Loader

Drama na Andrićevom vencu

21.maj,13:21

Svi znamo šta se u zgradi Predsedništva Srbije događalo 21. maja. Dok je ta drama trajala i narednog dana, međutim, pojavilo se u javnosti nekoliko pitanja, uz uobičajeno traženje nečije "odgovornosti". Da li se Dragana Marića, čoveka sa dve ručne granate, moglo sprečiti? Da li je obezbeđenje zgrade napravilo propust? I, naravno, najgluplje pitanje od svih: "Kako je to bilo moguće?"

Naravno da je tako nešto uvek moguće i da obezbeđivanje šefa države ima svoje razumne granice. Kad bismo Borisa vodali po gradu onako kako smo vodali Tita, javnost bi ustala na zadnje noge, s pravom razjarena. U ovom slučaju bezbednost šefa države nije bila ugrožena; štaviše, on je oko pola tri ušao u zgradu na svoj uobičajeni ulaz uz uobičajenu pratnju i mere bezbednosti. Dragan Marić ionako je bio sprat niže u društvu policije, pregovarajući o čemu su već pregovarali. Moguća eksplozija preostale ručne granate ugrozila bi samo njega i prisutne u prostoriji. Uostalom, ovo nije prvi slučaj te vrste: negde krajem 2002. ili početkom 2003, jedan takav nesrećnik pojavio se predveče na severnom, dunavskom, ulazu u Palatu federacije sa ručnom granatom. Počeli su pregovori, policijski strelci imali su ga – zbog konfiguracije lica mesta – jasno na nišanu i sve se na kraju završilo kako treba, bez nasilja. To u ovom slučaju znači da je pregovarački tim MUP imao prethodno iskustvo i sa ovakvim stvarima, što im olakšava posao.

  Kako je Dragan Marić mogao da uđe u zgradu? Lako, kao i stotine ljudi koji tamo svakoga dana dolaze: novinari, građani koji donose svoje molbe, žalbe i predstavke, kuriri itd. Zato i postoji ulazna barijera sa rentgenom i magnetskim vratima i sa dežurnim radnicima obezbeđenja. Oni su ga na barijeri i zaustavili i našli se u situaciji da im Marić zapreti bombom. Oni ne mogu barijeru sa protivdiverzionom tehnikom da postave na ulicu. Ljudi su postupili po pravilnicima, uputstvima i taktici za koju su obučavani: obavestili su koga treba i sačekali da dođe pregovarački tim, jer je čovek hteo da razgovara s nekim o svojim zahtevima. Tada je događaj ušao u poznat i predvidiv tok, pregovori su uspeli, on se predao i ne može bolje biti.

  Na kraju dolazimo do osetljive teme: Dragan Marić poslao je tog četvrtka uzjutra elektronskom poštom jednu poruku na mnogo adresa; videli smo tu poruku: ima "aktiviranu ručnu bombu" i traži pravdu za sebe. Zašto niko nije reagovao? Unutrašnja istraga u MUP i BIA pokazaće jesu li tamo imali saznanja o toj poruci i – ako jesu – zašto nisu postupili. Tih "jedanaest hiljada adresa" o kojima se priča čini se preterano. Osim toga, raznih pretećih poruka i budalaština ima na internetu i previše. Ima tu i jedan banalni mogući razlog: policija, BIA i Vojska imali su 24 sata potpredsednika SAD Džozefa Bajdena u gradu, sa svim najvišim merama bezbednosti i angažovanjem svih ljudskih i tehničkih resursa. Tog jutra su ga ispraćali (s milim Bogom, konačno!) i teško da je neko čitao e-mail poruke. Sve i da su za poruku saznali, Dragan Marić već je bio krenuo i teško da bi ga našli. E, sad: njegov upad u Predsedništvo pada u trenutku kad je svima pao adrenalin posle 24 sata nervoze, zebnji i trčanja, tako da treba i to imati u vidu.

 

Bilo kako bilo, incident je završen uspešno i po proceduri. Stečeno je još jedno dragoceno iskustvo, jer će se ovakvi događaji ponavljati – na žalost

Poslednje izdanje

Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije

Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve