Beograd
Rekordan broj učesnika Beogradskog maratona
Rekord po broju učesnika na vogodišnjem Beogradskom maratonu već je oboren, iako je do njega ostalo još mesec dana, javlja Beoinfo pozivajući se na organizatore
Poslednja drama u Akri, gde su poginule 123 osobe, aktuelizuje večitu temu o bezbednosti na stadionima
Sep Blater, predsednik FIFA-e, potvrdio je da Afrika ostaje „prva opcija“ za Mundial 2010, uprkos seriji tragedija sa velikim brojem ljudskih žrtava u nekoliko afričkih zemalja u poslednjih mesec dana. Međutim, u zapadnim medijima već su se pojavili komentari u kojima se izražava sumnja da će Afrika 2010. biti sposobnija da organizuje najveće svetsko takmičenje na najvišem nivou. Tri prethodna svetska prvenstva – u Italiji 1990, SAD 1994. i Francuskoj 1998 – bila su organizovana u ekonomski razvijenim zemljama sa svom neophodnom infrastrukturom i velikim organizacionim iskustvom, a isto važi i za naredno, iduće godine u Južnoj Koreji i Japanu i ono 2006, u Nemačkoj.
CRNI MESEC: Poslednja nesreća u Akri (Gana), koja je donela novi veliki minus afričkoj kandidaturi, bila je kulminacija „crnog meseca na Crnom kontinentu“. Sve je počelo 11. aprila u Johanesburgu (Južna Afrika) kada je na lokalnom derbiju između Orlando Piratsa i Kajzer Čifsa u neredima stradalo 43, a povređeno 160 ljudi. Samo 18 dana kasnije u Lubumbašiju (Demokratska Republika Kongo, bivši Zair) u sukubu navijača dva lokalna tima bilo je 18 mrtvih i 51 povređen. Početkom maja u Obali Slonovače obračun dve navijačke grupe završen je sa 39 povređenih i (samo) jednimmrtvim. Usledila je tragedija u Akri, po broju žrtava treća najveća na fudbalskim stadionima.
Avule Kuaje (Awule Quaye), fudbaler španske Malage, bio je svedok tragedije. On je, naime, pozajmljen timu iz glavnog grada svoje domovine Harts of Oak, ali nije igrao utakmicu na kojoj se dogodila tragedija, jer mu nije bio stigao takozvani međunarodni transfer. Rival njegovom timu bio je Kumasi Ašanti Kotoko, ljuti gradski protivnik. Kuaje podseća da su mnogi mečevi ovih rivala doneli ozbiljne incidente, ali ovoga puta izgleda da je za sve kriva policija. Navijači Kotokoa jesu izazvali incident posle drugog gola Hartsa (2:1), ali je nesreća dobila tragične razmere kada je policija bacila suzavac na navijače i izazvala ljudski stampedo u kome su smrtno stradale 123 osobe. Portparol vlade u Akri Elizabet Ohene potvrdila je da je policija „neadekvatno delovala“, dok šef policije Ovusu Poku obećava „opsežnu istragu i kažnjavanje svih čija se krivica bude dokazala“.
Mark Zigler, portparol FIFA-e, potvrđuje da FIFA i dalje računa sa kandidaturom Afrike. On je najavio da će 5. jula u Buenos Ajresu biti objavljen plan za poboljšanje bezbednosti na stadionima širom sveta. Ovu akciju planira Komitet za hitne akcije FIFA-e. FIFA je odavno naredila uklanjanje metalnih ograda koje odvajaju tribine od terena, ali očito je da će biti potrebne još neke mere. I površna analiza najvećih tragedija pokazuje da je u većini slučajeva krivac za tragediju ljudski faktor: ili je na stadionu bilo (mnogo) više ljudi nego što je dozvoljeno i predviđeno, ili su instalacije i sam objekt bili dotrajali, ili su violentni navijači izazvali nesreću. Malo je tragedija za koje se može reći da su bileiznenađujuće i nepredvidive.
AFRIKA I MI: Istog dana kada je svet obišla vest o tragediji u Akri, agencije su javile i o 130 povređenih (38 policajaca) i 98 uhapšenih u Splitu posle prve finalne utakmice hrvatskog kupa između Hajduka i Dinama (0:2), a takođe i o 17 povređenih u sukobima navijača i policije u Beogradu prilikom finala jugo-kupa Crvena zvezda – Partizan (0:1). Povređeni i uhapšeni u Splitu i Beogradu ne spadaju u ovu priču, jer ni povod nije isti pošto se ne radi o nesreći, ma ko za nju bio kriv, već o provokaciji sa očiglednim političkim namerama kao recidivom svega što se na prostoru bivše SFRJ dešavalo u poslednjih desetak godina. Uostalom, raspad SFRJ simbolično je počeo – doduše nimalo simboličnim činom, posle tuče navijača i policije uz čuveni „kung-fu“ Zvonimira Bobana na jednog policajca – 13. maja 1990. u Zagrebu, uoči meča Dinamo – Crvena zvezda. Otad su, u našem slučaju, stadioni postali „javne tribine“ za izražavanje svega i svačega, od nacionalne mržnje do ekonomskog, socijalnog i političkog nezadovoljstva. Ali, to je već „balkanska tema“ koja sa afričkom tragedijom ima zajedničku samo scenografiju – stadion.
24. 5. 1964, Lima: 318 mrtvih, 500 povređenih. Policija je na navijače koji su protestovali zbog poništenja jednog gola bacila suzavac, nastao je stampedo, a izlazi su bili zatvoreni;
23. 6. 1968, Buenos Ajres: 74 mrtva i 150 povređenih pri pokušaju izlaska sa stadiona;
2. 6. 1971, Glazgov: 66 mrtvih i 140 povređenih prilikom rušenja dela tribina;
20. 10. 1982, Moskva: 340 mrtvih i oko 1000 povređenih u stampedu prilikom pokušaja ulaska na stadion na kome su igrali Spartak i Harlem (Holandija) u okviru Kupa UEFA. (Sovjetska vlast priznala je samo 69 mrtvih.);
11. 5. 1985, Bredford (Engleska): 56 mrtvih posle požara na stadionu;
29. 5. 1985, Brisel: 39 mrtvih i stotinak povređenih na stadionu Hejsel, neposredno pre finala Kupa šampiona Juventus – Liverpul;
12. 3. 1988, Katmandu (Nepal): 100 mrtvih i 93 povređena zbog zatvorenih izlaza na stadionu;
15. 4. 1989, Šefild: 95 mrtvih i 170 povređenih iza zatvorenih vrata stadiona u Šefildu;
16. 10. 1986, Gvatemala Siti: 84 mrtva i 150 povređenih zbog prebukiranosti stadiona prilikom meča Gvatemala – Kostarika u kvalifikacijama za Mundial u Francuskoj;
11. 4. 2001, Johanesburg: 43 mrtva i 155 povređenih prilikom pokušaja nasilnog ulaska na stadion;
9. 5. 2001, Akra (Gana): 123 mrtva i 93 povređena posle suzavca koji je policija bacila na navijače izazvavši paniku.
Rekord po broju učesnika na vogodišnjem Beogradskom maratonu već je oboren, iako je do njega ostalo još mesec dana, javlja Beoinfo pozivajući se na organizatore
Okončana era dizela za Volvo koji planira da proizvodi samo električna vozila od 2030. godine
“I u Holandiji ima mnogo ljudi poput mene, mi smo mešavina Indonežana i Holanđana, a ima, naravno, i Indonežana. A ljudi teško razumeju kakva je razlika između nas. Razlika je u našoj istoriji”
Prevodilac i pisac Nikola Bertolino napisao je ovaj tekst pre 22 godine. Bez te informacije, čitaocu će delovati kao opis današnjeg vremena. Tekst dosad nije objavljivan. U prvom delu feljtona razmatrano je pitanje odgovornosti intelektualca za ratove devedesetih, nacionalističke elite, fanatizovane gomile, Gazimestana, Miloševićevog kontramitinga, o počecima preobražaja čoveka-gomile u čoveka-pojedinca, i o opijenima koje valja trezniti
Parole koje su najčešće izvikivane 27. marta 1941. godine bile su „Bolje rat, nego pakt!“ i „Bolje grob, nego rob!“. Želje su nam se ispunile: dobili smo rat, dobili smo grobove, ali nam je zato Čerčil u ime slobodnog sveta odao priznanje da smo spasili dušu
Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije
Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve