Beograd
Rekordan broj učesnika Beogradskog maratona
Rekord po broju učesnika na vogodišnjem Beogradskom maratonu već je oboren, iako je do njega ostalo još mesec dana, javlja Beoinfo pozivajući se na organizatore
Od specijalnog izveštača sa lica mesta iz restorana Kalenić
Dosadašnja fudbalska nadmetanja na svetskom kupu najviše su, ako se izuzmu džabulani i vuvuzele, obeležili sudije i izvođači penala. Ovi prvi jer su ih svirali kad ne treba, a nisu kada je to bilo neophodno, a ovi drugi zbog kilavog izvođenja istih.
Sećam se mog pokojnog teče, koji je sredinom pedesetih godina bio pravi car malih terena u prestonici, a to će reći na igralištima Bulbudera, Liona, Vračara, Dorćola, Jatagan-male. Odlikovao ga je ubistven šut, pa je njegova bekovska bez problema prebacivala toranj na crkvi, a onda su klinci iz kraja trčali da nađu loptu, praćeni zakrvavljenim pogledom Mite ekonoma. Na Mitinom licu se pojavljivao smešak tek kad bi se dragocena fuca pojavljivala na vidiku. Ona je čuvana samo za utakmice i Mita ju je nežno mazao svinjskom mašću u sopčetu na čijim je vratima ponosno stajalo – Ekonomat. Postojala je još jedna lopta samo za treninge i nju je grešni Mita večito krpio i pertlao šnirom na kojem su bili čvorići. Inače, moj teča koji je bio zadužen za penale, izvodio ih je otprilike ovako: prvim bi ubio golmana, pa su grešnika pet minuta vadili iz mreže sa sve loptom u naručju, a sledeće je izvodio teledirigovano, odnosno skidao je paučinu sa rogljeva, dok bi se jadni golman na liniji tresao kao prut, naravno bez potrebe. U ono vreme su se i penali svirali samo u slučaju krajnje nužde, a to znači u slučaju pokušaja ubistva u kaznenom prostoru. Strugotina bi od drvenih kostobrana letela na sve strane, kost samo što nije izvirila, a pola odbrane bi vikalo, sudija nije namerno. I tada bi se čovek u crnom dobro zamislio da li da svira, jer je valjalo stići do kuće preko njiva do prve tramvajske stanice. A glava je samo jedna na ramenu. Današnji elegantni kicoši sa pištaljkama skakuću i mašu rukama kao balerine da se igra nastavi iako je penal bio više nego očigledan. Ali kad ga dosude, tek onda nastaju grdni problemi: nesrećnik koji ima tu dužnost da šutira, najpre taba nogom belu tačku, kao da igra na tek podrljanoj livadi, odmiče se od lopte, gleda je unezvereno, zaleće se, šutira i po pravilu promašuje. Posle ga čuvaju policajci jer unezvereni navijači hoće da mu presude. Tako je ovaj kazneni udarac postao životna opasnost za mnoge pa bi ga, to zdrav razum nalaže, valjalo ukinuti u cilju smirivanja tenzije na svim stranama.
Iako smo svojim prognozama bezdušno favorizovali Južnoamerikance na račun Evropljana, oni su evo već do polufinala uprskali stvar gotovo na svim frontovima. Ostaje im kilava nada da će Urugvajci uraditi nešto više, ali oni su ipak druga liga u odnosu na one koji su ispali. Od Evropljana najbolji utisak su do sada ostavili Nemci, ako se tako uopšte mogu nazvati: da u svojim redovima imaju jednog žutog i jednog malog zelenog, mogli bi komotno da poziraju za reklamu „ujedinjene boje Benetona“. Neki misle da je upravo taj miks nacija recept za siguran uspeh na ovakvim takmičenjima. Da li će tako i biti, poštovani čitalac će znati dok bude čitao ove redove…
Rekord po broju učesnika na vogodišnjem Beogradskom maratonu već je oboren, iako je do njega ostalo još mesec dana, javlja Beoinfo pozivajući se na organizatore
Okončana era dizela za Volvo koji planira da proizvodi samo električna vozila od 2030. godine
“I u Holandiji ima mnogo ljudi poput mene, mi smo mešavina Indonežana i Holanđana, a ima, naravno, i Indonežana. A ljudi teško razumeju kakva je razlika između nas. Razlika je u našoj istoriji”
Prevodilac i pisac Nikola Bertolino napisao je ovaj tekst pre 22 godine. Bez te informacije, čitaocu će delovati kao opis današnjeg vremena. Tekst dosad nije objavljivan. U prvom delu feljtona razmatrano je pitanje odgovornosti intelektualca za ratove devedesetih, nacionalističke elite, fanatizovane gomile, Gazimestana, Miloševićevog kontramitinga, o počecima preobražaja čoveka-gomile u čoveka-pojedinca, i o opijenima koje valja trezniti
Parole koje su najčešće izvikivane 27. marta 1941. godine bile su „Bolje rat, nego pakt!“ i „Bolje grob, nego rob!“. Želje su nam se ispunile: dobili smo rat, dobili smo grobove, ali nam je zato Čerčil u ime slobodnog sveta odao priznanje da smo spasili dušu
Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije
Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve