Mozaik

Dnevnik motocikliste

U sedlu sa gerilom

Nije moralo, ali u slučaju Ernesta Gevare, studentsko lutanje po Južnoj Americi kao da ga je nepovratno vodilo u kubanske siere gdje će postati Če. Revolver koji mu je otac dao kad je krenuo na put nekako slučajno nije bio u bisagama motocikla

U sedlu sa gerilom 1
Mali Ernesto Gevara

Mi sada dobro znamo, ali Ernesto Gevara de la Serna, student četvrte godine medicine u Buenos Ajresu, pojma nije imao kada je sa prijateljem Albertom Grandom u januaru 1952. krenuo motociklom po Južnoj Americi da će deset godina kasnije postati ministar industrije, guverner Narodne banke i jedan od komandanata Pobunjeničke vojske na Kubi. Ono "Če" (ovdje bi se reklo "baki", "bato" ili "burazeru") u to vrijeme nije bilo ništa drugo do poštapalica.

Ernesto je rastao kao sretno dijete. Argentina njegove mladosti bila je zemlja vojnih pučeva, oficira oduševljenih Benitom Musolinijem i Fransiskom Frankom, štrajkovima i moćnim sindikalnim pokretom, Huanom i Evitom Peron, kao i jakim ekonomskim prosperitetom koji će trajati sve do šezdesetih godina prošlog vijeka. Hiperaktivnost samog Ernesta u ovom kontekstu nekako se podrazumjevala: iako je bolovao od astme, valjao se u blatu po ragbi utakmicama, čitao, lutao biciklom po sjevernoj Argentini, radio kao bolničar na trgovačkim brodovima za vrijeme ferija, no plesati tango naučio nikad nije…

U sedlu sa gerilom 2
Na Kubi kao Če

Ipak, koliko je Ernesto bio ljevičar u svojim ranim danima? Ili, još bolje, što je stvarno znao o komunističkom pokretu? Komunistička partija Argentine bila je mala staljinistička sekta bez bitnog uticaja u političkom životu; radništvo, pak, sindikalistički nastrojeno i više ili manje pod uticajem Perona, autoritarnog socijalnog i nacionalnog demagoga… Uostalom, za borbu protiv potlačenosti, nepravde i nasilja nije neophodno biti član bilo koje partije niti čitati Korak naprijed, dva koraka nazad Vladimira Iljiča Lenjina. Ipak, ne bi trebalo sumnjati da je Ernesto – iz liberalne porodice koja je pripadala višoj srednjoj klasi – bio veoma osjetljiv na svaku vrstu potlačenosti i da je tražio način da mijenja stvarnost koja mu je izgledala nepodnošljiva; revolucionari i geriljerosi ionako dolaze iz takvih familija.

Kada su Ernesto i Alberto krenuli na put, njihov idealizam nije izlazio iz okvira "progresa u okvirima zakona". Pružati medicinsku pomoć sirotinji, dakle pomagati odbačenim poput oboljelih od lepre i, uopće, činiti dobra djela. U tome nisu bili usamljeni: krajem te iste 1952. kada su na motociklu "La Poderosa II" počeli da tutnje južnom Argentinom, mladi kubanski pravnik Fidel Kastro kandidirao se za narodnog poslanika u Havani sa, danas bi rekli, socijaldemokratskih pozicija.

U sedlu sa gerilom 3
Sa Fidelom Kastrom

Oslobođeni svakodnevnih obaveza, bez para i komfora, Alberto i Ernesto i te kako su imali priliku da upoznaju Južnu Ameriku iz donjeg rakursa. Iz dana u dan gledali su osionost, bezakonje i nasilje; vidjeli su latifundijske imperije izgrađene na bijedi bezemljaša; shvatali kako se sjevernoameričke i zapadnoevropske kompanije bogate na kostima rudara. Svakako, progres poslije Drugog svjetskog rata zahvatio je i Latinsku Ameriku, ali ne samo što je isuviše mali broj ljudi imao punu korist od njega nego je i doprinosio da razne vrste autoritarnih oligarhija dodatno učvršćuju svoju vlast kroz diktature i vojne hunte. U takvoj situaciji doista je bilo teško opstati kao umjeren građanski političar: zahtjevi za agrarnu reformu, opću zdravstvenu zaštitu, nacionalizaciju prirodnih resursa, slobodu medija i slično za južnoameričke generale i pukovnike nije bilo ništa drugo do čisti komunizam i pobunjeništvo. A kako se hladni rat rasplamsavao i kako je u rečenim prilikama "slobodni svijet" izvlačio masne ekstraprofite, diktatorima i huntama nije nedostajalo tapšanja po epoletama iz Vašingtona, sasvim u skladu sa Monroovom doktrinom. O čemu se tu radilo, ilustrira i slučaj kompanjera Fidela: djelovanje kroz "institucije sistema" kao poslanika onemogućio mu je državnim udarom general Fulhensio Batista; kada je Kastro pokušao da uzvrati napavši sa istomišljenicima jednu kasarnu, zaglavio je zatvor. Ovo mijenjanje političkog djelovanja tada, a i kasnije, nipošto nije bilo usamljeno u toj generaciji i na tom kontinentu: najpoznatiji kubanski bradonja izuzetak je samo po tome što je uspio.

Ernesto Gevara de la Serna na svom putovanju po Južnoj Americi neće postati revolucionar, to će se desiti kasnije. Ipak, povlačeći se cestama Argentine, Čilea, Perua, Kolumbije i Venecuele sve manje će vjerovati u postojeći poredak i sve više se osjećati kao jedan od vođa Internacionale potlačenih i obespravljenih. Nije moralo, ali u njegovom slučaju "La Poderosa II" kao da ga je vozila u kubanske siere. Revolver koji mu je otac dao kad je krenuo na put nekako slučajno nije bio u bisagama motocikla.

Iz istog broja

Formula 1

Trka za sladokusce

Dušan Radulović, Radio Beograd 1

On the Road

Do Majamija i nazad

Aleksandar Ćirić

Film

Moj privatni Če

Ivan Jević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu