradite kuću, ne radite to jednostavnim ređanjem cigle na ciglu, već imate jasan plan i ređate cigle po tom planu. Na sličan način Ustav predstavlja plan kako bi država trebalo da izgleda, a svi zakoni i regulative moraju biti usaglašeni sa tim Planom.

Ustav mora biti reformisan imajući u vidu dugoročne planove. Kao što su predstavnici Vlade Republike Srbije nekoliko puta istakli, svi zakoni, pa i Ustav, moraju biti usaglašeni sa ambicioznim ciljem evrointegracija. Zbog toga bi Ustav trebalo da poploča put ovom procesu i pruži funkcionalni pravni okvir za godine koje su pred nama. Na njega ne smeju da utiču kratkoročni interesi malih grupa ili trenutna dnevnopolitička dešavanja. Zato je potrebno da postoji široka javna rasprava u kojoj će učestvovati i eksperti i šira javnost i u kojoj će se čuti glasovi celog društva.

Novinari igraju veoma važnu ulogu u tom procesu, jer odgovornim izveštavanjem omogućavaju da adekvatne informacije budu dostupne široj javnosti. Novinari takođe igraju bitnu ulogu u pružanju analiza o ustavnim promenama i kako one utiču na prava građana, uključujući i pristup pravdi. Novinari imaju i nadzornu ulogu koja je od ključne važnosti u ovom procesu. Iz tog razloga današnja konferencija predstavlja forum za razgovor o samoj ustavnoj reformi, kao i načinima na koje mediji izveštavaju o tom procesu.

Hvala vam na pažnji i želim vam uspešnu raspravu.

MODERATORKA: Hvala mnogo. Želim vas sve pozdraviti i zahvaliti vam što ste došli. Ima nekih ljudi koji su pozvani i koji su naprosto spriječeni da dođu, vrlo opravdano, ima onih koji su pozvani i nisu se odazvali po – mislim već drugi puta – riječ je o Ministarstvu pravde koje smatra da nitko od njih ne treba prisustvovati ovakvom jednom skupu, kao i o Ustavnom sudu Srbije, gdje također smatraju da se teme koje smo mi danas stavili na stol ne tiču njih, tako da niko od njih nije želio da nam se pridruži. Prosto, osjećam se obaveznom da to ovako javno kažem.

Neću raditi nikakav uvod, nego ćemo odmah krenuti sa gospodinom Marinkovićem i onda ću vas zamoliti da nakon njegovog uvodnog izlaganja odmah krenemo u diskusiju.

PANEL 1: PROMENE USTAVA KOJE SE TIČU PRAVOSUĐA

TANASIJE MARINKOVIĆ: Hvala vam. Poštovani gospodine Žarkoviću, poštovani gospodine Ujehara, draga Tanja, pozdravljam inicijativu „Vremena“ i OEBS-a da se otvori, odnosno nastavi rasprava o ljudskim pravima, koji su u identitetskom smislu najvažniji deo Ustava, i sudstvu, i to u kontekstu najavljenih promena Ustava. I zahvaljujem se na pozivu da budem uvodničar na stručnom skupu koji je posvećen upravo ovim ključnim pitanjima vladavine prava.

Započeću ovu uvodnu reč legendom koja veli da je pruski vladar Fridrih Veliki, uznemiren bukom mlina u blizini svoje letnje palate San Susi, ponudio vlasniku da ga kupi. A on ga je uporno odbijao, nakon čega ga je vladar ljutito upitao: „Zar ti ne znaš da ja imam vlast kojom mogu da ti oduzmem vetrenjaču bez ikakve naknade?“ Nezastrašen tim pretnjama, mlinar mu spokojno odgovori: „Uz sve dužno poštovanje, Vaše veličanstvo bi to i moglo da uradi, samo da nije sudija u Berlinu“. Nakon toga Fridrih Veliki gunđajući ode i odusta od svoje zamisli.

Iako istorijska svedočanstva daju daleko manje pohvalnu sliku o odnosnu Fridriha Velikog prema sudijskoj nezavisnosti, simbolika ove legende je nesporna. Bez sudijske nezavisnosti nema pravne sigurnosti, niti pravne jednakosti. Mlinareva odluka da odbije vladarevu ponudu bila je zasnovana na očekivanju da će mu zaista biti pruženo pravično suđenje pred nezavisnim sudom koji odlučuje po pravu, a ne po monarhovim zapovestima, dok vladar, pak, svestan te činjenice, odustaje od spora i pristaje da trpi buku.

Dakle, nema pravne sigurnosti, pravne jednakosti i ljudskih prava uopšte bez nezavisnog i nepristrasnog sudstva. Zašto? Otkud ta uzročno-posledična veza? Pa, pravo je, ma koliko pravnici odbijali to da priznaju, jer time se narušava svetost njihove funkcije, pravo je polisemično, jezički neodređeno i to po definiciji znači da onaj ko tumači, dakle ovlašćeni tumač, uključujući tu i sudiju, ima veliku moć da primeni opštu normu u konkretnoj situaciji prema svome nahođenju. Otuda je dilema o tome da li je bolja vladavina prava ili vladavina ljudi, koju je u osnovi formulisao još Platon, u suštini lažna. Jer nema vladavine prava bez dostojnog, stručnog i osposobljenog sudstva, dakle ljudski faktor, nosioci javnih funkcija. Dakle, taj ljudski faktor se ne može zanemariti kada se želi ostvariti vladavina prava, što naglašava značaj javnog mnjenja, i uopšte odgovarajuće pravno-političke kulture, a samim tim i svih onih subjekata koji doprinose njenom profilisanju: univerziteta, strukovnih udruženja i medija, koje je pomenuo i gospodin Ujehara.

Analiza prakse Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda kao i izveštaji nevladinih organizacija ukazuju na sistemske nedostatke u radu našeg sudstva. Ja ću navesti samo neke od njih.

Slabo obrazložene odluke i neusaglašena sudska praksa: Vinčić, Rakić, Živić protiv Srbije.Neosnovano izricanje pritvora. Prema izveštaju Beogradskog centra za ljudska prava, u periodu od 1. oktobra 2013. do 1. novembra 2014. godine 204 lica je provelo 30.149 dana u pritvoru i na osnovu toga je država isplatila ukupno 1.223.000 naknade šteta.

Zatim, neprimenjivanje procesnih mera koje stoje na raspolaganju, što dovodi do odugovlačenja postupaka, pogotovo onih koji poput brakorazvodnih parnica i postupaka vezanih za starateljstvo nad decom bi morali hitno da se rešavaju. O tome svedoče presude V.A.M. protiv Srbije, Tomić protiv Srbije, Krivošaj, Felbab itd, pred Evropskim sudom za ljudska prava.

To su sve sistematska pitanja, ona se ne tiču ekonomske moći države i poteškoća u kojima se nalazi, koji su u stvari najčešći razlog za osudu Srbije, jer problem neizvršenja presuda onih koje se tiču društvenih preduzeća i preduzeća u restrukturiranju je u stvari posledica nemogućnosti države da izvrši te presude. Ovde je reč o sistemskim problemima koje mi možemo da rešavamo i bez ovih ekonomskih prinuda.

Zaključujući o odnosu između ljudskih prava i nezavisnog sudstva, naglašavam da su aktuelna pravna teorija, evropska i svetska, i praksa oličena u sudu u Strazburu, usaglašeni da postojanje ljudskih prava u jednom sistemu podrazumeva ne samo njihovo garantovanje u Ustavu i drugim nadzakonskim aktima, dakle međunarodnim ugovorima, već i njihovu delotvornu zaštitu kroz uspostavljanje sistema nezavisnog sudstva, ali ništa manje važno i obezbeđivanje odgovarajućeg pristupa pojedinca sudu putem pravnih sredstava, koja moraju da budu delotvorna ne samo u teoriji, već i u praksi i koja su podobna da mu pruže zaštitu koja mu je potrebna. Dakle, ne samo utvrđenje da je došlo do povrede, već i naknadu odgovarajuće materijalne i nematerijalne štete, ubrzanje postupaka itd.

Otuda i između ostalog i značaj i drugog današnjeg panela posvećenog pristupu pravdi. Ta simbioza između ljudskih prava i nezavisnosti sudstva upravo dolazi do izražaja u pravu na pravično suđenje, koje je pretpostavka sudske zaštite svih subjektivnih prava, kako onih koja se mogu okarakterisati kao ljudska prava, tako i onih koja to nisu. Drugim rečima, ako smo prvobitno tvrdili da nema ljudskih prava bez nezavisnog sudstva, sada možemo da kažemo da nema sudstva bez ljudskih prava, jer je u trijadnoj strukturi spora sudija onaj nezavisni treći. Nezavisnost je, prema tome, obeležje sudske vlasti koje opravdava njenu ulogu arbitra i legitimiše da nepristrasno deli pravdu, jer bez nezavisnosti, odnosno prava na pravično suđenje nema ni sudstva.

Pored veze i svojevrsnog paralelizma sa zaštitom ljudskih prava, reforma sudstva, odnosno dostojno stručno i osposobljeno sudstvo je važno i zbog pristupanja Evropskoj uniji. Naši sudovi će se suočiti sa čitavim korpusom normi, materijalne i procesno-pravne prirode, ali i načinom rezonovanja, u dobroj meri po principu precedentnog sistema, koji su im potpuno strani.

Reforme na tom polju, kako one formalno-pravne, tako i kulturološke, će biti mukotrpne. To se izvesno može tvrditi, jer se na primeru naše integracije u evropski sistem za zaštitu ljudskih prava vidi koliko je to veliki izazov, a on je neuporedivo jednostavniji od pravnog sistema Evropske unije. Suština je u tome da su nacionalni sudovi prvi stepen, a s obzirom na princip supsidijarnosti trebalo bi da budu i poslednji stepen u primeni evropskog prava, kako onog koje je pod okriljem Suda u Strazburu, tako i onog koje je pod okriljem Suda u Luksemburgu.

Uopšte, moramo se s time suočiti, članstvo u Evropskoj uniji dovodi do korenitih promena u nacionalnom ustavnom pravu. Evropeizacija ustavnog prava, kako označavamo taj fenomen, dovodi, naime, do promene ustavne definicije države. Država članstvom u Evropskoj uniji postaje deo jedne federalne strukture. Ona, dakle, nije više suverena i nezavisna u onom smislu u kojem to jeste pre ulaska u Evropsku uniju.

Najznačajnija posledica jeste narušavanje suverenosti u smislu redefinicije titulara nosioca te suverenosti, jer se sada o pitanjima koja su od suštinskog značaja odlučuje i u Evropskoj uniji, dakle na tom evropskom nivou i otuda neophodnost ustavnog priznanja suprematije i neposrednog dejstva primarnog i sekundarnog zakonodavstva Evropske unije.

To podrazumeva, kad je reč o sudstvu, temi kojoj smo mi danas naročito posvećeni, podrazumeva temeljno poznavanje upravo materijalnih i procesno-pravnih pravila koja omogućavaju primenu prava Evropske unije. I otuda toliki značaj poglavlja 23 i 24, jer sasvim je jasno da onog trenutka kada uđete u Evropsku uniju postajete deo pravosudnog sistema Evropske unije i kroz niz postupaka koji postoje, kao što je recimo prethodni postupak, možete zakačiti taj sistem ako nemate sudstvo koje je osposobljeno.

Zatim, možemo ovde samo pomenuti, nije to prevashodna tema skupa, ali neka ne ostane i to nedorečeno, da članstvo u Uniji proizvodi i druge posledice u ustavnom sistemu, pre svega u tom smislu što se širi izborno pravo u skladu sa konceptom evropskog građanstva, pa se priznaje biračko pravo na lokalnim izborima za druge državljane, dakle članice Evropske unije, državljane drugih država članica Evropske unije, kao i pravo učešća na izborima za Evropski parlament. I potom, vrlo važno pitanje, kako horizontalne, tako i vertikalne organizacije vlasti, redefinisanje odnosa između vlade i parlamenta, jer usled evidentnog demokratskog deficita Evropske unije sve više se insistira na većem učešću nacionalnih parlamenata u postupku donošenja odluka i u tom smislu se vlade i u ustavima država članica Evropske unije obavezuju da podnose izveštaje i da traže prethodno mišljenje od svojih parlamenata o pitanjima o kojima odlučuju na evropskom nivou.

I isto tako, kad je reč o državama koje su federalne ili regionalne, vidimo promene u smislu odnosa između tih nivoa vlasti, federacije s jedne strane i federalnih jedinica s druge strane i regiona i same regionalne države. Dakle, i u pogledu horizontalne i vertikalne podele vlasti dolazi do promena usled članstva u Evropskoj uniji i nesumnjivo je da će i naš Ustav pretrpeti te promene kada se to pitanje postavi.

Neka mi na samom kraju ovog uvodnog dela mog izlaganja, prvog dela kažem, neka mi bude dozvoljeno da kažem i to da nisam za česte, a pogotovo za preke promene Ustava, a ove česte su opšte obeležje naše istorije ustavnosti. Mi ih imamo gotovo petnaestak, računajući od Sretenjskog ustava, od 1835. godine.

Iv Meni, francuski konstrukcionalista i politikolog je sličnu osobenost francuskog naroda, a Francuzi su takođe samo do 1958. imali preko dvadesetak izmena svoga Ustava, okarakterisao kao infantilnu bolest da se Ustav menja kad god bi se pojavio novi problem koji stari Ustav nije bio u stanju da reši. Pre sam za proveru institucija i rešenja na nižem nivou od ustavotvornog, u vidu zakonodavstva, zatim ustavno-sudske prakse, ili sudske prakse i ustavnih konvencija, pa tek potom njihovo unošenje u Ustav.

Monteskje je savetovao da se u zakon sme dirati samo drhtavom rukom. Dakle, i amandmane na Ustav, ako treba da primenimo ovo Monteskjeovo učenje, treba pisati drhtavom rukom. Tako će i pristup Evropskoj uniji potrajati i trebalo bi iskoristiti vreme pred nama da se dobro promisli šta se želi menjati i na koji način. Javna rasprava koja bi trajala nekoliko godina na tu temu ne bi bila štetna. Naravno, nije isključeno da nam se ponovi 2006. godina, da se deset godina unazad vodi najplodotvornija debata o Ustavu u našoj istoriji, počevši od projekta regionalne države Miodraga Jovičića, oko desetak skica i prednacrta individualnih stručnjaka i grupe stručnjaka je bilo pripremljeno. Isto tako, skica i prednacrta političkih stranaka, pa se ipak, dakle, i da ta debata iznedri dva kvalitetna zvanična nacrta, jedan koji je potekao od Vlade, drugi od predsednika Republike i da nam se desi Ustav od 2006. koji pored nesumnjivih napredaka u odnosu na Ustav od 1990. jeste najnepismeniji i najnekonzistentniji ustavni tekst u istoriji srpske ustavnosti. I to sve zbog njegovog prekog donošenja.

Ipak, mediji i struka imaju obavezu da ne budu zatečeni aktivnostima političke vlasti i u tom smislu smatram i ovu raspravu i moj prilog njoj.

Na tom poslu predlažem da se krene od postojećeg Ustava i da se odredi prema praksi koja se razvila pod okriljem tog Ustava i to onoj praksi koja je zakonodavna, tako u jednoj praksi koja je sudska ili ustavnosudska, jer je promena Ustava upravo trenutak kada demokratija u izvesnom smislu reči može da prevlada nad vladavinom prava, dakle trenutak kada većina, ona kvalifikovana većina, prilika kada ona može da se izjasni o praksi koja se razvila u prethodnom periodu, a pogotovo eventualno da se suprotstavi Ustavnom sudu ukoliko je on delovao na način na koji većina građana, dakle ona većina koja menja Ustav, ukoliko se ona s time ne slaže. Način koji ona ne prihvata.

Dakle, donošenje Ustava je prilika za to, jer i zauzimanje i nezauzimanje stava o pitanjima, aktuelnim pitanjima koja su se u međuvremenu javila jeste nešto što proizvodi posledice. Dakle, ako potvrdite rešenje postojećeg Ustava, to znači da ste se vi usaglasili sa praksom koja se razvila pod okriljem tog Ustava. Ukoliko pak smatrate da je ta praksa loša, onda je ovo prilika da se na nju reaguje i da se ona drugim normativnim formulacijama preinači.

Mi se sada nalazimo, dakle 2015. godine, u znatno boljoj situaciji u odnosu na 2006. Ako uzmemo da je druga tranzicija u Srbiji započela 2000. godine, dakle da je ona prva započela 1990. godine, ali da je iznedrila jedan pseudodemokratski poredak koji nije omogućio u suštini ni da se 2006. donese jedan kvalitetan Ustav, mi sada imamo devet godina, imaćemo ih i više, pretpostavljam da će potrajati još nekoliko godina ova debata, da sagledamo praksu institucija koje su se razvile pod Ustavom 2006. i da o tome zauzmemo odgovarajući stav.

Osim toga, promenu Ustava treba sprovesti, proizilazi iz svega što je rečeno uz javnu raspravu, jer su, u suštini, sva ta pitanja od identitetskog značaja, od načela Ustava, preko ljudskih prava, pa sve do sistema vlasti, dakle pitanja o tome da li hoćemo mešoviti ili parlamentarni, ili varijantu parlamentarno-kancelarski sistem i kakvo državno uređenje želimo. Hoćemo li regionalnu ili unitarnu državu i uopšte koji stepen decentralizacije vlasti.

Ja ću se u skladu sa temom skupa u nastavku ograničiti na dva pitanja, a to su: ljudska prava u Ustavu od 2006. i sudstvo u Ustavu od 2006.

Kad je reč o osnovnim načelima garantovanja ljudskih i manjinskih prava, uočava se napredak u odnosu na Ustav od 1990., ali i određeno zaostajanje naspram Povelje o ljudskim i manjinskim pravima koju smo imali pre usvajanja Ustava od 2006. Za razliku od njemu prethodećeg, aktuelni Ustav polazi od toga da se ljudska i manjinska prava neposredno primenjuju, bilo da su predviđena samim tekstom Ustava, opšte prihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrđenim međunarodnim ugovorima ili zakonima i sasvim izuzetno, ako je to neophodno radi ostvarivanja pojedinog prava, dopušta se da se zakonom može propisati način ostvarivanja ovih prava, s time da ni u kom slučaju ne sme da se utiče na suštinu zajemčenog prava. Od posebnog je značaja to što Ustav nalaže u kom duhu treba tumačiti odredbe o pravima. Između ostalog navodi poštovanje prakse međunarodnih institucija koje nadziru sprovođenje međunarodnih standarda ljudskih i manjinskih prava.

Međutim, i u ovim opštim delovima Ustava koji se tiču ljudskih prava, ima određenih propusta. Tako ustav ne normira izričitu zabranu zloupotrebe prava nasuprot Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i Povelji koja je, dakle, to prethodno uređivala, već se zadovoljava formulisanjem svrhe ustavnih jemstava ljudskih prava.

Takođe, u članu 18., u stavu 2. Ustava propisuje se da se Ustavom jemče i kao takva neposredno primenjuju ljudska prava zajamčena ratifikovanim međunarodnim ugovorima, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i zakonom. I sad se postavlja pitanje šta to znači da Ustavom jemče ljudska prava koja su predviđena zakonom. Izgleda da se korpus prema, ako uopšte možemo govoriti o nekakvoj koncepciji pod Ustavom od 2006. godine, s obzirom na to da ne znamo do kraja ni kako je taj tekst nastao, ispada da se koncept ljudskih prava širi i na ono što je zakonom propisano, što jeste u suprotnosti sa shvatanjem, dominantnim shvatanjem teorije, a to je da su ljudska prava ona prava koja su garantovana nadzakonskim aktima. Dakle, Ustavom i međunarodnim ugovorima. I naravno da je pitanje opsega značenja pitanja sadržanih u Ustavu međunarodnim ugovorima i da je upravo tu zadatak sudova da definišu značenje tih pojmova. I mi već imamo sporove između Ustavnog suda Srbije i Vrhovnog kasacionog suda kad je reč o opsegu tih pojmova određenih u Ustavu, odnosno prava garantovanih Ustavom, jer Vrhovni kasacioni sud smatra da Ustavni sud zadire u zakonski domen regulisanja i da to što Ustavni sud propisuje da su ljudska prava, u stvari, prevazilazi one granice koje Ustav određuje i zalazi u domen zakonodavne vlasti i samim time narušava nadležnosti koje Ustavom i zakonom pripadaju Vrhovnom kasacionom sudu.

Ima još jedan aspekt i ne bih se, u stvari ne bih išao u deskripciju samog teksta Ustava i njegovih rešenja, odnosno ne bih se osvrtao na ono što je relativno dobro uređeno Ustavom od 2006. već bih ukazao na još neke nedostatke. Naime, Ustav pravi tu uobičajenu razliku između apsolutnih i relativnih prava i Ustav dopušta ograničenje ovih drugih postavljajući opšta pravila koja poznaju međunarodni instrumenti. Da je ograničenje predviđeno Ustavom, u svrhe koje Ustav dopušta i u obimu neophodnom da se ustavna svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu.

Međutim, kada se sagledaju rešenja pojedinih ljudskih prava, mi vidimo u stvari nesistematičnost u pristupu, mi vidimo da se neke odredbe ponavljaju tako da, recimo, zabrana mučenja, nečovečnog i ponižavajućeg postupanja je našla svoje mesto, koja je garantovana članom 23 Ustava je ponovljena u članu 28 Ustava koji se odnosi na lišenje slobode i na postupanje prema licima lišenim slobode.

Pa, potom, kad je reč o ograničenjima relativnih prava, kao što su sloboda mišljenja i izražavanja, sloboda savesti i misli, sloboda okupljanja, sloboda udruživanja, mi vidimo da se u Ustavu našlo dosta toga nepotrebnog, zbunjujućeg i protivrečnog. Primera radi, ako su u osnovnim načelima o ljudskim i manjinskim pravima uređeni uslovi legitimnog ograničenja prava, u posebnom delu je trebalo samo sprovesti tu opštu normu navođenja legitimnih ciljeva zbog kojih je ograničenje konkretnih prava dopušteno. Umesto toga nastao je galimatijas različitih kombinacija. I ako se uporede odredbe o slobodi misli, savesti i veroispovesti, o slobodi mišljenja i izražavanja, slobodi medija i slobodi udruživanja, videće se ta neujednačenost u postupanju. Prirodno, svuda su, naime, navedeni ciljevi legitimnog ograničenja, ali se negde dodaje i uslov zakonitosti ograničenja, odnosno neophodnosti u demokratskom društvu, ili su pak sva tri uslova nabrojana, a ima i pravo u pogledu kojih se preciziraju samo ciljevi ograničenja. Dakle, nema sistematičnosti u pristupu i primećuje se da su određena pitanja nadnormirana, kao što su pitanja vezana za pritvor i za prava na pravično suđenje u krivičnom postupku, a da neka pitanja uopšte nisu normirana, pa je tako, i pored odgovarajućih mehanizama nekih aspekata zaštite ovog prava izostalo izričito navođenja prava na privatnost, jednog od danas najugroženijih prava kad je reč s obzirom na razvoj modernih tehnologija. Dakle, mi imamo garantovanje nepovredivosti pisma, nepovredivosti stana, ima i posebnih prava vezanih za obradu podataka o ličnosti, ali pravo na privatnost je ono što se zove i što se radilo u praksi Evropskog suda pod okriljem člana 8 Evropske konvencije je pravo na privatni život, nije u Ustavu izričito zagarantovano, pa je tako Ustavni sud u jednoj odluci vezanoj za administrativno priznanje hirurške promene pola morao da konstitucionalizuje to pravo, da ga jednostavno izvede iz prava na ljudsko dostojanstvo, kako kako bi priznao tu mogućnost, dakle, da pitanje seksualnog identiteta podvede pod privatni život, kako bi omogućio u stvari da se sprovede to administrativno priznanje hirurške promene pola.

I pored ovih, dakle pored toga što treba imati u vidu ove nedostatke Ustava, ja bih skrenuo pažnju na to i da se razvila praksa Ustavnog suda Srbije pod okriljem ovog Ustava da je ta praksa takva da se, kad je reč o ustavnim žalbama, može reći da je ona u dobroj meri usklađena sa praksama Suda za zaštitu ljudskih prava, da se to na kraju vidi i iz postupaka koji se vode pred tim sudom i odluka tog suda, međutim da je praksa našeg Ustavnog suda, kad je reč o zaštiti ljudskih prava u normativnoj kontroli, u postupku ocene ustavnosti opštih pravnih akata, zakona i drugih podzakonskih akata, njihove usklađenosti sa Ustavom i međunarodnim ugovorima daleko ispod očekivanja koje imamo od takve jedne sudske instance.

I skrenuo bih pažnju samo na to da je Ustavni sud delovao u domenu slobode misli, savesti i veroispovesti, kad je reč o Zakonu o crkveno-verskim zajednicama. Moj je utisak da taj Zakon narušava načelo sekularnosti i jednakosti koje je izričito i u tom pogledu je važno upravo to da li ste u novom Ustavu nešto naveli, ili niste naveli i kako ste ga naveli. To načelo sekularnosti još izričitije formuliše u odnosu na Ustav od 1990. godine. A u međuvremenu je, dakle, donet taj Zakon o crkveno-verskim zajednicama i on je, po mom sudu, bio u neskladu i sa Ustavom od 1990. i sa Ustavom od 2006. Međutim, Ustavni sud je dao aval tom Zakonu i on je potvrdio njegovu ustavnost.

Ustavni sud je doneo i odluke vezane za Zakon o nacionalnim savetima nacionalnih manjina, Zakon o pravima nacionalnih manjina, u kojima je kasirao mnoge od odredaba tih zakona i mislim da se i u tom pogledu može govoriti o određenim skretanjima u odnosu na rešenja iz samog Ustava.

Ustavni sud je zauzeo i neke druge stavove, recimo povodom, iako nije bio izričito o tome pitan, odlučujući o Zakonu o lokalnim izborima i u vezi sa pitanjem takozvanih blanko ostavki koje je taj Zakon predviđao, Ustavni sud se izjasnio o članu 102 stavu 2 Ustava, koji je normiran u pogledu poslanika i koji dopušta pravo poslanika, odnosno, kako kaže sam Ustav: poslanik je slobodan da stavi političkoj stranci na čijoj je listi je izabran na raspolaganje mandat pod uslovima predviđenim zakonom, Ustav se, recimo, zauzeo je stav da bi eventualna primena, zakonska primena te ustavne norme bila u suprotnosti sa nekim višim načelima, odnosno sa samim Ustavom, iako, dakle, bi jedno čisto gramatičko tumačenje moglo da ga odvede na neki drugi zaključak. Dakle, on je tu primenio sistematsko tumačenje i otišao je u pravcu određenog sudijskog aktivizma.

I sada bih, ne bih želeo da oduzmem previše vremena, sa Tanjom smo se dogovorili za nekih 15-20 minuta, mislim da sam već, približavam se tridesetom minutu… Sudstvo je, pokazalo se, rak rana našeg sistema od 2006. i ona je u toliko bolna rana što smo u vreme donošenja tog Ustava, što je struka i što su struka i esnaf ukazivali na pogubnost primene ustavnog zakona u sprovođenju Ustava na način na koji je to učinjeno Zakonom o sudijama.

I Ustav od 2006. je, na tom polju pogotovo, podbacio u odnosu na Ustav iz 1990. Dakle, u institucionalnim rešenjima jasan je napredak Ustava od 2006. u odnosu na Ustav od 1990. godine, međutim, ovde je jasno da je gotovo na svim aspektima pitanja nezavisnosti sudstva Ustav podbacio, pa onda i praksa koja se razvila i u tom pogledu dobro je da je došlo do konstitucionalizacije Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca, dakle da su te kategorije koje su prethodno ta dva tela bila objedinjena u Visokom savetu pravosuđa su ona sada postala dva posebna tela i da su dobila svoje ustavno mesto, da su ona postala ustavna kategorija i da su dobili veću zaštitu. Pretpostavka je da će se na osnovu tih tela obezbediti i bolja zaštita samih sudija. Dakle, ideja jeste ovih tela da se, govorim o sudstvu, ali mutatis mutandis tu u dobroj meri važi i za tužilaštvo, jeste da se upravo tim telima, dakle tim korpusima prepusti zaštita svojih članova. E, sada, mi smo svedoci da upravo usled nedostatka odgovarajuće pravne kulture, odgovarajuće pravne kulture, i same sudije su se pokazale da nisu na visini tog zadatka i one koje čine većinu u Visokom savetu sudstva nisu, recimo, preduzele mere da se donesu kriterijumu za izbor, kriterijumi za utvrđivanje ustavnosti, kriterijumi za utvrđivanje dostojnosti, stručnosti i osposobljenosti sudija koje se biraju na stalnu sudijsku funkciju. I otuda 2012. u decembru Narodna skupština donosi zakon kojim nalaže Visokom savetu sudstva da imenuje sudije koje su prethodno izabrane na probni period od tri godine, da imenuje na stalno vršenje funkcije. I praktično, budući da nisu doneti kriterijumi na osnovu kojih bi Visoki savet sudstva ispitivao dostojnost, stručnost i osposobljenost tih lica.

I sada imate situaciju u kojoj Narodna skupština izričito, očigledno, na očigled svih, zadire u nadležnost Visokog saveta sudstva, ali i zbog toga zato što Visoki savet sudstva ne obavlja svoju ulogu koja mu je Ustavom propisana, koja mu je Ustavom definisana. Ovo napominjem i krećem od ovoga zato što uglavnom i u teoriji, a i kad je reč o našoj teoriji, kad je reč o preporukama Venecijanske komisije u vezi sa donošenjem Ustava, zatim preporukama koje vidimo iz skrining riporta, mi možemo da zaključimo da postoji veća ili manja saglasnost u pogledu određenih rešenja koja treba da odlikuju novi Ustav, a to je da Visoki savet sudstva treba pre svega da biraju sudije i da uslovi za prestanak sudijske funkcije moraju da budu uređeni samim Ustavom, jer je tu došlo do podnormiranja, za razliku od Ustava od 1990. koji je propisao uslove za prestanak sudijske funkcije, Ustav od 2006. to nije učinio, već je prepustio zakonodavcu da on uredi uslove za razrešenje sudije.

Dakle, to bi svakako moralo u Ustavu da se uredi, ali nisam siguran da li se Visoki savet sudstva može prepustiti u potpunosti sudijama. Mislim da je neophodno zadržati i elemente predstavnika političke vlasti u Visokom savetu sudstva, jednim delom zato što, kako su to stari Hesiodi primenjivali, sudstvo nije Afrodita pa da nastane samo od sebe iz morske pene. Znači, ono mora da potekne od drugih grana vlasti, nije uobičajeno u drugim sistemima i učešće izvršnih organa vlasti u izboru sudija, imenovanju sudija, no ovde, na osnovu ovog primera i iskustva, odnosno problema koje smo imali u vezi sa nedonošenjem kriterijuma mislim da bi mediji i stručna javnost, dakle da je trebalo ići i na taj kolosek, na taj kanal, da se vrši pritisak na Narodnu skupštinu da ona, koja ima svoje predstavnike u Visokom savetu sudstva jer je jedan član Visokog saveta sudstva je predsednik Odbora za pravosuđe, drugi član Visokog saveta sudstva je ministar nadležan za pravosuđe, da ona preko tih, ako već same sudije u tom telu nisu preduzele neophodne mere, da se ona preko tih svojih predstavnika potrudi da se donesu akti koji su neophodni.

Eto zato, dakle, samo se na tom segmentu zadržavam, ne ulazim u ostala pitanja jer mislim da u dobroj meri u našoj javnosti postoji saglasnost kad je reč o tome kako treba posle svih ovih iskustava urediti pravosuđe u Ustavu. Vidim da ovde ima drugačijih stanovišta, pa ja zato namerno sada iznosim ovo svoje mišljenje. Hvala vam i to bi bilo sve za mene i od mene.

MOREDATORKA:Hvala vam. Idemo odmah na diskusiju koju bih ja samo započela dijelom rečenice iz autorskog teksta advokata Beljanskog u ovom broju „Vremena“ kojeg imate pred sobom, koji je konstatirao da je pravosuđe „u goroj situaciji nego što je ikada bilo, bez neophodne nezavisnosti i samostalnosti, bez dovoljne stručnosti i ujednačenosti“.

KONSTANTIN MITIĆ VRANJKIĆ: Pozdravio bih vas u svoje lično ime i u ime Društva sudija i rekao bih par reči vezano za ustavne promene koje su, mislim, sada već sasvim izvesne, s tim što bih se, koliko sam razumeo, a što je i tema ovoga skupa, koncentrisao upravo na promene koje se tiču pravosuđa, većim delom sudija, a određenim delom bih pomenuo i tužioce, mada to nije toliko fokus našega interesovanja.

Ja, po cenu da mi ponovo zamere da branim pravosuđe, računajući tu i sudije i tužioce, ja sa takvim konstatacijama ne mogu da se saglasim u pogledu nestručnosti i u pogledu toga da pravosuđe predstavlja rak ranu srpskoga društva. Ako ćemo da prihvatimo ovu legendu kao što je kolega pričao za sudiju, cara apsolutistu, sudija štiti te podanike od tog cara apsolutiste u svetlu takvoga odnosa snaga da pravosuđe u Srbiji ne funkcioniše, ali bih se koncentrisao na to da se to meni više čini kao legenda nego kao stvaran istorijski događaj, to je jedna stvar, i isto mi se tako čini kao legenda apsolutno nezavisno pravosuđe u bilo kojoj zemlji na ovoj zemaljskoj kugli. Ako mi sa takvoga aspekta posmatramo pravosuđe, da, onda srpsko pravosuđe možda jeste rak rana.

Ali ako posmatramo srpsko pravosuđe kao pravosuđe 2015. godine u zemlji Srbiji koje, kako ja to volim, možda više kolektivno da kažem – nije ni na nebu, ni u nekom prostoru između zemlje i neba, nego upravo u zemlji Srbiji 2015. godine, onda ćemo da vidimo da to srpsko pravosuđe i nije baš tako loše. Usudiću se da kažem da je i bolje, kako od drugih grana vlasti, tako i od mnogih društvenih sistema u ovoj zemlji, zdravstva ili mnogih drugih. Ali, da se ne bih dalje bavio odbranom pravosuđa, da bih se koncentrisao na ono što je tema današnjeg skupa, ja ću se definitivno saglasiti s tim da stanje, što se tiče nezavisnosti pravosuđa, mnogo bolje izgleda po Ustavu i zakonu na papiru, nego što je to u praksi. Zaista, da, sudije moraju pre svega same da preuzmu određene mere kako bi zaista preuzele tu svoju ustavnu funkciju koja uopšte nije mala. Svaka vlast se osvaja, niko vlast nikome pa ni sudijama nije dao, eto, tako što to voli. Pritom mi moramo da se setimo da ova zemlja je prošla nekih 50 godina jednog autoritarnog sistema, u nekim periodima i diktatorskoga sistema, gde je postojala apsolutna suprematija izvršne grane vlasti i sada mi očekujemo jednu metamorfozu ka triparticiji vlasti, eto onako otprilike, bez ikakvih potresa i odjedanput i onda te triparticije, u pravom smislu reči, mora da bude jasno, nema naravno u Republici Srbiji. Bez te triparticije nema ni vladavine prava, pa sad, otprilike, po nekoj pojednostavljenoj formi, sudije su krive. Ja baš s tim ne mogu da se saglasim, ali dobro. Ne kažem da je to danas neko rekao, nego opšta jedna percepcija je uopšte takva.

Dakle, definitivno ćemo konstatovati da postoji razlika između ustavnopravnog položaja, obaveza, zadataka i položaja sudija, iz onog što sudija jeste u Republici Srbiji 2015. godine. Mislim da to nešto ne treba mnogo ni obrazlagati. To je očigledno. I očigledno je da i dan danas postoji suprematija izvršne vlasti nad ostalim granama vlasti. To je moje mišljenje, a mislim da je i opšte mišljenje i mislim da je istina po sebi, koja se sasvim jasno vidi. I nije pravosuđe koje jedino to primećuje.

Sa druge strane, taj ustavnopravni položaj sudija treba da bude i treba i mora da bude unapređen i to je kolega u više elemenata pominjao. Prvo, u Ustavu moraju da budu navedeni osnovi za razrešenje sudije, što je bio slučaj sa prethodnim, ali sa ovim Ustavom nije. To je jedno ozbiljno smanjivanje garancije sudijske vlasti koje i dan danas kroz sadašnji Zakon o sudijama preti nezavisnosti sudijske sudija, s obzirom da, samim tim i sudijske vlasti, jer nema nezavisne sudijske vlasti bez nezavisnih sudija, obzirom da kod vrednovanja rada sudija, a nadamo se da će ta odredba koja je vrlo sumnjiva biti uskoro izmenjena, a predviđa sankciju pokretanja postupka, disciplinskog postupka, za sudiju koji ne ostvari odgovarajuće rezultate u slučaju vrednovanja rada sudija, što je upravo posledica toga što je spušteno sa nivoa Ustava, pa sad otprilike, po zakonu, manje-više bilo šta možete da predvidite kao osnov za razrešenje sudije.

Druga stvar i mislim da će to biti promenjeno i da o tome nema spora, to je pitanje ovih sudija i tužilaca koji se biraju prvi put na tri godine. To je nešto što apsolutno nije primereno našem sistemu. Pokazalo se vrlo loše u praksi. To je preuzeto nekritički iz nekih drugih sistema koji su mnogo čvršći od našega, mnogo duže tradicije imaju, mnogo imaju bolje sisteme ocene i to mislim da definitivno mora da bude promenjeno i sve to ništa neće vredeti ukoliko Visoki savet sudstva i Državno veće tužilaca konačno jedanput, posle koliko više vremena ili na koji način, ne počnu da vrše svoju ustavnu funkciju, a to je da štite nezavisnost sudijske, odnosno tužilačke funkcije i da zaista preuzmu svoju ustavnu funkciju. Imali smo, evo, već mislim dva, ako ne i više disfunkcionalna saveta, odnosno dva saziva tih saveta. Oni su nam, mislim, jasno pokazali kako ne treba i ne može da se radi. S druge strane, opet vraćajući se na onu razliku između onog što je na papiru i u stvarnosti, moram da kažem da sam lično, apsolutno takav je stav društva, a mislim i većine sudija, da u tim savetima ne treba da sede aktuelni političari. Oni mogu da sede u savetima. Pazite, imate raznih sistema. Imate mnoge sisteme gde je ministar pravde na čelu tužilaštva, gde je on vlastan da izdaje obavezno uputstva tužiocima, pa kad vi njih pitate: a kada je on izdao zadnji put, kažu – nije u zadnjih sto godina. Znate. Ali je to sad jedna pravna tradicija, pravna kultura i potpuno jedna druga priča. To je ista ova priča sa ovim sudijama na tri godine. Toga kod nas nema. Prema tome, učešće aktivnih političara, što su u konkretnom slučaju predstavnik izvršne i zakonodavne vlasti je apsolutno neprimeren u savetima. Možda će jednog dana i moći i imati nekog svog efekta, ali sada, u ovom trenutku, ako mi hoćemo nezavisno sudstvo, nezavisno pravosuđe, odnosno nezavisno tužilaštvo i sudstvo, tome mesta nema. A pitanje sudstva, nezavisnost sudijska, nije ustanovljena nas radi.

To je pitanje vladavine prava. Mislim da je manje-više jasno svima da vladavine prava ni u jednoj zemlji neće biti bez nezavisnosti sudijske i tužilačke funkcije i upravo zašto potenciram ovo „tužilačke funkcije“, obzirom da su tužioci, prema Ustavu, čak i u lošijoj situaciji što se tiče nezavisnosti od sudija. Naime, oni nezavisnost ni nemaju, već imaju samo samostalnost. E, sad, moje mišljenje je da sve ovo ukoliko za sudije i bude ostvareno, opet neće imati odgovarajući efekat, ako ga uopšte bude imalo, ako tužioci ne dobiju nezavisnost. Zašto? Vrlo jednostavno: izmenama ZKP-a na tužioce, a bome i na druge subjekte izmenama drugih zakona, preneto je da vrše sudsku vlast. Niko ne može da vrši sudsku vlast ukoliko nema garancije sudijske nezavisnosti. Tužioci imaju jedan dobar deo sudske vlasti u svojim rukama i meni je barem sasvim jasno da moraju da imaju i garancije sudijske nezavisnosti.

Znači, nije dovoljno da budu samostalni, moraju da budu nezavisni. A takođe, na ovom mestu, mada možda nije toliko tema skupa, tiče se i notara. Notarima se stavlja za pravo da vode ostavinske postupke. Vođenje ostavinskih postupaka je par ekselans vršenje sudske vlasti. Niko ne može da vrši sudsku vlast ukoliko nema garancije sudske nezavisnosti. Notari za sada nemaju. Moramo se odlučiti za jedno od dva rešenja. Da li će dobiti garancije sudijske nezavisnosti, ili će se to vratiti sudovima.

Eto, toliko za sada, ja bih završio.

JELISAVETA VASILIĆ: Da se nadovežem na ovu na ovu vašu diskusiju, naravno, malo suprotno od vaše. Ja sam Jelisaveta Vasilić, član Savjeta za borbu protiv korupcije. Pravosuđem smo počeli da se bavimo u institucionalno 2008. godine, kada je predložen set pravosudnih zakona. Vidjeli smo da tu ima mnogo toga šta nije u redu. Stavili smo svoje primjedbe uz predlog da se odloži usvajanje tih zakona, međutim nismo uspjeli, naravno, kao i u drugim našim referatima.

Posmatrali smo šta se desilo od 2009. do 2011. i 2011. i napisali smoo referat gdje smo, iako smo i ranije istupali sa svojim primjedbama da li i šta mislimo, dali i prijedloge određene šta bi Vlada mogla da uradi da se popravi stanje. Ništa se nije desilo do 2014. godine. Četrnaeste godine opet smo uradili, početkom četrnaeste, jedan referat gdje smo takođe dali svoje viđenje jer smo imali neke pokazatelje procentualne koji su govorili da je stanje lošije, pa opet se ništa, naravno, nije desilo i na kraju smo uradili dopunu tog našeg drugog izvještaja, gdje smo govorili o izvršiteljima, notarima i sve ostalo.

Ja neću ni jednu jedinu riječ ponoviti koja je ušla u naš Izvještaj. Hoću samo dvije rečenice da kažem, da svaka vlast pravi pravosuđe po svojoj mjeri. Pravosuđe propada onoliko koliko to vlast izvršna hoće. To znači – vlast na raznorazne načine ucjenjuje pravosuđe, ali baš ucjenjuje. I budžetom, i materijalnim položajem, i nemogućnosti nosilaca funkcija da ostvare neka svoja prava ljudska i ostala. Ucjenjuje na raznorazne načine, a mi znamo, bili smo u sudovima kad su ministre vlast dovodila iz Leskovca kamionima sudije itd. To znači: svaka vlast za pravosuđe nije dobra – tačka! To je naš zaključak.

Međutim, koliko će vlast da ide u tom uticaju na nezavisnost pravosuđa, zavisi jako mnogo od ljudi u pravosuđu. E, sad je ono o čemu ja želim da govorim, o vlasti ja više ne želim da govorim. Ja se potpuno slažem sa gospodinom Beljanskim. Ja sam pročitala njegov članak u „Vremenu“. Pravosuđe nikada nije bilo gore. Ja sam 30 godina bila sudija, znači sa pravom to mogu da ocijenim, kao i svi ovde, ja se nadam. Šta je to, zašto nam je pravosuđe takvo – mi to treba da odgovorimo, da pokušamo danas da odgovorimo.

Ja sam ovde napisala ovako: kako može pravosuđe i sudije iz tog pravosuđa, i tužioci, kako mogu mirno da posmatraju da Visoki savjet sudstva bude produžena ruka izvršne vlasti? To je evidentno. Mi smo u svojim referatima to napisali. Ja neću to da ponavljam. To znači – zar nema sudija, zar nema kolektiva, zar nema Društva sudija, takođe? Ne eskulpiram uopšte ih. Zar nema koji će da kažu da Visoki savjet, ovakav kakav jeste, nemojte mahati, poslije ćete nam reći, da Visoki savjet predstavlja produženu ruku izvršne vlasti? Kako sudije mogu da dozvole da, recimo, Visoki savjet, između ostalog, donese odluku gdje zabrani rad pravosudnih organa na Kosovu? To je nemoguće bez zakona, ili makar odluke neke date od strane vlasti.

Kako može da ne reaguje kada neke sudije prijave da je vršen uticaj na njih, a oni svi ćute, a Visoki savet kaže: ma, nije vršen nikakav uticaj. Govorim o suđenju gospodinu Miškoviću, gdje sudija, koji je dugogodišnji sudija, molim vas, kaže: ali, na mene je vršen pritisak. A Visoki savjet sudstva kaže: ma, kakav pritisak! Kako to druge sudije gledaju? A ovo govorim zato što sam ja bila u grupi sudija koji su izbačeni iz suda u svoje vrijeme od strane Miloševića i niko nije rekao: pa, zašto ta Vida Škero, zašto kada smo bili (računalo se da smo bili u nekom vrhu tog pravosuđa po svojim kvalitetima, odnosno radu)? Zašto sudije ne pitaju Visoki savjet sudstva zašto on ne radi svoj posao. Molim vas! Lijepo je to napisano sve što on treba da radi. Ma, ne, uopšte niko to ne pita.

Budžet. Molim vas, da li ste primijetili da nema dana kada mi nemamo političare koji izađu na televiziju pa pričaju: ma, mi ćemo da hapsimo ove, one? Da li je to kršenje presumpcije nevinosti? Da li vam se čini da je to direktan uticaj na nezavisnost suda ako premijer izađe i deset puta kaže: „Taj Mišković je kriv“, a nemamo presudu? Kako onda taj sudija, gdje je njegova nezavisnost, gdje se zagubila? Mora da se zagubila. Gdje su te sudije koje dozvoljavaju da političar kaže ko je kriv, a ne oni?

Zašto sudije dozvoljavaju da im se pet meseci oduzme pravo na rad? Advokati štrajkuju. Izvinite, to je zakonom dozvoljeno pravo, a posebno što su štrajkovali sa osnovom i to potpunim osnovom. Molim vas, gdje su te sudije da kažu: ej, bre, ministre, premijeru, mi hoćemo da radimo, ti nas onemogućavaš? A ja ću vam reći zašto to spominjem. Zato što ću vam prezentirati jedan predmet sudski gdje ćete vidjeti koliko je to odlagano i šta je sve odlagano za to vrijeme, za tih 5 meseci, ili ne znam koliko.

Zašto dozvoljava da se ruši autoritet sudstva, molim vas, odnosno pravosuđa i tužilaštva naročito, kada, recimo, izađe političar i kaže: „Ne dam dokumentaciju“ jednom regulatornom tijelu, „nego neka odobri tužilaštvo“ i niko ne reče: „nije tužilaštvo to koje daje dokaze drugoj instituciji“. Govorim o aferi „Brat gospodina premijera“ i o helikopteru.

Završavam. Ja sebi postavljam pitanje: zašto to sve sudije dozvoljavaju? I jedan ozbiljan odgovor je da sudije, to narod kaže: „imaju putera na glavi“, a ja ću da kažem da sudije ne rade dobro. Ne rade dobro i to je nama veliki problem. Mnogi su zalutali u pravosuđe, mnogi su zalutali… Deset godina ako traje spor, to je neko ko je slučajno tu, koji odlaže, koji… To je naš najveći problem, a to je problem pravosuđa, a ne vlasti.

I sad na kraju, hoću samo da vam kažem, vezano za ovo. Savjet se bavio aferom „Indeks“ i malo-malo pitamo šta se dešava sa aferom „Indeks“, jer smatramo da bez ponašanja pravosuđa valjanog nema ni borne protiv korupcije. To znači direktno smo zainteresovani. E, sad ću vam pročitati: 37 odloženih, 45 održanih ročišta, 9 zastarjelosti, 10 odustanka od optužnice, do kraja ove godine zastariće sve. To je slika rada našeg suda, koja je užasna za nas u Savjetu.

SLOBODAN BELJANSKI: Verovatno se sećate da je Izveštaj Evropske komisije o skriningu za poglavlja 23 i 24 prošle godine bio negativan. Šefica našeg pregovaračkog tima to je pokušala da na neki način ublaži, pa je na Radnoj grupi Nacionalnog konventa u Evropskoj uniji za poglavlje 23 rekla da svi ti podaci nisu otkriveni sa strane, nego da potiču zapravo od nas samih i uzgred je napomenula da promena Ustava nije nikakav uslov za reformu pravosuđa. U tom trenutku, međutim, promena Ustava bila je već deo Nacionalne strategije, tako da nije moglo biti sporno da se na nju računa i da ona jeste uslov.

Kod nas postoji jedna vrsta fascinacije normativnim rešenjima, delom nametnute, a delom autohtone. Nemam nameru da odričem potrebu normativnog usavršavanja, ali bih rekao da je stvar u nečemu drugom. Iskustvo nam, naime, govori da je pravosuđe nekad funkcionisalo mnogo bolje sa anahronim zakonima, sa sadašnjeg aspekta gledajući, nego što funkcioniše danas sa savremenim i inoviranim zakonima. Ne radi se samo o lošem normiranju, već o lošoj političkoj i društvenoj klimi. U takvoj situaciji gotovo da je nebitno da li će Visoki savet sudstva biti sastavljen i biran na ovaj ili onaj način, jer je ključan raspored moći i podložnost delovanju takve moći, pre svega eksterne i političke.

Autoritarna vlast, kakva danas, nevešto prikrivana, postoji u Srbiji, našla bi prolaz da nametne svoju volju i u sasvim drugačijem sastavu Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca. O tome se radi i tu se vraćamo na problem koji je pomenuo kolega Marinković, problem ljudskog faktora, a ja bih dodao – problem pravne i opšte kulture koji posebno dolazi do izražaja u kriznoj društvenoj klimi Srbije, u kojoj je raspored moći, a ne znanja i savesti, odlučujući faktor.

PREDRAG SAVIĆ: Izrazio bih svoje neslaganje sa uvaženim kolegom Beljanskim i koleginicom Jelisavetom kada je u pitanju današnje stanje u srpskom pravosuđu. Mislim da je ono za nijansu bolje nego 2000. godine posle onih prvih promena, jer bio sam tada i učestvovao u radu prvog Saveta za pravosuđe kao pomoćnik ministra, i to najčešće sam ja učestvovao i tu je bio gospodin Goran Ilić, žao mi je što je izašao, jer bih sada mu priznao da je bio uvek dosledan, korektan i čovek koji se zalagao i za samostalnost tužilaštva, ali i za ostvarivanje ljudskih prava i to je zaista velika stvar kada postoji neko i takav u tužilaštvu koje nije, nažalost, ni samostalno, a o nezavisnosti već koju je pomenuo gospodin Vranjkić i da ne govorimo.

Znači, postoji nekoliko elemenata. Zbog čega? Prvo, ono što je gospodin Konstantin rekao, to su ovi zakonski okviri i ustavni okviri koji omogućavaju veću nezavisnost, delimično veću nezavisnost. Imamo neke situacije gde je došlo i do mogućnosti da sudije budu usled nesavesnog, nestručnog, nezakonitog rada razrešene i da disciplinski odgovaraju.

Dakle, postoji i praksa Evropskog suda za ljudska prava, koje koriguje neke nepravde koje čini naše pravosuđe, ali postoji i Ustavni sud koji je vrlo značajan faktor kada su u pitanju ustavne žalbe i tu bih se složio sa gospodinom Tanasijem, kada je on rekao da je ustavna praksa po ustavnim žalbama izuzetno značajna i taj sudski aktivizam koji preuzima Ustavni sud ja zaista pohvaljujem, jer to je sudski aktivizam koji je, na primer, u slučaju, u nekoliko slučajeva doprineo da se direktno primeni praksa Evropskog suda za ljudska prava, koja mora biti izvor i kod nas prava, koje nas obavezuje i koji je zaštitio primenu osnovnih ljudskih prava iz Evropske konvencije.

I takođe, taj sudski aktivizam koji ste vi kritikovali u vezi, ako sam dobro shvatio, kad je u pitanju Ustavni sud u slučaju Zakona o lokalnim izborima i pravu na mandat odbornika i poslanika, to je bila jedna od izuzetno dobrih odluka koja je korigovala jedan sistemski propust zbog kojeg smo se mi u nekoliko slučajeva obratili Evropskom sudu i Evropski sud je već bio spreman da donese odluke povodom tih naših predstavki, međutim ta Odluka Ustavnog suda nas je preduhitrila i onda su te predstavke postale bespredmetne jer je već rešen taj sistemski problem u našem zakonodavstvu.

To je, takođe, i kao član Republičke izborne komisije sa najdužim stažom. Ove izmene koje je učinio Ustavni sud u zakonodavstvu u vezi Saveta za nacionalne manjine, gde smo nedavno imali izbore, su bile od značaja i vrlo korisne.

Znači, trebalo bi ojačati ulogu tog Ustavnog suda, naročito kad je u pitanju kontrola normativnih akata i onda bi to moglo da doprinese još boljem i situaciji u srpskom pravosuđu. Naravno, kritike koje se ovde čuju na račun srpskog pravosuđa i ovo što je rečeno u skriningu, sve to stoji, međutim nije to tako katastrofalno. Srpskom pravosuđu je nedostajala jedna lustracija kad je u pitanju pravosuđe, nedostajala možda materijalno-tehnička opremljenost, možda je nedostajalo bolji izbor kadrova, da u sudovima nisu zapošljavani po principu: da smestimo nezaposlene supruge, ćerke, rođake, da nije bilo tog nepotizma i da je ta kadrovska politika vođena bolje, da je izvršena lustracija, to bi bilo već sasvim drugačije.

Međutim, još jedan razlog zašto kažem da situacija nije tako katastrofalna i što imam pregled stanja, na primer, u Crnoj Gori, u Republici Srpskoj, u Bosni i Hercegovini, u okolnim zemljama, pa čak i u nekim zemljama pod okriljem Evropske komisije, gde vodim postupke pred Evropskim sudom za ljudska prava protiv tih država i gde sam sasvim siguran da problemi su kao po principu spojenih sudova. Prelivaju se, slični su i nije svuda… Ne možemo reći da smo mi najgori, ali da nije dobro – nije. Može bolje i treba raditi ovo sve što ste vi malopre pomenuli, verovatno ne na način sa nekim drastičnim promenama, već se slažem sa uvodničarom da to treba činiti kroz promene i zakona i blage promene Ustava.

Znači, jedna od tih promena bi morala da se odnosi, što je malopre gospodin Konstantin rekao, i na položaj tužilaštva. Ja sam uvek govorio o nekim problemima u pravosuđu više, ali sada bih se orijentisao, ako imam vremena, na nekoliko situacija gde bih dokazao u konkretnom slučaju šta tužilaštvo radi i kako tužilaštvo kao organ koji je u stvari zavisan, a ne samostalan od izvršne vlasti, postupa u nekim predmetima.

Na primer, vodim, dobijem rešenje o rehabilitaciji Anatolija Ivanovića, čoveka koji je bio najveći srpski izdavač, koji je zaslužan što je Desanka Maksimović postala pisac, Isidora Sekulić akademik, prva žena akademik, 12 ruskih emigranata je zahvaljujući njegovom delovanju postalo članovima Srpske akademije nauka i umetnosti, objavio prvi put Crnjanskog, sve ostale one naše ljude, bio vlasnik Narodne prosvete, koji su od kulturnog značaja za Srbiju, objavio prvi srpske književnike – sabrana dela i taj čovek je rehabilitovan, bio je ruski emigrant i zamislite šta učini tužilaštvo u dvostranačkom parničkom postupku. Tužilaštvo učini to da sam ja napisao da se osećam kao da se nalazim u ’45. godini i citira Izveštaj iz dosijea Ozne, gde je Anatolije Ivanović kao Jevrej navodno rekao da bi kod Hitlera dobio orden. I to je razlog da tužilaštvo podnese žalbu kod jedne takve kulturne, duhovne gromade, koja je zadužila do te mere Srbiju, tužilaštvo podnosi žalbu u dvostranačkom vanparničnom postupku, u postupku rehabilitacije i čovek ne zna šta da misli. Napišem da taj koji je podneo žalbu još nije čuo da je Broz umro.

I drugi slučaj, gde je sasvim sigurno tužilaštvo, gde je konstatovano od strane Ustavnog suda, krši pravo na život, pravo na život koje je osnova, koje je esencija svih ostalih drugih prava. To je slučaj vojnika iz Topčidera. Tu su prekršili formalni sadržaj. Ja pokušavam da što brže govorim. Prava na život, jer postoji i onaj materijalni, koji garantuje da niko ne sme biti likvidiran ni ubijen ni na jednom mestu, ni iz jednog razloga, a u ovom slučaju tužilaštvo ne da nije sprovodilo istragu, nego je uz pomoć nereformisanih službi bezbednosti godinama zataškava istragu.

Imamo isti slučaj i sa vojnikom Kostićem, gde očekujem uskoro presudu Evropskog suda za ljudska prava, gde je čak tužilaštvo propustilo da sankcioniše činjenicu da su državni organi dozvolili da se proda puška iz koje je ubijen dečko. Znači, zataškavali su sistematski istinu. Ne da nisu pomogli da se razotkrije ubistvo, da to bude efektivna, delotvorna istraga, nego su postupali kao da su na strani počinilaca, izvršilaca krivičnih dela.

Tužilaštvo koje ima sada situaciju da sprovodi tužilačku istragu mora biti mnogo samostalnije, čak se slažem s kolegom Konstantinom, mora dobiti, ako je ikako moguće, neki stepen nezavisnosti i pritom mora biti mnogo bolje kadrovski i tehnički opremljeno i izbegavati situacije da… Mi moramo izbeći situaciju koju imamo u sadašnjem rešenju, Zakoniku o krivičnom postupku, da oštećeni ima položaj da ne može nikad da preduzme krivično gonjenje, da je oštećeni u jednom tako teškom i procesno-pravnom položaju da je njegova uloga beznačajna. Nažalost i praksa Evropskog suda za ljudska prava ne ide u tom pravcu da se ojača položaj oštećenog.

VIOLETA BEŠIREVIĆ: Evo, ja ću da počnem o dve vrednosne procene koje su ovde date. Prvo, kolega Marinković je rekao da važeći Ustav je najlošiji Ustav koji smo ikada imali u našoj teoriji. Ja bih se složila sa time, ali treba da napomenemo zašto je donet važeći Ustav. On je donet iz straha, iz straha od gubitka dela teritorije. On nije donet da bi uredio ustavnu kulturu u državi koja je drugi put u svojoj istoriji postala samostalna i nezavisna država. Sve je bilo podređeno tom cilju i zbog toga je normativni deo Ustava, pogotovo u delu uređenja vlasti, jako loš.

Da li je situacija u pravosuđu loša? Tu smo čuli neka suprotstavljena mišljenja i ja bih se složila sa onima koji tvrde da je loša i da nikad nije bila gora, a neću da procenjujem, jer nisam sudija da li je to zaista tačno, ali samo da vas podsetim da situacija u našem društvu teško da je ikada bila ovakva kakva je sada.

Svi segmenti društva su izloženi antimodernizacijskim trendovima, uključujući pre svega profesiju kojoj ja pripadam, obrazovanje je u katastrofalno lošem stanju. Ako je situacija u društvu uopšte takva, ni sudstvo ne može biti mnogo bolje.

Zbog čega se donosi sad ovaj Ustav? Strah više nije osnovna motivacija, motivacija je ono što je javno nekoliko puta demantovano, a ono što mi svi znamo da je tako, jeste prilagođavanje Ustava kopenhagenškim kriterijumima, pre svega političkim kriterijumima iz razloga članstva u Evropskoj uniji i prvi korak koji mi treba da uradimo jeste da, kad je reč o tim političkim kriterijumima, omogućimo Ustav naš da odražava stanje postojanih, stabilnih, demokratskih institucija, vladavinu prava i zaštitu ljudskih i manjinskih prava.

E, sada, Ustav već dugo vremena, čak ni u ustavnoj teoriji, nije više samo društveni ugovor koji se donosi zbog toga da bi ograničio vlast i da bi svima nama stvorio jedan slobodan prostor u kome mi treba da delujemo i da se razvijamo. To je jedan ideal. Ustav je već duže vremena, svugde, pa i u ovoj državi, proizvod političke volje. To je jedan politički akt na čije donošenje utiču najorganizovaniji i najuticajniji segmenti u društvu. To nisu samo političke partije. Znači, na donošenje Ustava i uticaj na donošenje Ustava nemaju samo političke partije, nego i drugi uticajni segmenti društva. U zemljama u tranziciji to su najčešće pored političkih partija i ekonomske i kvaziekonomske elite.

Tanja je ovde u svojoj najavi za ovu tribinu postavila poslednje pitanje: kakve će koristi imati građani Srbije od donošenja ovog Ustava? Imaće onoliko koliko politička elita, koja se sada opredelila za donošenje Ustava, a postoji politička volja i postoji politička snaga koja njih može da iznemora mora ipak da obezbedi i neke opšte društvene interese. I u toj meri će građani imati koristi.

E, sada kada je reč o centralnoj temi i pitanjima pravosuđa i ustavnih promena, tu bih se osvrnula kratko na postojeće ustavne odredbe, šta one omogućavaju, šta onemogućavaju. Da li ustavne odredbe omogućavaju politizaciju sudstva, odnosno da li je sudska grana vlasti, samim ustavnim tekstom izložena političkim uticajima? Jeste.

Podela vlasti u članu 4 manje-više to ne dozvoljava, iako je većina mojih kolega koja se bavi reformom pravosuđa ukazivala da upravo su dve odredbe, znači odnos tri grane vlasti zasniva se na ravnoteži i međusobnoj kontroli, to je stav 3 člana 4 i 4. stav – sudska vlast je nezavisna, da su one u koliziji i da ova prva odredba daje izvor političkim institucijama da kontrolišu sudstvo.

U ustavnoj teoriji to ide jedno s drugim i to nije problem. Problem je u tome što je ova prva odredba o odnosu kontrole i ravnoteže udžbenička odredba. Ona ne treba tako da glasi. Mogli smo da prepišemo nešto što, recimo, stoji u nemačkom Ustavu. U nemačkom Ustavu se kaže: zakonodavna vlast podložna je kontroli ustavnosti, a izvršna i sudska I zakonima i principima pravde. Znači, da se zna ko koga kontroliše i u kojoj meri. Sudska vlast takođe kontroliše i izvršnu i parlamentarnu vlast kroz svoje odluke.

Iako sudije negiraju da oni tumačenjem prava stvaraju pravo, oni svakako da to rade i utiču na zakonodavnu agendu. Utiču na koje zakone treba doneti u datom trenutku. Prema tome, ova odredba, pripada više teoriji ustavnog prava, a ne operativnom ustavnom tekstu. To je pisao neko ko se očigledno ne bavi ustavnim pravom.

Sudska vlast je nezavisna. Šta je to? Mislim, postoji mit o nezavisnosti sudija, različito se interpretira. U principu se smatra da ovo podrazumeva dve osnovne stvari. Prvo, da sudsku funkciju ne može da vrši niko osim sudova i drugo, da su u svom radu sudije vezane samo zakonom.

Prema tome, kao što je ovde rečeno i pomenuto u ranijoj diskusiji, u mnogim sistemima izvršna i zakonodavna vlast učestvuju u imenovanju sudija. To nije problem. Imate to u Americi, gde sudije Vrhovnog suda imenuje predsednik, uz potvrdi u saglasnost Senata. Do nedavno je najviši sudski organ u Velikoj Britaniji bio Dom lordova. Znači deo Parlamenta. Imate u Nemačkoj. U Nemačkoj postoji tripartitna komisija koja bira sudije. Predstavnici izvršne vlasti, i federalne i lendera, predstavnici Parlamenta i predstavnici takozvanih sudijskih izbornih veća. U Francuskoj imate neke vrste administrativnih sudova koje funkcionišu u okviru izvršne vlasti, koje mnogi ne smatraju sudovima, ali oni vrše, slažu se mnogi autori, određene pravosudne funkcije.

Sad, šta je problem? Odredba člana 4, ovako kako stoji u principu nije problematična. Ipak, ona u praksi izaziva probleme. Upravo zbog onoga što je kolega Marinković napomenuo, i kolega Beljanski, a to je kako se ta odredba primenjuje. Osim toga, direktna politizacija sudstva omogućena je Ustavom u drugim odredbama koje se tiču samog položaja pravosuđa.

Prema tome, ako u zemljama stare demokratije, učestvovanje izvršne i zakonodavne vlasti nije problem u imenovanju sudija, U zemljama nove demokratije to jeste. Imate jednu preporuku Evropskog parlamenta iz ’86. godine koja se odnosi na područje Jugoistočne Evrope gde se kaže da je u ovim posebnim telima koja se formiraju za izbor sudija, kao što kod nas postoji i za sudije i za tužioce, preporuka, i ja se u potpunosti s tim slažem, da u takvim telima ne učestvuju predstavnici ex ofitio izvršne i zakonodavne vlasti. Zbog čega? Zbog prethodne prakse, takozvane telefonske pravde, koja je postojala u socijalizmu, kada su predstavnici izvršne vlasti direkto uticali na rad sudija. Danas već vidimo da u našoj zemlji, i sudija Vasilić je vrlo lepo istakla, postoji medijska pravda. Postoji konstantno kršenje presumpcije nevinosti iako je to zabranjeno odredbama, načelnim odredbama Zakona o krivičnom postupku, ali to se ne poštuje.

Znači, zbog toga je preporuka evropskih organa, sa kojima se ja potpuno slažem, da u telima ovim ne učestvuju predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti, nego pre svega sudije i tužioci, ako je moguće da ta tela budu formirana kompletno samo od njih, mada u nekim zemljama postoje članovi koji nisu sudije i tužioci, ali onda nikako predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti.

Šta je sa tužiocima? Sa tužiocima, bilo je rečeno da oni i sad imaju jedan drugačiji položaj prema Ustavu. To je vrlo senzitivno pitanje, jer stvarno u nekim sistemima su tužioci delovi izvršne vlasti. I to tamo funkcioniše bez problema. Zašto kod nas to ne sme da bude? I zašto uopšte u zemljama nove demokratije to ne sme da bude? Zbog jednog osnovnog razloga što je kod nas, kao i u drugim zemljama koje su izašle iz autoritarnog režima, u mnogo većoj meri nego što je to u zemljama takozvanih starih demokratija izražena korupcija. Korupcija je glavno obeležje nažalost zemalja u tranziciji. Ako tužioci nisu, ne samo samostalni, nego i nezavisni organi, oni će biti sprečeni da istražuju i pokreću postupke, da omoguće postupke protiv izvršne grane vlasti koja je po pravilu najkorumpiranija u periodu tranzicije.

Prema tome, ja bih se zalagala da se u ovom sledećem Ustavu svaka mogućnost politizacije, bar na papiru, da je se rešimo. U praksi to će da ide sa promenom mentaliteta, promena našeg mentaliteta je počela početkom dvadesetog veka, još nismo promenili i ne verujem da ćemo tako brzo, ali bar na papiru da pokušamo.

Dakle, šta su još neki postulati garancije sudske i tužilačke nezavisnosti? Ovde je reč, recimo, i to je tako u mnogim zemljama, izvršna vlast odlučuje o platama, izvršna vlast je ta koja obezbeđuje sudnice, da može sudija da radi, itd. Mnogi autori preporučuju, da se plate sudija i tužilaca fiksiraju u zakonu, a ne da budu predmet odluke izvršnog organa. Onda imate u nekim zemljama garanciju da se sudske i tužilačke plate ni pod kojim uslovima ne smeju smanjivati, da se odredbe koje se tiču premeštaja, umirovljenja ili penzionisanja itd, naročito kada je reč, na primer kada donesete novi zakon o penzijama kojima vi sad pooštrite kriterijume i promenite kriterijume za starosnu penziju, to na sudioce i tužioce ne bi smelo nikako retroaktivno da se primenjuje, jer je to direktan mehanizam da se oslobodite nepoželjnih sudija. To je ono što se dešavalo u Mađarskoj.

Sudije treba da imaju, i tužioci, po zakonu, to je već kod nas zaživelo do izvesne mere, ali to treba unaprediti i negde još uvek predstavlja problem, znači obuke, obuke koje treba da budu nekada i obavezne, koje treba jedan od uslova da budu za napredovanje. Sudije i tužioci moraju imati pravo na udruživanje i kako nacionalnom, tako i na međunarodnom nivou i u mnogim zemljama to njihovo pravo na udruživanje predstavlja deo stalne sudske funkcije. Znači, to se smatra delom njihovog svakodnevnog posla.

Samo kratko bih rekla, što se tiče ljudskih i manjinskih prava i garancija Ustava koje se očekuju, i to je vrlo važno, mislim da je ovaj deo Ustava najbolje napisan, ali da treba da iskoristimo priliku i da pregledamo da li možemo da izvršimo konstitucionalizaciju nekih novih prava, jer konstitucionalizacija nekih novih prava uvek prati savremena civilizacijska dostignuća koja sada ta konstitucionalizacija radi se jako brzo. Americi je trebalo jedan vek da od donošenja Ustava ukine ropstvo. Američki Vrhovni sud je 1986. podržao zakone o zabrani homoseksualizma. Godine 2003. je već ukinuo tu odluku, a danas već imate mnoge američke zemlje koje dozvoljavaju istopolne brakove.

Znači, to ide jako brzo. Mi bi trebali da u tom delu vidimo prvo da, ispustili smo pravo na privatnost i zaštitu porodičnog života kao takvo, koje odgovara Evropskoj konvenciji, da konstitucionalizujemo, da redefinišemo brak i ako sad nemamo konsenzus za to makar da izbacimo odredbu iz Ustava koja je svodi na brak između muškarca i žene kao što, recimo, tu nemate definiciju braka u Ustavu Nemačke. To se radi zakonom. Ali sad makar da izbacimo, da prilagodimo mnoge druge odredbe o psihičkom i fizičkom integritetu, savremenim medicinskim i biološkim dostignućima, pristanku pacijenta na tretman, i naročito selekciju ljudi. U Americi se već vode postupci oko zapošljavanja, to je vrlo bitno. Zatim zabranu kloniranja, reproduktivnog samo, da bi našim naučnicima omogućili da učestvuju u terapeutskom kloniranju, koje je usmereno na razvoj regenerativne medicine. Znači, ima tu dosta prostora da se uskladimo sa savremenim dostignućima.

Tačno je da praksa koja se tiče ustavnih žalbi donekle menja ovu sliku, ali ne zaboravimo, da su oni u toj praksi, kad je reč o ustavnoj žalbi Ustavni sud ima jaku podršku Evropskog suda za ljudska prava, sutradan će imati i Evropskog suda pravde, kako budemo članice, a evropske integracije su politički cilj. I onda nema razloga da se političke institucije bune i da se ljute na ustavne sudije.

Tako da oni idu u jednom pravcu koji ukazuje na njihov aktivizam, ali nedovoljno i samo u onoj meri u kojoj je to neophodno, da ne bi ugrozili svoj položaj.

MIODRAG MAJIĆ: Hvala Tanji i hvala organizatoru. Kao i svaki put kažem da je divno što ne odustajete od pravosuđa. Nije mi više jasno zašto ste toliko uporni. Većina je odustala, ali mi je drago što to ne činite i što pravite ove skupove i dalje.

Na početku je diskusija krenula u jednom pravcu koji je pitanje da li možemo osvetliti kad je bilo gore – da li danas, da li juče. Čini mi se da je to pre svega vrlo teško zaključiti. Tu smo nužno osuđeni na nekakve utiske i na to šta ko pamti. A jedan od problema čini mi se u bilo kakvom objektivnijem sagledavanju da li je nekada bilo bolje, da li je danas najgore, je činjenica što ovde niko ne pamti bilo šta drugo u pravosuđu. Ne pamti. Jednostavno, drugačiji sistem od onog u kome je izvršna vlast. Nema starijih, siguran sam, koji bi se setili nekog drugog vremena osim onoga u kome je izvršna dominantno bila prisutna u svim oblastima.

Tako da je priča o tome da li uopšte i postoji, vi ćete često čuti i od naših sudija: ma, ajte, molim vas, kao da to nije svuda tako, kao da svuda izvršna vlast to ne pritiska itd. Otprilike jedna relativizacija slična onoj koju čini čovek koji nigde nije putovao i onda kad mu kažete: znate, ima i gradova gde nema đubreta na ulicama on: ha-ha-ha, važi, pričaj ti to nekom drugom.

Tako da su i utisci vrlo teško tu objektivni. Međutim, ja bih se ovde vratio nečemu što je rečeno i što mi je jako drago, pre nismo to imali, čini mi se, u ovim diskusijama, gospođa Vasilić je neočekivano to iznela, a meni je jako drago, u prvi plan. A to je krivica samih sudija za ono gde smo danas. Sudije se ponašaju i danas jednako kako su se ponašale i prethodnih decenija, očekujući da neko tu treću vlast pokloni. Ni jedna jedina vlast nikada, to znaju svakako bolje oni koji se teorijom vlasti bave, niko nikada nije poklonio. Vlast se uvek osvajala, a pravosuđe naše ni blizu nije, čini se, ideje o tome da bilo šta treba da osvajaju i da se za bilo koju vlast bore. Ono jedino što mi vidimo danas je neverovatna spremnost na kolaboraciju i neverovatna spremnost na podaništvo koje se neguje i podaništvo za koje se čak i takmiči ko će bolje i ko će pre da postane podanik i kolaborant u toj igri nepostojanja te grane vlasti. Jer ja sam više puta isticao i u tekstovima da mi nikada u stvari nismo ustanovili sudsku vlast na ovim prostorima.

Koliko nam tu može pomoći Ustav, potpuno bih se opet složio sa mudrim rečima uvaženog kolege Beljanskog koji je u našoj fascinaciji normiranjem. Postoje dve mogućnosti. Jedna je svakako ono što smo činili uvek, pa i sada da predvidimo raznorazne stvari. Da ih napišemo, ja sam gledao, gledali ste i vi strategije i akcione planove i fenomenalne reči i mi smo fenomenalni u obesmišljavanju većine stvari, a prava naročito i da onda ništa tim povodom ne učinimo.

Međutim, postoji i druga mogućnost, možda ovaj put interesantna, poklapa se interesantno i simbolički sa ovih 800 godina Magna karte ove godine, da iskoristimo ovu promenu Ustava za neku našu mini Magna kartu. Ako se svi slažemo u jednom, a slažemo se, da ovde imamo tradicionalno potpuno dominantnu izvršnu vlast nad ostalim granama vlasti i ako se svi slažemo u jednom, a to je da imamo potpuno, rekao bih, uniženu i nepostojeću, ovaj termin koristim, sudsku vlast, onda je možda Ustav prilika da kao ta Magna karta i oni baroni makar kroz Ustav učinimo prvi korak da to stanje promenimo, da smanjimo tu izvršnu vlast u Ustavu i da povećamo i podignemo tu pravosudnu vlast i tako načinimo makar prvi korak. To svakako neće biti dovoljno i to svakako neće biti nešto što će naše sudije od ponedeljka učiniti nezavisnim, a našu izvršnu vlast od ponedeljka manje bitnom, ali bi bio korak koji bi uz kasniju kontrolu, dakle svestan korak smanjivanja izvršne vlasti u Ustavu i svesni korak podizanja pravosuđa čak i određenim prekomernim garancijama, jer ne možemo u ovom trenutku prepisivati druge stare demokratije pa reći: vidite, tamo sede i u tom telu i neko drugi. To prosto nije za nas u ovom trenutku adekvatno. Moramo učiniti nešto radikalnije i nešto više ukoliko želimo da se opet kroz duži vremenski period bilo šta sa pravosuđem ozbiljnije pomeri. Hvala vam.

MODERATORKA: Ako nam je sudstvo jedva nezavisno, šta je sa tužilaštvom? Evo, Nenad Stefanović je bio član jedne radne grupe, pa je izašao…

NENAD STEFANOVIĆ: Pa, ja sam mislio da će dobiti prvo prednost predsednik Udruženja tužilaca Goran Ilić, ali evo mogu ukratko da kažem dobar – loš Ustav, dobar – loš zakon, suština je ljudi, oni koji ga primenjuju. Daću samo primer Pravosudne akademije, odlična ideja, ali loša realizacija. Videli ste odluke Ustavnog suda. Niko ne odgovara za taj izbor prvi. Ono što bih ja naveo, evo, pošto ste pomenuli, ja sam bio član Radne grupe Državnog veća tužilaca, koja se bavila izradom Pravilnika o kriterijumima za izbor javnotužilačke funkcije. Izašao sam iz te Radne grupe nakon toga što smo uradili, naravno Udruženje tužilaca, Udruženje sudijskih tužilačkih pomoćnika. Mi smo učestvovali u radu i taj Pravilnik, Nacrt pravilnika, koji je poslat u Brisel sadržavao je 78 članova. Na kraju je stigao odgovor iz Brisela sa određenim komentarima, koji su onako maliciozno protumačeni od nekolicine članova Državnog veća tužilaca i po hitnom postupku je Pravilnik usvojen sa svega 33 člana, što znači da je nestalo 36 članova. Ono što je nestalo jesu dodatni kriterijumi. A ti dodatni kriterijumi, kao što je radno iskustvo, stručna usavršavanja, objavljeni radovi, doprinos vladavini prava i sve što je bilo uključeno je bukvalno nestalo.

Sinoć, ne znam da li ste pratili u Dnevniku 3, član Državnog veća tužilaca i predsednik Radne grupe je gostovao. Ni na jedno pitanje nije znao da odgovori koje mu je struka postavila. Takođe, nije znao da odgovori ni na pitanje da prokomentariše i odluku Advokatske komore o tome da je Nati Mesarević upis zbog nedostojnog vršenja funkcije predsednika Kasacionog suda onemogućen, on je rekao da mu to nije poznato. Jedna od ustavnih ovlašćenja javnog tužioca jeste da preduzima i mere za zaštitu ustavnosti i zakonitosti, osim gonjenja učinilaca krivičnih i drugih kažnjivih dela.

Evo, ja bih samo što se tiče Ustava, koliko je nelogičan Ustav to govori odredba člana 144 stav 2 – predsednik Vrhovnog kasacionog suda bira se na mandat od pet godina bez prava na reizbor, republički javni tužilac bira se na period od šest godina i ima pravo reizbora. To je prosto neverovatno i oni koji su učestvovali u nacrtu, izradi, predlozima, raspravi takvog Ustava koji je posle usvojen, ja ne znam da li ih treba pozivati. Ono što je konstantno kod nas da isti ljudi učestvuju u izradama i Ustava i zakona. Zašto, pitanje je koje je postavila uvažena sudija, ja ću uvek: jednom sudija, uvek sudija, Jelisaveta Vasilić iz Saveta za borbu protiv korupcije. Znači, mi smo imali odličnu saradnju sa Savetom za borbu protiv korupcije. Sad kažem mi, pošto ja imam mali dualizam, pošto sam ja pre bio predsednik Udruženja sudijskih i tužilačkih pomoćnika Srbije, koje je osporilo Zakon o pravosudnoj akademiji, Zakon o sudijama, Zakon o javnom tužilaštvu, takođe sam bio neko ko je potpisao prijavu Agenciji za borbu protiv korupcije protiv aktuelnog ministra pravde, pa smo videli da je Agencija za borbu protiv korupcije zablokirala u tom drugom stepenu. Kad sam potpisao tu prijavu, svi su mi rekli: ti si završio karijeru u pravosuđu. Definitivno da su mislili da će s poslom i tužilačkom istragom kada su me izabrali, da će faktički to delovanje moje koje je bilo prisutno onemogućiti sa velikim brojem predmeta.

Ja bih ovde samo rekao još tri rečenice u ime svih, ’ajde da kažem, nosilaca javnotužilačkih funkcija, ako to mogu i ako dozvoljava legitimni predstavnik svih nosilaca javnotužilačkih funkcija, a to je da je tužilačka istraga negde isto iz dobre ideje dovela do toga da državni resursi nisu stali iza toga. Ja ću vam dati samo jednu činjenicu. Ta samostalnost javnog tužioca se ogleda, kao što je rekla uvažena koleginica, i u materijalnoj samostalnosti i nezavisnosti. Možete da napravite uporednu analizu sa državama koje su u regionu što se tiče visine zarada javnih tužilaca i doći ćete do poražavajućeg podatka da je negde 450 do 500 evra plata niža nosioca javnotužilačke funkcije u odnosu na 2011. godinu danas u 2015. godini. To govori o tome, a pritom je opterećenost sa poslom i tužilačkom istragom i 50.000 predmeta koji su prešli u jednom danu kada je doneta odluka da istražne sudije više ne poznaje pravni sistem Republike Srbije, koji su prešli na rad u tužilaštvo. Ja ću vam reći, evo pozivam sve, kolege advokati to sigurno znaju, u Palati pravde da imate kabinete od 12 kvadrata, da ja kao nosilac javnotužilačke funkcije, zamenik Osnovnog javnog tužilaštva, ovde je greška, Višeg tužilaštva u Beogradu, sedim sa još četiri kolege tužilačka pomoćnika koji isto imaju u radu negde od 700 do 800 predmeta. Ja razumem sve advokate, sve stranke, građane koji nam se obraćaju i pitaju šta se dešava u njihovim predmetima, ja ću onda reći činjenicu da, na primer, ukoliko je krivična prijava od policije podneta danas, ja mogu da zakažem saslušanje tog osumnjičenog negde u oktobru mesecu ove godine, ukoliko mi se ne odazove sledeći put preko policije poziv može negde u martu sledeće godine. Kada će biti ispitani oštećeni i ostali svedoci, ja stvarno ne znam, tako da smo pred jednim kolapsom.

Samo bih još ovo rekao. Što se tiče ovog aktuelnog Pravilnika, mi smo u godini kada je oglašen oglas za republičkog tužioca, u godini kada se bira tužilac za organizovani kriminal, kada se bira tužilac za ratne zločine i svi šefovi tužilaštava bez ikakvih kriterijuma. Dobro je rekao Radovan Lazić na ovoj konferenciji u utorak koju smo imali pod nazivom „Legitimitet DVT-a“, koji je predsednik Upravnog odbora Udruženja tužilaca. Do sada smo birali nosioce javnotužilačkih funkcija bez pravilnika, sada je napravljen uspeh, posle 4 godine, pred kraj mandata DVT je usvojio Pravilnik. Sada ćemo birati bez ikakvih kriterijuma, ali imamo Pravilnik. Eto, toliko od mene. Hvala vam.

GORAN ILIĆ: Ja se zahvaljujem na prilici da se obratim ovom skupu i ovde je zaista više tema otvoreno. Jedna je svakako ustavni položaj, a druga je ova o kojoj je govorio kolega Nenad Stefanović, to su zaista prilike u kojima sada javni tužioci i zamenici javnih tužilaca rade.

Kada je reč o ustavnom položaju javnog tužilaštva, tu su stvari manje-više jasne. U proteklih desetak godina brojni eksperti su projezdili Srbijom. Raznorazne ekspertize i mišljenja su davali o našem ustavnom sistemu, međutim skoro da su bili jedinstveni u stavu da sadašnji ustavni položaj javnog tužilaštva ne osigurava samostalnost, da je prosto Ustav kontradiktoran čak i u opisu samostalnosti javnog tužilaštva. S jedne strane garantuje samostalnost javnog tužilaštva, čak predviđa da Državno veće tužilaca odlučuje, štiti samostalnost javnih tužilaca, a to isto Državno veće nema ama baš nikakve kompetencije, bilo kakve kompetencije u pogledu izbora i razrešenja tih istih javnih tužilaca. To prosto izmiče logici.

Druga stvar koja je primetna u Ustavu i koja govori da je Ustav insistirao na tom nekom tradicionalnom, okoštalom sovjetskom modelu organizacije javnog tužilaštva jeste da se insistira na podređenosti zamenika javnog tužioca u odnosu na javnog tužioca. I sad imate paradoksalne situacije u velikim tužilaštvima, gde imate jednog javnog tužioca, ko je navodno posednik javnotužilačkih ovlašćenja i 50 zamenika koji su u stvari javni tužioci, ali zamenjuju nekog ko nema nikakav uvid, bilo kakav uvid nad njihovim radom i odlučivanjem.

To je jedna potpuno paradoksalna situacija koja slabi odgovornost, koja je preuzeta iz tog sovjetskog modela organizacije javnog tužilaštva, ali ona ima sa stanovišta izvršne vlasti potpunu logiku jer omogućava da pritiskom na jedno dugme kontrolišete celokupan sistem. I to je, da kažem po meni, logika zašto taj model koji je potpuno prevaziđen, potpuno neprilagođen ovom vremenu, svih ovih godina opstaje.

To je posebno dramatično imajući u vidu novi Zakonik o krivičnom postupku, koji je preneo brojna ovlašćenja na javnog tužioca, znači preneo je i kompetencije i ovlašćenja sudske vlasti, a sa druge strane javnog tužioca zadržava u počinjenom položaju. I šta sad imate situaciju? Ako istragu prenesete sa istražnog sudije na javnog tužioca, koji je pod evidentno, imajući u vidu način izbora starešina javnih tužilaštava pod kontrolom izvršne vlasti, šta ste omogućili nego uticaj izvršne vlasti nad istražnim postupkom i uopšte uticaj političke vlasti nad istražnim postupkom, tako da se kad se donosio Zakonik o krivičnom postupku prilično brzopleto ušlo u tu priču i nije se dovoljno razmišljalo o tome da ovakav model i ovakav koncept krivičnog postupka, ovakvo tužilaštvo ne može da iznese i da obezbedi osnovne garancije učesnika u krivičnom postupku.

To je svakako problem. Ja se naravno zalažem za rešenje po kome bi javno tužilaštvo bilo funkcionalno, nezavisan organ, znači organ koji bi imao, budući da odlučuje o pravima učesnika u krivičnom postupku meritorno na neposredan ili posredan način rešava veliki broj krivičnih predmeta kroz oportunitet, kroz sporazume, ja se zalažem da to tužilaštvo bude funkcionalno nezavisan organ sa hijerarhijom koja je izuzetak, a ne pravilo, i naravno, zalažem se za to o čemu je govorio kolega Nenad Stefanović, da javni tužioci i u Ustavu imaju istovetan rang i status kao i sudije, budući da vrše sudsku vlast.

Tu je sad otvorena još jedna tema, a to su prilike u javnom tužilaštvu. Imajući u vidu novi Zakonik o krivičnom postupku ja moram da kažem da je situacija više nego loša. Znači, sami znate šta se desilo. Brojna procesna ovlašćenja i procesne dužnosti su prenete na javne tužioce. To nije bilo praćeno povećanjem broja ljudi, prostora i svih drugih resursa i odjednom, eto, ljudi su se našli u čudu. Evo, navešću nekoliko podataka. Pošto je kolega Beljanski iz Novog Sada, recimo, priliv predmeta po zameniku javnog tužioca u Novom Sadu je više od hiljadu predmeta u toku godine. Ako to pomnožite sa brojem radnji koje on mora da preduzme u toku godine, po jednom predmetu, znači više od deset sigurno, i opet to podelite sa brojem radnih sati u toku godine, doći ćete do toga da tužilac i u najsloženijem predmetu ima svega desetak minuta vremena da donese odluku. A koliko mu treba vremena da tu odluku realizuje, da tehnički odradi itd., o tome ne treba ni govoriti. Znači, prosto Zakonik o krivičnom postupku je napravio jedan potpuni disbalans u našem sistemu. Pojedini delovi sistema su odjednom postali preopterećeni, a drugi delovi sistema su donekle rasterećeni.

Evo, navešću vam drugi primer. Recimo, u Prvom osnovnom sudu u Beogradu priliv predmeta po sudiji je otprilike stotinak predmeta godišnje, a tužilac ima više od 700. E, sad, taj isti tužilac prati predmet od početka do kraja, a sudija odlučuje samo u jednoj fazi tog postupka. Naravno da sudije nisu krive zbog toga što nemaju dovoljan broj predmeta, ali prosto govorim o tome u kakvoj smo se mi situaciji kao javno tužilaštvo našli ne svojom krivicom. Naravno da sve to će u perspektivi imati kao posledicu, da kažem, opadanje kvaliteta. Jer, šta se dešava? Ljudi, tužioci, bežeći od Zakonika o krivičnom postupku, opterećeni takozvanim kultom norme da se što veći broj predmeta uradi u što kraćem roku, bez obzira na kvalitet jer je bitno samo završiti što veći broj predmeta, jer ako ne završe odgovarajući broj predmeta doći će pod udar raznoraznih pravilnika. Po svaku cenu se primenjuju neke alternativne forme, načini za rešavanje krivičnih stvari.

Ja se za to zalažem. Naravno da je dobro primeniti oportunitet ili sporazum. Međutim, to uvek ima cenu. Vi ako primenjujete oportunitet, pogotovo po novom Zakoniku o krivičnom postupku, možete za ozbiljna krivična dela, kao što je recimo teška telesna povreda, to šalje poruku na neki način da se kriminal isplati. Ako zaključujete sporazum o priznanju krivice, to takođe znači šalje poruku da vi morate, da biste ispregovarali taj sporazum, da popustite oko onoga što je krivična sankcija. To je takođe u društvu koje ima popriličan problem sa kriminalitetom problem i ja, kao što rekoh, nisam toliki pobornik tih alternativnih načina rešavanja krivičnih stvari. Evo, jedan poznati tužilac je pao. Došao je na genijalnu ideju, pa je utvrdio koliko mora zamenik sporazuma u toku meseca da zaključi.

Tako da imam utisak da se sve više udaljavamo od pravde, a sve više približavamo nečemu što je trgovina, cenjkanje, pogađanje i tako redom, da naš sistem, da imamo pravosudni sistem u kome se ne sudi, krivično-pravosudni sistem, nego se pregovara, dogovara, oprašta, razgovara itd, što je suprotno ideji pravde i pravičnosti. I dobro je uvoditi te alternativne načine rešavanja predmeta, ali nije dobro po svaku cenu i u svakom trenutku za svaki predmet. A verujte, ljudi pritisnuti neodgovarajućim resursima pribegavaju oportunitetu, sporazumu o priznanju krivice i tako redom, čak i u situacijama kada to nije opravdano.

I sad reč-dve o ovom Pravilniku. Naravno, potpuno bih se složio sa kolegom Stefanovićem da je donet Pravilnik na brzinu, Pravilnik o izboru javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca da kod tog pravilnika, mada smatram da je korak u dobrom smeru što je uopšte donet jedan takav pravilnik, to nije toliko dobro zato što pretežu ti subjektivni kriterijumi nad objektivnim. Naravno da će, imajući u vidu nepoverenje javnih tužilaca u rad Državnog veća tužilaca to dodatno iskomplikovati stvari u predstojećim izborima za javne tužioce i zamenike javnih tužilaca.

I na kraju par reči o uopšte tim telima koja su osnovana novim Ustavom iz 2006., znači Državno veće i Visoki savet tužilaca. Državno veće i Visoki savet tužilaca, kao što znate, umesto da budu brana od uticaja politike, ta tela su u prethodnom periodu, od 2009. naovamo poslužila kao efikasno sredstvo politici da sprovede sve ideje kroz pravosudni sistem. Ja moram da kažem da tu ni same sudije ni tužioci ne bi trebali da budu amnestirani u nekim da kažem kvazi slobodnim izborima ti ljudi su izabrani. Naše kolege su glasale za te ljude, za jedno, drugo telo i na neki način i same sudije i sami tužioci nose odgovornost zbog čega su ljudi, koji nemaju puno njihovo poverenje, zbog čega su se našli u tim telima.

Evo, navešću primer kako je to izgledalo kada je u pitanju izbor članova Državnog veća tužilaca. Jedan član Državnog veća tužilaca je u severnom delu Srbije, u Vojvodini, dobio 100 odsto glasova, kao lider Severne Koreje. Čak su i tužioci, tužioci koji su bili na bolovanju dolazili da bi glasali za njega. I na porodiljskom da bi glasali za njega. I sad, znate, taj normativni optimizam zaista ne može da reši sve probleme i bojim se da iako obezbedimo te dodatne garancije sudstvu i javnom tužilaštvu, dok god ne promenimo našu pravnu kulturu da ćemo se suočavati sa sličnim problemima.

VIDA PETROVIĆ ŠKERO: Htela sam nekoliko minuta diskusije i izborila se da kažem nekoliko svojih opaski. A zaista sam imala potrebu zato što smo prisustvovali jako interesantnoj diskusiji u kojoj su se sukobile teze šta je bolje, šta je gore u pravosuđu posle ovolikih godina. Naravno, vezano za Ustav.

Same diskusije su nam dale odgovor, po meni. Ako nam Ustav ne daje garantije što, ne što smo mi u pravosuđu to pričali, nešto su profesori pričali, što je stručna javnost pričala, nego što nam je Venecijanska komisija crno na belo razvezla to na nekih 50-60 strana da je u stvari najveća šteta tog Ustava pravosuđe, bez obzira koji je cilj bio donošenja Ustava pravosuđe je stradalo, ali sada u političkoj igri političkih stranaka, šta ko želi od pravosuđa.

Dobili smo nešto što nama, pod navodima, daje vlast. Ko nam daje vlast? Vlast nam daje Ustav, vlast nam daju zakoni. Kako nam je dala – vidimo. Zakoni se menjaju. Evo, za poslednja četiri meseca jedan isti član tri puta promenjen, a u šest meseci pošto je donet zakon, četiri puta, možemo reći. To je odredba koja je vezana za ostajanje sudija u sudskom sistemu. Bila bi dobra da se ne pravi za ličnost. Sudstvo, naravno, ne reaguje na to, a narod ne veruje sudstvu.

Što ćemo reći kada čujemo ovde, što svi znamo, kako funkcioniše Savet i neću ja imati kritike, jer to je, kao što smo čuli i od uvaženih profesora, svuda na svetu da druge grane vlasti pokušavaju da imaju svoje sudstvo, ali ću se osvrnuti na onu većinu u Visokom savetu sudstva i Državnom veću koje čine sudije, odnosno tužioci, koje pokorno rade protiv onoga što treba da urade, a to je da obezbeđuju nezavisnost sudstva. A kažemo – situacija gora i gora?

Šo ćemo reći i konstatovati za pravosuđe ako čujemo kolegu koji kaže da tužilac koji treba da vodi istragu, odnosno vodi je, ali ja ću reći: treba da vodi, može da zakazuje, znači, u najboljem slučaju dva puta godišnje, ali imajući u vidu broj predmeta jednom godišnje?

Što ćemo reći, a o tome ću pričati i u onome drugome delu kada se već drugi put delegiraju sudovi po Srbiji, jer parnični sudija ima od 800 do 1.000 predmeta u radu? I onda se predmeti delegiraju i za godinu dana dođemo na istu situaciju. E, pa, ja ću jednu stvar reći: naše sudstvo je gore. Neću govoriti o pojedincima i reći ću još jednu stvar koja je moj lični zaključak: jadni građani.

Mi ne postojimo sebe radi, mi postojimo kao sistem vlasti koji mora da obezbedi zaštitu prava. Kakva je to zaštita prava u kojoj je sve teže doći do njega? A osvrnuću se i na rečenice gospodina Savića i lustraciju. Lustracija bi imala efekta da je urađena kada je bilo vreme, ali na zakonom dobro urađen način, inače bi bila potpuna igrarija, što je i započeto, pa stato. Nismo je završili, a onda smo rekli: dobro i pravdali time reizbor. Taj reizbor nije propisan Ustavom. Ustav je rekao: biraće se sudije za novokonstituisane sudove. Kako smo mi to istumačili? Osnovni sud nije isto što i opštinski. Trgovinski nije isto što i privredni. I pustili smo da se tumači Ustav nakaradno. To je ono o čemu su nam profesori pričali – koliko je loš, toliko se još lošije tumači i daje katastrofalne efekte.

Ljudi koji su bili na spiskovima za lustraciju, imajući u vidu politička naša unutrašnja previranja, su kandidati određenih partija. Partije su ponovo na vlasti, a članovi tih partija ili, u svakom slučaju, eksponenti tih partija koji su onda bili sami otišli ili razrešeni, jer nekolicina ih je i razrešena, vratili su se u sistem nepogrešivo. Dobar deo njih je postao tužilac ili predsednik suda i s time se moramo suočiti. Gde nam je sudstvo u kome je 800 i nešto sudija razrešeno i svi vraćeni u sistem, i ko je trebao i ko nije, kada smo već pogrešan put izabrali, pa i oni koji su bili pristojni u svojoj gorčini sude tako, a mogu ako su u mestu sa malim prilivom, da završavaju pet predmeta mesečno bez ikakve posledice.

Šta je sa sudstvom? Sudstvo nije za nas. Mi se borimo za svo to sudstvo, moramo da utvrdimo razloge zašto je takvo stanje i da pokušamo da ispravimo ponešto. Ali moramo se suočiti sa tim da je ovo sudstvo, kako bi rekao kolega Beljanski, nikad gore po građane.

Kako se biraju sudije, kako se biraju tužioci, koji je strah kada je pokazano da se svako može obrisati i šta i kako se tumači i Ustav i zakon i kako se donosi zakon, a pokazalo je vreme da se zakon za ličnost donosi za tri i po dana, sa nesagledivim posledicama, jer to je zakon koji kaže sada da ako, pošto su nam produženi rokovi i ne razmišljanju o tome, da može neko da bude sudija i u 64. izabran za tužioca za ratne zločine. On će ostati do isteka mandata, znači do 73. godine. Da li je neko razmišljao o mogućim posledicama zakonske promene vezane za ličnost? Možda je rešenje dobro, ali nismo razmislili o posledicama. Što je sa sudskim sistemom, što je sa Ustavom koji je omogućio ovakve promene? Ja ću opet samo reći: jadni građani sa ovakvom sudskom zaštitom. E, samo to sam htela.

TANASIJE MARINKOVIĆ: Hvala. Ja bih samo hteo da zaključim, vraćajući se na pitanje od kojeg smo krenuli, a to je ustavno normiranje sudijske nezavisnosti. Složio bih se sa tezom o našoj fascinaciji normiranjem. Ono i odgovara shvatanju o sudijskoj vlasti kao birokratskoj i takvoj da ona nije posebna grana vlasti, već samo jedna podgrana u okviru izvršne vlasti, koja za razliku od upravne vlasti primenjuje pravo u spornim situacijama, dok upravna vlast primenjuje pravo u nespornim situacijama.

Dakle, kod nas se razvija takvo shvatanje sudijske funkcije i ono nije u stvari karakteristično samo za nas, taj pravni formalizam, on je opšte obeležje centralnoevropske pravne kulture, koje je dodatno dobilo svoj pečat sa socijalističkom ustavnošću. Međutim, nisam se slučajno pozivao na francuske autore i to je ono što je možda zabrinjavajuće u svemu, a to je što kad se malo bolje sagleda Evropa, taj pravni formalizam je generalno obeležje kontinentalne pravne kulture. I ono se menja sada u okviru evropskog sistema zaštite ljudskih prava pod okriljem suda u Strazburu, menja se pod okriljem suda u Luksemburgu sa uplivom i sa sve većim uticajima anglosaksonskog prava.

Tako da se, razočaravajuće je, ali mora se priznati da Francuzi koji su 1789. doneli svoju Deklaraciju o pravima čoveka i građanina i možemo reći da od treće republike, dakle od sedamdesetih godina 19. veka imaju kontinuitet u pravnim institucijama i dalje se bore za sudijsku nezavisnost i dan danas možete da čujete kada pratite, recimo, francuske medije da se političari žale na sudstvo, naravno kada oni dođu pod udar sudskih odluka i kada se tužilaštvo na njih okrene, da sudstvo i tužilaštvo nisu nezavisni.

Dakle, očigledno je problem upravo u kulturi. Očigledno da su i demokratija i vladavina prava nežne biljke koje se moraju pažljivo odgajati i pomenuta Magna karta u stvari jako dobro o tome svedoči. Jer od 1215. godine razvija se određena kultura. I ni tamo se to nije desilo preko noći. Drugim rečima, neće se desiti ni ovde. Mi toga moramo da budemo svesni. Tako da se pridružujem i onima koji smatraju da pravni fakulteti moraju da budu daleko odgovorniji u obavljanju svoje prosvetne funkcije, da sudije moraju više da se bore za osvajanje vlasti, jer im nesumnjivo druge dve grane vlasti tu vlast neće dati. Ali i da mediji moraju da budu aktivniji u razvijanju javne svesti i javnog mnjenja, jer stručna kritika sudstva je jedini oblik društvenog pritiska koji je dopušten. Dakle, jedini je oblik društvenog pritiska na sudije koji je dopušten.

Dakle, nije reč o tome da se sudije stavljaju, aktuelne, stavljaju na stub srama, već da svako od nas u svom delokrugu treba da pruži maksimum da sudstvo bude bolje. Funkcionalna nezavisnost sudstva, o kojoj nismo ništa rekli, odnosno mislim da je tu supstancionu nezavisnost donekle dotakla koleginica Beširević, podrazumeva, govorili smo o personalnim aspektima sudijske nezavisnosti. Funkcionalna nezavisnost znači da sudije sude po svojoj savesti u granicama važećeg prava.

Sad ostavljam po strani tu vrstu galimatijasa u našem Ustavu gde u članu 142 imate jedno rešenje, u članu 145 drugo, u članu 149 treće, kad je reč o tome na osnovu kojih izvora prava sudije sude. Od toga da su to samo Ustav i zakon, pa do toga da su to Ustav, zakon i međunarodni ugovori, pa do toga da su to Ustav, zakon, potvrđeni međunarodni ugovori i opšteprihvaćena prava međunarodnog prava. To sve se nalazi u delu Ustava o sudstvu.

Dakle, ne bih se sada zadržavao na tim propustima naše ustavnosti. Hoću samo da ukažem na fenomen, a on je da čim ističemo savest, mi u stvari ukazujemo na jedan unutrašnji sociopsihološki aspekt sudijske nezavisnosti. Kada ističemo suđenje na osnovu važećih propisa, mi ističemo formalno-pravni aspekt sudijske nezavisnosti, Vi Ustavom možete da predvidite najsavršenija rešenja, ako takva uopšte postoje, ako se možemo složiti o tome šta su. A kada se pogleda praksa evropskih država, nešto se o tome danas i moglo čuti, tu postoji paleta najrazličitijih rešenja. Upravo zato što pored prava, pored formalnog prava, postoji kultura i ona oblikuje primenu tih rešenja na ovaj ili onaj način.

Dakle, mi moramo da se suočimo s time da sudstvo ima svoju unutrašnju dimenziju, nezavisnost sudstva, a ona je socijalno-psihološka. To je savest na osnovu koje sudija sudi. Vi možete pravno-formalno da delujete tako što ćete predvideti najbolje mehanizme lične nezavisnosti sudija. To je ono o čemu je danas bilo reči. Način izbora sudija, stalnost sudijske funkcije, nepremestivost, garantovanje odgovarajućeg finansijskog položaja i na kraju odgovarajući uslovi za prestanak sudijske funkcije. Ali socijalno-psihološku dimenziju vi ne možete da normirate.

Ona ostaje na nama, pre svega na obrazovanju da ono bude više svesnije svoje uloge, svoje misije na tom polju, medija, da se staraju više o tome da se razvijamo u jednom zdravom okruženju. Nažalost, mediji se mogu na prste jedne ruke nabrojati koji su na kvalitetan način pratili, recimo, sudijsku reformu kod nas od 2006. do danas.

I na kraju, zavisi i od toga koliko su sudije same spremne i koliko im je realno stalo do njihove nezavisnosti i do autoriteta njihovih odluka. Hvala vam.

PANEL 2: PRISTUP GRAĐANA PRAVDI

VIDA PETROVIĆ ŠKERO: Kada govorimo o pristupu građana sudu, sudovima u zemlji Srbiji, naravno prvo ćemo govoriti o ovome psihološkom aspektu, da li građanin uopšte želi više da ide u sud. Zašto? Ne veruje sudu kao nezavisnoj ustanovi, ne veruje kvalitetu sudije.

Kada govorimo o neverici u to kakav je sud kao nezavisna institucija, malo ćemo vratiti korak u nazad, pa ćemo reći ko čini ustanovu nezavisnom. Može zakon, može Ustav da da sve moguće garancije i Ustav nije toliko loše, bez obzira na način izbora članova Visokog saveta, regulisao pitanje njegovog sastava, ali su ljudi koji nisu imali ličnu nezavisnost doveli do toga da smo došli do jednog tela koje nema nezavisnost, bez obzira na garantiju. Svaki sudija koliko ima svoju ličnu nezavisnost obezbediće i nezavisnost i ugled i dignitet ustanove u kojoj radi. Prvi deo aspekta. Ali nećemo se na njega vraćati jer je kroz ovaj prvi deo naše diskusije to dosta već iscrpljeno.

Drugi deo aspekta, kada govorimo o pristupu građanina sudu je šta moramo da uradimo. Treba da unapredimo efikasnost. Ako napravimo ažurni sud, kaže, ono što je uobičajeno, a videćemo da li je kod nas tako, to je da dovedemo do jednog komotnog suda, što bi rekla jedna moja koleginica Karamarković, u kojoj sudija može da radi kako treba. Da pročita zakon, da pripremi predmet i da presudi. I da napiše presudu koja nema izreku, nego i obrazloženje.

Kvalitetna, da uslovno nazovemo, usluga obezbediće i samo ova dva faktora plus onaj koji će dati dignitet sudu, znači ta nezavisnost, dovešće do poboljšanja pristupa znači građana sudu, a onda treba da to pročitamo kao pravdi, jer u ovome trenutku mi imamo teorijski mogućnost pristupa sudu. Da li je to pristup pravdi, da li je to pravi sud, evo, diskutovaćemo i videćemo gde smo.

Ako sada govorimo kako to postići, moramo konstatovati da nismo ni blizu. Prošlogodišnja studija koju je MMF izradio poštujući samo podatke koji su dobijeni u našoj zemlji. Poglavlje 23 dobijeno tako što je postojao skrining u svoje dve faze za sada takođe nam daju onaj odgovor da nismo blizu toga, a sve to utiče, kažem, na taj pristup.

Ono što je jako opipljivo: finansijska pristupačnost. Imamo prosečnu zaradu građanina, imamo troškove advokatske i takse, i nemogućnost da taj prosečan stanovnik, građanin, može sebi da obezbedi čisto s ovog finansijskog aspekta odlazak u sud. Često čeka i onda negde izgubi mogućnost zaštite pravde. Velika prepreka za pristup.

Negativan efekat na poslovnu klimu. Suđenja preskupa, dugačka, ne često dešavanje da ćemo u privrednom postupku imati suđenje od koju godinu, u kome ćemo izvršiti gomilu veštačenja, platiti advokate, da bi sudija doneo presudu koja će odbiti zahtev zbog prigovora zastarelosti. Opreza radi, da bi on bio kvalitetan, pa neka drugostepeni sud preinači, a ne ukine presudu. Naravno, ovo se odražava na poverenje pravnog lica i dolazimo do tog negativnog efekta.

Oslobođenje od taksi, kao mehanizam koji bi negde popravio onu finansijsku pristupačnost. Šta je sa tim? To pravo, kako ga mi popularno kolokvijalno zovemo siromašno pravo, nema kriterijume. Od suda do suda, od sudije do sudije, potpuno nejednako postupanje. Da li daje garantiju da možemo na taj način korigovati taj finansijski efekat – teško.

Advokatura. Ceo sistem pravne zaštite preko advokature je obezbeđen tako da se naplata u advokaturi odvija prema broju ročišta uglavnom, s obzirom na finansijsko stanje nacije, pisanju podnesaka, što dovodi do toga da advokatura u najvećem broju slučajeva pokušava da odloži ročište ne bi li naplatila nešto više i pišući žalbu i gde treba i gde ne treba, naplaćujući podnesak.

To je naše stanje koje vlada. Naravno, sve to dovodi opet do onoga što onemogućava pristup građina sudu. Pravna pomoć. Bolest ovoga društva koja se leči od 2001. godine. Prošle godine smo pričali, nažalost evo nas u još jednoj godini, zakona o besplatnoj pravnoj pomoći nema. Ono što imamo kao pravnu pomoć, to je pravna pomoć koju daje lokalna samouprava. Ona je potpuno različita na celoj teritoriji Srbije. Nemamo jednakost, koncipirana je potpuno drugačije, jer je reguliše Zakon o lokalnoj samoupravi, odnosno podzakonski akti u opštinama i ona uglavnom nije besplatna. Šta ćemo sa onim građanima koji su ispod proseka koji već ne omogućava normalan pristup sudu?

I ono što je možda najvažnije, svest o zakonu i praksi, koja je veoma postala ograničena. Ova svest o zakonu i praksi postaje veoma problematična kod profesionalaca: sudija, advokata, profesora. Često se susrećem sa pojavom da sudija ne zna ni da je u jednom trenutku stranku mogao da zastupa samo advokat, a tek da sada ima ograničeno zastupanje od određenog kruga ljudi koji su u rođačkim odnosima ili od advokata, uvek mi se postavlja pitanje: pa, kako taj sudija sudi, kako utvrđuje ima li mogućnosti tog zastupanja ili nema? Neverovatna situacija. Naravno, ona se ne sme pravdati, ali se mora razumeti ako sudija ima 800 predmeta u radu, ako se zakon menja na šest meseci, na godinu dana, procesni, koji treba da nam da stabilnost, izvesnost, da omogući svakome da zna nešto o njemu. O advokatima, to je već dosta velika pojava da nemaju još uvek svi predstavu ni kako će napisati ni iz kojih razloga određeni pravni lek.

Šta činiti? Naravno, kada imamo sve ovo, onda je bitno standardizovati proces u vezi troškova da bismo bar na taj način omogućili taj pristup, omogućiti procenu stvarnih i verovatnih troškova da stranka zna gde je, a ne da se sudi tri godine, a posle panično napravi bilo kakav, neko izlaženje iz postupka da bi se oslobodila troškova, bez obzira na regulisanje prava.

I ono što našoj državi fali, i to ćemo morati da ponavljamo stalno, a to je obezbeđenje laičke informacije. Ona se mora uraditi planski, sistematski, mediji koji uzgred pokušavaju, bar oni ozbiljni, da naprave pomoć pravosuđu, mediji svih vrsta treba u ovo da se uključe, jer građani na vreme moraju znati promene, jer inače neće moći da realizuju svoja prava i neće koristiti pristup sudu. Malo ćemo posle negde konkretizovati.

Šta je dovelo inače do ovoga jako momentalno lošeg stanja? Ono što se dešava od 2001. U početku to je bilo tu i tamo, a sada je to pojava. To je nekoordinisanost, to je eksperimentalnost. Daću na primeru, da razumemo o čemu govorim kada pričam o zakonima.

Donose se zakoni koji se menjaju da bismo ispravili greške napravljene prema reformi. Reforma traje od 2001. Ja ne prihvatam da reforma traje od 2010. Reforma pokušava ovaj sistem da se reformiše od 2001. godine. Ali 2010. ulazimo u ono veliko finale, reformisanje koje je takođe bilo veliki eksperiment i simulacija. Znači, stvarne reforme i nakon toga imamo ispravku. Dolazi do promene vlasti, hitna ispravka. Vlast od vrlo stručnih ljudi upozorena: ako vršimo hitne izmene zakona, moramo paralelno uraditi izmenu Zakona o parničnom postupku u pogledu limita, Zakona o uređenju sudova i Zakona o sedištima sudova. Napismeno dato. Napismeno upozoreno, a onda pristupiti ZPP-u koji će se raditi, ako treba, četiri godine. Ne da se menja na tri meseca posle toga, nego da se napravi kvalitetan. „Da, napravićemo.“ Prošlo je od tada tri godine i još nemamo radnu grupu za tako nešto.

Istog trenutka s te radne grupe koje upozoravaju da mora paralelno da se radi da bismo imali, znači, efekat izmena na sistem i pristup pravosuđu se uradi ovako i ako su radni tekstovi gotovi.

Prvo se donosi Zakon o uređenju sudova koji daje nadležnost sudovima. Uglavnom je zadržava, male promene. Skoro godinu dana kasnije donosi se Zakon o sedištima sudova i taj zakon, naravno vezan i za tužilaštva, taj zakon reguliše promene tako što se vraća dosta veliki broj, ne preveliki, ali dosta veliki broj osnovnih sudova, a viši sudovi ostaju u potpuno istom broju – 25. Čest i po meseci kasnije dolazi do izmene ZPP-a, od toga skoro ništa što je Radna grupa uradila, ali se limit smanjuje na 40.000 evra. I šta smo sada dobili? Opterećenje na višem sudu, a ne na osnovnom sudu. Broj osnovnih sudova mogao je da ostane isti, jer videćemo kako MMF utvrđuje, znači zvaničan podatak, broj predmeta, gde i kakav je, a viši sudovi, naročito u velikom gradu gde postoji, naročito su opterećeni Novi Sad i Beograd, je potopljen, poplavljen. Građanin nema pristup. Čeka godinama da mu se reši žalba. I čak i da mu je efikasno rešen prvostepeni postupak, od realizacije prava nema ništa jer nema pravosnažnost, a o izvršenju – to ćemo o tom potom, kako funkcioniše.

Gde smo došli i koja je posledica ovakvog neplanskog, nekoordinisanog, nesinhronizovanog donošenja zakona koji su u međuvremenu, svaki od njih menjan još dva-triput? Došli smo do toga da je pre godinu i po dana na najskuplji i najnecelishodniji način, jer imamo procesno, da ovde ne pričam o tome, mnoge druge mogućnosti kako rasteretiti preopterećene sudije, jer sistem nije napravio niti dobru procenu ili koliko nam treba viših sudova, ili kolika je sistematizacija. Možemo korigovati na dva načina.

Vrhovni sud mesec dana donosi rešenja o delegacijama. Predmeti iz Novoga Sada i beogradskog Višeg suda dovoze se, pakuju se i dovoze se u Vrhovni sud. To košta, verujte mi, milione. Rešenje o delegaciji mora se dostaviti strankama. Ako je to vanparnični postupak, imate dvadesetak stranaka. Jedna dostavnica košta oko hiljadu i po dinara. Jedna dostava. Treba da se štampa ako imamo samo četiri stranke sedam rešenja. Štampanje tih hiljada, desetina hiljada rešenja i desetina hiljada korica uništava aparate koji koštaju milione, a onda imamo postupak koji na kraju dovodi do toga da stranka ode u Novi Sad i pita: šta je sa mojom žalbom, a njoj kažu: predmet je u Pirotu, nemamo pojma.

Šta je sa mogućnošću da se izuzme ili da se sudija isključi iz suđenja? Stranka ne zna. I koliko mu je pristupačan iz Novoga Sada sud u Leskovcu, iz Beograda sud u Vranju? Da li će trknuti on, advokat, telefonom nećemo dobiti informaciju. Da proveri sve to – ne zna. Ali, gle čuda, nije kraj. Za godinu i po dana, pošto smo došli do nekog ne dobrog broja, ali pristojnog broja u višim sudovima, gde i dalje postoji posle godinu i po dana i niza promena, gde niko ne govori niti o broju viših sudova, makar u ova dva grada, gde imamo potpuni haos. U ovome trenutku, zadnje dve nedelje, još dve nedelje će da traje postupak, 7.000 predmeta uz ova dva suda se nalaze u Vrhovnom sudu, gde Vrhovni sud mesec dana ne radi posao, nego radi delegacije. I ponavlja se sve isto. Da li ćemo za godinu i po dana ponovo uraditi i potrošiti budžet, ili za izbor sudija, ili za formiranje još jednog suda, ne znam. Ali nesinhronizacija i nesistematično funkcionisanje sistema dovelo je dotle da građanin nema apsolutno nikakvu dostupnost da bi obezbedio ni efikasnost, ni kvalitet, niti da mu se obezbedi pravično suđenje, jer on neće moći da proveri ni ono šta je razlog da mu učestvuje nezavisni sudija sa institutom, preko instituta isključenja izuzeća.

Šta sve ovo pokazuje? Pokazuje da je obim posla nejednako raspoređen. I mi smo sada u fazi kad u zemlji Srbiji imamo manjak i višak. Šta kažu zvanični podaci? Zvanični podaci kažu da od 2010. do 2013. godine smanjen je priliv predmeta u osnovne u privredne sudove. A šta kaže druga vrsta podataka? Druga vrsta podataka kaže da je efikasnost opala. Šta govore ovi podaci? Laiku je jasno da se niko sistemski ne bavi sa sudstvom jer to znači, mi imamo možda dobru meru, možda malo manju, malo veću, ali negde još crnje nego što smo imali pre ove reforme. Ovo su zvanični podaci o kojima vam pričam, napravljeni prema našim datim podacima i onima što dobijamo o tome. To je sistemski problem koji ne mora skupo da se rešava. Visoki savet ima sada službu, Ministarstvo ima službu, može da proračuna i može da razreši problem sa brojem sudija makar. Jer mi imamo negde manjak, negde višak, sve ukupno broj predmeta manji, a sve ukupno efikasnost lošija.

Jasno vam je šta se dešava. Sudija koji ima hiljadu predmeta u radu može da završava sto. Od kvaliteta nema ništa, ali to ništa neće značiti, a tamo negde sudija u istom nivou ima 15 predmeta.

Šta kaže naša statistika, proučena statistika, zvanična? Pedeset šest posto advokata, 25% sudija, 33% tužilaca smatra da sistem pravosuđa u Republici Srbiji nije nezavisan i da nije dobar. Da smo pitali građane procenat bi bio veći. Ali je ovo užasno zabrinjavajuće kada sudije u sistemu, tom sistemu koji nije u redu, advokati i tužioci u ovom procentu kažu to. Naravno, sudija koji puno radi misli da je sve sjajno. Sudija koji se bori, ali to su pojedinci, misli da je sjajno, ali kad ovoliki procenat kaže: ne, to nije dobro, to znači da sistem nešto nije u redu. I šta radimo sa tim sistemom? Donosimo zakone tako što se jedan član u 6 meseci 3 puta menja.

Stalno reformišemo. Generiše se mnogo posla. Efekta nema. Predmeti se pakuju, otpakuju, pakuju, otpakuju, uz to imamo ne sistemske poteze vezane za druge, alternativne načine rešavanja. Nisu alternativni, nego neki paralelni, mislim na notare koji dovode taj opet jedan eksperimentalni način na koji je donet zakon i koji je počeo da se primenjuje u trenutku kad nemamo potreban broj notara, dovodi do štrajka advokata, dovodi do toga da sudovi 6 meseci ne rade, ali za to vreme još se i premeštaju predmeti diljem Beograda zbog novih zgrada, pa se samo što se prenese ponovo prenese… Više ne znam ni ja u gradu Beogradu gde je koji sud. Neću ni da pričam o laicima koji treba da imaju pristup, ili o advokatu koji dolazi iz drugog grada u Beograd i koji treba da ode u neki sud koji ne zna gde je.

Šta ćemo konstatovati? Šta bih ja konstatovala, naravno, jer ovo je lično izlaganje? Nama je potrebna nužna stabilnost sistema u ovoj grani vlasti. Ovakvo više rešavanje reforme promenom zakona za koji niti postoji proračun da li se može implementirati, niti postoji bilo kakva procena kako ćemo to uraditi, vodi samo u sve gore i gore neke odnose i sve goru mogućnost da sudovi stvarno budu pristupni i da pruže ono za šta su konstituisani.

Čemu inače i koja je posledica svega ovoga? Sudska praksa se razlikuje širom zemlje i to u veoma bitnim posledicama. U onim oblastima koje su životne, radnom pravu, porodičnom pravu, krivica. Tužno je slušati i gledati narod koji piše i kaže: „Čekaj, šta je s mojim predmetom? Da li je ubistvo mog člana porodice toliko nebitno u odnosu na ubistvo nekog značajnog?“ To, jednostavno, postaje već toliko opasno da građani uopšte ne veruju u taj sistem i tamo i gde mogu da pristupe ne pristupaju sudu. Zakon na papiru je jednak za sve, zakon u praksi je nejednak lokacijski. Po lokacijskoj primeni imamo drugu vrstu nejednakosti. Nejednak u primeni po pojedinačnom predmetu.

Uzroci, moramo ih analizirati. Jer, zakon je jednak za sve. Bolji je i loš zakon nego nikakav zakon. Zašto je to tako? Da li će to neko sistemski da utvrdi? Zašto je to tako? Izostalo je ono što može da donese mnogo jeftiniju, bržu i bolju reformu. To je kontinuirana obuka sudija. Kolega je malopre objašnjavao inače kako funkcioniše Akademija, koja je potpuno prestala da radi na onome što je nužno u ovom trenutku, mnogo važnije nego velike, revolucionarne ideje o Akademiji koja ne može da zaživi kako treba jer nemamo budžeta. Treba da postoji svakako, ali kontinuiranu obuku više ne gledamo, a zakoni se menjaju mesečno. Zakoni se menjaju, oni bazični, ZKP više broja, pratila sam negde do osme promene od 2001. a sad više u broju ne znam koliko je puta promenjeno. Ako imate hiljadu predmeta, pa normalno da imaš kontinuiranu obuku gde će ti na nekom brzom tom usavršavanju reći: to, to i to je izmenjeno, gledaj! I onda da sudija gleda, a ne da lista ceo zakon. To se radi svuda na svetu, pa može i kod nas. I nema nikakve velike finansijske potrebe.

Vodiči za laike se ne prave. Posle ću pomenuti Zakon o razumnom roku, koji je stupio na snagu, šta sve nosi i da li građani znaju za to pravo. Da li građani znaju da može da mu se poziv okači i na ne samo oglasnu tablu, nego i na neko drugo mesto? Ne znaju za to. Građani gube pravo zbog toga. Građani ne znaju, mi ne znamo. Evo, pre neki dan sam, prekjuče, otkrila da je na sajtu Ministarstva najnovija izmena Zakona o sudijama. Na sajtu ministarstva je najnovija izmena Zakona o Akademiji. Da, evo kolege, vidim da se mršte i ne znaju. To je takva brzina da mi ne znamo. E, to je ono što sam rekla – svest o zakonu i praksi ograničena. Šta ćemo govoriti o korisnicima pod navodima usluga, a mi ne vršimo uslugu šivenja. Mi govorimo o životu ljudi, o njihovim pravima. To je isto kao kada bi građanin otišao kod doktora koji bi rekao – ja nemam pojma da postoji aspirin – i koji bi rekao – dođite kod mene sa temperaturom za godinu dana. To je isto. E, to je ono što sudstvo omogućava, odnosno onemogućava građanima u pogledu pristupa i realizaciji prava. I sa tih razloga sam insistirala da kažem svoje mišljenje da se moramo suočiti ne tako što će svako od nas misliti koliko je pametan i koliko je lično vredan. To nije sistem. Nismo mi ovde da pričamo o pojedincu, to je drugo mesto i drugi način. Mi pričamo o nečem drugom ovde.

I ono što je veoma bitno, to je pojednostavljenje procesa. Da li se proces u krivici i parnici uopšte može govoriti da je pojednostavljen ako se menja zakon na 6 meseci i kad sudija prvo izgubi tri dana da vidi koji će zakon i koju normu primeniti na svoj spor.

Mi imamo pritom krizu i našeg obrazovnog sistema i nama svršeni studenti više nemaju onu snagu koju bi trebali da imaju – snagu znanja kada izađu. Onda dođu u sudstvo gde sudija nema snagu da se njima bavi. Petnaest polaznika ulazi u Akademiju gde simuliramo Akademiju jer oni imaju neka teorijska sticanja, ali praktično sticanje znanja nemaju, a onda će biti izabran za sudiju, pa opet da vidimo kako će suditi, za razliku od onih koji su sad samo u praksi i mi moramo nešto uraditi da pojednostavimo proces, da stabilizujemo sistem i da stanemo, ako uopšte hoćemo da iduće godine ponovo ne govorimo o istom, a malo lošijem. I mi moramo da ono što je inovirano u sudu prihvatimo, primenimo i prenesemo. Ako postoji sud u Srbiji koji je našao modul dostavljanja preko pošte i to se zna i nikome ne prenosi i ja znam da vi ne znate ovde da je jedan sud u Srbiji napravio ugovor kakav može da napravi s Poštom da se poštaru ne plaća neuručena pošiljka ili pogrešno uručena. Taj modul je davno izmišljen u Nemačkoj i funkcioniše. I da se niti Savet niti predsednici prenose da nešto uradimo, onda smo zaista u velikom problemu, a to je i jeftino i efikasno i brzo. Aj’mo da koristimo nešto da popravimo.

Šta kaže dalje statistika? Da smo mi zemlja u Evropi koja ima jedan od najviših stopa broja sudija prema populaciji. I pored toga opet nemamo efekta. Postaviću ponovo pitanje – imaju li građani onda pristupa kakvog treba sudu? To je opet sistemski problem. Primer: kako funkcioniše izvršni postupak koji je kod nas najstrašnija tačka. Evo, Poglavlje 23 nam je ovako podosta reklo što nam tu fali, gde imamo milione predmeta. Kako ih razrešavamo? Što ćemo napraviti dogovore da otpišemo dugovanja za komunalije. S jedne strane ja bih se sa sudskog aspekta složila, imaćemo milione predmeta manje, ali kao građanin ću reći: pa ja sam idiot. Ne, ja nisam luda, ja sam idiot, jer ja sam plaćala. A onaj ko je dovoljno uporno neplaćao, njemu ćemo ne reprogramirati, nego otpisati, što se desilo. E, sad, gde smo mi sa tim svim? To odeljenje beogradsko koje ima dve trećine izvršnih predmeta, kako se biraju sudije za to odeljenje? One se ne biraju za to odeljenje, nego se godišnjim rasporedom tu raspoređuju.

Moramo se suočiti s time, pogledati u oči s kolegama iz pravosuđa, s kolegama iz advokature koji kažu – nešto je bolje, pa reći kako to izgleda. To izgleda tako što se u to odeljenje stavljaju sudije koje zbog hroničnih bolesti dve trećine godine, što se zna, na bolovanju. Sudije koje imaju najlošije pokazatelje kvaliteta i kvantiteta. Mi smo to u osnovnoj školi zvali pomoćno odeljenje. Napravili smo od toga to.

Da li imamo mogućnost da rešimo problem? Odmah ću davati moje ideje jer bi bilo vrlo ružno da nešto kritikujem, a da nemam ideju ispravke. Jako lako. Jako jeftino. Ne promenom 105. zakona, eno nam ga visi zakon na sajtu Ministarstva, novi Zakon o izvršenju. Ne izmene, novi zakon. Ja više ne znam kako te sudije koje rade u tom izvršenju suda i koji primenjuju kada koliko vremena utroše za to. Samo bi predsednik suda morao da napravi na dve godine, godinu dana, najbolje sudije da odu u to odeljenje dok ne dođemo do nekog normalnog broja. Sudiju koji će da grize, koji će da radi i koji će da završava i u broju i u kvalitetu, a ja bih prvo rekla u kvalitetu, pa u broju.

Mi to nećemo da uradimo. Rezultati su nam ovakvi. I sada da dođemo do onoga što treba da pomogne sudu. Dve-tri rečenice. Notari. Kaže ta statistika koja je napravljena objektivno, obnarodovana, 70% korisnika usluga sudskih u pogledu overa kaže da su imali efikasniju, bolju i bržu zaštitu u sudu. Sudska zaštita, odnosno, to nije zaštita, to je zaista pružanje usluga, nije bila savršena, ali je bila dovedena na nešto bolje. A onda smo ishitreno preneli notarima celokupnu nadležnost. A onda smo ishitreno preopteretili notare poslovima koji treba da se postepeno prenose na njih. A onda smo dotle došli da se kod notara banalna overa ugovora ili punomoćje čeka nedelju dana do mesec dana, zavisi koliko je notar opterećen. A to se za pola sata čekanja, kaže statistika, da su tako rekli advokati i građani koje su zaticali negde da čekaju to, završavali u sudu. Hteli smo ono što je trebalo da se uradi, da se prenese deo tih nadležnosti koje nisu klasično sudske na notare, ali smo opet uradili eksperimentalno, ne sa onim što treba da bude eksperiment pa da se primeni na opšte pravilo, nego opštim pravilom, pa ćemo menjati zakon. Zakon o notarima koji se primenjuje manje od godinu dana tri puta je menjan, prateći zakone koji idu paralelno tri puta su menjani.

Kako funkcioniše notarski sistem? Sud utvrđuje pravo vlasništva na nelegalnom objektu kao na gomili cigli. Nema osnovu za uknjižbu. Notari ne prihvataju takav ugovor. Građani onda da ne bi platili notaru koji će odbiti takav zahtev, jer su to shvatili, idu tužbom na sud. A šta onda rade pojedine već sudije, a to će verovatno, koliko znam naš sudski mentalitet, biti pojava. Odbace takvu tužbu jer kaže – za to je nadležan notar. A notar onda odbije, a onda građanin ponovo stigne u sud. Vratiću se na finansijski efekat, vratiću se na pristup sudu i ekonomičnost.

Ishitrenost ovakvog zakona donela je ove probleme. Moramo napraviti sistem notarski koji će nama biti pomoć, nama građanima, i koji će biti pomoć sudu.

Što ćemo sa privatnim izvršiteljima? Posle određenog vremena pojavio se problem i u javnosti je puklo koliko se naplaćuje, kako se radi, prigovor neće biti zato što se smatra da je uredno dostavljeno, gde god se ostavi nekakva odluka, ne kod svih ali kod mnogih i u novoj radnoj verziji Zakona o izvršenju, eno nam je na sajtu Ministarstva, taj izvršitelj koji treba, u ovom trenutku je pitanje da l’ smo s obzirom na stepen korupcije, s obzirom na sve probleme koje imamo, da li je bio trenutak da se uopšte ti izvršitelji uvedu, ili je s tim sredstvima koje je bilo uloženo, sve je to bilo dovoljno angažovati jedan poveći broj sudskih izvršitelja, pa kada dođemo u jedno pristojno stanje, a ne da prevodimo izvršitelju hiljade predmeta i to pojedinim izvršiteljima, onda imaju sad ekonomski efekat, ličnu zaradu, a država u ovom trenutku nema to. Znači, postavlja se pitanje da li je bio trenutak, a onda kako je to urađeno, a onda imamo sada potpuno stavljeno na nove noge, više to nije privatni izvršitelj, to je javni izvršitelj koji dobija ovlašćenja javne vlasti, kada vidimo da ima problema u funkcionisanju. Da li će to biti u redu delotvorno omogućiti zaštitu građana i pristup sudu na onaj način, odnosno organu koji je preuzeo vlast od suda, videćemo kako će to funkcionisati, a postaviću i ono pitanje koje je malopre kolega Ilić postavio – a šta je sa onom nezavisnošću kada imamo određene postupke i zašto se to ne radi?

Porodično pravo, u međuvremenu, sa reizborima, izborima, doveli smo taman to odeljenje do faze pristojnosti, sa kontinuiranom obukom ljudi koji se samo time bave. Došlo je do zamešateljstva i onoga što predstavlja simulaciju izdavanja sertifikata nakon jednog prepodneva, nekoliko sati boravka u našoj Sudskoj akademiji i onda su sudije krenule da budu porodične sudije i onda to ovako u praksi izgleda. Primerom ću vam davati, da budemo svesni toga šta u sudu građanin nalazi.

Jedan roditelj otme decu. Ode u drugi mali grad i podnese tužbu, u kome ima svoja poznanstva, što se utvrdi u predmetu, za razvod braka, dodelu deteta i izdržavanje. Drugi roditelj koji je, recimo, u Beogradu, podnese tužbu za sve to isto i još traži privremenu meru jer mu je dete oteto. Ne ide na tužbu za otmicu, nego to radi. Tamo sudija sudi i sudi i ne prestaje da sudi i neće da odluči o prigovoru nenadležnosti za suđenje. Deca telefonom vape drugom roditelju: „A kad ćeš da dođeš da nas uzmeš, mi hoćemo u naše obdanište“. Za to vreme, u ovom drugome gradu, sudija neće da sudi, neće ništa da radi, nego kaže: ako tamo se sudi, ja ću da kažem – litispendencija i da završim svoj predmet. A o deci niko ne odlučuje. To jednostavno ukazuje da nemamo specijalizovanog sudiju koji će raditi kako treba.

I malo ću se osvrnuti o onome što je već rečeno, pa ću biti jako kratka. Zvanični podatak kaže – 38.000 predmeta je prebačeno u istragu. Sad sam čula od kolege da je to u praksi 50.000 predmeta. Da li je tužilaštvo osposobljeno i koja se zaštita, koji je pristup sudu i pravdi kada tužilaštvo sa kapacitetom u broju onih koji to rade i na mestu i način na koji se to radi mogu da iznesu, ne bih mogla baš da kažem da se slažem da mogu. Jednostavno, ne mogu to da urade. Ne mogu fizički to da urade.

Ono što kruži u ovome trenutku zemljom Srbijom i moramo da se suočimo, to je prigovor i stranaka i advokata. Tužilac, njemu treba vreme da nauči da vodi istragu, istraga, ako se to zove istraga, vodi tako što pravi građu za optužnicu. Posledica. Sutra će morati to da ispravi. Ali koliko će trajati suđenje ako se istraga vodi tako da se pribavljaju samo one bitne stvari za podizanje optužnice. Naravno, razumemo zašto se to desilo. Imaš opterećenost, imaš brzinu i imaš tužilačko funkcionisanje. Tako čovek misli. Znači, niz elemenata. A da li je smelo to tako da se uradi? Da li je moglo u ovoj količini da se prebaci istraga odmah i da li smo imali vremena od 2001. godine, kada je rađeno na prvom, a potom i donet ZKP koji predviđa tužilačku istragu, pa tako odlagano sve evo do ove godine.

Šta smo radili? Da li građanin ima bolju zaštitu? Da li ću ja kao oštećena verovati sudu koji zakazuje jednom godišnje da on to radi tako zato što ne može, ili ću reći – ne, našao je vezu i tu nema pravde? To je ono što je naša zbilja i ono gde smo. Princip oportuniteta, priznanje krivice – pozitivno, ali na šta se svelo? To su uglavnom novčane isplate, proaktivne mere rehabilitacije, društveni rad, psihosociološka terapija. Toliko retko, toliko zanemarljivo da skoro nema. Kako građani gledaju na to? Građani kažu – ko ima para, oslobodiće se krivice. To je to. To je viđenje. Zato što niti imamo nadzor, niti radimo kako treba. Taj nadzor mora da se obezbedi kada imamo ovakvu, pa novu meru. Sad već relativno novu.

Ovakvo funkcionisanje gde imamo nejednaku primenu podriva načelo jednakosti primene zakona i ono s čime se onda susrećemo je kaznena politika koja je potpuno nejednaka i takođe jako ruši ugled zato što mi više nemamo kontinuirane obuke, nemamo sastanke na kojima ćemo o tome puno pričati. Imamo mogućnost da nešto uradimo. Moramo ono što je konstituisano, što postoji, oživeti, da radi. Ne možemo vršiti obuku samo što nešto predstavlja projekat, nego se baciti u stvarni rad da bi obezbedili građanima, znači, i kvalitet i efikasnost, jer pristupa nema.

Država sa tih razloga pokušava da napravi ono što je predupređenje povrede prava. Kako ga je predupredila? U izmenama Zakona o uređenju sudova, gde su i sudije bile u Radnoj grupi, gde nije bilo govora o tome, gle čuda, donese se i osvane na sajtu Ministarstva kao radna verzija, a potom u hitnoj proceduri usvojena dva i po člana koja regulišu pravo na suđenje u razumnom roku. Kaže, sud će raditi, u veću, koji, i to je to. Sud skoro godinu dana pokušava da kroz praksu napravi pravnu prazninu zakona, ne određenih falinki, nego zakona, jer mi zakona nemamo. Imamo ubačeni pojam, predmete i suđenje. Naravno, pošto se utvrdilo da je to loše i naravno, pošto smo dobili negativnu ocenu eksperata Saveta Evrope o ova dva i po člana, donosi se zakon. Zakon se donosi tako što je prvo bio preopširan, a onda je dosta sužen i napravljena je neka odluka, neko rešenje. Došli smo do toga da je zakon usvojen i da stupa na snagu 01.01.2006. Da li su građani upoznati kako će svoje pravo sad na potpuno novi način štititi? Da li smo napravili sada osposobljavanje ljudi koji će to raditi, a to su sad predsednici suda ili sudije koje će on ovlastiti da umesto njega to rade – nismo.

Imamo dosta pozitivnih stvari, ali ako ovo sve ne uradimo, mi efekat nećemo imati. Ako ne budemo imali efekat, nemamo delotvornost i imaćemo one hiljade predmeta koji su već u Strazburu, o kojima nam je profesor pričao, koji će biti negativno rešeni po nas. Ja sam čula kako se političke opcije u Skupštini bore za svoje stavove, ali nisam čula da je iko obavestio građane da ko ima podnetu tužbu u Strazburu, ima ovlašćenja da ovde sada to pravo reguliše po ovome novome zakonu od 01.01. i tačno regulisano kako. Ja mislim da mediji mogu mnogo pomoći osvetljavajući sve ovo i zato mislim da je sjajno što ovde pričamo, ali ovo treba da sazna široka javnost.

KONSTANTIN MITIĆ VRANJKIĆ: Stvarno moram da kažem nekoliko reči u vezi dve stvari koje su izrečene.

Prva stvar koja je izrečena tiče se jednog vrlo često postavljanog pitanja – a šta će sudije uraditi povodom onoga ili povodom onoga? U konkretnom slučaju je bilo: šta sudije rade povodom izjave određenoga političara? Ja sam prisustvovao jednoj drugoj tribini gde su me pitali: a šta mislite o korupciji u pravosuđu i otprilike šta sudije da urade? A ja imam jedno pitanje u vezi toga – a izvinite, a šta očekujete da sudije urade?

U vezi korupcije u pravosuđu, mislim, kao i u pogledu svih ostalih krivičnih dela. Svi učinioci krivičnih dela treba da budu gonjeni i osuđeni za krivična dela koja su izvršili, pa bili oni u pravosuđu ili ne. Ali imam jedno drugo pitanje: a je l’ vi očekujete da same sudije pronađu, procesuiraju, uhapse ili šta li već, i osude te koji su, ako su zaista izvršili neko krivično delo korupcije. Takva situacija je i ovde. Ne znam šta očekujete od sudija da urade povodom izjava političara. Ja stvarno pretpostavljam da svi znamo da postoji Visoki savet sudstva, je li tako? Je li, svi znamo da je njegova ustavna uloga da štiti nezavisnost sudstva? Pa, valjda je pitanje – šta je Visoki savet uradio povodom toga, a ne šta su sve sudije uradile u Republici Srbiji povodom izjave koju jesu ili nisu čule.

I još samo jedna teza, evo, stvarno ću biti najkraći mogući. Sudije su nam takve i takve, pa sudije u Visokom savetu. Pa, je li šest sudija u Visokom savetu paradigma svih sudija u Republici Srbiji? A pritom, kada govorimo o šest sudija izbornih, članova Visokog saveta sudstva, ja moram da podsetim da je jedan kolega digao svoj glas, a čini mi se da se nešto to zaboravlja, i da je završio u zatvoru. Da je bio šest meseci u pritvoru zato što je rekao – ja neću. Pa, videli smo, znači, kako prođe sudija koji je u Visokom savetu pod nekom drugom vlašću, ali čovek je tako prošao. Čovek je šest meseci bio u zatvoru. I dan danas se vodi krivični postupak protiv njega. Teško da će me neko ubediti da se to njemu ne bi desilo da on tadašnjoj ministarki pravde nije rekao: „Ja neću to tako da radim“. Prema tome, nisu sve sudije.

Da rezimiram vrlo kratko. Pitanje šta je urađeno je pitanje za Visoki savet sudija. Tih, da kažemo, pet preostalih članova Visokog saveta sudstva nisu paradigma svih sudija u Republici Srbiji, samo moram da vam kažem još jednu stvar bez neke želje da sebe lično veličam, ili Društvo sudija. U vreme dok je taj Visoki savet bio vrlo moćan i uticajan, dok je Nata Mesarević bila predsednik, mi smo vrlo glasno kritikovali taj Visoki savet i u jednoj situaciji kada si ti sudija, to vrlo opasno bude za tebe. Prema tome, kritikovao ga je popriličan broj kolega. Društvo sudija ima više od hiljadu članova. Niko nije izašao i rekao: „Izvini, što vi kritikujete Visoki savet? Ja neću da budem vaš član“. Ja ne znam da li se očekuje od 2400 sudija u Republici Srbiji, to sam više puta pominjao da budu Supermeni? Ne, nisu Supermeni, ali zato su jedan dobar deo članovi Udruženja društva sudija, koji iznosi neke svoje stavove i oni se ne iščlanjuju. Sasvim je jasno, vidim da je izazvalo određeni… Pa dobro, smejte se. Sasvim legitimno pravo vaše. Ne bih dalje komentarisao, ali završiću s time da je legitimno pravo.

Sad moram da se vratim i za reizbor. Hiljadu i nešto ljudi koji su ostali u tom Društvu. Znači, oni su dali svoj glas. Prema tome, nemojmo da pričamo priče da sudije ništa nisu uradile. Sudije jesu uradile. Ali moramo malo da razgraničimo šta je u čijoj nadležnosti i ko šta treba da uradi i šta je realno očekivati od sudija i šta po Ustavu i zakonu treba. Tek kad ta pitanja rešimo, onda će biti i malo manje razloga za smeh.

MIRJANA DIMITRIJEVIĆ: Ja bih sve pozdravila, navikla sam da je izvršenje kao poslednja faza suđenja, da nekako naučim da budem strpljiva, pa da uvek govorim poslednja.

Ja sam Mirjana Dimitrijević, trenutno sam izvršitelj imenovan za područje Višeg suda u Beogradu i Privrednog suda u Beogradu. Na ovom skupu sam prisutna kao predstavnik Komore izvršitelja, a inače sam bivši dugogodišnji izvršni sudija tog najvećeg izvršnog Četvrtog, pa posle Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Moram da kažem da je iza sudije Vide uvek nezahvalno govoriti jer ona obično zaista sve što kaže kaže potkovano i statističkim podacima i nakon duboke analize i slažem se sa svime što je ona danas izložila, osim sa jednom stvari, a to je da se problem izvršnih predmeta, bar u Prvom osnovnom sudu u Beogradu može tako lako rešiti.

Taj problem je nastajao decenijama i taj problem je malo stvar i političke priče, čuvanja socijalnog mira u našoj državi. Statistički podaci koji govore o smanjenju priliva u osnovnim i privrednim sudovima u 2012. i 2013. godini, pošto sam ih analizirala u to vreme, bila sam i zamenik predsednika suda, pa sam morala i time da se bavim, budite uvereni, rezultat uvođenja isključive nadležnosti izvršitelja za postupanje po komunalnim predmetima.

Ja sam analizirala podatke koji uključuju pre svega priliv izvršnih predmeta i veoma je jednostavno pogledati statistiku osnovnih i privrednih sudova do 2012. jer su izvršitelji počeli sa radom 1. juna 2012. i samo pratiti statistiku nadalje. Taj deo, tako da kažem, rasterećenja sudova kada je u pitanju priliv novih komunalnih predmeta nije mnogo rasteretio sudije. On je mnogo rasteretio administraciju i sudsku upravu. Dakle, predmeti nisu više stizali kamionima na mesečnom nivou, brojkama od 100.000 predmeta, pa ste mogli određeni broj ljudi koji su radili na tom prijemu predmeta, njihovom razvrstavanju, notiranju itd. da jednostavno iskoristite da pojačate neku drugu materiju i ugasite neki drugi požar koji je u sudu u tom trenutku postojao.

Međutim, predmeta je i dalje jako mnogo ostalo. I to ne samo starih komunalnih. Njih je najviše, slažem se, u ovom ukupnom broju, na milione njih je najviše. Ali je sve više, i to je ono što je zabrinjavajuće, i klasičnih izvršnih predmeta. Ja ću sad malo uopšteno, neću mnogo da teoretišem jer nemamo puno vremena, ali moram pomenuti vladavinu prava i moram pomenuti autoritet sudskih odluka i ostvarivanje građanskih prava. Da li neko ostvari svoje građansko pravo tako što dobije presudu? Ne. To je pravo na papiru i ako on ne može to svoje pravo da realizuje, on nije ostvario nikakvo svoje pravo. A stanje našeg izvršnog sistema u Srbiji neću da iznosim lično mišljenje, mogla bih kao dugogodišnji izvršni sudija, ali neću lično mišljenje. O tome nesumnjivo govore presude Evropskog suda za ljudska prava, odluke Ustavnog suda, sveobuhvatna analiza GIZ-ova izvršnog sistema u Srbiji. Znači, stanje je, pored svega ovoga do sada što smo čuli još strašnije i katastrofalnije. Ja ne kažem da država nema izbor da to stanje reši ulaganjem u sudske kapacitete. To je sad stvar izbora države da li će uložiti dodatna sredstva, pa sudski sistem izvršenja unaprediti, ili će to učiniti na ovaj drugi način, alternativnim sredstvima, uvođenjem neke nove pravosudne profesije koja tu može pomoći. Država se te 2011. opredelila za to, donela tu političku odluku i za razliku od uvođenja javnih beležnika stidljivo to uradila. Dakle, samo dala isključivu nadležnost za nove komunalne predmete.

Ono što se malo zna u javnosti, što evo i sudije ne znaju, advokatura još manje, a o građanima tek da govorim, to je da izvršitelji nisu samo nadležni da naplaćuju komunalne usluge i dug za struju. Izvršitelji su sada dati kao izbor, kao mogućnost poveriocu da bira da li će mu izvršenje sprovoditi sud ili izvršitelj. Međutim, opet anomalije. Šta je država uradila i na koji način je dala taj izbor na jako nepravedan način? Zadržavajući postupak, odnosno regulišući postupak na taj način da i onaj izvršni poverilac koji hoće da mu izvršitelj sprovede izvršenje mora da se obrati sudu i podnese sudu predlog za izvršenje, plati sudu istu sudsku taksu kao i onaj poverilac koji hoće da mu sud sprovodi izvršenje, koje nisu male, tu bih se potpuno složila sa sudija Vidom, a potom, kod izvršitelja mora da plati neki tamo predujam prema izvršiteljskoj tarifi koji je, i to moram naglasiti, doneo ministar pravde.

Neću da govorim o ceni izvršiteljske usluge. Da li je ona skupa, nije skupa, to je tema za ministra pravde da o tome razmišlja i možda Komoru izvršitelja. Ali ću govoriti o sledećem. Kada vi imate poverioca i dužnika u postupku pred sudom i poverioca i dužnika u postupku pred izvršiteljem i potpuno nejednak položaj stranaka u tom postupku pred sudom i izvršiteljem, vi kršite Ustav. Ustavom garantovano pravo na jednakost u postupku. Kršite i Evropski standard, smernica broj 48 SEPEŽ-a iz 2009. godine, koji izričito kaže: kada u državama članicama izvršenje sprovodi i javni privatni sektor, država mora garantovati jedak položaj stranaka u oba sektora. I procesni položaj i materijalno-pravni položaj. Što je najgore, nije samo ta cena koštanja nešto što čini nejednak položaj stranaka. Mi smo prema sadašnjem zakonodavnom rešenju imali situaciju da stranke, kada sud sprovodi izvršenje, mogu da izjavljuju prigovor na određene odluke suda. Kada izvršitelj sprovodi izvršenje, pošto izvršitelj isključivo za sada odlučuje zaključkom, stranke ne mogu izjaviti prigovor, osim kod tog jednog jedinog zaključka kada se odlučuje o komunalnom potraživanju. To je jedina situacija kada se na odluku izvršitelja može izjaviti prigovor.

Nacrt zakona na sajtu Ministarstva pravde jeste potpuno novi zakon, ne izmene i dopune, nego potpuno novi zakon. Javna rasprava je u toku i ono što bih ja htela da ukažem i da pohvalim to je da su ove neke zamerke rešene. Dakle, izjednačena je forma odluke koju će da donosi sud i izvršitelj i sistem pravnih lekova će biti podjednak, bez obzira da li odluku donosi sud ili izvršitelj. Ali ono što mene zabrinjava, a čuli smo koja je opterećenost viših sudova (ja nisam znala da je u toj meri opterećenost Beograda i Novog Sada), ono što mene sad brine to je što Nacrt vraća žalbu kao pravni lek u izvršni postupak i predviđa nadležnost upravo viših sudova za odlučivanje o tom pravnom leku. Upravo to. Ponovo jedna nesinhronizovanost i sada moja velika zabrinutost, neću da kažem za profesiju izvršitelja, nego za naše građane, jer ta žalba, koliko god zakon propisivao da ona ne odlaže izvršenje, ona će defakto da odloži izvršenje i koliko će sada izvršni postupak uopšte moći biti efikasan.

Sa aspekta građana smatram da je efikasnost izvršnog postupka nešto što je neophodno. Baš zbog ovakvog stanja u pravosuđu o kome smo danas slušali, o dužini trajanja suđenja, dakle parničnih postupaka, ako i sam izvršni postupak vratimo u situaciju da traje godinama, koliko je bilo do 2011, bojim se da to za naše građane, a i za našu državu neće biti dobro.

Kada govorimo o budžetu, ne znam da li se tom statistikom neko bavio i da li je to neko analizirao, ali visina naknada koje je država dužna da plati isključivo zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i povrede prava na imovinu nastalih u izvršnim postupcima, nisam se bavila analizom i statistikom, ali sam sigurna da ta suma nije mala. Da li je pravo rešenje ono što Komora izvršitelja, koju ja danas predstavljam, smatra i vidi kao moguće rešenje, to je uvođenje isključive nadležnosti izvršitelja za sprovođenje izvršenja. To su uradile Makedonija i Crna Gora. Rasteretiti sudove na taj način te faze postupka i napraviti im prostor da imaju i vreme i kapacitet da vrše nadzor i kontrolu nad radom izvršitelja u izvršnom postupku. Dakle, da zaista odlučuju, da se bave odlučivanjem.

Ukazaću vam zašto mislim da je to dobro za građane i zašto to diže nivo, ajde opet da kažem, takozvane usluge izvršenja. Sudski izvršitelj u sudu je lice sa srednjom stručnom spremom. Nažalost, ali to su bivši vodoinstalateri i da ne nabrajam dalje. Oni prosto nemaju kvalifikacije da taj posao obave na stručan i efikasan način. Izvršitelji su, s druge strane, lica sa visokom školskom spremom. Vidim da sada Nacrt predviđa kao uslov i pravosudni ispit, da lica koja obavezno moraju da polože ispit za izvršitelje i vi kada sa tog aspekta posmatrate da na sprovođenje izvršenja ide jedno ovako visokokvalifikovano lice zvano izvršitelj, sada u budućnosti javni, i jedan sudski izvršitelj, sa onakvim znanjem i kvalifikacijama koje sam iznela, mislim da je jednostavno neuporedivo.

Koliko država ima kapaciteta, finansijskih pre svega, da plaćajući ovolike odštete za povredu prava na suđenje u razumnom roku s jedne strane, uloži velika finansijska sredstva da bi se jedan sudski izvršni sistem podigao na ovakav nivo koji trenutno mogu da pruže izvršitelji kao profesija. To je, naravno, politička odluka države, ali poznavajući finansijsku situaciju u državi smatram da je jedino moguće rešenje i da su profesije i javnog beležnika i izvršitelja i uvedene u pravosudni sistem upravo u svrhu rasterećenja sudova, da je to jedan možda trenutno jedini mogući pravac kretanja, naravno pažljivo, postepeno, sa praćenjem, konstantnim praćenjem analize efekata takvih rešenja. Hvala.

SLOBODAN BELJANSKI: Koleginica Petrović Škero izvanredno je ukazala na neke probleme u praksi sudova za koje je, osim sudija, odgovorno Ministarstvo pravde, u ovom sazivu ili u bilo kom od prethodnih saziva čiji rad se reflektuje na sadašnju situaciju.

Ukazao bih na još jedan aspekt. Naime, u jednoj od izjava koju je dao aktuelni ministar pravde kaže se da je osnovni problem našeg pravosuđa neefikasnost. I odista, kad pogledate rad u zakonodavnoj oblasti, videćete da je većina procesnih zakona, bez vidljivih rezultata, podređena cilju da se postigne što veća efikasnost. O čemu ovo govori? Za mene to prvo govori o tome da su podbacili obrazovanje na pravnim fakultetima i na fakultetima koji daju zvanje diplomiranog pravnika, a pitanje je da li bi to zvanje mogli da daju. Drugo, da je podbacila obuka advokatskih pripravnika tokom njihovog staža, kako zbog preopterećenosti sudija, tako i zbog sve manjeg broja uzora od kojih se može učiti, s obzirom na to ko dolazi na mesto sudija. Treće, podbacila je Pravosudna akademija. Tako smo došli do apsurdnog rešenja da je teže postati beležnik ili izvršitelj nego sudija. To u normalnoj državi ne bi smelo da postoji. Kolega je maločas pomenuo da li se i kako reaguje na izjave političara. Ilustrovaću to odnosom prema izjavi sadašnjeg ministra pravde povodom pisma grupe građana koji su tražili od njega pomoć. Odgovorio je autorskim tekstom koji je objavljen u septembru prošle godine u listu Danas, objasnivši da mu Ustav i zakoni ne dozvoljavaju da se meša u rad pravosudnih organa, ali da on ima pravo na svoje mišljenje pred Bogom i državom, pa je, izražavajući to mišljenje rekao kako on na svim sastancima sa sudijama i tužiocima kaže da posebnu pažnju treba da posvete kada je u pitanju rešavanje slučajeva propalih privatizacija, bezdušnih pljački države i radnika. Šta iz ovoga proizlazi? Najpre da ministar ne zna šta je mešanje u rad pravosuđa i da njegovo izražavanje mišljenja o ma kojoj vrsti sudskih postupaka ima bitna ograničenja. Jer, šta to znači posvetiti posebnu pažnju? Da li posvetiti manju pažnju, ili nepažnju nekim drugim predmetima? Ne znam da li mu Bog na to daje pravo, ali mu sigurno država ne daje pravo.

Imamo, dakle, izjavu političara na koju je trebalo reagovati. Nisam primetio da je Društvo sudija reagovalo. Ako je kolega postavio to pitanje, onda i ja njemu mogu postaviti pitanje: zašto je Društvo sudija ćutalo? A taj i takav ministar pravde, da ne pominjem ostale greške koje čini, pod apsolutnom je zaštitom premijera. Premijer, pored svega ovoga što se događa, kaže da je on dovoljno odgovoran i dovoljno stručan, i da uživa njegovo apsolutno poverenje. Kako onda da se pomerimo sa mrtve tačke?

KONSTANTIN MITIĆ VRANJKIĆ: Osnovno je pitanje upućeno Društvu sudija. Pretpostavljam da postoji neki poseban razlog zašto nama. Ja se samo pitam ima li po Ustavu takvoga organa kad se već nama upućuje? Možda treba tom organu. Možda treba nama, ne kažem. Možda nekom trećem.

VLADIMIR HOROVIC: Viđenje budućnosti pored svih naših nastojanja i dobrih namera je po mom mišljenju ovako. Dok mi odlično diskutujemo, pravimo planove, zakoni će biti doneti preksutra, naksutra, za godinu, dve, pet, Ustav za pet. U međuvremenu kadrovsko osnaženje tužilaštva i suda biće kompletirano tako da će u sudovima biti sastav kompletno podoban sadašnjem načinu kako izbora, tako reizbora kako u pogledu broja sudija, tako i u pogledu, što je najstrašnije, načina razmišljanja profesionalca sudije.

Dakle, naša borba za zakonitost, izmene zakona, izmene propisa, pa konačno i izmene Ustava će biti na taj način obezvređena, jer ćemo imati kompletirano podobno sudstvo, tužilaštvo takođe, i bićemo srećni što imamo upodobljene zakone Evropskoj uniji, ali ćemo biti nesrećni što imamo upodobljene sudije vlasti koja ih je po sadašnjem sistemu i načinu odabrala.

I druga tema – to su problemi pristupa građanina pravdi. Ograničiću se samo na krivično zakonodavstvo i postojeći Zakonik o krivičnom postupku, koji je pogoršao pristup građana pravdi tužilačkom istragom, koji zakon u odredbi člana 300, stav 2 predviđa mogućnost da posebna nadležnost tužilaštva, dakle radi se o posebno teškim krivičnim delima, predviđa mogućnost da tužilac može izvoditi istražne radnje u predmetu bez obaveštavanja osumnjičenog, tj. okrivljenog lica. Kako se zove današnji moto? Pristup građana pravdi? Da li je okrivljeni građanin? Jeste ili se nadamo? Da li okrivljeni može dozvoliti i da li mi možemo dozvoliti da pristup građana pravdi bude takav da se istraga sprovede saslušanjem svedoka, sprovede veštačenjem i okrivljeni obavesti nakon svega toga o tome da je ovo urađeno i izvršite uvid u spis, a sutra istovremeno primate i optužnicu, ili uz to isto obaveštenje primate i optužnicu? Citiram vam član 300, stav 2 Zakonika o krivičnom postupku. Taj Zakonik ne da ne valja, ne da je pogoršao odnos prava građana pristupu pravdi, nego ga je unizio do te mere da ga je isključio i ovo vam je najbolji primer za takvu situaciju.

I samo kratko. Žalbeni postupak. Sada dolazimo, ili ajde da idemo redom. Dolazimo nakon takve istrage, kako smo rekli, dolazimo do optužnice i prvostepenog suđenja. Šta je sada na prvostepenom sudu da učini kada okrivljeni kaže – ja nisam učestvovao, niti mi je omogućeno učešće u istrazi? Dobijamo glavni pretres pred posebnim odeljenjem višeg suda, koji će trajati u nedogled jer će sada sudija, ako iole poštuje zakon, sve te dokaze morati izvoditi ponovo. Naravno, pitanje je šta znači izvođenje dokaza ponovo, sve i da se neposredno izvode. Ima li načina da svedok sada kaže drukčije nego onako kako je rekao, bez mogućnosti okrivljenog i njegovog branioca da mu postavljaju pitanja i iznose primedbe? Šta se može očekivati od veštaka da kaže drukčije, bez mogućnosti okrivljenog i branioca da učestvuju u veštačenju i iznose primedbe ili daju dokumentaciju ili predlažu dalje dokaze? Naravno da se može očekivati samo u prvo stepenom postupku prvo opterećenje prvostepenog suda, produženje postupka i konačno, sa velikom verovatnoćom, nepotpuno utvrđivanje činjenica ili činjeničnog stanja jer je teško sada otkloniti propuste koji su učinjeni u istrazi koja je sprovedena na način kako to zakon dozvoljava.

I sada dolazimo u drugostepeni postupak koji ovim zakonom onemogućava drugostepeni sud da po drugi put ukine prvostepenu presudu, nego ga opterećuje da sada otvara glavni pretres pred drugostepenim sudom, što predstavlja sada novo opterećenje drugostepenog suda, novo produženje vremena i onda možemo govoriti o nerazumnom roku za obavljanje suđenja. Mi smo sada, prema Zakoniku o krivičnom postupku, u nerazumnim rokovima za sprovođenje postupka, a ne o okončanju postupka u razumnom roku.

To je sve što imam da kažem zbog toga što sam se stvarno ograničio samo na oblast krivičnog zakonodavstva koje dozvoljavam sebi posle 43 godine prakse da jeste moja specijalnost.

MIODRAG MAJIĆ: Završavate sa mnom. To zvuči malo zastrašujuće, pogotovo u ovakvom ambijentu. Kolega Horovic me je malo prebacio, ali neću se svakako vratiti na ZKP i to pokazuje koliko imamo različitih uglova posmatranja… Zaboravimo mi često kako je to bilo nekada. Ali, ono čemu ću se vratiti, a pre je bilo mesta, čini mi se pre ove intervencije, je opet konstatacija uvaženog kolege Vranjkića vezano za to šta se može uopšte očekivati od sudija i da li se nešto može očekivati od sudija, vezano za reakciju i ko šta očekuje od sudija.

Nažalost, bojim se da je odgovor – niko ništa ne očekuje od sudija u ovoj situaciji, i da je to najpošteniji odgovor. Ali da niko osim sudija, ponavljam, taj posao obaviti neće. I kolega Vranjkić ispravno nam govori i o mogućim posledicama angažovanja. Ja bih nabrojao još neke. Ima tu sudija koje su na razne načine prolazili toplog zeca sa vlastima na ovim prostorima, ali nemojmo se zavaravati – bez krvarenja u toj borbi nećemo ništa uraditi. Znači, nema borbe za vlast u kojoj neke žrtve nisu pale. Ako nismo spremni određene žrtve da podnesemo, nemojmo se nadati da će nam bilo ko pokloniti. Nikad nigde u istoriji… Ako mi date primer u istoriji, znaju uvažene kolege to sigurno bolje od mene, gde je neka vlast tako predata, a bez da se za nju, figurativno, svakako, nadam se, u ovim našim uslovima i krvarilo, ja ću biti vrlo srećan da taj primer poslušam.

Dakle, pravosuđe će na ovim prostorima, bojim se, tek u narednom periodu, od neke svoje Magna karte, ili kako god je nazivali, morati da otpočne borbu koje nikada nije ovde izvršilo. Pravosuđe koje mi danas znamo i iz koga smo, u krajnjoj liniji u kolega Vranjkić i Vida i svi mi ovde, pravosuđe je izašlo ispod šinjela vlasti. Ono svoj sukob sa izvršnom vlašću još uvek nije ostvarilo ni završilo. I taj sukob, opet pod znacima navoda, da me neko pogrešno ne shvati, će morati na neki način da se odvije da bi mi… I to je ta podela, to cepanje iz tog šinjela će morati da se odvije, ili ćemo i dalje nastaviti na ovom putu.

Poslednje izdanje

Intervju: Dobrica Veselinović

Bojkot nije dobro rešenje Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve