Argentina i Južna Amerika svečano su obeležile 100. rođendan Fransiska "Panća" Varalja, jedinog živog učesnika finala prvog svetskog šampionata u Urugvaju 1930
Bio je najmlađi i bilo je logično da poživi najduže, ali ni on sam nije mogao očekivati da će proživeti čitav jedan vek! Fransisko Antonio „Panćo“ Varaljo, nekadašnji argentinski reprezentativac, napunio je 5. februara tačno 100 godina a sedam dana kasnije u Buenos Ajresu upriličena je ceremonija na kojoj su Argentina i cela Južna Amerika obeležile vek života fudbalera koji je odavno postao simbol svetskih prvenstava. FIFA ga je zvala u goste 1994. u SAD i 1998. u Francusku, a Koreju i Japan 2002. i Nemačku 2006. preskočio je zbog godina i dalekog puta.
Panćo Varaljo je u Urugvaj 1930. otišao kao najmlađi reprezentativac, ali je već bio standardni u prvoj postavi. Odigrao je četiri od pet utakmica, propustio je, zbog povrede, polufinale sa SAD koje je Argentina dobila sa 6-1, ali je rukovodstvo insistiralo da zaigra u finalu. Problem je bio u tome što u ekspediciji nije bilo lekara! Morali su da potraže pomoć od domaćina protiv kojih su igrali u finalu. Sam Varaljo je tvrdio da ne može da igra jer ga noga i suviše boli. Povređenog igrača pregledao je dr Kampistegi, sin dr Huana Kampistegija, predsednika Urugvaja. Mladi doktor procenio je da Varaljo nije u stanju da igra, ali su Argentinci smatrali da „domaći lekar hoće da ošteti njihov tim“ i Varalju je rečeno da će igrati… Navijači Urugvaja su svake noći do finala maltretirali Argentince praveći pred njihovim hotelom veliku buku. Lupali su u sve što im je bilo pri ruci, zviždali, pevali, pretili…
Prvog predsednika FIFA i osnivača Svetskog prvenstva Žila Rimea je svakodnevno uoči finala „bolela glava“ zbog sitnih i krupnih stvari oko kojih su se svađali Urugvajci i Argentinci. Svi su želeli da znaju ko sudi, ali je Rime to krio kao najveću tajnu. Problem je nastao i zbog lopte kojom treba da se igra jer je svaka strana insistirala na svojoj, Urugvajci su imali novu, uvezenu iz Engleske. Lukavi Rime je smislio da sa sudijom dogovori da se svakom loptom igra po jedno poluvreme, ali je to čuvao za sebe, a na sva navaljivanja finalista odgovarao je sa „videćemo“, „strpite se“, „još nismo rešili“… Već je bio odlučio da finale sudi Belgijanac Langenus i uveliko je, u najvećoj tajnosti, pregovarao s njim. Korpulentni sudija bio je spreman da se prihvati zadatka, ali je za svaki slučaj tražio – životno osiguranje!
Na tribinama novoizgrađenog stadiona „Sentenario“ je, iz predostrožnosti, bilo manje gledalaca nego mesta. Za argentinske navijače bila su rezervisana tri posebna bloka. Kontrola na ulazima bila je rigorozna, baš kao i u luci gde su Argentinci detaljno pretresani. Komšije su od ranog jutra stizale brodovima, privatnim jahtama, čak i sa dva ratna broda (!), ali kako je dan odmicao magla je bivala sve gušća i vidljivost sve slabija, što će na kraju sprečiti više hiljada Argentinaca da stignu na utakmicu… Kažu da su policija i redari oduzeli 2800 revolvera!
Argentinci su, na očaj domaćih navijača, na poluvremenu vodili sa 2-1, ali je na kraju bilo 4-2 za Urugvajce, koji su tako titulama olimpijskog šampiona iz Pariza 1924. i Amsterdama 1928. dodali i zvanje šampiona sveta. Slavlje na ulicama Montevidea bilo je neviđeno, više od 150.000 ljudi radovalo se trijumfu, vlada je dan posle finala proglasila za državni praznik ali sa druge strane La Plate, u Buenos Ajresu, vladalo je ogorčenje. Argentinci su smatrali da je sudija pomogao Urugvajcima da u drugom poluvremenu preokrenu rezultat. U noći posle finala kamenovana je urugvajska ambasada u glavnom gradu Argentine i to je jedan od prvih značajnijih međunarodnih incidenata povodom fudbala. Odnosi dve zemlje bili su veoma zategnuti u naredne dve decenije!
Nije sporno da su Urugvajci u Montevideu bili više nego favorizovani, krađa protiv Jugoslavije u polufinalu, kada je jedan policajac „asistirao“ za jedan od golova domaćina, deo je fudbalske antologije o svetskim prvenstvima, ali deo odgovornosti za poraz snosi tvrdoglavo i nepoverljivo argentinsko rukovodstvo koje je insistiralo da Panćo Varaljo igra. U prvom poluvremenu je još i mogao da potrči, u drugom je samo statirao i Argentinci su praktično igrali sa čovekom manje.
Počasni građanin
Fransisko „Panćo“ Varaljo (Varallo) rodio se 5. februara 1910, u gradiću La Plata, 50 km od Buenos Ajresa. Grad je poznat po tome što ulice ne nose imena već brojeve. Izuzetak je samo jedna koja je dobila ime po njemu. Proglašen je za počasnog građanina provincije Buenos Ajres, dobio je orden FIFA, ali ne samo zbog svoje duboke starosti i istorijske misije u prvom finalu 1930, već prevashodno zbog svojih fudbalskih kvaliteta. Dugo je sa 193 gola bio najbolji strelac Boke Juniors, tek nedavno ga je prestigao Martin Palermo. Sa Bokom je bio prvak Argentine 1931,1934. i 1935. a 1933. bio je najbolji strelac. Prethodno je 1929. osvojio titulu sa skromnom ekipom „Himnasio“ a prelazak u Boku izazvao je ozbiljnu ljutnju navijača, koji su čak kamenovali njegovu kuću u La Plati i uznemiravali ga u hotelu tako da se nekoliko puta selio. Zbog jakog šuta zvali su ga „tobdžija“. Karijeru je završio 1939, sa smo 29 godina, jer ono koleno, načeto u Montevideu 1930, nije više moglo da izdrži. Izdržalo je, međutim, telo. Panćo Varaljo je danas još uvek vitalni svedok fudbalske istorije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ako ste još niste prijavili za naš njuzleter, sad je krajnje vreme. Prijava je prosta, sve je džabe, a tamo vas čekaju zanimljive teme, pokloni i popust na pretplatu na „Vreme“
Banuli su nam mrtvi gladni, a ničeg u kući. Imamo grapu, odlično crno, masline, neke sireve i još nekoliko gluposti tipa sladak kupus, i beli i crni luk. Evo šta je ispalo
Kada je američka kantautorka Tejlor Svift pozvala fanove da izađu na glasanje, među pripadnicima ekstremne desnice počele su da kuljaju teorije zavere o saradnji pop zvezde sa Pentagonom. Ipak, ekonomski uticaj Tejlor Svift je toliko veliki da nije čudno što se Republikanci plaše njenog uticaja na politiku. Pevačica je, pak, dugo krila svoje partijsko opredeljenje
OFK Beograd igraće od ovog leta kao domaćin na stadionu „Kraljevica" u Zaječaru, navodno zbog katastrofalnog stanja Omladinskog stadiona na Karaburmi. A i treba neko da igra na novom stadionu u Zaječaru, koji inače može da ugosti tek srpskoligaški fudbal. Taj i drugi stadioni u manjim mestima bili su opsesija predsednika Vučića
“U Srbiji je možda jedino teže od istoričara biti selektor fudbalske i košarkaške reprezentacije. Svako ima svoje mišljenje kako bi ta Srbija (fudbalska, košarkaška, istorijska) trebalo da izgleda, što je donekle razumljivo i u redu, ali problem nastaje kada prevladaju neznanje, nacionalni romantizam i mit i dnevnopolitička propaganda”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!