Loader

Zumiranje 08, 22. februar 2015.

Lutanja spoljne politike Srbije

24.februar,15:19

U osmoj emisiji "Zumiranje", gosti Andreja Ivanjija, urednika spoljne politike nedeljnika "Vreme", bili su Dušan Spasojević, diplomata i bivši ambasador Srbije u Turskoj, i Boško Jakšić, spoljnopolitički komentator dnevnog lista "Politika". Tema emisije bila je spoljna politika Srbije između EU, SAD, Rusije i Kine

Pitanje kojim je Andrej Ivanji otvorio razgovor odnosilo se na to da li Srbija nepokolebljivo ide ka članstvu u EU, počevši od toga koliko je njena spoljna politika nejasna. O tome su stavovi različiti – od toga da je ona konfuzna i nedorečena, da postoje geopolitička lutanja, ali da sa druge strane vlast govori da je strateški cilj članstvo u EU i da tu nema ničeg nejasnog.

Dušan Spasojević smatra da je prilično jasno šta Srbija želi, ali ne i da li su te želje potpuno realne i u kom periodu su ostvarive. „Srbija je izrazila želju da krene ka punopravnom članstvu u EU još 2000. godine i taj put je išao sporo. Treba podsetiti da smo početkom 2001, godinu i po dana nakon bombardovanja, doneli zvaničnu odluku da postanemo punopravni član NATO saveza, a onda nam je trebalo pet godina da budemo primljeni u Partnerstvo za mir. Bili smo blokirani u toj svojoj odluci od nekoliko najvećih članica. Primljeni smo zahvaljujući odluci Džordža Buša, koji je u novembru 2006. na samitu u Rigi podržao prijem Srbije. Spoljna politika je samo izraz unutrašnje politike. U tom smislu, kada rešimo unutrašnju konfuziju, i spoljna politika će nam biti jasna.“

CENA NEDOSLEDNOSTI: Odgovarajući na pitanje da li Srbija može da bude članica EU, a da ne bude i članica NATO-a, Boško Jakšić smatra da je to moguće, ali da nije preporučljivo. „Mi smo od 2001. govorili veoma iscrpno o evroatlantskim integracijama i u tom trenutku je podrška članstvu u NATO-u bila vrlo neobična s obzirom na to da su rane od bombardovanja bile sveže. Danas, kada je bombardovanje daleko za nama, pominjati NATO u javnom diskursu postaje izdajnički. Na osnovu toga zaključujem o našoj nekonzistentnosti. Naša nedoslednost će se sada sve više pokazivati jer je na sve većim ispitima. Umeće diplomatije je izuzetno važno; kako se postaviti i izaći iz nekih situacija. Pri tome, naša diplomatija se bolje snalazi u bilaterali, a daleko gore u multilaterali.“

Stubove naše spoljne politike čine i EU i Rusija. Ambasadori Moskve i cela Rusija jasno stavljaju do znanja da nemaju ništa protiv članstva u EU, ali je naglašeno da se ne bi baš blagonaklono gledalo na to. U tome su se složili svi sagovornici.

„General Ivašov je na našoj nacionalnoj televiziji rekao da bi to bila katastrofa“, rekao je Jakšić. „Setimo se kako je ruski ambasador u Beogradu reagovao kada je Crna Gora saopštila želju da uđe u NATO. Rekao je da sve ruske rakete stavljaju Crnu Goru na nišan. Ne mislim da se oni ustežu, štaviše, Rusija je dugo sve činila da nas uplaši od ulaska u NATO. Ako posmatramo izjave koje dolaze iz naučnih krugova ili instituta, bivših vojnika i generala, sve češće se pominje da EU nije za Srbiju, već da nam je mesto u evroazijskoj federaciji, sa panslovenskom i panpravoslavnom braćom.“

Na osnovu toga može se zaključiti da će pritisak Moskve rasti i da će se postavljati direktne prepreke na našem putu ka EU. Praksa je pokazala da nijedna zemlja članica bivšeg sovjetskog bloka nije postala članica EU pre nego što je postala članica NATO-a. Ovakav scenario je u slučaju Srbije moguć, ali činjenicom neulaska u NATO, produžićemo proces na putu ulaska u EU, smatra Jakšić.

Dok je Boris Tadić bio predsednik Srbije, mantra naše spoljne politike glasila je „I Kosovo i EU“, a sada ta mantra glasi „I Rusija i EU“. Međutim, iz Brisela i Berlina sve vreme dolaze signali da Srbija ne može da glumi ekvidistancu, nesvrstanost i neutralnost i da je veoma lepo što ima dobre odnose sa Rusijom, ali da može da ih iskoristi samo kao neko ko je u taboru evropskih zemalja.

NEUTRALNOST ILI HRABROST: Kada je reč o neutralnosti Srbije po pitanju ukrajinsko-ruskog konflikta, Spasojević smatra da uvek treba držati poziciju koja najviše odgovara našim interesima: „Mi ne možemo da postanemo punopravan član EU u narednih pet godina. U programu Junkerove komisije je vrlo jasno da Srbija neće u njenom mandatu postati punopravan član, šta god radili. Za to vreme će ukrajinska kriza proći, a sankcije će biti ukinute. Ne vidim logiku u tome da uvedemo sankcije Rusiji. Nikome nismo uveli sankcije zbog priznavanja Kosova, pa ne vidim razlog da to radimo i zbog tamošnje situacije.“

Jakšić smatra da je potrebno hrabrije postupati oko ukrajinske krize: „Hrabrost koju je pokazao Milo Đukanović je državnička hrabrost. Državnici su ti koji ne mogu da vode populističku politiku i da samo vode računa o tome kako će proći na narednim izborima. Trebalo bi da povuku neke hrabrije poteze. To nedostaje. Plašim se da će taj period čekanja biti ispunjen greškama u koracima kojima ćemo se zameriti i EU i Rusiji, obema stranama sa kojima želimo izvanredne odnose. Pre tri dana je Parlamentarna skupština OEBS-a zasedala u Beču i doneta je odluka da u sastavu ruske delegacije ne može da bude žena koja predstavlja Krim. Iza te odluke stoji i Dačić, kao predsedavajući OEBS-a; dobili smo minus u Moskvi. Onda nešto drugo uradimo i dobijemo minus u Briselu. Plašim se da ćemo izudarani i sa jedne i sa druge strane, prepuni modrica, završiti predsedavanje OEBS-u.“

Govoreći o tome da li će Srbija moći da postane članica EU, a da ne prizna Kosovo, Spasojević kaže da je to tabu tema: „O tome niko ne govori javno, ni u Briselu, ni u Beogradu. Formalni uslov još nije postavljen, ali ja verujem da će biti pritisaka, pogotovo od zemalja koje su najuticajnije u EU, a priznale su jednostrano proglašenu nezavisnost Kosova i aktivno podržavaju čitav taj proces. Oni će pokušavati da nas uslovljavaju u bilateralnim odnosima stavljanjem veta. Ni u Uniji nema jednoglasnosti kada je reč o tome – pet zemalja članica nije priznalo nezavisnost Kosova.“

Uprkos tome što Vlada Srbije govori da nepokolebljivo idemo ka EU i da smo prešli onu tačku posle koje nema povratka, nerešena su brojna pitanja, od statusa Kosova, stava prema ukrajinskoj krizi, članstva u NATO-u. Boško Jakšić apsolutno ne veruje u nepokolebljivost nijedne strane, ni Beograda, a ni Prištine: „Pregovara se isključivo zbog pritiska. Da nema pritiska Brisela i odvojene želje Kosova i Srbije da uđu u EU, mi nikada ne bismo međusobno razgovarali. Sve o čemu se pregovara je u velikoj meri nametnuto. Da će Srbija morati da prizna Kosovo, to je potpuno jasno.“

Tokom razgovora bilo je reči i o regionalnoj saradnji i politici koju vodi ova Vlada kada su odnosi u regionu u pitanju. Popravljeni su odnosi sa Bosnom i Hercegovinom, Makedonijom i Crnom Gorom, ali su mnoga pitanja u odnosima sa Hrvatskom i dalje otvorena. Spasojević je u tom smislu veliki pesimista: „Beograd je u mnogo navrata bio naivan i potcenjen je antisrpski osećaj koji dominira u hrvatskoj politici. Mislim da će oni koristiti svaku priliku da štite bilateralne interese koristeći se plaštom EU. Mi smo u periodu hladnog mira sa Hrvatskom i moramo te odnose racionalno da posmatramo.“

Jakšić smatra da je loše to što se veliki značaj daje istoriji u odnosu na dnevnu politiku: „Odnosi Srbije i Hrvatske u svetlu evropskih integracija su dvadeset osmi deo ukupnih odluka. Svaka odluka mora da prođe konsenzus 28 država, Hrvatska je jedna od njih. Ona može da iskoristi neke stvari u našim odnosima, ali ne zaboravimo da i ona kao punopravna članica podleže određenim pravilima EU, koja neće tako olako dozvoliti da nas Hrvati pritiskaju. Moram da priznam da je mini-serijal regionalnih poteza koji vodi ova Vlada jedna od retkih stvari koje zaslužuju pohvalu.“

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve