Kultura

Intervju – Ivana Bodrožić, književnica

Zlogluke vibracije i kriva zarastanja 2

foto: tomislav marić

Zlogluke vibracije i kriva zarastanja

"Mene je životno iskustvo na vlastitoj koži naučilo do čega dovodi onečovječivanje ljudi i svođenje na sasvim slučajnu etničku pripadnost. Moj otac je ubijen 1991. u Vukovaru jer je bio Hrvat, ali isto tako je mogao biti ubijen jer je bio Srbin u Varivodama, Bošnjak u Potočarima, Albanac na Kosovu. U tom ludilu njega nije spasila ili ubila niti jedna njegova druga ljudska karakteristika, njegov identitet bio je sveden samo na to, i ja bih valjda bila potpuno luda i slijepa da pristanem slijediti i dalje takvu politiku i takav pogled na svijet koji je nama uništio živote"

Hrvatska književnica Ivana Bodrožić (Vukovar, 1982) zna tajnu kako promovisati prava i osvetliti položaj onih koji su drugačiji i/li marginalizovani, a pritom pisati beskrajno zanimljivo. Njeni se romani, kada ih uzmete u ruke, ne napuštaju bez preke potrebe. A do sada ih je objavila tri. U prvom, "poluatuobiografskom", višestruko nagrađivanom i prevedenom na jedanaest jezika – Hotel Zagorje (2010) – progovara o vlastitom, porodičnom, traumatičnom ratnom iskustvu: za vreme jugoslovenskih ratova, na Ovčari, ubijen je njen otac Ante, a ona je sa majkom i bratom živela izbeglički život u Zagrebu i Titovom Kumrovcu. Ovaj roman je objavljen i u Srbiji, izdavač je "Rende".

Potom sledi kriminalistički roman Rupa (2016), u kojem se pozabavila temom teškom tonama, a nekako vazda van svetala javnih reflektora: postratnom tranzicijom i bezobalnim kriminalom koji ju je pratio na ovim našim "regionalnim" prostorima. Neposredan je povod za naš razgovor njen treći roman, Sinovi i kćeri, koji je krajem prošle godine paralelno izašao u Hrvatskoj i Srbiji. Izdavač za Srbiju je novosadski "Orfelin". Roman je to o traumatičnom traganju za slobodom iz tri perspektive "zaključanosti": kćeri prikovane za bolnički krevet, sina zarobljenog u "pogrešnom telu" i majke zaključane u patrijarhalnu svest. Ne manje važno: pored romana, Bodrožić piše i poeziju, kratke priče, kolumne, a bogami i priče za decu.

"VREME": Počnimo razgovor vašim prvim romanom, Hotel Zagorje, koji jeu ovim našim okvirimaodista bio bestseler. U njemu delom transponujete sopstveno iskustvo s početka devedesetih. Devedesetih se dotičete i u romanu Rupa. Kanite li se i ubuduće vraćati toj deceniji i šta ona za vas osobno predstavlja?

IVANA BODROŽIĆ: Iskustvo rata i prognaništva jest jedan tektonski poremećaj u društvu. To nije samo jedan događaj koji pogađa određeni dio ljudi uz granicu, to je, prije svega, razarajući udar na ljudske i civilizacijske vrijednosti. Sve što smo do tada naučili, sve na što smo se oslanjali i podrazumijevali, da vam, primjerice, susjed neće zapaliti kuću, da nije moguće da vas netko koga ste poznavali siluje, da postoje koncentracioni logori na mjestu skladišta – sve najednom pada u vodu. Svijet počinje funkcionirati po izopačenim pravilima i jednom kad rat "završi", društvo se oporavlja desetljećima. Zato, kada pišem o ratu, mislim da pišem o svima nama, i mislim da je, s ovim razumijevanjem i iskustvom koje imam, nemoguće da mu se ne vraćam. Za mene to nije jedna tema, jer baš kao kod tektonskog poremećaja, rat duboko utječe na trajni poremećaj osnovnih konstrukcija naših duša, odnosa i društava u kojima živimo. Skup tih zloglukih vibracija i krivih zarastanja ono je što smo mi danas.

Da, mnogi kažu da su naša društva dimenzionirana upravo dramatičnih devedesetih, odnosno da je tada izvršena najveća preraspodela bogatstva i moći, koja je kasnije zacementirana.

Jednim dijelom je sigurno tako. Dok su se obični građani borili za goli život, a iznad svega za očuvanje ljudskog dostojanstva tijekom te borbe, sigurno nisu vodili računa o preraspodjeli bogatstva i moći. Time su se mogli baviti ljudi koji su bili fizički daleko od ratišta i van životne opasnosti. To su, također, morali biti ljudi zakinuti za osjećanje empatije, pripadnosti ljudskoj, ne etničkoj zajednici, bez savjesti i odgovornosti, kako bi u takvom vremenu imali kapaciteta baviti se spomenutom raspodjelom. Oni koji su u rat bili gurnuti, oni koje sam ja poznavala u tom dobu bili su na dnu društvene ljestvice, marginalizirani u svakom pogledu, njima je kao nagrada bila dopuštena jedino uzvišena pozicija žrtve koja se deklarativno slavila i na kojoj su se skupljali politički bodovi. Od onih koji su nas tada vodili, ne znam postoji li ijedan političar neokrznut sudskim procesima za korupciju, sumnjive privatizacije, ratno profiterstvo ili ratni zločin. Doduše, postoji, ali samo ako je preminuo krajem devedesetih.

Vaš drugi roman Rupa progovara o toj, čini se, najvažnijoj temi našeg doba, a to je postratni tranzicijski kriminal, prvobitna akumulacija kapitala, gde su se novca i moći počesto dokopali najgori. Smatrate li da naša društva mogu da ostvare veliki napredak pre nego što se ove teme dobro ne protresu?

Voljela bih da mogu imati toliki kapacitet da intelektualno i iskustveno obuhvatim sve silnice koje sudjeluju u odgovoru na vaše pitanje. U pisanju romana Rupa, kao i u ostalima, pošla sam od dvije pojedinačne sudbine bilježeći ono što sam saznala, iskusila i pretpostavila, ne bih li izgradila jedan autentičan svijet poslijeratnog društva koji pokazuje cjelinu. S obzirom na reakcije koje su uslijedile i od koga su uslijedile, vjerujem da sam jednim dijelom u tome uspjela. Slijedom toga, rekla bih da veliki napredak nije moguć bez preispitivanja temelja na kojima su naša društva nastala, to jest ne samo preispitivanja nego i djelovanja u skladu s poštivanjem zakona koji je zdravom društvu temelj. Evo primjera kako nas to prati i sapliće na svakom koraku; prije nekoliko dana Petrinju i okolna mjesta pogodio je razoran potres. Mnogi ljudi s tih područja ostali su drugi put bez kuća u manje od trideset godina, prvi put zbog rata, drugi put zbog potresa, ali i loše obnove kuća nakon rata. Sada na površinu isplivavaju priče o pokradenim sredstvima za obnovu, kućama obnovljenim najlošijim građevinskim materijalom, pa se postavlja pitanje: možemo li pričati o potresu ako nismo završili priču o ratu?

Sa druge će strane neko reći: dok mi kukamo i ukazujemo na brojne devijantne procese u našim društvima, društva ipak idu napred. Recimo, kada je reč o onima koji su "drugačiji", u Hrvatskoj istopolne zajednice mogu udomljavati decu, u Srbiji je premijerka osoba koja je deklarisana pripadnica LGBT zajedniceDa li su to odista suštinski pomaci?

To je samo dojam koji imate, u Hrvatskoj je moguća registracija istospolnih zajednica, ali brak je istospolnim parovima kao institucija oduzet sramotnim referendumom koji je organizirala konzervativna udruga "U ime obitelji" na čelu sa Željkom Markić pa je tako od 2013. godine brak Ustavom zajamčena kategorija isključivo kao zajednica muškarca i žene. To su pokušali proširiti i na obitelj, no srećom nisu uspjeli. Djecu mogu usvajati samci, što u praksi ostavlja prostor da usvojeno dijete dobije svoje majke ili očeve, međutim ne kao par. Istospolni parovi mogu udomljavati djecu, to je dosada uspjelo jednom paru, ali to je druga vrsta zakonskog okvira od usvojenja. Mi neprestano plešemo na rubu između toga da se pokušavamo prikazati kao civilizirani, progresivni, ali ispod površine i dalje tinja jako ukorijenjena homofobija. Vjerujem da je slično i u Srbiji gdje je, paradoksalno, premijerka Brnabić, po mom mišljenju, dodatno oslabila poziciju LGBT zajednice, stvarajući svojom prilvilegiranom pozicijom i paktom s nacionalističkom vlašću dojam da je to sve u redu i da je drugima dobro kao i njoj. Samim time, istinski ugroženoj zajednici oduzela je argumente i podstrek za borbu koja tek treba da počne.

Šta je Hrvatska dobila ulaskom u EU? Da li je to sada druga država u odnosu na onu pre integracija?

Zlogluke vibracije i kriva zarastanja 3

foto: tomislav marić

Nije to druga država, sve smo to i dalje mi, ali činjenica jest da integracija u takvu zajednicu ovom našem društvu jest korisna i potrebna. Sam proces ulaska Hrvatske u Europsku uniju bio je poticaj da se naprave pomaci na području pravosuđa, poštivanja ljudskih prava, tretiranja ratnih zločina itd. Međutim, iz iskustva vidimo da je Europska unija sastavljena od različitih članica i nije svaka od njih na istoj razini razvoja i napretka, također, kulturološki i na razne druge načine članice se razlikuju. Nije to nimalo jednostavna zajednica, ali po mom mišljenju za nas, pa i za ostale zemlje u okruženju, ne postoji bolja alternativa.

Vratimo se književnim temama. U kojoj meri i na koji način je književnost regiona odgovorila na devedesete? U srpskoj književnosti one nisu tako česta tema, pogotovo ne ako se govori o strašnim zločinima počinjenim u ime Srba i Srbije.

Književnost često ne odgovara brzo i ne odgovara iz centra kulturne politike i moći, mislim da treba vremena i dobrih uvjeta kako bi taj odgovor došao do izražaja. Pisati o nečemu što je traumatično i ima dalekosežni utjecaj na čitava društva može se tek s potrebnim odmakom. Taj odmak je s jedne strane vremenski, a s druge potrebna je simbolička obrada događaja, iskustava, promjena uvjeta života. Također, ako mi živimo u društvima u kojima je na vlasti politička struja koja ne tolerira drugačiji narativ od onog koji propisuje službena politika tek tada će trebati vremena i sreće da odgovor književnosti, odnosno, glasovi koji je pišu dospiju u takozvani "mainstreim". Koliko pratim, u Srbiji ima odlične književnosti koja se bavi temom rata i devedesetih, u stvari posljedicama koje živimo danas čak i ako to ne želimo priznati. Međutim, to nisu pisci koje država promovira kao važne, vrijedne, iscjeljujuće, naprotiv, ona ih progoni. Inače bi se morala odreći same sebe i svog službenog narativa. A općeprihvaćeni narativi, kao i velika književnost u društvu imaju ogromnu moć.

Posmatrajući vaš ukupan književni i javni angažman, ne mogu a da vam ne postavim jedno osobno pitanje. Naime, oni koje dožive tako strašan gubitak, kao što ste doživeli vi, tokom rata, često dopuste da ih ophrva mržnja. Postaju potom neprijatelji slobode. Vi ste, naprotiv, jedna od onih osoba kojoj je sopstveni bol bio pokretač ljubavi. Pod tim podrazumevam vaš rad na promociji ljudskih prava, međunacionalne saradnje, prava drugih i drugačijihKoliko je važno da javna ličnost bude društveno angažovana?

Mene je životno iskustvo na vlastitoj koži naučilo do čega dovodi onečovječivanje ljudi i svođenje na sasvim slučajnu etničku pripadnost. Moj otac je ubijen devedeset i prve u Vukovaru jer je bio Hrvat, ali isto tako je mogao biti ubijen jer je bio Srbin u Varivodama, Bošnjak u Potočarima, Albanac na Kosovu. U tom ludilu njega nije spasila ili ubila niti jedna njegova druga ljudska karakteristika, njegov identitet bio je sveden samo na to, i ja bih valjda bila potpuno luda i slijepa da pristanem slijediti i dalje takvu politiku i takav pogled na svijet koji je nama uništio živote. Mogu razumjeti da se ljudi zatvore u svoju bol, mogu razumjeti da ne praštaju neoprostivo, ali teško mi je shvatiti kako ne vide jasnu vezu između daljnjeg prenošenja ideologije čija su žrtva bili oni sami. Što se tiče društvenog angažmana, smatram da ukoliko ste osvojili neki javni prostor za prenošenje ideja, razmišljanja, poruka – imate i odgovornost iskoristiti ga u svrhu općeg dobra i podizanja svijesti o važnosti humanosti i širenja prostora slobode.

Hotel Zagorje i vaš novi roman Sinovi, kćeri imaju i srpsko izdanje. Zašto vam je važno da ove knjige budu prisutne i ovde? Da li se (i) na vašem slučaju može govoriti da se obnovila nekakva zajednička policentrična književnost na zajedničkom policentričnom jeziku? I da li je to prilika da malo više književnika živi od svog književnog rada?

Bilo bi možda prirodnije, budući da u našem slučaju pišemo i razgovaramo na jeziku kojim se savršeno dobro razumijemo bez prevoditelja, da možemo imati izdavača koji objavljuje knjige i u Hrvatskoj i u Srbiji, da knjige zaista budu prisutne i da se možemo međusobno čitati. To je preduvjet da se prestanemo mistificirati i da shvatimo kako pišemo o istim problemima, kako razmišljamo i osjećamo iste nedaće kao društva i pojedinci. Međutim, ispada da mnogi drugi proizvodi, fenomeni, putuju lakše nego knjige. Paradoksalno je koliko klinaca u Hrvatskoj zna za Baku Prase, a vrlo vjerojatno niti jedan od njih do kraja srednje škole neće znati navesti niti jednog srpskog suvremenog pisca, a kamoli pročitati. To je jedan vrlo jasan simptom kakva smo društva. Književnost je očito strogo čuvana tajna, a samo od nje, ni sa jedne strane, nitko ne može živjeti. Zato mi je važno da moje knjige budu objavljivane u Srbiji, kao i da čitam suvremenu srpsku književnost.

Ni u Hrvatskoj se, znači, ne može živeti od književnog rada?

Ne znam može li itko živjeti isključivo od književnog rada u Hrvatskoj, naprosto je premali broj ljudi koji ovdje žive, a onda još manji onih koji kupuju knjige. Vjerujem da se većina kolega koji, poput mene, imaju status samostalnog umjetnika/umjetnice, bave još nekim segmentima pisanja ili djeluju na druge načine u književnom sektoru: pisanje kolumni, vođenje radionica kreativnog pisanja, organiziranje književnih događanja, itd. Povremeno postoje potpore Ministarstva u vidu stipendija za pisce, ali teško se osloniti na izvjesnost javih natječaja i zaista se posvetiti samo književnom radu.

Poslednji roman Sinovi, kćeriprogovara o društvu i nama iz tri perspektive. Svakako je najinteresantnija perspektiva kćeri koja pati od "sindroma zaključane osobe". Ona ne može da pokreće telo, ali može da pomiče kapke i zenice, i pritom ima očuvanu svest. Čitav niz metafora proističe iz ovog sindroma i vaše junakinje. Koja je vama najbliža?

Ideja za roman nastala je kada sam u novinama pročitala priču o ženi kojoj je uslijed moždanog udara dijagnosticiran sindrom zaključane osobe. To je stanje vrlo slično komi, uz razliku da je osobi svijest potpuno očuvana, te od voljnih funkcija može samo pomicati kapke i zjenice. Pomislila sam kako je to stanje strašno i toj patnji daje nezamislivu perspektivu našeg ljudskog života, kao i naših odnosa. U isto vrijeme to mi se učinilo kao i strašna metafora čiji djelić baštinimo svi mi koji smo, iako fizički pokretni, vrlo često zaključani unutar sebe, pogotovo naspram bližnjih, uvjetovani obitelji i društvom koji su nas učili da živimo očekivane uloge, a ne naše autentične živote. Junakinja ovog romana, Lucija, upravo iz te perspektive priča svoju priču prisjećajući se svega što se dogodilo i što ju je dovelo u to stanje. Možda mi je Lucijina perspektiva, baš tragom te metafore nepokretnosti, kada sam u životu htjela reagirati, a nisam, najbliža. Mada, sve su te priče prošle kroz isto mjesto u meni i sve ih osjećam dijelom sebe.

Druga perspektiva pripada mladiću koji je, kako se to kaže, rođen u "pogrešnom telu", a treća patrijarhalnoj majci. Gde su po vama uzroci snažnih antislobodarskih tendencija u našim društvima u regionu, ali i ne samo ovde?

Druga perspektiva je transrodnog mladića Doriana koji je, zaključan u vlastitom tijelu prema kojem osjeća nesklad, a samo želi biti samoostvaren, živjeti slobodno, biti partner i sin u svom ogromnom potencijalu koji ima. Međutim, u datim okolnostima on je prisiljen boriti se s društvom koje ga diskriminira i kažnjava bez ikakvog razloga i posljedica. Uzroke naših zaključanosti, zakočenosti, sklonosti predrasudama, prije svega vidim u transgeneracijskom prenošenju obrazaca u našim obiteljima. Te naše obitelji čine naše društvo koje onda, kako bi samo sebe opravdalo i zaštitilo, odnosno one koji su se nametnuli kao čuvari poretka, te obrasce dalje generira. U ovom slučaju, to su konzervativni i patrijarhalni obrasci. Ono što možemo napraviti jest boriti se protiv toga, sredstvima koje svatko od nas ima na raspolaganju, u slučaju ovog romana, ja sam odabrala da moj alat borbe bude razvijanje empatije posredstvom književnosti. No, prije svega, trebamo stanje u kojem se nalazimo osvijestiti, trebamo shvatiti da smo svi taoci zaključanosti nametnutog sustava, kako žene i manjine, tako i muškarci kojima je oduzeto mnogo toga, da iskazuju osjećajnost, da žive punokrvno roditeljstvo i odnose sa svojom djecom, da razvijaju ljudske potencijale do maksimuma.

Roman se završava isprikom umesto zahvale. Pa se tako izvinjavate onima koji su "prisiljeni živjeti u ovom društvu i u ovom svijetu kao nevidljivi, uvjeravani odmalena da ne zaslužuju ljubav, dostojanstvo, a iznad svega slobodu". Kome se vi to zapravo ispričavate i zašto?

Isprika koju spominjete, a koja se nalazi na kraju romana umjesto zahvale upućena je, baš kako i piše, onima koji su u ovom društvu diskriminirani. Iz pozicije romana to se prvenstveno odnosi na manjine koje surovi patrijarhat i konzervativni vrijednosni sustav marginalizira, odbacuje, pokušava ponišititi, na one koji pripadaju seksualnim manjinama, na one koji osjećaju nesklad između spola pripisanog rođenjem i vlastitog osjećanja identiteta, na žene, na naše majke koje su postigle nevjerojatno puno u nekoliko zadnjih desetljeća, a na kraju i na one muškarce koji se ne uklapaju u maskulin tip, propisan od strane nasilnog i kratkovidnog patrijarhata. U ovom romanu je puno patnje i činilo mi se neumjesnim da se bilo kome zahvaljujem, umjesto toga osjetila sam potrebu da, najprije iz svoje ljudske pozicije, zatim spisateljske, a na kraju i privilegirane, svima njima uputim ispriku iz, uvjetno rečeno, nemarginalizirane pozicije. Nekoga tko ima mogućnost da se zauzme za one koji iz raznih razloga to ne mogu.

Za kraj spomenimo ovu našu užasnu pandemiju korona virusa. Imate li ideju da se, kao književnica, bavite tom temom? I šta smo zapravo naučili o nama sedeći u (samo)izolaciji?

Zasad nemam, mislim da nam je ovo vanredno stanje još uvijek preblizu da bismo ga mogli iskustveno i simbolički obuhvatiti iako ono svakim danom ostavlja sve dublje posljedice na nama. Na razini cijelog svijeta, mislim da je ovo jedinstven odgovor na pandemiju virusa u povijesti, koji je mogao biti moguć zbog modernih tehnogija i akumuliranog bogatstva u određenim dijelovima svijeta – što će on donijeti i kakve će se pokazati posljedice, teško je pretpostaviti. Ono što osjećam iz dana u dan jest da moja dobrobit ovisi o stvarnim ljudskim kontaktima, o dodiru, o iskustvima koja su prenosiva samo neposredno i uživo. Osim toga, najviše me brinu posljedice na djecu i mlade: vidim u njima ono što su starije generacije vidjele u nama za vrijeme rata, nekoga koga treba nahraniti, skloniti na sigurno i održati zdravim. A čitavo to vrijeme oni se formiraju, rastu i upijaju svijet koji ih okružuje u najvećoj mjeri preko ekrana. Nadam se da će to uskoro biti iza nas.

Iz istog broja

In memoriam – Dušan Jovanović (Beograd, 1. oktobar 1939 – Ljubljana, 31. decembar 2020)

Odlazak »kulturnog teroriste«

Aleksandar Milosavljević

Intervju – Zoltan Puškaš, reditelj

Umor bez katarze

Nataša Gvozdenović

Premijere – Tri sestre, »Kostolanji Deže«, Subotica

Između svetova, između polova

Nataša Gvozdenović

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu