Beograd
Rekordan broj učesnika Beogradskog maratona
Rekord po broju učesnika na vogodišnjem Beogradskom maratonu već je oboren, iako je do njega ostalo još mesec dana, javlja Beoinfo pozivajući se na organizatore
Dopisnica "Vremena" iz Južne Amerike Sonja Kovacs izlaže svoje fotografije iz predgrađa Rio de Žaneira u koje i policija zalazi samo da bi – ubijala
Baišada Fluminenze (Baixada Fluminense) sirotinjsko je predgrađe Rio de Žaneira u kom živi više od dva miliona ljudi. Ime je praktično neprevodivo, ali označava periferiju, sirotinju, prenaseljenost, nešto „donje“, ispod reke i opasno.
Osam fotografa je za ulazak u Baišadu dobilo po vozača i vodiča, u stvari telesnu stražu jer niko ne zna gde se i šta sme slikati, ni kako će ljudi koji tu žive reagovati. Pre nekoliko godina je u Baišadu zašla fotografkinja prestižne foto-agencije Panos iz Engleske koja se samo jednom usudila da iz torbe potegne aparat. Možda je to vrsta samoreklame – ali je, bar kada je o Baišadi reč, i uverljiva.
U stereotipnom opisu, Baišada je leglo kriminala, siromaštva, prostitucije i, iznad svega, droge. Obračuni dilera i policije su svakodnevni i krvavi. U jedno predvečerje pre nekoliko meseci prošle godine, policija je ubila 29 ljudi, većinom dece koja su igrala fliper ili sedela ispred prodavnica. Policija je pucala iz osvete, zbog nekog prethodno ranjenog ili ubijenog kolege.
Ali – i to je život – svakodnevne vesti o nasilnoj smrti u Baišadi ne privlače mnogo pažnje.
Dopisnica „Vremena“ je, ne baš pametno, svoje službene pratioce otpustila posle prvog dana i oslonila se na pomoć lokalnih „đilkoša“. Kaže da u delu Baišade koji joj je zapao videla dosta siromaštva, ali ništa više nego u „gornjem“ Riju i da se, obilazeći i fotografišući Baile funky, najozloglašenije mesto za seksi fanki ples mahom dece od 6 do 14 godina, osećala relativno sigurno i, povrh svega, dobrodošlo.
„Taj Baile funky im dođe kao neka revolucija, koje ovde bez obzira na bedu i nepravdu valjda nikad neće biti“, kaže Sonja Kovacs, „baš zato što imaju fanki i karneval.“
Fotografije osam autora, nastale tokom trodnevnog istraživanja Baišade Fluminenze, biće u okviru Svetskog foruma obrazovanja izložene od 21. marta do 16. aprila u Riju, a potom se izložba seli u Sao Paulo, Braziliju, Toronto…
Zbog „poprišta“ fotografisanja i Svetskog foruma o obrazovanju, izložba je privukla veliku pažnju ne samo lokalnih medija već i brazilskog predsednika Luisa Injasija Lula da Silve, koji ju je posetio juče.
„Tu smo zakasnili dva sata. Naš ford mustang, ili pojma nemam šta je, iz pedesetih, nije mogao da izvuče na brdo pa smo peške vukli opremu. Nismo znali da nas čeka čitava trupa afrobrazilskih plesača, obučenih kao da je napolju sveže, a ne 40ºC, u jednoj sobici. Posle smo izašli na ulicu i, tek na kraju, to sjajno nisko svetlo koje sam videla samo u Patagoniji, kao hiljadu reflektora… A oni lupaju u bubnjeve.“
„Došli smo da slikamo tog starca Garinča, ali je sve ispalo drukčije. U dvorištu se nalaze tri kućice, četiri generacije, sve veoma skromno i čisto… Garinčina žena je nasekla sir za nas, običan žuti tvrdi sir i
ukrasila ga paradajzom i zelenom paprikom. To je iznela kao tortu na pet spratova, a kad je jedan od potomaka krenuo da uzme parče rekli su mu: „Ostavi to, to je za goste“. Onda smo mi kupili dve gajbe piva, sokova i slatkiša. Zato smo svuda posle kasnili. Na otvaranje izložbe doći će svi, njih 15.“
Članica lokalne plesne grupe
Izabel de Ojo, „Mai dos Santos“ — „Majka svetaca“, ona koja prima njihove poruke, ili tako kaže.
Devojčica sa maramom, već plesačica
Rekord po broju učesnika na vogodišnjem Beogradskom maratonu već je oboren, iako je do njega ostalo još mesec dana, javlja Beoinfo pozivajući se na organizatore
Okončana era dizela za Volvo koji planira da proizvodi samo električna vozila od 2030. godine
“I u Holandiji ima mnogo ljudi poput mene, mi smo mešavina Indonežana i Holanđana, a ima, naravno, i Indonežana. A ljudi teško razumeju kakva je razlika između nas. Razlika je u našoj istoriji”
Prevodilac i pisac Nikola Bertolino napisao je ovaj tekst pre 22 godine. Bez te informacije, čitaocu će delovati kao opis današnjeg vremena. Tekst dosad nije objavljivan. U prvom delu feljtona razmatrano je pitanje odgovornosti intelektualca za ratove devedesetih, nacionalističke elite, fanatizovane gomile, Gazimestana, Miloševićevog kontramitinga, o počecima preobražaja čoveka-gomile u čoveka-pojedinca, i o opijenima koje valja trezniti
Parole koje su najčešće izvikivane 27. marta 1941. godine bile su „Bolje rat, nego pakt!“ i „Bolje grob, nego rob!“. Želje su nam se ispunile: dobili smo rat, dobili smo grobove, ali nam je zato Čerčil u ime slobodnog sveta odao priznanje da smo spasili dušu
Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije
Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve