Ugradivši u fabulu jednu, uslovno, radikalnu, možda čak naizgled prekomerno neživotnu postavku, Barns ispisuje intrigantnu igru na temu odanosti, ali i granica do kojih Dvoje mogu da postanu Jedno, a da to i dalje bude dobro za njih
BEZ RAZMETLJIVOSTI: Džulijan Barns
Valjda me neće spržiti Gnev Božiji ako se na početku malo poigram najčuvenijim delom njegovih (ne)ovlašćenih trbuhozboraca: kada bi danas neko pisao nekakvu proširenu/revizionističku verziju hrišćanske Svete Knjige, imam razloga da verujem da bi se (ljubavna iliti ljubavnička) posesivnost našla među nabrojanim smrtnim grehovima, baš kao što bi neki od postojećih možda i ispali sa te liste… Bilo kako bilo, posesivnost i radikalna, permanentna, bez-konkretnog-povoda iskazivana ljubomora oštro se suprotstavljaju samoj „permisivnoj“ prirodi kulture (post)modernosti. Dobro, šta stoji na drugom kraju te klackalice? Verovatno ravnodušnost. Ona svakako više preti „modernom čoveku“ zatečenom usred onog brikner-finkelkrautovskog „novog ljubavnog nereda“: ako se „sve može“, ako je sve O.K. (anythinggoes), onda ništa više nije uistinu važno, ne? Stvari su, mereno „klasičnim“ aršinom, u ljudskim odnosima jednostavno postale nekako nedovoljnoozbiljne – sve može da bude, a ne mora da znači. Vernost do smrti? Hm, hm. Nemojte nikome da kažete! Ona još uvek opstaje, ali gotovo krišom. Visoka Vernost je, naime, poprilično „kulturološki“ out: ko danas pati od nje, gleda da to nekako sakrije – ili bar da bude lakoironičan prema tom svom nedostatku – baš kao što se kadgod brižljivo krila preljuba ili razbludni život…
Ipak, Gream Hendrik, junak ranog – originalno 1982. objavljenog – romana Džulijena Barnsa Prenoštomejesrela (preveo Zoran Paunović; Geopoetika, Beograd 2002), otišao je još nekoliko bizarnih koraka dalje od onoga što se drži „normalnom“ dozom ljubomore, one kakvu lagano izumirući građanski svet drži i dalje legitimnom. No, krenimo od početka: Gream je profesor istorije, zatečen na pragu četrdesetih u deceniju i po dugom dosadnom braku sa džangrizavom filistarkom Barbarom, napornom-babom-u-nastajanju, posvećenom jedino tome kako da mu u svaki životni trenutak usadi univerzalno Osećanje Krivice. Kada upozna En, bivšu trećerazrednu glumicu u potrazi za prigodnim Skrašavanjem, njegov se život okreće u sasvim novom, beskrajno prijatnijem pravcu: u novom braku, dotadašnju besmislenu Težinu zamenjuju prijatna Lakoća, jednostavnost i toplina. Idila traje nekoliko godina, a onda stiže prefinjena Barbarina osveta: trikom namamivši bivšeg muža, zakletog filmomrsca, da sa njihovom kćeri pogleda jedan konfekcijski filmić u kojem je En glumila epizodu, dakako još u svom „prethodnom životu“ (u „bezgreamovskim godinama“, kasnije će sa bolesnom zavišću to definisati od ljubo(s)morice obnevideli Gream), ona u Greamu pokreće zapretani mehanizam do tada nepoznatog osećanja, koje vremenom narasta do razmera autentičnog Ludila: gledajući tu nedužnu „ljubavnu“ scenu, on postaje ljubomoran na sve njene – što prave i stvarne, što njegovom paranojom iskonstruisane – bivše momke i ljubavnike, dakle: ljubomoranretroaktivno, nemoćno očajan zbog njenog Bivšeg Života, zbog svega što je činila pre nego što su se poznavali. Gream vremenom postaje kliničkiopsednut: bezbroj puta gleda sve njene stare filmove, koje je i sama odavno zaboravila, ispituje je o filmskim i vanfilmskim romansama sa svakim muškinjem koje je ikada prošlo kroz njen raniji život, podozriv je i prema prijateljima… Od Srećnog Novog Života ostaju samo froncle: dosledan u svom naknadnom nepristajanju na njen život bez-mimo njega, Gream zapravo dodiruje granicu – ili Dno – i gotovo mesečarski prelazi preko nje, u susret Sudbini. Sve ovo nikako ne može da izađe na dobro, ali u ovom tekstu svakako nećete saznati „šta je bilo na kraju“: dovoljno je reći da je Barns ovim svojim ranim romanom više nego upečatljivo nagovestio svoje potonje, mnogo puta dokazivano spisateljsko majstorstvo i umeće karakterizacije, kao i suptilnu psihologizaciju bez razmetljivih i pompeznih „analitičkih“ kerefeka.
Greamovo ponašanje izgleda beskrajno uvrnuto, a takvo i jeste, ali, ne radi li se tu tek o jednom – hajde, nešto naglašenijem – od mnogih vidova iliti ospoljenja težnje za Totalnim Posedovanjem? A ova, pak, bar izdaleka prati svaku ljubavnupriču, onako kako lešinari prate umorni prerijski karavan. Gream je samo malo konsekventniji u nečemu što muči mnoge muškarce i žene, nesnađene i stegnute usred ove površne cool–ture, ispod čijeg tanušnog pokrova i dalje tinjaju sve dobre i manje dobre stare, fatalne strasti. „A koliko si ih imala do sad“, tako je glasio nekada popularan refren jedne SFRJ grupe koja je iz nekih razloga i počela i završila karijeru sa čobanlucima…
Roman BeforeSheMetMe možda ne spada u sam vrh Barnsovog opusa, ali je knjiga koja je vredna svake moguće čitalačke pažnje. Ugradivši u fabulu jednu, uslovno, radikalnu, za neke ukuse možda čak prekomerno „neživotnu“ postavku – o ljubomori koja putuje kroz vreme čak i u rikverc, ne zaustavljajući se pre tačke rođenja svog „objekta“! – Barns ispisuje intrigantnu igru (kao nekakav turbonarativni esejbezesejiziranja) na temu odanosti i vernosti, ali i granica do kojih Dvoje mogu da postanu Jedno, a da to i dalje bude dobro za njih. Granica je, dakako, svaka Težnja Za Posedovanjem, ali ona se, avaj, uglavnom može definisati samo od slučaja do slučaja. Što stvari, opet, čini frustrirajuće komplikovanim. S time se nije lako nositi u „životu“, ali se u romanu mladi Barns sasvim lepo snašao: Prenoštomejesrela jedan je od onih tipičnih pouzdanih izdanaka savremene britanske proze, onih zbog kojih je to i dalje najživlja „scena“ u Evropi (Rusija na stranu, to je kontinent za sebe): čak i kada ne pišu Velika Dela, tamošnji pisci – oni iz poširoke premijerlige, dakako – postavljaju ostatku sveta domaće zadatke iz protestantski suzdržanog (romano)Pisanja Sa Merom (i smislom, i stilom). Što će reći da je i Barns, po običaju, vešto doveo priču do kraja i onda, zamislite – završio!
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bijonse nas na albumu “Cowboy Carter” vodi kroz kompleksnu istoriju odnosa crne i bele Amerike, dajući nam do znanja kako su mnoge naoko tradicionalno “bele” stvari imale zapravo svoje tamnopute pionire, heroje i publiku. Ovo je velika ploča, bez ikakve sumnje
Svečano otvaranje Bijenala je u subotu, Srpskog štanda je sutra, a izložba „Exposition Coloniale“ Aleksandra Denića kojom se predstavljamo na ovoj najstarijoj svetskoj izložbi umetnosti, već je na listi izložbi koje se moraju videti
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!